Estonija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Republika Estonija
Eesti Vabariik (estonski)
Zastava Grb
Državna himna: "Mu isamaa, mu õnn ja rõõm"
Glavni grad
i najveći grad
Tallinn
59°25′0″N24°45′0″E
Službeni jezici estonski jezik
Vlada Unitarna parlamentarna republika
 -  Predsjednica Kersti Kaljulaid
 -  Premijer Kaja Kallas
Zakonodavno tijelo Riigikogu
Nezavisnost od Rusije
 -  Autonomija 12. travnja 1917. 
 -  Nezavisnost 24. veljače 1918. 
 -  Priznata 2. veljače 1920. 
 -  Okupacija 1940.1991. 
 -  Reuspostava 20. kolovoza 1991. 
 -  Članstvo u EU 1. svibnja 2004. 
Površina
 -  Ukupno 45.227 km2 (129.)
 -  Voda (%) 4.45%
Stanovništvo
 -  Procjena za 2020.  1,328,976 (157.)
 -  Gustoća 28/km2 (149.)
BDP (PPP) procjena za 2020.
 -  Ukupno $49.644 mlrd.
 -  Per capita $37,605 (43.)
BDP (nominalni) procjena za 2020.
 -  Ukupno $32.742 mlrd. 
 -  Per capita $24,802 (35.)
Gini (2018.)30.6
srednji
HDI (2018.)0.882
jako visok  30.
Valuta euro (EUR)
Vremenska zona EET (UTC+2)
 -  Ljeti (DST) EEST (UTC+3)
Pozivni broj +372
Web domena .ee

Estonija (estonski: Eesti [ˈeːsʲti] ( poslušajte)), službeno Republika Estonija (estonski: Eesti Vabariik estonski izgovor: [ˈeːsti ˈʋɑbɑriːk]) je država smještena na istočnoj obali Baltičkog mora u Sjevernoj Europi. Estonija ima kopnene granice s Rusijom (338.6 km) na istoku i s Latvijom (343 km), dok na sjeveru ima morsku granicu s Finskom preko Finskog zaljeva, a na zapadu sa Švedskom preko Baltičkog mora.[1] Teritorij Estonije sadrži se od kopna i ukupno 2,222 otoka u Baltičkom moru,[2] što daje ukupnu površinu od 45,227 km2, od čega 2,839 km2 otpada na vodene površine. Klima u Estoniji je vlažna kontinentalna. Glavni grad Tallinn i grad Tartu najveći su urbani centri u zemlji. Ostali važniji gradovi su Narva, Pärnu, Kohtla-Järve i Viljandi. Službeni jezik u državi je estonski jezik.

Teritorij moderne Estonije naseljen je od barem 9,000 godina p.n.e. Drevni Estonci bili su među posjednjim europskim poganskim narodima koji su prihvatili kršćanstvo nakon Livonskog križarskog rata u XIII. vijeku. Nakon stoljeća uzastopne vladavine Nijemaca, Danaca, Šveđana, Poljaka i Rusa, krajem XIX. i početkom XX. vijeka dolazi do formiranja i jačanja estonskog nacionalnog identiteta. To je kulminiralo nezavisnošću od Rusije nakon kratkog rata za nezavisnost vođenog nedugo nakon završetka Prvog svjetskog rata. Inicijalno demokratska republika do Velike depresije, Estonija je od 1934. godine bila pod diktaturom tokom tzv. Doba tišine. Tokom Drugog svjetskog rata, Estonija je cijelo vrijeme bila meta ekspanzionističkih težnji Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha, da bi na koncu pripala Sovjetima. Nakon faktičnog gubitka nezavisnosti, državni kontinuitet Estonije i ostalih Baltičkih država održavan je zahvaljujući diplomatima i vladi u egzilu. Godine 1987. izbila je mirna Raspjevana revolucija protiv sovjetske uprave, što je kulminiralo obnovom nezavisnosti 20. kolovoza 1991. godine.

