Estonija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Republika Estonija
Eesti Vabariik (estonski)
Zastava Grb
Državna himna: "Mu isamaa, mu õnn ja rõõm"
Glavni grad
i najveći grad
Tallinn
59°25′0″N24°45′0″E
Službeni jezici estonski jezik
Vlada Unitarna parlamentarna republika
 -  Predsjednica Kersti Kaljulaid
 -  Premijerka Kaja Kallas
Zakonodavno tijelo Riigikogu
Nezavisnost od Rusije
 -  Autonomija 12. travnja 1917. 
 -  Nezavisnost 24. veljače 1918. 
 -  Priznata 2. veljače 1920. 
 -  Okupacija 1940.1991. 
 -  Reuspostava 20. kolovoza 1991. 
 -  Članstvo u EU 1. svibnja 2004. 
Površina
 -  Ukupno 45.227 km2 (129.)
 -  Voda (%) 4.45%
Stanovništvo
 -  Procjena za 2020.  1,328,976 (157.)
 -  Gustoća 28/km2 (149.)
BDP (PPP) procjena za 2020.
 -  Ukupno $49.644 mlrd.
 -  Per capita $37,605 (43.)
BDP (nominalni) procjena za 2020.
 -  Ukupno $32.742 mlrd. 
 -  Per capita $24,802 (35.)
Gini (2018.)30.6
srednji
HDI (2018.)0.882
jako visok  30.
Valuta euro (EUR)
Vremenska zona EET (UTC+2)
 -  Ljeti (DST) EEST (UTC+3)
Pozivni broj +372
Web domena .ee

Estonija (estonski: Eesti [ˈeːsʲti] ( poslušajte)), službeno Republika Estonija (estonski: Eesti Vabariik estonski izgovor: [ˈeːsti ˈʋɑbɑriːk]) je država smještena na istočnoj obali Baltičkog mora u Sjevernoj Europi. Estonija ima kopnene granice s Rusijom (338.6 km) na istoku i s Latvijom (343 km), dok na sjeveru ima morsku granicu s Finskom preko Finskog zaljeva, a na zapadu sa Švedskom preko Baltičkog mora.[1] Teritorij Estonije sadrži se od kopna i ukupno 2,222 otoka u Baltičkom moru,[2] što daje ukupnu površinu od 45,227 km2, od čega 2,839 km2 otpada na vodene površine. Klima u Estoniji je vlažna kontinentalna. Glavni grad Tallinn i grad Tartu najveći su urbani centri u zemlji. Ostali važniji gradovi su Narva, Pärnu, Kohtla-Järve i Viljandi. Službeni jezik u državi je estonski jezik.

Teritorij moderne Estonije naseljen je od barem 9,000 godina p.n.e. Drevni Estonci bili su među posjednjim europskim poganskim narodima koji su prihvatili kršćanstvo nakon Livonskog križarskog rata u XIII. vijeku. Nakon stoljeća uzastopne vladavine Nijemaca, Danaca, Šveđana, Poljaka i Rusa, krajem XIX. i početkom XX. vijeka dolazi do formiranja i jačanja estonskog nacionalnog identiteta. To je kulminiralo nezavisnošću od Rusije nakon kratkog rata za nezavisnost vođenog nedugo nakon završetka Prvog svjetskog rata. Inicijalno demokratska republika do Velike depresije, Estonija je od 1934. godine bila pod diktaturom tokom tzv. Doba šutnje. Tokom Drugog svjetskog rata, Estonija je cijelo vrijeme bila meta ekspanzionističkih težnji Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha, da bi na koncu pripala Sovjetima. Nakon faktičnog gubitka nezavisnosti, državni kontinuitet Estonije i ostalih Baltičkih država održavan je zahvaljujući diplomatima i vladi u egzilu. Godine 1987. izbila je mirna Raspjevana revolucija protiv sovjetske uprave, što je kulminiralo obnovom nezavisnosti 20. kolovoza 1991. godine.

Suverena država Estonija je unitarna parlamentarna republika podijeljena na 15 okruga. S populacijom od otprilike 1.3 milijuna ljudi, Estonija je jedna od najslabije naseljenih država Europske unije, Eurozone, OECD-a, Schengenske zone, NATO-a i, od 2020. godine, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.[3]

Estonija je razvijena zemlja s naprednim gospodarstvom, koje je bilo jedno od najbrže rastućih gospodarstava Europske unije od estonskog pristupanja 2004. godine.[4] Ima izrazito visok indeks ljudskog razvoja,[5] a komparativno dobro stoji i po pitanju ekonomskih i građanskih sloboda, obrazovanja[6] te slobode medija.[7] Državljani Estonije imaju općedostupno javno zdravstvo,[8] besplatno obrazovanje[9] te najduži plaćeni porodiljni dopust među zemljama članicama OECD-a.[10] Kao jedna od digitalno najnaprednijih zemalja svijeta,[11] Estonija je 2005. godine postala prva zemlja koja je održala izbore preko interneta te, od 2014. godine, prva zemlja koja je uvela e-boravište.

Etimologija[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Etimologija Estonije

Naziv "Estonija" povezan je uz antički narod Aeste, koje prvi puta spominje rimski historičar Tacit oko 98. godine. Neki suvremeni historičari smatraju da je Tacit ovime mislio na Balte (tj., Estonce koji nisu govorili finske jezike), dok drugi sugeriraju da se naziv referirao na cijelu regiju istočnog Baltika.[12] Skandinavske sage koje govore o regiji Eistland najraniji su izvori koji su koristili ovaj naziv u njegovom suvremenom značenju.[13] Topnonim "Estland/Eistland" često se povezuje sa staroskandinavskim terminima eist i austr, što znači "istok".[14]

Historija[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Historija Estonije

Prahistorija i vikinško doba[uredi - уреди | uredi kôd]

Kamene grobnice iz brončanog doba na sjeveru Estonije.

Prve ljudske naseobine na tlu suvremene Estonije pojavile su se prije oko 13,000 do 11,000 godina, odmah nakon povlačenja leda koji je tijekom posljednjeg ledenog doba prekrivao cijelo to područje. Najstarijim naseljem naseljem na tlu Estonije smatra se lokalitet Pulli, smješten na obalama rijeke Pärnu, nedaleko od današnjeg grada Sindi na jugozapadu zemlje. Metodom radiokarbonskog datiranja utvrđeno je da je Pulli naseljen prije oko 11,000 godina.[15] Zanimljivo je da se u vrijeme naseljavanja Pulli nalazio na obali Riškog zaljeva, dok se danas nalazi otprilike 14 km od obale. Arheolozi su na tom lokalitetu pronašli ostatke psećih zuba, što predstavlja najstariji dokaz o pripitomljavanju te životinje na tom području.

Najstarija naselja iz perioda mezolitika vezana su za Kundsku kulturu sa sjevera zemlje, a koje je ime dobila po obližnjem (suvremenom) gradu Kundi. U tom periodu, zemlja je bila gotovo u cijelosti prekrivena šumama, a ljudi su obitavali u polunomadskim zajednicama u blizinama vodenih površina; osnovne aktivnosti stanovništva su bili lov, ribolov i skupljanje šumskih plodova.[16] Oko 4900. pne., pojavila se neolitička kultura keramike poznata kao Narvska kultura.[17] Oko 3200. pne. dolazi do ekspanzije Kulture vrpčaste keramike, a s njom i razvoja primitivne obrada zemlje te stočarstva.[18]

Artefakti iz željeznog doba pronađeni kod sela Kumne.[19]

Tijekom brončanog doba, koje je otpočelo oko 1800. pne., dolazi do pojave prvih utvrđenih nastamba u vidu gradina.[20] Postepeni prelazak iz polunomadskog u sedetarni način života na ovom području započinje oko 1000. pne. i traje narednih 500 godina, do početka željeznog doba.[15][21] Na arheološkim lokalitetima iz tog perioda pronađeni su mnogobrojni brončani artefakti, što upućuje na veoma živu trgovačku aktivnost s okolnim skandinavskim i germanskim plemenima.[22]

Željezno doba obilježili su brojni i učestali sukobi s okolnim plemenima, a sukobi sa skandinavskim plemenima spominju se i u drevnim skandinavskim sagama. Jedna od saga govori o pogibilji švedskog kralja Ingvara, koji je stradao u sukobu sa "estonskim vikinzima".[23][24] Prijetnje su dolazile i s istoka, u vidu ruskih vladara koji su širili svoj teritorij na zapad. Tako je novgorodski vladar Jaroslav Mudri porazio Estonce 1030. godine te osnovao utvrdu na mjestu današnjeg grada Tartua; utvrda je postojala samo do 1061. godine, kada je spaljena od strane estonskog plemena Sosoli tijekom njihovog pohoda na grad Pskov.[25][26][27][28] Tijekom XI. vijeka, baltički su vikinzi preuzeli kontrolu nad Baltičkim morem od skandinavskih vikiga, zahvaljujući pomorskim napadima Kurša i Estonaca s otoka Saareme, koji su bili poznati kao Saarlasedi. Godine 1187., Saarlasedi, Kurši i Kareli opustošili su grad Sigtunu, koji je u to vrijeme bio važan grad u Švedskoj.[29][30]

Okruzi starovjekovne Estonije s početka XIII. vijeka.