Suverena država Estonija je unitarna parlamentarna republika podijeljena na 15 okruga. S populacijom od otprilike 1.3 milijuna ljudi, Estonija je jedna od najslabije naseljenih država Europske unije, Eurozone, OECD-a, Schengenske zone, NATO-a i, od 2020. godine, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.[3]

Estonija je razvijena zemlja s naprednim gospodarstvom, koje je bilo jedno od najbrže rastućih gospodarstava Europske unije od estonskog pristupanja 2004. godine.[4] Ima izrazito visok indeks ljudskog razvoja,[5] a komparativno dobro stoji i po pitanju ekonomskih i građanskih sloboda, obrazovanja[6] te slobode medija.[7] Državljani Estonije imaju općedostupno javno zdravstvo,[8] besplatno obrazovanje[9] te najduži plaćeni porodiljni dopust među zemljama članicama OECD-a.[10] Kao jedna od digitalno najnaprednijih zemalja svijeta,[11] Estonija je 2005. godine postala prva zemlja koja je održala izbore preko interneta te, od 2014. godine, prva zemlja koja je uvela e-boravište.

Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Etimologija Estonije

Naziv "Estonija" povezan je uz antički narod Aeste, koje prvi puta spominje rimski historičar Tacit oko 98. godine. Neki suvremeni historičari smatraju da je Tacit ovime mislio na Balte (tj., Estonce koji nisu govorili finske jezike), dok drugi sugeriraju da se naziv referirao na cijelu regiju istočnog Baltika.[12] Skandinavske sage koje govore o regiji Eistland najraniji su izvori koji su koristili ovaj naziv u njegovom suvremenom značenju.[13] Topnonim "Estland/Eistland" često se povezuje sa staroskandinavskim terminima eist i austr, što znači "istok".[14]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Estonije

Prahistorija i vikinško doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Kamene grobnice iz brončanog doba na sjeveru Estonije.

Prve ljudske naseobine na tlu suvremene Estonije pojavile su se prije oko 13,000 do 11,000 godina, odmah nakon povlačenja leda koji je tijekom posljednjeg ledenog doba prekrivao cijelo to područje. Najstarijim naseljem naseljem na tlu Estonije smatra se lokalitet Pulli, smješten na obalama rijeke Pärnu, nedaleko od današnjeg grada Sindi na jugozapadu zemlje. Metodom radiokarbonskog datiranja utvrđeno je da je Pulli naseljen prije oko 11,000 godina.[15] Zanimljivo je da se u vrijeme naseljavanja Pulli nalazio na obali Riškog zaljeva, dok se danas nalazi otprilike 14 km od obale. Arheolozi su na tom lokalitetu pronašli ostatke psećih zuba, što predstavlja najstariji dokaz o pripitomljavanju te životinje na tom području.

Najstarija naselja iz perioda mezolitika vezana su za Kundsku kulturu sa sjevera zemlje, a koje je ime dobila po obližnjem (suvremenom) gradu Kundi. U tom periodu, zemlja je bila gotovo u cijelosti prekrivena šumama, a ljudi su obitavali u polunomadskim zajednicama u blizinama vodenih površina; osnovne aktivnosti stanovništva su bili lov, ribolov i skupljanje šumskih plodova.[16] Oko 4900. pne., pojavila se neolitička kultura keramike poznata kao Narvska kultura.[17] Oko 3200. pne. dolazi do ekspanzije Kulture vrpčaste keramike, a s njom i razvoja primitivne obrada zemlje te stočarstva.[18]

Artefakti iz željeznog doba pronađeni kod sela Kumne.[19]

Tijekom brončanog doba, koje je otpočelo oko 1800. pne., dolazi do pojave prvih utvrđenih nastamba u vidu gradina.[20] Postepeni prelazak iz polunomadskog u sedetarni način života na ovom području započinje oko 1000. pne. i traje narednih 500 godina, do početka željeznog doba.[15][21] Na arheološkim lokalitetima iz tog perioda pronađeni su mnogobrojni brončani artefakti, što upućuje na veoma živu trgovačku aktivnost s okolnim skandinavskim i germanskim plemenima.[22]

Željezno doba obilježili su brojni i učestali sukobi s okolnim plemenima, a sukobi sa skandinavskim plemenima spominju se i u drevnim skandinavskim sagama. Jedna od saga govori o pogibilji švedskog kralja Ingvara, koji je stradao u sukobu sa "estonskim vikinzima".[23][24] Prijetnje su dolazile i s istoka, u vidu ruskih vladara koji su širili svoj teritorij na zapad. Tako je novgorodski vladar Jaroslav Mudri porazio Estonce 1030. godine te osnovao utvrdu na mjestu današnjeg grada Tartua; utvrda je postojala samo do 1061. godine, kada je spaljena od strane estonskog plemena Sosoli tijekom njihovog pohoda na grad Pskov.[25][26][27][28] Tijekom XI. vijeka, baltički su vikinzi preuzeli kontrolu nad Baltičkim morem od skandinavskih vikiga, zahvaljujući pomorskim napadima Kurša i Estonaca s otoka Saareme, koji su bili poznati kao Saarlasedi. Godine 1187., Saarlasedi, Kurši i Kareli opustošili su grad Sigtunu, koji je u to vrijeme bio važan grad u Švedskoj.[29][30]

Okruzi starovjekovne Estonije s početka XIII. vijeka.