Prahistorijska Estonija mogla se podijeliti u dvije glavne kulturološke regije. Obalna područja sjeverne i zapadne Estonije imala su bliske prekomorske kontakte sa Skandinavijom i Finskom, dok je unutrašnjost južne Estonije bila povezanija s Baltima i Pskovom.[31] Područje prahistorijske Estonije bilo je prepuno gradina,[32] dok su na obalama Saareme pronađeni tragovi prahistorijskih ili srednjovjekovnih luka.[32] Estonija također ima i velik broj grobnica iz vikinškog doba, što individualnih što kolektivnih, koje sadrže oružje i nakit koji je bio čest u Sjevernoj Europi i Skandinaviji.[32][33]

Prve političke i administrativne jedinice pojavljuju se u Estoniji tijekom starog vijeka. Dvije velike vrste administrativnih jedinica bile su župa (estonski: kihelkond) i okrug (estonski: maakond), koji se sastojao od nekoliko župa. Svakom župom upravljao je starješina, a sačinjavao ju je uži teritorij oko centralne utvrde u naselju; u rijetkim slučajevima, pojedinačna župa imala je više utvrda. Okruzi su bili teritorijalno veće jedinice. Do XIII. vijeka, na tlu Estonije postojalo je 8 velikih okruga (Harjumaa, Järvamaa, Läänemaa, Revala, Saaremaa, Sakala, Ugandi i Virumaa) i 6 manjih, zasebnih župa (Alempois, Jogentagana, Mõhu, Nurmekund, Soopoolitse i Vaiga). Okruzi su postojali kao zasebni entiteti, a međusobno su se ujedinjavale samo u borbama protiv zajedničkih neprijatelja.[34][35]

Malo je informacija dostupno o ranim estonskim paganskim vjerskim običajima. Kronika Henrika od Livonije navodi kako je vrhovno božanstvo Saarlaseda bio bog Tharapita. Duhovne obrede vodili su šamani, dok su svete šume, posebice hrastove šume, bile mjesta obavljanja rituala.[36][37]

Srednji vijek[uredi - уреди | uredi kôd]

Srednjovjekovne Estonija i Livonija nakon križarskog rata.

Godine 1199., papa Inocent III. pokreće Livonski križarski rat, čiji je cilj bila obrana kršćanskog puka na području srednjovjekovne Livonije.[38] Do prvih sukoba na estonskoj zemlji dolazi 1206. godine, nakon što je danski kralj Valdemar II. neuspješno pokušao zauzeti Saaremu. Njemački red Livonskog bratstva mača, koji je ranije napao Livonce, Latgale i Selonce, započeo je, 1208. godine, intenzivne napade na Estonce. U sukobima koji su trajali narednih godina, Estonce je zajednički predvodio Lembitu, starješina iz okruga Sakale. Estonci su uspješno odolijevali napadima sve do 1217. godine, kada su pretrpjeli težak poraz u bitci na dan svetog Mateja, u kojoj je poginuo i sam Lembitu. Već 1219. godine, danske trupe predvođene Valdemarom II. iskrcale su se kod današnjeg Tallinna, porazili Estonce u borbi i započeli s osvajanjem sjevera Estonije.[39][40] Već sljedeće godine, Šveđani su pokušali osvojiti zapadnu Estoniju, ali njihov je napad odbijen. Godine 1223., dolazi do masovnog ustanka Estonaca koji je doveo do privremenog protjerivanja njemačkih i danskih osvajača iz zemlje, osim s područja Revala. Međutim, križarski su se napadi ubrzo nastavili te je cijela Estonija pokorena do 1227. godine; Saaremaa je bila posljednja estonska država koja se predala.[41][42]

Nakon što su križari zauzeli cijelo područje nekadašnje Livonije, cijeli je teritorij dobio novo ime − Terra Mariana.[43] Sjeverna Estonija, koja je bila pod upravom Danske, pretvorena je u vojvodstvo (danski: Hertugdømmet Estland; latinski: Ducatus Estoniae), dok je ostatak zemlje podeljen između Livonskog bratstva i kneževa-biskupa Dorpata te Ösel–Wieka. Godine 1236., Livonsko bratstvo mača i Teutonski red ujedinili su se u Livonski red.[44] U narednim je desetljaćima dolazilo do niza pobuna protiv osvajača, posebno na Saaremi, a najveća pobuna, koja je zahvatila cijelu zemlju, dogodila se 1343. godine i poznata je kao Jurjevski noćni ustanak (estonski: Jüriöö ülestőus). Teutonci su 1345. godine ugušili ustanak u krvi; sljedeće godine, Danska im je prodala sve svoje posjede na sjeveru zemlje.[45][46] Propali ustanak doveo je do jačanja političke moći manjinskin Baltičkih Nijemaca, koji su tokom narednih vijekova bili vladajuća elita na području cijele zemlje.[47][48]

Kuressaare Castle, square stone keep with one square corner tower and red tile roof
Dvorac Kuressaare na Saaremi nastao je tokom 1380-ih godina.

Danci su za vrijeme svoje vladavine sjevernom Estonijom osnovali grad Reval (današnji Tallinn), na mjestu nekadašnjeg Lindanisa. Godine 1248., Reval je dobio status grada u skladu sa Libečkim pravom.[49] Hanzeatska liga, koja je u to vrijeme kontrolirala trgovačke puteve na Baltiku, u svom je članstvu imala četiri najveća estonska grada: Reval, Dorpat (danas Tartu), Pernau (danas Pärnu) i Fellin (danas Viljandi). Reval je služio kao važna trgovačka postoja prema Novgorodu, dok je Dorpat imao istu funkciju na jugu, povezujući zapadne hanzeatske gradove s Pskovom. U to su vrijeme osnovane i brojne gilde, međutim autohtonom je estonskom stanovništvu pristup bio prilično ograničen.[50] Zaštićeni gradskim zidinama i uživajući protekciju Hanzeatske lige, Reval i Dorpat su značajno ojačali u ovom periodu. Oba su grada, kako im je rasla ekonomska moć, sve više i više izlazili iz pravnih okvira Livonije i djelovali nezavisno od njih.[51] Nakon što je Teutonski red doživio težak poraz u bitci kod Grunwalda 1410. godine, odnosno nakon poraza Livonskog reda 1435. godine u bitci kod Pabaiskasa, došlo je do reorganizacije države i nekadašnja Terra Mariana službeno je, 4. prosinca 1435. godine, postala Livonska Konfederacija.[52]

Protestantska reformacija, koja je u Europi započela 1517. godine, ubrzo je zahvatila i Livoniju, a glavni protivnik reformacije na tom području bio je Livonski red.[53] Protestantizam se već tijekom 1520-ih pojavio u većim gradovima, a u naredna je dva desetljeća većina plemstva i službeno prešla na luteranstvo.[54][55] Liturgije u crkvama počele su se održavati na njemačkom jeziku, koji je bio službeni jezik plemstva, a po prvi put su počele održavati i crkvene službe na estonskom jeziku (uglavnom u seoskim crkvama).[54][56]

Livonska Konfederacija je bila jako decentralizirana i politički slaba država, čije su jačanje kočili brojni unutardržavni sukobi između vladajućih lokalnih elita, gradova i crkvenih vlasti; kao takva, predstavljala je lak plijen za susjedne države koje su tokom XVI. vijeka znatno ojačale, poput Moskovske Kneževine, Poljsko-Litavske Unije i Švedske.[54][57]

Švedska vladavina[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Švedska Estonija
"Academia Dorpatensis" (danas Univerzitet u Tartuu) osnovana je 1632. godine od strane kralja Gustava II. Adolfa kao tek drugi univerzitet u Švedskoj. Nakon smrti kralja postala je poznata kao "Academia Gustaviana".

Želeći da Rusko Carstvo dođe do Baltika na zapadu, ruski car Ivan Grozni je 1558. godine napao Livoniju i započinje Livonski rat. Livonski je red već 1560. teško poražen u sukobu s moćnijm i brojnijim neprijateljem, zbog čega je livonsko plemstvo zatražilo vanjsku pomoć u borbi s Rusima. Najveći dio Livonije dobrovoljno je prihvatio poljsku vlast, plemstvo sa sjevera zemlje priseglo je na vjernost švedskom kralju, dok je biskup Ösel-Wieka svoju zemlju prodao Dancima. Ruska vojska je tijekom prvih deset godina rata postepeno zauzela gotovo cijelu Livoniju, ali je nakon zajedničke kontraofanzive koju su krajem 1570-ih započele Poljsko-Litavska Unija i Švedska bila primorana na povlačenje. Livonski rat službeno je završen 1583. godine porazom i povlačenjem ruske vojske.[57][58] Po okončanju rata, cijela sjeverna Estonija ostala je švedskom upravom te je politički reorganizirana kao Švedska Estonija, južni dijelovi su ušli u sastav Poljsko-Litavske Unije (kao Livonsko vojvodstvo), dok je otok Saaremaa ostalo pod upravom Danske.[59]

Period mira nije dugo trajao i već 1600. dolazi do rata između Švedske i Poljske, koji je za cilj imao uspostavu prevlasti na istočnom Baltiku.[60] Sukob, koji je trajao punih 29 godina, potpuno je uništio već devastirano područje Livonije, a tokom ratnih godina, broj stanovnika Estonije drastično je opao; od otprilike 250,000−270,000 stanovnika, koliko ih je bilo sredinom XVI. vijeka, na kraju rata je ostalo svega 115,000–120,000 ljudi.[61] Rat je završen švedskim pripajanjem Livonije, a 1645. godine je i danska Saaremaa pripojena Švedskoj.[62]

Iako je novouspostavljena švedska vlast zadržala dotadašnji feudalni sustav, izvršene su značajne reforme koje su seljacima omogućavale nasljedna prava na zemljište koje su obrađivali. Bio je to prvi put u historiji da je estonskim seljacima pravno omogućeno nasljeđivanje zemlje. Zbog svega toga, u estonskoj se usmenoj predaji period švedske vladavine se naziva "dobrim, starim švedskim dobom" (estonski: "vana hea Rootsi aeg").[63] Po nalogu švedskog kralja Gustava II. Adolfa, u Revalu i Dorpatu su otvorene prve gimnazije, a 1632. osnovan je i Univerzitet u Tartuu. U oba grada istovremeno su s radom počele i tiskarske radnje. Tijekom 1680-ih otvaraju se i brojne osnovne škole diljem zemlje, ponajviše zahvaljujući zalaganju Bengta Gottfrieda Forseliusa, koji je izvršio i ortografsku reformu estonskog jezika.[64] U periodu od 60 do 70 godina od uspostavljanja švedske vlasti, broj stanovnika Estonije je naglo rastao, a rast broja stanovnika naglo je zaustavila Velika glad, koja je u samo dvije godine (1695.1697.) odnijela oko 70,000–75,000 života (ili oko 20% od ukupne tadašnje populacije).[65]

Ruska vladavina i narodni preporod[uredi - уреди | uredi kôd]

Naslovna stranica novina Perno Postimees, prvih novina na estonskom jeziku. Izdavač je bio Johann Voldemar Jannsen.

Godine 1700. započeo je Veliki sjeverni rat, a već 1710. godine, Rusko Carstvo osvojilo je cijeli teritorij Estonije. Prevlast Rusije na ovom području izvojevana na bojnom polju i službeno je priznata Ništadskim mirom iz 1721. godine.[66] Za trajanja rata, estonsko je stanovništvo ponovo pretrpjelo velike gubitke, a prema podacima iz 1712. na tom je području živjelo između 150,000 i 170,000 ljudi.[67] Novouspostavljena ruska vlast povratila je sva politička i ekonomska prava manjinskim Baltičkim Nijemcima, a kmetstvo je ponovo postalo dominantno među seoskom populacijom tokom cijelog XVIII. vijeka.[68] Estonski seljaci u tom periodu gotovo da nisu imali nikakva prava, a sva politička, ekonomska i crkvena vlast bila je u rukama njemačke plemićke elite.[69] Iako je kmetstvo službeno ukinuto u periodu od 1816. do 1819. godine, u stvarnosti se feudalni politički sistem zadržao znatno duže, sve do reformi provedenih sredinom XIX. vijeka, koje su seljacima dale znatno veća prava.[70]

Ukidanjem kmetstva, estonskim je seljacima ponovo omogućeno upravljanje svojim imanjima, a dozvoljeno im je i neograničeno naseljavanje po gradovima te pristup obrazovnim ustanovama. Sve to je za posljedicu imalo jačanje estonskog nacionalnog identiteta. Taj se period, u kojem je došlo do pojačane književne, teatarske i muzičke djelatnosti, naziva Estonski narodni preporod (estonski: Ärkamisaeg). Iako je estonski kulturni preporod doživio svoj vrhunac u drugoj polovini XIX. vijeka, estonska nacionalna svijest postepeno se počela razvijati cijelo stoljeće ranije, kada se sve veći broj pripadnika različitih estonskih plemena počinje nazivati zajedničkim imenom - eestlane.[71] Biblija je prevedena na estonski jezik 1739. godine, a broj tiskanih knjiga na estonskom jeziku porastao je sa svega 18, koliko ih je bilo tokom 1750-ih, na 54 do kraja 1790-ih. Do kraja vijeka, više od polovine odrasle seoske populacije bilo je sposobno čitati i pisati.

Prvi univerzitetski obrazovani intelektualci koji su se službeno deklarirali kao Estonci javljaju se tijekom 1820-ih godina, a najistaknutiji među njima bili su Friedrich Robert Faehlmann (1798.1850.), Kristjan Jaak Peterson (1801.1822.) i Friedrich Reinhold Kreutzwald (1803.1882.). Ipak, vladajuću elitu u kulturnom i privrednom pogledu i dalje su činili Nijemci. Prvi koji je Estonce smatrao jedinstvenim narodom, jednakim svim ostalim narodima u zemlji, bio je baltičkonjemački estofil Garlieb Merkel (1769.1850.), koji je tako postao simbolom estonskog nacionalnog kulturnog pokreta. Estonski kulturni pokret postepeno se širio i postajao sve ambiciozniji, a estonski kulturno-politički lideri iz sredine XIX. vijeka, Carl Robert Jakobson (1841.1882.), Jakob Hurt (1839.1907.) i Johann Voldemar Jannsen (1819.1890.),[72] sve otvorenije su zastupali i teze o političkoj autonomiji po ugledu na Finsku. Godine 1862., na estonskom i njemačkom jeziku tiskan je nacionalni ep Kalevipoeg (srpskohrvatski: Kalevov sin).[73][74]

Ruske vlasti su krajem 1890-ih, s ciljem da suzbiju jačanje estonskog nacionalizma, provele intenzivan proces rusifikacije na teritoriju Estonije.[75] U tom periodu, mnoge njemačkojezične ustanove su zatvorene, ili su svoju djelatnost počele obavljati na ruskom jeziku (poput Univerziteta u Tartuu). Proces rusifikacije naišao je na znatan otpor među estonskom populacijom, a sve su se češće počeli pojavljivati zahtjevi za većom političkom autonomijom pa i potpunom nezavisnošću od Ruskog Carstva. Upravo u ovom periodu dolazi do novog pojačanog vala nacionalizma, na čijem su čelu bile ličnosti poput Jaana Tõnissona i Konstantina Pätsa. Velika revolucija koja je 1905. godine izbila diljem Carstva zahvatila je i Estoniju, čije je stanovništvo zahtijevalo veće nacionalne i političke slobode.[76]

Nezavisnost[uredi - уреди | uredi kôd]

Proslava prve obljetnice estonske nezavisnosti u Tallinnu 1919. godine.

Nakon Februarske revolucije u Rusiji 1917. godine, tadašnja Estonska gubernija po prvi je put politički ujedinjena kao zasebna politička jedinica, Autonomna estonska gubernija, čije granice su se gotovo poklapale s modernim državnim granicama. Autonomni status garantirala joj je novoizabrana ruska Privremena vlada odlukom od 12. travnja 1917. godine.[77] Izbori za provincijsku skupštinu (estonski: Maapäev) održani su uz sudjelovanje menjševičkih i boljševičkih frakcija Ruske socijal-demokratske radničke partije, a sve s ciljem da spomenutoj partiji osiguraju što je moguće više mjesta u novoj skupštini. Boljševici, koji su izgubili te izbore, nikada službeno nisu priznali rezultate istih, te je dva dana prije početka Oktobarske revolucije u Sankt Peterburgu (5. studenog) lider estonskih boljševika Jaan Anvelt sa svojim Vojnim revolucionarnim komitetom izvršio puč i preuzeo vlast nad zemljom. Kako legalno izabrana skupština nikada nije priznala boljševičku vlast, boljševici su je pokušali raspustiti. Iako se na svojoj posljednjoj sjednici, održanoj 15. studenog, Skupština proglasila za vrhovni i jedini legalni organ vlasti u zemlji,[78] parlament je službeno raspušten od strane boljševika 26. studenog. Na novim izborima, koji su održani početkom 1918. godine, većinu glasova dobile su stranke koje su se zalagale za nezavisnost, a nacionalno vijeće proglasilo je nezavisnost Estonije 19. veljače 1918. godine. Deklaracija o nezavisnosti Estonije službeno je donesena 24. veljače 1918. godine, odmah nakon što su boljševički revolucionari napustili Tallinn. Već narednog dana, njemačke su trupe umarširale u grad, a nakon okupacije cjelokupnog teritorija Estonije i Latvije, predloženo je osnivanje satelitske države imena Ujedinjeno Baltičko Vojvodstvo (njemački: Vereinigtes Baltisches Herzogtum).[79] Shodno odredbama Brestlitovskog mirovnog sporazuma između Rusije i Centralnih sila potpisanog 3. ožujka 1918. godine, Rusija je službeno okončala svoje sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu, a odrekla se i svih teritorijalnih pretenzija na Estoniju (između ostalih). Njemačka okupacija Estonije trajala je do studenog 1918. godine, kada je vlast u zemlji službeno ponovo preuzela Privremena estonska vlada.[80][81]

Estonski oklopni vlak tokom rata za nezavisnost 1919. godine.

Nekoliko dana nakon povlačenja njemačkih trupa, sovjetska Crvena armija ponovo je izvršila invaziju na Estoniju, što je dovelo do novog rata.[82] Estonska vojska uspjela je protjerati sve sovjetske trupe sa svog teritorija do kraja veljače 1919., a od 5. do 7. travnja iste godine održani su i izbori za Estonsku ustavotvornu skupštinu. Estonski rat za nezavisnost trajao je punih 14 mjeseci, od 28. studenog 1918. do 2. veljače 1920. godine, kada je potpisivanjem mirovnog ugovora u Tartuu Rusija i službeno priznala Estoniju kao nezavisnu zemlju.[83][84] Republiku Estoniju su među prvima službeno priznale Finska (7. srpnja 1920.), Poljska (31. prosinca 1920.), Argentina (12. siječnja 1921.) i "Zapadni saveznici" (26. siječnja 1921.).