Prahistorijska Estonija mogla se podijeliti u dvije glavne kulturološke regije. Obalna područja sjeverne i zapadne Estonije imala su bliske prekomorske kontakte sa Skandinavijom i Finskom, dok je unutrašnjost južne Estonije bila povezanija s Baltima i Pskovom.[31] Područje prahistorijske Estonije bilo je prepuno gradina,[32] dok su na obalama Saareme pronađeni tragovi prahistorijskih ili srednjovjekovnih luka.[32] Estonija također ima i velik broj grobnica iz vikinškog doba, što individualnih što kolektivnih, koje sadrže oružje i nakit koji je bio čest u Sjevernoj Europi i Skandinaviji.[32][33]

Prve političke i administrativne jedinice pojavljuju se u Estoniji tijekom starog vijeka. Dvije velike vrste administrativnih jedinica bile su župa (estonski: kihelkond) i okrug (estonski: maakond), koji se sastojao od nekoliko župa. Svakom župom upravljao je starješina, a sačinjavao ju je uži teritorij oko centralne utvrde u naselju; u rijetkim slučajevima, pojedinačna župa imala je više utvrda. Okruzi su bili teritorijalno veće jedinice. Do XIII. vijeka, na tlu Estonije postojalo je 8 velikih okruga (Harjumaa, Järvamaa, Läänemaa, Revala, Saaremaa, Sakala, Ugandi i Virumaa) i 6 manjih, zasebnih župa (Alempois, Jogentagana, Mõhu, Nurmekund, Soopoolitse i Vaiga). Okruzi su postojali kao zasebni entiteti, a međusobno su se ujedinjavale samo u borbama protiv zajedničkih neprijatelja.[34][35]

Malo je informacija dostupno o ranim estonskim paganskim vjerskim običajima. Kronika Henrika od Livonije navodi kako je vrhovno božanstvo Saarlaseda bio bog Tharapita. Duhovne obrede vodili su šamani, dok su svete šume, posebice hrastove šume, bile mjesta obavljanja rituala.[36][37]

Srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Srednjovjekovne Estonija i Livonija nakon križarskog rata.

Godine 1199., papa Inocent III. pokreće Livonski križarski rat, čiji je cilj bila obrana kršćanskog puka na području srednjovjekovne Livonije.[38] Do prvih sukoba na estonskoj zemlji dolazi 1206. godine, nakon što je danski kralj Valdemar II. neuspješno pokušao zauzeti Saaremu. Njemački red Livonskog bratstva mača, koji je ranije napao Livonce, Latgale i Selonce, započeo je, 1208. godine, intenzivne napade na Estonce. U sukobima koji su trajali narednih godina, Estonce je zajednički predvodio Lembitu, starješina iz okruga Sakale. Estonci su uspješno odolijevali napadima sve do 1217. godine, kada su pretrpjeli težak poraz u bitci na dan svetog Mateja, u kojoj je poginuo i sam Lembitu. Već 1219. godine, danske trupe predvođene Valdemarom II. iskrcale su se kod današnjeg Tallinna, porazili Estonce u borbi i započeli s osvajanjem sjevera Estonije.[39][40] Već sljedeće godine, Šveđani su pokušali osvojiti zapadnu Estoniju, ali njihov je napad odbijen. Godine 1223., dolazi do masovnog ustanka Estonaca koji je doveo do privremenog protjerivanja njemačkih i danskih osvajača iz zemlje, osim s područja Revala. Međutim, križarski su se napadi ubrzo nastavili te je cijela Estonija pokorena do 1227. godine; Saaremaa je bila posljednja estonska država koja se predala.[41][42]

Nakon što su križari zauzeli cijelo područje nekadašnje Livonije, cijeli je teritorij dobio novo ime − Terra Mariana.[43] Sjeverna Estonija, koja je bila pod upravom Danske, pretvorena je u vojvodstvo (danski: Hertugdømmet Estland; latinski: Ducatus Estoniae), dok je ostatak zemlje podeljen između Livonskog bratstva i kneževa-biskupa Dorpata te Ösel–Wieka. Godine 1236., Livonsko bratstvo mača i Teutonski red ujedinili su se u Livonski red.[44] U narednim je desetljaćima dolazilo do niza pobuna protiv osvajača, posebno na Saaremi, a najveća pobuna, koja je zahvatila cijelu zemlju, dogodila se 1343. godine i poznata je kao Jurjevski noćni ustanak (estonski: Jüriöö ülestőus). Teutonci su 1345. godine ugušili ustanak u krvi; sljedeće godine, Danska im je prodala sve svoje posjede na sjeveru zemlje.[45][46] Propali ustanak doveo je do jačanja političke moći manjinskin Baltičkih Nijemaca, koji su tokom narednih vijekova bili vladajuća elita na području cijele zemlje.[47][48]

Kuressaare Castle, square stone keep with one square corner tower and red tile roof
Dvorac Kuressaare na Saaremi nastao je tokom 1380-ih godina.

Danci su za vrijeme svoje vladavine sjevernom Estonijom osnovali grad Reval (današnji Tallinn), na mjestu nekadašnjeg Lindanisa. Godine 1248., Reval je dobio status grada u skladu sa Libečkim pravom.[49] Hanzeatska liga, koja je u to vrijeme kontrolirala trgovačke puteve na Baltiku, u svom je članstvu imala četiri najveća estonska grada: Reval, Dorpat (danas Tartu), Pernau (danas Pärnu) i Fellin (danas Viljandi). Reval je služio kao važna trgovačka postoja prema Novgorodu, dok je Dorpat imao istu funkciju na jugu, povezujući zapadne hanzeatske gradove s Pskovom. U to su vrijeme osnovane i brojne gilde, međutim autohtonom je estonskom stanovništvu pristup bio prilično ograničen.[50] Zaštićeni gradskim zidinama i uživajući protekciju Hanzeatske lige, Reval i Dorpat su značajno ojačali u ovom periodu. Oba su grada, kako im je rasla ekonomska moć, sve više i više izlazili iz pravnih okvira Livonije i djelovali nezavisno od njih.[51] Nakon što je Teutonski red doživio težak poraz u bitci kod Grunwalda 1410. godine, odnosno nakon poraza Livonskog reda 1435. godine u bitci kod Pabaiskasa, došlo je do reorganizacije države i nekadašnja Terra Mariana službeno je, 4. prosinca 1435. godine, postala Livonska Konfederacija.[52]

Protestantska reformacija, koja je u Europi započela 1517. godine, ubrzo je zahvatila i Livoniju, a glavni protivnik reformacije na tom području bio je Livonski red.[53] Protestantizam se već tijekom 1520-ih pojavio u većim gradovima, a u naredna je dva desetljeća većina plemstva i službeno prešla na luteranstvo.[54][55] Liturgije u crkvama počele su se održavati na njemačkom jeziku, koji je bio službeni jezik plemstva, a po prvi put su počele održavati i crkvene službe na estonskom jeziku (uglavnom u seoskim crkvama).[54][56]

Livonska Konfederacija je bila jako decentralizirana i politički slaba država, čije su jačanje kočili brojni unutardržavni sukobi između vladajućih lokalnih elita, gradova i crkvenih vlasti; kao takva, predstavljala je lak plijen za susjedne države koje su tokom XVI. vijeka znatno ojačale, poput Moskovske Kneževine, Poljsko-Litavske Unije i Švedske.[54][57]

Švedska vladavina[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Švedska Estonija
"Academia Dorpatensis" (danas Univerzitet u Tartuu) osnovana je 1632. godine od strane kralja Gustava II. Adolfa kao tek drugi univerzitet u Švedskoj. Nakon smrti kralja postala je poznata kao "Academia Gustaviana".