Prvi Ustav Estonije službeno je usvojen 15. lipnja 1920. (na snagu je stupio 21. prosinca iste godine),[85] a po njemu, Estonija je uređena kao parlamentarna republika.[86][87] Nacionalni parlament (Riigikogu) sastojao se od 100 zastupnika, koji su birani na trogodišnji mandat. Ustav je garantirao i kulturnu autonomiju svim manjinskim zajednicama u zemlji.[88] Godine 1924., Sovjetski Savez organizirao je komunistički puč u Estoniji, koji je, međutim, ubrzo propao.[89]

Velika depresija koja je zahvatila zemlju tokom 1930-ih godina dovela je do jačanja nacionalističkih pokreta u zemlji, a jedan od najutjecajnijih je bio pokret Vaps, savez ratnih vojnih veterana rata za nezavisnost, koji se zalagao za ustavne reforme i prelazak s parlamentarnog na predsjednički sistem.[90][91] Referendum o ustavnim promjenama održan je u listopadu 1933., a većina građana (72.7%) izjasnila se za ustavne reforme. Kandidat pokreta Vaps, Artur Sirk, bio je glavni favorit na predsjedničkim izborima koji su se trebali održati u travnju 1934. godine. Međutim, aktualni premijer, Konstantin Päts, raspustio je parlament 12. ožujka, uspostavio autoritarnu vlast i vladao zemljom na osnovu dekreta sve do 1938. godine, lažno tvrdeći da tako sprječava nepostojeće planove Vapsa za državni udar. U tom periodu, koji se u estonskoj historiografiji označava kao "Doba šutnje" (estonski: vaikiv ajastu), Päts je vladao diktatorski, zabranio je djelovanje pokreta Vaps i mnoge njegove utjecajne pristalice osudio na zatvorske kazne; podršku su mu pružili general Johan Laidoner i političar Kaarel Eenpalu. Pätsova novoformirana Patriotska liga ubrzo je postala jedina legalna politička stranka u zemlji.[92] Kako bi dao legitimnost svojoj diktaturi, Päts je promijenio Ustav i 1938. godine organizirao parlamentarne izbore, na kojima su opozicijski kandidati smjeli sudjelovati, ali samo kao nezavisni kandidati, dok su stranke ostale zabranjene.[93] Iako se radilo o diktaturi, historičari smatraju kako je Pätsov režim bio relativno benigan u odnosu na druge međuratne diktature u Europi te kako nije bilo sustavne represije nad opozicijom u zemlji.[94]

Republika Estonija je na polju vanjske politike zastupala politiku neutralnosti,[95] a njena neutralnost poštovana je sve do 23. kolovoza 1939. godine, kada je potpisan pakt Ribbentrop-Molotov o podjeli interesnih sfera na istoku Europe između Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha. Shodno tom sporazumu, Estonija je potpala pod sovjetsku sferu utjecaja.[96]

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi kôd]

Ulazak Crvene armije u Estoniju 1939. godine, nakon potpisivanja sporazuma o uspostavi sovjetskih vojnih baza na estonskom tlu.

Sovjetski Savez napao je Poljsku 17. rujna 1939. godine, malo manje od tri tjedna nakon početka Drugog svjetskog rata. Poljska podmornica klase ORP Orzeł koja je bila usidrena u luci u Tallinnu nesmetano je napustila luku i otplovila u Ujedinjeno Kraljevstvo unatol zahtjevima sovjetskih vlasti da bude razoružana, a njena posada internirana na tlo Sovjetskog Saveza. Sovjetske vlasti su kasnije iskoristile taj slučaj (poznat i kao Orzeljski incident) i već 24. rujna 1939. godine, uz prijetnje ratom, zahtijevale od estonskih vlasti dozvole za postavljanje vojnih baza na njihovom teritoriju (sa do maksimalno 25,000 vojnika u njima).[97] Vlasti Estonije su četiri dana kasnije, 28. rujna, pristale na ultimatum i dopustile sovjetskim trupama pristup estonskom teritoriju.[98]

Sovjetska baltička flota je 12. lipnja 1940. izvršila potpunu pomorsku blokadu Estonije,[99][100][101][102] a svega četiri dana kasnije Sovjetski Savez je izvršio i službenu invaziju na Estoniju.[103][104] U zemlji je ubrzo uspostavljena komunistička vlast pod diktatom Moskve te je Estonija 21. srpnja 1940. i službeno proglašena "socijalističkom republikom". Estonija je i formalno postala članica Sovjetskog Saveza 6. kolovoza, kada je i preimenovana u Estonsku Sovjetsku Socijalističku Republiku.[105] Već u prvoj godini sovjetske uprave pohapšeno je više od 8,000 istaknutih estonskih političkih i vojnih lidera; oko 2,200 uhapšenih je strijeljano, dok je ostatak protjeran u gulage širom Sibira.[106][107] Masovne deportacije estonskog stanovništva nastavile su se i u narednim godinama, a zaključno sa 14. lipnjom 1941. godine deportirano je oko 10,000 estonskih civila koje su sovjetske vlasti smatrale protivnicima režima.[108]

Treći Reich napao je Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine, a trupe Wehrmachta su već u srpnju iste godine, uz svesrdnu pomoć gerilskih antisovjetskih grupa znanih kao Šumska braća,[109] prodrle na tlo Estonije, čime je započeo tzv. Ljetni rat (estonski: Suvesõda). Iako je lokalno stanovništvo dočekalo njemačke vojnike kao osloboditelje, ubrzo je postalo jasno da ne postoje nikakve naznake o eventualnoj obnovi estonske državnosti. Teritorij Estonije pripojen je provinciji Reichskommissariat Ostland, a osnovane su i posebne sigurnosne snage (Sicherheitspolizei) na čijem čelu je bio Ain-Ervin Mere. Njemačke okupacijske vlasti provodile su i masovne regrutacije, a zanimljivo je da se znatan broj estonskih mladića dobrovoljno priključivao Finskoj vojsci u borbama protiv Sovjeta.[110] U finskoj vojsci je tako postojao poseban puk koji su činili isključivo estonski dobrovoljci (Finski pješadijski puk 200; estonski: soomepoisid). U Estoniji je djelovala zasebna Waffen-SS divizija (20. divizija) koju je činilo oko 20,000 estonskih vojnika.[111]

Glavni grad Estonije, Tallinn, nakon sovjetskog bombardiranja tokom borbi na Istočnom frontu u ožujku 1944. godine.

Njemačke su vlasti i na području Estonije, baš kao i na svim okupiranim područjima, vršile masovne egzekucije Židova, Roma i drugih antifašista. Od oko 4,500 Židova, koliko ih je živjelo u Estoniji prije početka rata, njih oko 75% izbjeglo je smrt pobjegavši na slobodni teritorij Sovjetskog Saveza, dok je preostalih oko 1,000 Židova uglavnom pobijeno u koncentracijskim logorima već u prvoj godini nacističke okupacije.[112] U estonske koncentracijske logore dopremani su židovski zatvorenici iz drugih okupiranih dijelova istočne Europe, a prema procjenama, u logorima je stradalo oko 10,000 Židova, 6,000 etničkih Estonaca, oko 1,000 etničkih Rusa, te preko 20,000 sovjetskih ratnih vojnih zarobljenika (ukupan broj žrtava je oko 35,000−40,000 osoba).

Sovjetske trupe su u siječnju 1944. krenule u kontraofenzivu, potisnuvši nacističke jedinice na zapad sve do estonskih granica. Kada je postalo jasno da se trupe Crvene armije neće zaustaviti na estonskim granicama došlo je do početka masovne mobilizacije za obranu od sovjetske vojske. Posljednji legalno izabrani premijer Estonije, Jüri Uluots putem radija pozvao je sve vojno sposobne muškarce da se dobrovoljno prijave u vojsku za obranu zemlje od nove "sovjetske agresije". Već narednog dana, u vojsku se dobrovoljno prijavilo preko 38,000 estonskih mladića,[113] a ubrzo se u zemlju vratio i veliki broj dobrovoljaca iz Finske koji su se priključili novoosnovanoj Teritorijalnoj obrani. Estonske vlasti u egzilu računale su i na pomoć zapadnih zemalja u očuvanju vlastite nezavisnosti.[114]

Povlačenje njemačkih trupa iz Estonije započelo je 18. rujna 1944., a posljednji njemački vojnici napustili su zemlju pred naletom sovjetske armije 22. rujna iste godine. Zajedno s njemačkim okupatorima, zemlju je napustila i estonska vlada koja je sve do 1992. godine i obnove državnosti zemlje, djelovala kao vlada u egzilu iz Stockholma.

Tokom Drugog svjetskog rata poginulo je oko 80,000 Estonaca, dok je njih oko 70,000 iz raznih razloga emigriralo iz zemlje.[115]

Sovjetski period[uredi - уреди | uredi kôd]

Spomenik žrtvama sovjetskih deportacija u periodu od 1941. do 1949. godine u gradu Paldiskiju.

Iako je Crvena armija krajem 1944. godine protjerala jedinice Wehrmachta s estonskog teritorija i ponovo uspostavila svoju vlast na cijelom području, sukobi s preostalim gerilskim grupama koje su se protivile sovjetskoj vlasti nastavili su se sve do 1953. godine.[116] Estonski ogranak gerilske organizacije Šumska braća činilo je između 14,000 i 15,000 ljudi. Od studenog 1944. do studenog 1947. godine, pripadnici ove grupe izvršili su 773 oružana napada u kojima je ubijeno oko 1,000 sovjetskih vojnika i pristalica sovjetske vlasti, a kontrolirali su i značajan broj sela diljem zemlje.[117] Prema sovjetskim statističkim podacima, do kraja 1953. godine, gerilski je pokret činila ukupno 20,531 osoba, od čega je njih 1,510 ubijeno u oružanim sukobima. Prema istim podacima, tokom sukoba stradalo je 1,728 vojnika Crvene armije, agenata NKVD-a i estonske policije. Posljednji živi pripadnik ove grupacije u Estoniji uhapšen je i ubijen 1978. godine.[118][119]

U represijama koje su uslijedile u prvim poslijeratnim godinama, velik broj osoba procesuiran je zbog optužbi za kolaboracionizam, a u druge dijelove zemlje prisilno su raseljavane cijele obitelji. Tako je samo tokom martovskih deportacija iz Estonije u Sibir deportirano 20,713 osoba (od čega su 15,916 bili žene i djeca).[120][121] Prema suvremenim procjenama, Estonija je tokom rata i u poslijeratnim represijama izgubila između 180 i 200,000 ljudi, odnosno oko 20% od ukupne prijeratne populacije.[122][123][124] Deportirano stanovništvo "zamijenili" su doseljenici iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza, što je u kratkom periodu dovelo do potpune promjene demografske strukture Estonije.

Estonija je tokom rata doživjela velika razaranja, izgubila je značajan dio populacije (što u borbama, što uslijed kasnijih migracija), a uništeno je i više od polovine ukupne infrastrukture u zemlji. Odmah po okončanju rata, sovjetske su vlasti u zemlji uspostavile sovjetski samoupravni model i već 1945. godine onemogućeno je privatno vlasništvo u industrijskom sektoru (a dvije godine kasnije i u trgovačkoj djelatnosti). Izvršena je kolektivizacija poljoprivrednih zemljišta,[106][125] a u prvih nekoliko poslijeratnih godina oduzeto je preko 900,000 hektara zemljišta i šuma, koji su pretvoreni u državna dobra (do kraja 1950. godine, u Estoniji je bilo 2,213 kolhoza) ili su dodijeljeni brojnim doseljenicima iz ostalih dijelova Sovjetskog Saveza. Odmah nakon rata, sovjetske su vlasti oduzele Estonskoj SSR oko 2,230 km² teritorija na istoku s većinskim ruskim stanovništvom, priključivši taj teritorij Ruskoj SFSR (teritorij istočno od Narve i Pečorski rajon).

Na čelu sovjetske Estonije (estonski: Eesti Nõukogude Sotsialistlik Vabariik, ENSV) nalazili su se etnički Estonci rođeni na teritoriju Rusije i školovani u sovjetskim školama, a za većinu njih estonski je bio tek drugi jezik, zbog čega su ih u Estoniji podrugljivo nazivali "Jestoncima" (estonski: jeestlased, jeestlane). Svu vlast u zemlji držala je Komunistička partija Estonije (estonski: Eestimaa Kommunistlik Partei) koja je predstavljala teritorijalni ogranak Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), odnosno Savjet ministara.[126][127] Većina zapadnih zemalja nikada nije de iure priznala sovjetsku vlast u Estoniji, iako su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo kao sudionici konferencije u Jalti de facto priznali sovjetsku državu i njene granice. Mnoge su zemlje za službenu estonsku vlast priznavale vladu koja je djelovala u egzilu (i takvo je stanje ostalo na snazi sve do obnove državnosti 1991. godine).[128][129]

Nakon što je Nikita Hruščov došao na čelo KPSS-a, došlo je do političkog otopljavanja odnosa između službene Moskve i ostalih sovjetskih država, pa su tako već 1956. godine bili omogućeni i prvi povraci deportiranih osoba iz progonstva. Estonska komunistička partija dobila je određen stupanj autonomije u svom djelovanju u odnosu na KPSS. Intenzivna industrijalizacija, koju su provodile sovjetske vlasti, preobrazila je Estoniju u jednu od industrijski najrazvijenijih i najurbanijih sovjetskih republika s udjelom gradske populacije od čak 65% u 1970. godini. Životni standard estonskog stanovništva bio je znatno viši od prosječnog na nivou Sovjetskog Saveza.[130]

U drugoj polovici 1970-ih dolazi do jačanja disidentskih pokreta širom zemlje, a posebno u pribaltičkim sovjetskim republikama. Od kraja rujna pa do početka listopada 1980. godine, širom Estonije održani su brojni antisovjetski studentski prosvjedi koji su nasilno ugušeni. Nešto kasnije, 28. listopada javno je objavljeno Pismo četrdesetorice, kao svojevrstan manifest protiv daljnje sovjetizacije, a koji je potpisalo 40 najpoznatijih estonskih intelektualaca tog vremena.[131] Europski parlament je 13. siječnja 1983. godine donio rezoluciju kojom je osudio čin aneksije pribaltičkih zemalja od strane Sovjetskog Saveza, označivši ga kao kršenje međunarodnih sporazuma koje je Sovjetski Savez imao sa spomenutim republikama, ujedno pozvavši na nepriznavanje aneksije.[132][133]

Obnova nezavisnosti[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Raspjevana revolucija
Prosvjedi u Tartuu 24. veljače 1989. godine.

U drugoj polovici 1980-ih godina, diljem Sovjetskog Saveza dolazi do jačanja nacionalnih pokreta, ekonomija je doživjela veliki pad, nezadovoljstva građana socijalnim i političkim statusom bivala su sve veća, a tadašnji sovjetski lider Mihail Gorbačov pokušao je provesti čitav niz ekonomskih i političkih reformi (perestrojka) kako bi stabilizirao situaciju u zemlji. Protesti protiv vlasti postajali su sve učestaliji i sve žešći. Pokušaji vlasti da na sjeveru Estonije otvore nova postrojenja za eksploataciju fosforita doveli su do masovnih protesta estonskog stanovništva. Protesti koji su izbili 3. travnja 1987. nazvani su Fosforitni rat (estonski: Fosforiidisõda), a iako su u osnovi imali ekološki karakter zbog prijetnji zagađenjem životne sredine, imali su i snažan politički predznak pošto su estonski lideri smatrali da bi otvaranje novih industrijskih pogona dovelo do novih masovnih migracija radne snage iz Rusije.[134][135] U službenom glasniku gradskog odbora u Tartuu od 26. rujna 1987. objavljen je prijedlog buduće estonske ekonomske nezavisnosti (estonski: Isemajandav Eesti) unutar granica zajedničke države. Državne vlasti su ovaj prijedlog označile činom separatizma.[136]

Tokom 1988. godine, intenzivira se razvoj nacionalnih političkih stranaka, tako da je u travnju osnovan Estonski narodni front (estonski: Rahvarinne) pod vodstvom Edgara Savisaara, koji se zalagao za perestrojku te političke i ekonomske reforme. Za kratko vrijeme, Narodni front postao je najmasovnijim pokretom na teritoriju sovjetske Estonije. Kao odgovor na sovjetsku represiju, nekoliko je desetaka tisuća ljudi na festivalu folklora u Tallinnu (održanom od 10. do 14. lipnja 1988.) pjevalo domoljubne pjesme i nosilo tradicionalna državna obilježja iz predsovjetskog perioda. Mirni protesti nastavili su se i u narednom periodu, a cijeli je pokret ostao je zapamćen kao Raspjevana revolucija.[137] Ubrzo su se formirali i radikalniji nacionalni pokreti, koji su zahtijevali obnovu nezavisnosti zemlje. Vrhovni sovjet Estonske SSR na sjednici održanoj 16. studenog 1988. godine donio je odluku o proglašenju suvereniteta Estonske SSR. Istovremeno, na drugoj su se strani počele okupljati ruske političke i građanske elite koje su insiztirale na opstanku zajedničke države.[138]

Dana 23. kolovoza 1989. godine, organizirana je akcija poznata kao Baltički put (estonski: Balti kett), u sklopu koje je oko dva milijuna ljudi formiralo kontinuiran ljudski lanac dužine preko 600 km, koji je povezao Tallinn, Rigu i Vilnius.[139][140] Estonski vrhovni sovjet je 12. studenog 1989. godine stavio van snage Deklaraciju o pristupanju Estonije Sovjetskom Savezu od 22. srpnja 1940. godine, a ubrzo potom i većinom glasova usvojio Deklaraciju o nacionalnom suverenitetu. Krajem veljače 1990. godine, formiran je Estonski kongres od 464 člana, koji je djelovao kao prijelazni nacionalni parlament.[141] Komunistička partija Estonije službeno je istupila iz članstva u KP Sovjetskog Saveza 25. ožujka 1990. godine.

Estonski vrhovni sovjet je 8. svibnja 1990. godine proglasio Ustav iz 1938. kao važeći pravni akt Estonije. Predsjedavajući Vrhovnog sovjeta Ruske SFSR, Boris Jeljcin, posjetio je Tallinn 12. siječnja 1991. godine i s predsjednikom Estonskog vrhovnog Sovjeta, Arnoldom Rüütelom, potpisao dokument o obnovi međudržavnih odnosa između Rusije i Estonije te međusobnom priznanju dvije zemlje.[142]

Referendum o nezavisnosti Estonije održan je 3. ožujka 1991. godine i na njemu se 78.4% glasača izjasnilo za nezavisnost od Sovjetskog Saveza.[143] Nekoliko dana kasnije, održan je svesovjetski referendum o opstanku zajedničke sovjetske države, koji su estonske vlasti bojkotirale, a glasanje je održano jedino na sjeveroistoku zemlje, u većinski ruskim područjima.[144] Dan poslije neuspješnog državnog udara u Moskvi, 20. kolovoza 1991., estonski je parlament i službeno proglasio obnovu nezavisnosti Estonije.[145][146] Već 17. rujna iste godine, Republika Estonija postala je punopravnom članicom Ujedinjenih nacija.[147] Prva zemlja koja je priznala obnovljenu estonsku nezavisnost bio je Island.

Novi, četvrti po redu Ustav službeno je stupio na snagu nakon što je usvojen na referendumu održanom 28. lipnja 1992. godine.[148] Odmah nakon proglašenja nezavisnosti, estonske vlasti vodile su pregovore s Rusijom o povlačenju preostalih ruskih trupa stacioniranih po bazama na teritoriju Estonije. Nakon trogodišnjih pregovora, posljednje ruske trupe naspustile su Estoniju 31. kolovoza 1994. godine.[149][150][151] Tokom 1996. godine, Estonija je izvršila demarkaciju svoje južne granice s Latvijom, dok je pogranični ugovor s Rusijom potpisan 18. svibnja 2005. godine; njime su dvije zemlje neznatno redefinirale granicu koju su dijelile od 1991. godine.