Želeći da Rusko Carstvo dođe do Baltika na zapadu, ruski car Ivan Grozni je 1558. godine napao Livoniju i započinje Livonski rat. Livonski je red već 1560. teško poražen u sukobu s moćnijm i brojnijim neprijateljem, zbog čega je livonsko plemstvo zatražilo vanjsku pomoć u borbi s Rusima. Najveći dio Livonije dobrovoljno je prihvatio poljsku vlast, plemstvo sa sjevera zemlje priseglo je na vjernost švedskom kralju, dok je biskup Ösel-Wieka svoju zemlju prodao Dancima. Ruska vojska je tijekom prvih deset godina rata postepeno zauzela gotovo cijelu Livoniju, ali je nakon zajedničke kontraofanzive koju su krajem 1570-ih započele Poljsko-Litavska Unija i Švedska bila primorana na povlačenje. Livonski rat službeno je završen 1583. godine porazom i povlačenjem ruske vojske.[57][58] Po okončanju rata, cijela sjeverna Estonija ostala je švedskom upravom te je politički reorganizirana kao Švedska Estonija, južni dijelovi su ušli u sastav Poljsko-Litavske Unije (kao Livonsko vojvodstvo), dok je otok Saaremaa ostalo pod upravom Danske.[59]

Period mira nije dugo trajao i već 1600. dolazi do rata između Švedske i Poljske, koji je za cilj imao uspostavu prevlasti na istočnom Baltiku.[60] Sukob, koji je trajao punih 29 godina, potpuno je uništio već devastirano područje Livonije, a tokom ratnih godina, broj stanovnika Estonije drastično je opao; od otprilike 250,000−270,000 stanovnika, koliko ih je bilo sredinom XVI. vijeka, na kraju rata je ostalo svega 115,000–120,000 ljudi.[61] Rat je završen švedskim pripajanjem Livonije, a 1645. godine je i danska Saaremaa pripojena Švedskoj.[62]

Iako je novouspostavljena švedska vlast zadržala dotadašnji feudalni sustav, izvršene su značajne reforme koje su seljacima omogućavale nasljedna prava na zemljište koje su obrađivali. Bio je to prvi put u historiji da je estonskim seljacima pravno omogućeno nasljeđivanje zemlje. Zbog svega toga, u estonskoj se usmenoj predaji period švedske vladavine se naziva "dobrim, starim švedskim dobom" (estonski: "vana hea Rootsi aeg").[63] Po nalogu švedskog kralja Gustava II. Adolfa, u Revalu i Dorpatu su otvorene prve gimnazije, a 1632. osnovan je i Univerzitet u Tartuu. U oba grada istovremeno su s radom počele i tiskarske radnje. Tijekom 1680-ih otvaraju se i brojne osnovne škole diljem zemlje, ponajviše zahvaljujući zalaganju Bengta Gottfrieda Forseliusa, koji je izvršio i ortografsku reformu estonskog jezika.[64] U periodu od 60 do 70 godina od uspostavljanja švedske vlasti, broj stanovnika Estonije je naglo rastao, a rast broja stanovnika naglo je zaustavila Velika glad, koja je u samo dvije godine (1695.1697.) odnijela oko 70,000–75,000 života (ili oko 20% od ukupne tadašnje populacije).[65]

Ruska vladavina i narodni preporod[uredi - уреди | uredi izvor]

Naslovna stranica novina Perno Postimees, prvih novina na estonskom jeziku. Izdavač je bio Johann Voldemar Jannsen.

Godine 1700. započeo je Veliki sjeverni rat, a već 1710. godine, Rusko Carstvo osvojilo je cijeli teritorij Estonije. Prevlast Rusije na ovom području izvojevana na bojnom polju i službeno je priznata Ništadskim mirom iz 1721. godine.[66] Za trajanja rata, estonsko je stanovništvo ponovo pretrpjelo velike gubitke, a prema podacima iz 1712. na tom je području živjelo između 150,000 i 170,000 ljudi.[67] Novouspostavljena ruska vlast povratila je sva politička i ekonomska prava manjinskim Baltičkim Nijemcima, a kmetstvo je ponovo postalo dominantno među seoskom populacijom tokom cijelog XVIII. vijeka.[68] Estonski seljaci u tom periodu gotovo da nisu imali nikakva prava, a sva politička, ekonomska i crkvena vlast bila je u rukama njemačke plemićke elite.[69] Iako je kmetstvo službeno ukinuto u periodu od 1816. do 1819. godine, u stvarnosti se feudalni politički sistem zadržao znatno duže, sve do reformi provedenih sredinom XIX. vijeka, koje su seljacima dale znatno veća prava.[70]