Nakon sticanja nezavisnosti, jedan od strateških ciljeva zemlje bila je integracija u pravno-politički i ekonomski sistem Europske unije. S tim u vezi, Estonija je službeno započela pregovore o članstvu u EU tokom 1998. godine. Nakon uspješno okončanih pregovora o članstvu, stanovnici Estonije su se na referendumu održanom 14. rujna 2003. godine odlučili za punopravno članstvo u EU (na referendumu je sudjelovalo 64.1% registriranih birača, a za članstvo se izjasnilo njih 66.8% dok je protiv bilo njih 33.2%). Estonija je postala punopravnom članicom Unije 1. svibnja 2004. godine (zajedno s još devet država iz istočne i srednje Europe). Mjesec dana ranije, Estonija je postala i punopravnom članicom NATO pakta.[152]

Estonija je 1. siječnja 2011. postala i dijelom eurozone i kao službenu valutu umjesto dotadašnje estonske krune uvela euro (stare novčanice su zamijenjene novim po službenom tečaju od 15.6466 kruna za 1€).[153]

Geografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Geografija Estonije
Topografska mapa Estonije.

Republika Estonija je smještena u istočnom dijelu baltičkog bazena, na prijelazu iz istočne u sjevernu Europu. Obuhvaća teritorij površine 45,227 km² i po tom se parametru nalazi se na 31. mjestu među europskim državama, odnosno na 129. mjestu u svjetskim okvirima. Estoniji pripadaju i teritorijalne vode Baltičkog mora na udaljenosti od 12 nautičkih milja od obale (22,2 km).[154]

Najsjevernija točka Estonije leži na sjevernoj obali otoka Vaindloo (59°49′17″N 26°21′31″E / 59.82139°N 26.35861°E / 59.82139; 26.35861 (Vaindloo (sjever))), dok je najsjevernija točka kontinentalnog dijela poluotok Purekkari (59°40′31″N 25°41′49″E / 59.67528°N 25.69694°E / 59.67528; 25.69694 (Cape Purekkari (sjever))). Najjužnija točka je kod sela Karisöödi na granici s Latvijom (57°30′33″N 26°37′00″E / 57.50917°N 26.61667°E / 57.50917; 26.61667 (Naha (jug))). Zapadna točka nalazi se na otoku Nootamaa (58°19′20″N 21°45′51″E / 58.32222°N 21.76417°E / 58.32222; 21.76417 (Nootamaa (zapad))); u kontinentalnom dijelu, to je rt Ramsi (59°01′31″N 23°24′15″E / 59.02528°N 23.40417°E / 59.02528; 23.40417 (Rt Ramsi (zapad))). Najistočnija točka nalazi se istočno od grada Narve (59°22′13″N 28°12′36″E / 59.37028°N 28.21000°E / 59.37028; 28.21000 (Narva (istok))). Najveća udaljenost između dva lokaliteta krećuči se cestom iznosi oko 400 km. Većina otoka nalazi se u blizini kontinentalnog dijela zemlje, a najudaljeniji je otok Ruhnu u Riškom zaljevu, koji je od kopna udaljen 65 km.[155]

Na sjeveru i istoku, Estonija izlazi na obale Baltičkog mora, odnosno na njegove zaljeve - Finski na sjeveru i Riški na jugozapadu. Finski zaljev razdvaja Estoniju od Finske (udaljenost između Helsinkija i Tallinna iznosi svega 87 km), dok je centralni dio Baltičkog mora razdvaja od Švedske. Ukupna dužina estonske obale, uključujući i obale baltičkih otoka, iznosi 3,794 km.[154] Estonija ima kopnene granice na jugu i istoku, u ukupnoj dužini od 657 km. Na jugu graniči s Latvijom u dužini od 333 km, dok je na istoku granica s Rusijom u dužini od 324 km. Najveći dio državne granice s Rusijom ima prirodni karakter i proteže se akvatorijem Čudsko-pskovskog jezera i rijekom Narvom, dok je jedina kopnena granica na području Pečorskog rajona Pskovske oblasti. Vlasti Estonije smatraju Pečorski rajon (teritorij površine 1.251 km²) dielom svog teritorija pod privremenom okupacijom Rusije.[156][157]

Geologija[uredi - уреди | uredi kôd]

Vapnenačke formacije uz sjeverne obale Estonije.

Najveći deo estonskog teritorija čine sedimente stijene iz doba paleozoika, a koje su prekrivene nešto tanjim kvartarnim naslagama. Te stijene izbijaju na površinu jedino u priobalnim područjima i jezersko-riječnim depresijama, na mjestima gdje je erozija ogolila površinski kvartarni sloj. Sjeverna obala u svojoj osnovi izgrađena je od vapnenačkih stijena i podložna je intenzivnoj abraziji. Depresije u centralnom dijelu zemlje nastale su na kontaktu tvrđih silurskih vapnenaca s mekšim devonskim pješčenjacima. Prije oko 350 milijuna godina, krajem devona, došlo je do konačnog povlačenja mora sa sadašnjeg estonskog kopna. More je za sobom ostavilo pjeskoviti plato koji se proteže od Finske na sjeveru do Latvije na jugu, te od Rusije do Švedske. Intenzivna erozija površinskih centralnih dijelova Estonije i obala Finskog zaljeva započela je prije oko 65 milijuna godina (početkom kenozoika) i trajala je sve do posljednje pleistocenske glacijacije (prije oko 2 milijuna godina). U to vrijeme, Sjevernoestonski klint je imao visinu i do 150 m te je razdvajao sjeverne dijelove vapnenačkog platoa od depresija kojima su tekle rijeke na području današnjeg Finskog zaljeva.[158]

Suvremeni reljef Estonije posljedica je djelovanja pleistocenskih ledenjak. Prije oko 12,000 godina, gotovo većina suvremenog teritorija estonije bila je prekrivena moćnim ledenim naslagama zaleđenog Baltičkog jezera. Sjeverna i zapadna obala Estonije je prije oko 7,000 godina bila pod vodama tadašnjeg prethodnika suvremenog Baltičkog mora. Led koji se na kraju pleistocenske glacijacije postepeno povlačio prema sjeveru sa sobom je nosio znatne količine finih glina i pijeska s viših područja i taložio ih u nizinskim područjima uz obalu. Pleistocenskaa glacijacija je tako u potpunosti izmijenila reljef tog područja. U odnosu na preglacijalni period, razina mora porasla je za više od 100 m i voda je prekrila značajan dio područja koja su ranije bila kopno. Nakon topljenja moćnih ledenih naslaga, tlo se oslobodilo pritiska, što je dovelo do postepenog izdizanja razine kopna, a proces izdizanja i danas je uočljiv u sjeverozapadnom dijelu zemlje, gdje se na godišnjem nivou tlo diže za 2−3 milimetra.[158] Izdizanje za posljedicu ima povećanje kopnene mase, a uz obalu se formiraju brojni novi otočići te hridi.

Površinske kvartarne naslage formirale su se tijekom i poslije posljednjeg glacijalnog procesa. Prosječna debljina glacijalnih sedimenata na platoima sjeverne i središnje Estonije je od 2 do 3 metra, dok je u južnim dijelovima ona 5−10 m. Vapnenački platoi na kojima je vidljivo odsustvo kvartarnih sedimenata − ili su ti sedimenti pak jako tanki (svega nekoliko centimetara) − nazivaju se alvari.[159] Maksimalna debljina kvartarnih sedimenata, koja dostiže i do 100 m, vidljiva je u drevnim dolinama i akumulacijskim morenskim pobrđima na krajnjem jugu i jugoistoku.[159]

Značajan utjecaj na razvoj suvremenog reljefa u nizinskim područjima odigrala su brojna tresetišta. Prva tresetišta u Estoniji nastala su prije oko 8,000 godina, a najintenzivniji proces nastanka treseta u močvarama odigrao se tijkom poslednje dve tisuće godina. Niska tresetišta danas prekrivaju oko petinu estonskog teritorija.[158]

Sjeverni dio Estonije seizmički je aktivno područje, a potresi, iako rijetki, nisu neuobičajena pojava. Najjači potres koji je pogodio ovu zemlju dogodio se 25. listopada 1976. godine s epicentrom u moru nedaleko od sjeverne obale otoka Osmussaar. Hipocentar potresa nalazio se na dubini od 10−13 km, a magnituda u hipocentru iznosila je 4.7 po Richteru.[160] Potres je izazvao manja oštećenja na starijim objektima, a na nekim mjestima je došlo i do manjeg urušavanja stijena uz obalu. Bio je to službeno najjači zabilježeni potres u historiji Estonije.[161]

Reljef[uredi - уреди | uredi kôd]

Hipsometrijska mapa Estonije.
Vodopad Valaste u Estoniji.

Estonija obuhvaća sjeverozapadni dio prostrane Istočnoeuropske ravnice i njenim reljefom dominira nisko i ravno tlo te manja uzvišenja morenskog porijekla mjestimično ispresjecana riječnim dolinama i ujezerenim depresijama.[162] Prosječna nadmorska visina je oko 50 m i postepeno raste idući od baltičkih obala prema unutrašnjosti. Najviša točka je brdo Suur Munamägi, na krajnjem jugoistoku zemlje, na gorju Haanja, koje s nadmorskom visinom od 318 m ujedno predstavlja i najvišu točku istočne baltičke regije.[158]

Gorja zauzimaju uglavnom centralne, južne i jugoistočne dijelove zemlje, a njihove osnove su uglavnom na nadmorskim visinama od 75 do 100 m. Gorja su obično međusobno razdvojena dubokim depresijama kojima prolaze riječni tokovi. Ovisno o djelovanju vanjskih sila na reljef viših dijelova, estonska gorja, u osnovi morenskog porijekla, dijele se na akumulativna i erozivna. Erozivna gorja uglavnom su dosta zaravnjena, a njihova stjenovita osnova je prekrivena relativno tankim slojem kvartarnih stijena. Dva najtipičnija erozivna gorja u Estoniji su Pandivere u centralnom dijelu (najviši vrh je Emumägi sa 166 m visine) i Sakala (s najvišim vrhom Härjassaare sa 147 m visine) u južnom dijelu zemlje.[158] Akumulativna gorja znatno su viša, raščlanjenija i također su prekrivena nešto moćnijim kvartarnim sedimentima. Tri najznačajnija gorja akumulativnog tipa su Haanja na jugoistoku (gdje se nalazi i najviša točka u zemlji, brdo Suur Munamägi s 318 m visine), Otepää na jugu (najviša točka je brdo Kuutsemägi s 217 m), te Karula na jugu (s najvišom točkom Tornimägi, koja ima 137 m).[158] Viša područja su još i drumlini Saadjärve (s visinom od 144 metra), Zapadnosaremsko gorje (54 metra) i gorje Jõhvi (81 m).[158]

U viša područja ubrajaju se i ledenjački platoi, koji se nalaze u sjevernom dijelu zemlje, a najupečatljiviji su platoi Harju i Võru. Oba platoa su od obale Finskog zaljeva odvojena strmom eskarpom baltičkog klifa i leže na nadmorskim visinama između 30 i 70 m. Ravna i jednolična površina platoa je mjestimično isprekidana riječnim dolinama i kraškim udubljenjima. Plato Harju je uslijed intenzivne erozije raščlanjen na nekoliko manjih platoa (Toompea i Viimsi kod Tallinna te arhipelag Pakri). S druge strane, prirodni reljef platoa Võru je modificiran umjetnim putem uslijed eksploatacije uljnih škriljaca, odlaganja jalovine i pepela. U južnom dijelu nalazi se plato Ugandi (visine 40−100 m), raščlanjen drevnim dolinama. Nešto viša područja su i Srednjoestonska ravnica (60−80 m) te Kõrvemaa (50−90 m visine)

Nizinska područja rasprostranjena su uz obale Baltičkog mora, Čudsko-pskovskog jezera i jezera Võrtsjärv. Nadmorska visina tih područja je ispod 50 m, a teren je često poplavljen. Nizine zauzimaju oko polovine estonskog teritorija, a najprostranije se nalaze u sjeverozapadnim i zapadnim dijelovima zemlje. Najveće nizinsko područje je Zapadnoestonska nizina, koja predstavlja nisko i zamočvareno područje u sklopu kojeg se mjestimično izdižu vapnenačka uzvišenja visine do 20 m (Kirbla, Mihkli Salumägi Hill, Salevere Salumägi i drugi).[158] Južnije, uz obale Riškog zaljeva, nalazi se Parnska nizina, također močvarno područje u čijoj se osnovi nalaze devonske pješčare. Od mora je odvojena visokim pješčanim dinama, koje se pružaju uz obale Riškog zaljeva.[158]

Zapadnoestonska nizina se dalje na zapadu nastavlja na otoke zapadnoestonskog arhipelaga, čijim reljefom dominiraju niska i ravna područja maksimalne visine do 20 m. Nadmorska visina na otocima postepeno raste prema zapadu, a posebno dolazi do izražaja na zapadu Saareme i na poluotoku Sõrve na Hiiumi. Duž sjeverne obale Saareme i otoka Muhu proteže se do 21 metra visoki klif po imenu Panga.

Većim dijelom sjeverne obale prostire se uska Sjevernoestonska priobalna ravnica, stisnuta između voda Finskog zaljeva na sjeveru i Baltičkog klinta na jugu. Širina ovog područja varira od nekoliko metara do dvadesetak kilometara i na tom dijelu obale nalaze se brojni manji poluotoci, zaljevi i otoci. Uz sjeverne i zapadne obale Čudsko-pskovskog jezera (na estonskom se to jezero naziva Peipsi) također se nalaze niske i močvarne ravnice, a isti karakter ima i depresija uz jezero Võrtsjärv u južnom dijelu zemlje. Uz sjevernu obalu jezera Peipsi je nizina Alutaguse, dok se zapadno od jezera nalazi priobalna nizina.[158]

Depresije i doline također predstavljaju značajne oblike reljefa u južnom dijelu zemlje i smještene su između nešto viših gorja, koja se međusobno razdvajaju. Dolina rijeke Valge (visina 40−80 m) razdvaja gorje Sakala, s jedne, od gorja Karula i Otepää, s druge strane. Dolina Valge na sjeveroistoku se nastavlja na dolinu rijeke Väike Emajõgi, koja se dalje pruža sve do jezera Peipsi. Između Haanje i Karule nalaze se doline Võru i Hargla (visine 70−100 m).

Baltički klint, koji se prostire uz sjevernu obalu Estonijem predstavlja jednu od najdužih erozivnih eskarpi u cijeloj sjevernoj Europi (prostire se od Ålandskih otoka do jezera Ladoga). U sjeverozapadnim i sjeveroistočnim dijelovima, Baltički klint ima karakter erozivnog klifa i izlazi na obale Finskog zaljeva. Najviši dio Estonskog klifa nalazi se kod Ontike i visok je 56 m.

Baltička obala i otoci[uredi - уреди | uredi kôd]

Kosi svjetionik Kiipsaare na otoku Saaremi.
Drvena vjetrenjača u selu Tubala na otoku Hiiumi.

Na sjeveru i zapadu, Estonija izlazi na obale Baltičkog mora, odnosno na obale njegovih zaljeva, Finskog na sjeveru i Riškog na jugozapadu. Ukupna dužina morskih obala kontinentalnog dijela Estonije iznosi 1,242 km, a računajući i otoke, estonska baltička obala dugačka je 2,551 km.[154] Najdužu obalu među otocima ima ostrvo Saaremaa s 854 km.[154]

Estonska obala je dosta razvedena i prepuna je malih i plitkih zaljeva i poluotoka. Uz obalu se nalaze brojni stjenoviti otoci i grebeni, a more je duž cijele estonske obale relativno plitko. Najplići dio je područje koji se nalazi na oko 15 km sjeverozapadno od Hiiume, gdje dubina mora na pojedinim mjestima dostiže svega jedan metar.[154] Najveće dubine unutar estonskih teritorijalnih voda su u Finskom zaljevu, gdje dubine dostižu i do 100 m, dok je maksimalna dubina Riškog zaljeva oko 50−60 m. Riški zaljev je na sjeveru preko plitkog prolaza Väinameri, površine 2,200 km², povezan sa Finskim zaljevom. Baltičko more se odlikuje jako malim plimnim valovima, čija je prosječna visina oko 10 cm. Prosječna visina valova je 1−2 metra, dok najviši valovi nastaju za vrijeme jakih oluja i njihova visina se kreće do 10 m na otvorenom moru, oko 6 m u Finskom i 3−4 metra u Riškom zaljevu.[154] Najveći zaljevi su Narvski i Talinski u Finskom, te Parnski u Riškom zalivu.

Estoniji pripada ukupno 2,355 otoka, računajući i baltičke i jezerske otoke. Najveća otočna skupina nalazi se zapadno od zapadne obale zemlje i sjeverno od Riškog zaljeva, a radi se o Zapadnoestonskom arhipelagu.

Zapadnoestonske otoke od kopna razdvaja uski i plitki prolaz Väinameri. Ukupna površina arhipelaga je oko 4,000 km², a čini ga oko 500 otoka.[165] Uglavnom je riječ o manjim otocima, često zanemarive površine, a svega pet otoka u ovom arhipelagu ima površinu veću od 10 km². Površinom najveći estonski otok je Saaremaa, koji je s površinom od 2,672 km² četvrti otok po veličini u Baltičkom moru (posle Sjællanda, Gotlanda i Fyna). Saaremaa je relativno nizak i ravan otok, a jedino je njegov krajnji zapadni dio, gdje se nalazi morensko Zapadnosaremsko gorje (maksimalne visine do 54 metra), nešto uzdignutiji.[166] Drugi po veličini otok u arhipelagu je Hiiumaa s površinom od 989 km². Hiiumaa je nešto viši u usporedbi sa Saaremom, a na najvišem vrhu otoka, brdu Tornimägi (68 m visine), nalazi se najstariji estonski svjetionik. Znatnije površine imaju još i otoci Muhu (198 km²), Vormsi (93 km²) i Kassari (19.3 km²).[167]

Najveći otoci u Riškom zaljevu su Kihnu (16.4 km²) u istočnom dijelu, Ruhnu (11.4 km²) u centralnom te Abruka (8.78 km²) u sjevernom delu zaljeva (južno od južne obale Saareme).[167]

U Finskom zaljevu nalazi se oko stotinjak otoka koji teritorijalno pripadaju Estoniji, a većina njih nalazi se gotovo uz samu obalu. Najsjeverniji među njima je otok Vaindloo, s površinom od svega oko 6 hektara, a od obale su nešto dalja još i otoci Keri (površine 3 ha) i Uhtju (10 ha). Najveći otoci u ovom dijelu estonskog akvatorija su su Naissaar (18.6 km²), severno od Tallinna, te arhipelag Pakri, koji čine dva otoka ukupne površine 24.7 km² (Suur-Pakri s 11.6 km² i Väike-Pakri s 12.9 km²). Veći otoci u zaljevu još su i Prangli (6.44 km²), Osmussaar (4.69 km²) i Aegna (2.9 km²). Osmussaar ujedno predstavlja i najzapadniju točku Finskog zaljeva.[168]

Najveći jezerski otok je otok Piirissaar (površine 7.85 km²), koji se nalazi u južnom dijelu jezera Peipus.