Ukidanjem kmetstva, estonskim je seljacima ponovo omogućeno upravljanje svojim imanjima, a dozvoljeno im je i neograničeno naseljavanje po gradovima te pristup obrazovnim ustanovama. Sve to je za posljedicu imalo jačanje estonskog nacionalnog identiteta. Taj se period, u kojem je došlo do pojačane književne, teatarske i muzičke djelatnosti, naziva Estonski narodni preporod (estonski: Ärkamisaeg). Iako je estonski kulturni preporod doživio svoj vrhunac u drugoj polovini XIX. vijeka, estonska nacionalna svijest postepeno se počela razvijati cijelo stoljeće ranije, kada se sve veći broj pripadnika različitih estonskih plemena počinje nazivati zajedničkim imenom - eestlane.[71] Biblija je prevedena na estonski jezik 1739. godine, a broj tiskanih knjiga na estonskom jeziku porastao je sa svega 18, koliko ih je bilo tokom 1750-ih, na 54 do kraja 1790-ih. Do kraja vijeka, više od polovine odrasle seoske populacije bilo je sposobno čitati i pisati.

Prvi univerzitetski obrazovani intelektualci koji su se službeno deklarirali kao Estonci javljaju se tijekom 1820-ih godina, a najistaknutiji među njima bili su Friedrich Robert Faehlmann (1798.1850.), Kristjan Jaak Peterson (1801.1822.) i Friedrich Reinhold Kreutzwald (1803.1882.). Ipak, vladajuću elitu u kulturnom i privrednom pogledu i dalje su činili Nijemci. Prvi koji je Estonce smatrao jedinstvenim narodom, jednakim svim ostalim narodima u zemlji, bio je baltičkonjemački estofil Garlieb Merkel (1769.1850.), koji je tako postao simbolom estonskog nacionalnog kulturnog pokreta. Estonski kulturni pokret postepeno se širio i postajao sve ambiciozniji, a estonski kulturno-politički lideri iz sredine XIX. vijeka, Carl Robert Jakobson (1841.1882.), Jakob Hurt (1839.1907.) i Johann Voldemar Jannsen (1819.1890.),[72] sve otvorenije su zastupali i teze o političkoj autonomiji po ugledu na Finsku. Godine 1862., na estonskom i njemačkom jeziku tiskan je nacionalni ep Kalevipoeg (srpskohrvatski: Kalevov sin).[73][74]

Ruske vlasti su krajem 1890-ih, s ciljem da suzbiju jačanje estonskog nacionalizma, provele intenzivan proces rusifikacije na teritoriju Estonije.[75] U tom periodu, mnoge njemačkojezične ustanove su zatvorene, ili su svoju djelatnost počele obavljati na ruskom jeziku (poput Univerziteta u Tartuu). Proces rusifikacije naišao je na znatan otpor među estonskom populacijom, a sve su se češće počeli pojavljivati zahtjevi za većom političkom autonomijom pa i potpunom nezavisnošću od Ruskog Carstva. Upravo u ovom periodu dolazi do novog pojačanog vala nacionalizma, na čijem su čelu bile ličnosti poput Jaana Tõnissona i Konstantina Pätsa. Velika revolucija koja je 1905. godine izbila diljem Carstva zahvatila je i Estoniju, čije je stanovništvo zahtijevalo veće nacionalne i političke slobode.[76]

Nezavisnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Sovjetski period[uredi - уреди | uredi izvor]

Obnova nezavisnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Raspjevana revolucija

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Estonian Republic". Arhivirano iz originala 21 July 2011. https://web.archive.org/web/20110721204649/http://www.eesti.ee/eng/riik/eesti_vabariik/. Pristupljeno 21 July 2011. . Official website of the Republic of Estonia (in Estonian)
  2. Matthew Holehouse Estonia discovers it's actually larger after finding 800 new islands The Telegraph, 28 August 2015
  3. "Gallery: Estonia gains non-permanent UN Security Council seat". ERR News (ERR). 7 June 2019. https://news.err.ee/950290/gallery-estonia-gains-non-permanent-un-security-council-seat. Pristupljeno 7 June 2019. 
  4. "Estonian Economic Miracle: A Model For Developing Countries". Global Politician. Arhivirano iz originala 28 June 2011. https://web.archive.org/web/20110628230137/http://www.globalpolitician.com/2614-baltic-eu-expansion-estonia. Pristupljeno 5 June 2011. 
  5. "2015 Human Development Report". United Nations Development Programme. 2015. http://hdr.undp.org/sites/default/files/hdr_2015_statistical_annex.pdf. Pristupljeno 14 December 2015. 
  6. "Asian countries dominate, science teaching criticised in survey". Yahoo. https://www.yahoo.com/news/asian-countries-dominate-science-teaching-criticised-survey-101202488.html. 
  7. "Press Freedom Index 2016". Reports Without Borders. https://rsf.org/en/ranking. Pristupljeno 29 May 2016. 
  8. Comparing Performance of Universal Health Care Countries, 2016 Fraser Institute
  9. Estonia OECD 2016.
  10. "Which countries are most generous to new parents?". The Economist. https://www.economist.com/blogs/graphicdetail/2016/10/daily-chart-10. Pristupljeno 28 October 2016. .
  11. "Welcome to E-stonia, the world's most digitally advanced society". Wired. https://www.wired.co.uk/article/digital-estonia. Pristupljeno 20 October 2018. 
  12. Mägi, Marika (2018). In Austrvegr: The Role of the Eastern Baltic in Viking Age Communication across the Baltic Sea. BRILL. str. 144–145. ISBN 9789004363816. 
  13. Tvauri, Andres (2012). Laneman, Margot. ur. The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. Tartu University Press. str. 31. ISBN 9789949199365. ISSN 1736-3810. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 21 January 2020. 
  14. Mägi, Marika (2018). In Austrvegr: The Role of the Eastern Baltic in Viking Age Communication across the Baltic Sea. BRILL. str. 144. ISBN 9789004363816. 
  15. 15,0 15,1 Laurisaar, Riho (31 July 2004). "Arheoloogid lammutavad ajalooõpikute arusaamu" (estonski). Eesti Päevaleht. http://epl.delfi.ee/news/kultuur/arheoloogid-lammutavad-ajalooopikute-arusaamu?id=50989575. Pristupljeno 1 November 2016. 
  16. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 23. ISBN 9042008903. 
  17. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 24. ISBN 9042008903. 
  18. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 26. ISBN 9042008903. 
  19. Selirand, Jüri; Tõnisson, Evald (1984). Through past millennia: archaeological discoveries in Estonia. Perioodika. https://books.google.com/books?id=mu9KAAAAMAAJ. 
  20. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 4. ISBN 9780230364509. 
  21. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 5. ISBN 9780230364509. 
  22. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 28. ISBN 9042008903. 
  23. Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. ABC-CLIO. str. 68. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/68. 
  24. Faure, Gunter; Mensing, Teresa (2012). The Estonians; The long road to independence. Lulu.com. str. 27. ISBN 9781105530036. 
  25. Tvauri, Andres (2012). The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. str. 33, 34, 59, 60. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 27 December 2016. 
  26. Mäesalu, Ain (2012). "Could Kedipiv in East-Slavonic Chronicles be Keava hill fort?". Estonian Journal of Archaeology 1 (16supplser): 199. DOI:10.3176/arch.2012.supv1.11. http://www.kirj.ee/public/Archaeology/2012/sup_vol_1/arhe-keava-2012-195-200.pdf. Pristupljeno 27 December 2016. 
  27. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 9. ISBN 9780230364509. 
  28. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 12. ISBN 9780817928537. 
  29. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 9–11. ISBN 9780230364509. 
  30. Enn Tarvel (2007). Sigtuna hukkumine Haridus, 2007 (7–8), pp. 38–41
  31. Tvauri, Andres (2012). The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. str. 322–325. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 19 December 2019. 
  32. 32,0 32,1 32,2 Mägi, Marika (2015). "Chapter 4. Bound for the Eastern Baltic: Trade and Centres AD 800–1200". Maritime Societies of the Viking and Medieval World. Maney Publishing. str. 45–46. ISBN 978-1-909662-79-7. 
  33. Martens, Irmelin (2004). "Indigenous and imported Viking Age weapons in Norway – a problem with European implications". Journal of Nordic Archaeological Science 14: 132–135. https://www.archaeology.su.se/polopoly_fs/1.138785.1371480692!/menu/standard/file/martens.pdf. Pristupljeno 19 December 2019. 
  34. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 4. ISBN 9780817928537. 
  35. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 227. ISBN 9985701151. 
  36. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 7. ISBN 9780230364509. 
  37. Laurisaar, Riho (29 April 2006). "Arheoloogid lammutavad ajalooõpikute arusaamu" (Estonian). Eesti Päevaleht. http://epl.delfi.ee/news/kultuur/kes-oli-saarlaste-suurjumal-taarapita?id=51037692. Pristupljeno 4 November 2016. 
  38. Tyerman, Christopher (2006). God's War: A New History of the Crusades. Harvard University Press. str. 690. ISBN 9780674023871. https://archive.org/details/godswarnewhistor00tyer/page/690. 
  39. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 14. ISBN 9780230364509. 
  40. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 278. ISBN 9985701151. 
  41. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 15. ISBN 9780230364509. 
  42. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 279. ISBN 9985701151. 
  43. Plakans, Andrejs (2011). A Concise History of the Baltic States. Cambridge University Press. str. 54. ISBN 9780521833721. 
  44. O'Connor, Kevin (2006). Culture and Customs of the Baltic States. Greenwood Publishing Group. str. 9–10. ISBN 9780313331251. 
  45. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 20. ISBN 9780817928537. 
  46. O'Connor, Kevin (2006). Culture and Customs of the Baltic States. Greenwood Publishing Group. str. 10. ISBN 9780313331251. 
  47. Pekomäe, Vello (1986) (Swedish). Estland genom tiderna. Stockholm: VÄLIS-EESTI & EMP. str. 319. ISBN 91-86116-47-9. 
  48. Jokipii, Mauno (1992). Jokipii, Mauno. ur (Swedish). Baltisk kultur och historia. str. 22–23. ISBN 9789134512078. 
  49. Miljan, Toivo (2015). Historical Dictionary of Estonia. Rowman & Littlefield. str. 441. ISBN 9780810875135. 
  50. Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture, Volume 1. ABC-CLIO. str. 100. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/100. 
  51. Frost, Robert I. (2014). The Northern Wars: War, State and Society in Northeastern Europe, 1558 – 1721. Routledge. str. 305. ISBN 9781317898573. 
  52. Raudkivi, Priit (2007) (Estonian). Vana-Liivimaa maapäev. Argo. str. 118–119. ISBN 978-9949-415-84-7. 
  53. Mol, Johannes A.; Militzer, Klaus; Nicholson, Helen J. (2006). The Military Orders and the Reformation: Choices, State Building, and the Weight of Tradition. Uitgeverij Verloren. str. 5–6. ISBN 9789065509130. 
  54. 54,0 54,1 54,2 Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture, Volume 1. ABC-CLIO. str. 121. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/121. 
  55. O'Connor, Kevin (2003). The History of the Baltic States. Greenwood Publishing Group. str. 25. ISBN 9780313323553. 
  56. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 24. ISBN 9780817928537. 
  57. 57,0 57,1 Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 25. ISBN 9780817928537. 
  58. Stone, David R. (2006). A Military History of Russia: From Ivan the Terrible to the War in Chechnya. Greenwood Publishing Group. str. 14–18. ISBN 9780275985028. 
  59. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 28–29. ISBN 9780817928537. 
  60. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 28. ISBN 9780817928537. 
  61. Frost, Robert I. (2014). The Northern Wars: War, State and Society in Northeastern Europe, 1558 – 1721. Routledge. str. 77. ISBN 9781317898573. 
  62. Williams, Nicola; Herrmann, Debra; Kemp, Cathryn (2003). Estonia, Latvia & Lithuania. University of Michigan. str. 190. ISBN 1-74059-132-1. 
  63. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eestiüld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 283. ISBN 9985701151. 
  64. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 32–33. ISBN 9780817928537. 
  65. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 31. ISBN 9780817928537. 
  66. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 33. ISBN 9780817928537. 
  67. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 34. ISBN 9780817928537. 
  68. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 38. ISBN 9780817928537. 
  69. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 41. ISBN 9780817928537. 
  70. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 47–49. ISBN 9780817928537. 
  71. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 286. ISBN 9985701151. 
  72. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 90. ISBN 9042008903. 
  73. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 91. ISBN 9042008903. 
  74. Cultural Policy in Estonia. Council of Europe. 1997. str. 23. ISBN 9789287131652. 
  75. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 59. ISBN 9780817928537. 
  76. Raun, Toivo U. (1984) The Revolution of 1905 in the Baltic Provinces and Finland. Slavic Review 43.3, 453–467.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Vlada[uredi - уреди | uredi izvor]

Putovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Mape[uredi - уреди | uredi izvor]

Opće informacije[uredi - уреди | uredi izvor]