Panoramski pogled na poluotok Sõrve, jugozapadni dio Saareme.

Hidrografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Vodopad na rijeci Narvi u Estoniji.

Jedna od osnovnih odlika Estonije je veoma raznovrsna hidrografska mreža na čiji su nastanak djelovali klimatski faktori i reljef. Ukupna godišnja količina padalina je znatno viša od postotka gubljenja vode uslijed isparavanja, a ostatak vode (200−300 mm godišnje) s kopna prema oceanu otječe putem brojnih manjih vodotoka. Cijeli teritorij Estonije odvodnjava se prema baltičkom bazenu preko 4 slivna područja:[169]

Najvažnije razvodnice u zemlji su pobrđa Pandivere i Sakala s kojih rijeke teku u sva tri pravca. Teritorijom Estonije teku brojne rijeke, a zajednička odlika svih njih je dosta kratak tok i niska razina vode (osim u proljeće, kada se topi snijeg i tokom vlažnijih ljeta, kada su poplave redovna pojava). Svega 10 rijeka ima dužinu toka iznad 100 km, a većina njih teče u smjeru jezera Peipsi. Rijeka sa najdužim tokom u Estoniji je Võhandu (pritok jezera Lämmijärv) s tokom od 162 km.[169] Rijeka s najvećim protokom u Estoniji je Narva (dužina toka je 77 km), čiji prosječan protok u zoni ušća iznosi 370 m³/s.[170] Narva je jedini pritok jezera Peipsi.

Promatračnica Jõesuu na jezeru Võrtsjärv u zimsko doba.

Rijeka Emajõgi povezuje dva najveća estonska jezera, Peipsi i Võrtsjärv, a ujedno je jedina estonska rijeka koja je plovna cijelom dužinom svog toka (od 101 km). Najduža rijeka u centralnom i zapadnom dijlu zemlje, i druga po dužini toka, je Pärnu s tokom od 144 km. Rijeke Ahja i Võhandu, koje teku južnim dijelom zemlje, poznate su po svojim dubokim i pitoresknim kanjonima omeđenim devonskim pješčarima. Voda iz rijeka nerijetko se koristi za opskrbljivanje velikih gradova pitkom vodom, a tipičan primjer takvog oblika vodoprivrede je reka Pirita (105 km), čije su vode preusmerene u jezero Ülemiste (površine 9,436 km²), iz kog se glavni grad Tallinn opskrbljava vodom. Po dužini toka još se izdvajaju rijeke Põltsamaa (135 km), Pedja (122 km), Keila (116 km), Kasari (112 km), Piusa (109 km) i Navesti (100 km).[169]

Na teritoriju Estonije nalazi se oko 1,200 prirodnih jezera čija površina je veća od jednog hektra. Unutrašnje vode zauzimaju oko 2,840 km².[169] Jezera pokrivaju oko 4.7% državnog teritorija Estonije, i neravnomjerno su raspoređena po njenom teritoriju. Najveći dio jezerskih bazena formiran je kao posljedica topljenja kontinentalnog leda u posljednjem postglacijalnom periodu. Većina jezera nalazi se u pobrđima na jugu i jugoistoku zemlje, u nizini Alutaguse, te u rezervatu prirode Põhja-Kõrvemaa na sjeveru zemlje. Na zapadnim otocima nalaze se brojna manja priobalna jezera koja su nastala uslijed izdizanja kopna, a najveće među njima je jezero Mullutu-Suurlaht u južnom dijelu Saareme (površina mu varira od 14.4 km² do 30 km²). Zanimljivo je da je voda kod većine otočkih jezera slana. Mnogobrojna manja jezera nalaze se u tresetištima na zapadu zemlje, a takvih vodenih bazena ima preko 20,000, ali su toliko malih površina da se i ne smatraju jezerima. Svega 42 jezera imaju površinu veću od 1 km², dok samo 20 jezera ima dubinu veću od 20 m. Najdublje je jezero Rõuge Suurjärv s dubinom od 38 m.[169]

Najveća jezerska površina u Estoniji nalazi se na zapadu zemlje, a riječ je o Čudsko-pskovskom jezerskom sistemu s ukupnom površinom od 3,555 km², od čega Estoniji pripada 1,570 km² ili 44% akvatorija. Ovaj jezerski sistem čine tri međusobno povezana jezera — Peipsi (Čudsko jezero) je na skeveru (2,610 km²), Lämmijärv (Toplo jezero) u sredini (235 km²) i Pihkva (Pskovsko jezero) na jugu (710 km²). Najveći vodostaj u jezeru je u proljeće, u vrijeme topljenja snijega, i u tom periodu razina vode u jezeru se poveća za više od jednog metra i plavi okolno nisko zemljište, a površina jezera poveća se za dodatnih do 780 km². Najniži vodostaj je u mjesecu oktobru. Jezero je obično pod ledom od kraja novembra pa do kraja marta, a prosječna debljina leda je od 50 do 60 cm.[171] Najveće jezero na pobrđu Otepää je jezero Pühajärv s površinom od oko 3 km² i maksimalnom dubinom do 8.5 m (iz jezera otječe rijeka Väike Emajõgi).[172] U centralnom dijelu zemlje nalazi se jezero Võrtsjärv, koje s površinom od 270 km² predstavlja drugo po veličini estonsko jezero.[169] Veća jezera su još i Saadjärv (7.08 km²), Vagula (5,187 km²), Veisjärv (4,811 km²) i druga.

Na teritoriju Estonije danas postoji oko 150 umjetnih jezera koja su nastala pregrađivanjem riječnih korita ili nalijevanjem prirodnih depresija u zemlji. Najveće umjetno jezero je Narvsko jezero na rijeci Narvi, koje Estonija dijeli s Rusijom. Od ukupno 200 km² njegove površine, na tlu Estonije nalazi se 40 km².[169][171]

Estonija je poznata po brojnim izvorima, a prema službenim podacima registrirano je njih oko pet tisuća (iako su većina njih jako mali i tek povremeno aktivni). Neki od najljepših i vodom najizdašnijih izvora su Rosna Aliku, Esna, Prandi, Varangu i Simuna.

Karta koja prikazuje tok rijeke Emajõgi. Lijevo je jezero Võrtsjärv, a desno je jezero Peipsi.

Klima[uredi - уреди | uredi kôd]

U klimatskom pogledu, Estonija je smještena u prijelaznoj zoni između blage morske i oštrije kontinentalne klime, a značajan utjecaj na klimu imaju vlažne zračne mase s Atlantika koje u ovo područje prodiru preko Baltičkog mora. Prodori hladnih i vlažnih zračnih masa s Arktika su redovna pojava tokom zime i proljetnih mjeseci.

Zbog svega toga, Estonija ima nešto više temperature u usporedbi s kontinentalnijim područjima na istoj geografskoj širini. Zbog velike geografske širine, velike su razlike u dužini dana u zimskom i ljetnom periodu. Najduži je dan za vrijeme ljetnog solsticija i tada je dužina obdanice 18 sati i 40 minuta, dok je najkraća obdanica za vrijeme zimskog solsticija i traje svega 6 sati i 2 minute.[173] Prosječan broj sunčanih sati na godišnjem nivou varira od 1,600 do 1,900, a insolacija je nešto viša u priobalnom dijelu i na otocima.

Zahvaljujući utjecajima s Baltika, područja uz obalu i otoke tokom zime imaju znatno blažu klimu, dok idući prema unutrašnjosti, klima postaje sve oštrija. Tako su prosječne siječanjke temperature zraka u zapadnom dijelu zemlje od –2º do –4ºC, dok su u istom periodu u unutrašnjosti tempertaure kreću od –6º do –7ºC. Najhladniji mjesec je veljača.[173] Na proljeće, kopno se pak mnogo brže zagrijava te je situacija obrnuta i priobalna područja su znatno svježija pa je i kopno za oko 3.5ºC toplije. Temperature tokom ljeta približno su jednake u cijeloj zemlji i kreću se u prosjeku između 16.0ºC i 17.4ºC.[173] Prosječne temperature zraka na godišnjem nivou kreću se od 4.3ºC do 6.5ºC. Apsolutna maksimalna temperatura zraka izmerena je 11. kolovoza 1992. u Võruu i iznosila je 35.6ºC, dok je apsolutno najniža temperatura od –43,5ºC izmjerena 17. siječnja 1940. u Jõgevi.[173]

Klimatološki medijani za Estoniju
Mjesec jan-sij feb-velj mar-ožu apr-tra maj-svi jun-lip jul-srp aug-kol sep-ruj okt-lis nov-stu dec-pro godina
Apsolutni maksimum (°C) 10,1 10,1 18,4 27,6 33,1 32,4 35,2 35,6 30,2 22,2 14,3 12,5 35,6
Srednji maksimum (°C) −0,9 −1,1 2,7 9,5 15,6 19,4 22,4 21,3 16,2 9,6 4,1 1,0 10
Srednja dnevna (°C) −3,1 −3,8 −0,6 4,9 10,5 14,8 17,8 16,7 12,2 6,7 2,1 −1,0 6,4
Srednji minimum (°C) −5,6 −6,5 −3,9 0,9 5,6 10,2 13,2 12,5 8,6 3,9 0,0 −3,1 3
Apsolutni minimum (°C) −36,7 −35,0 −27,8 −15,8 −6,7 −2,5 0,5 0,2 −5,2 −17,0 −25,9 −34,6 −36,7
Precipitacija (mm) 49 39 35 34 42 70 67 81 58 72 61 53 661
Relativna vlažnost (%) 89 87 81 74 71 75 77 79 83 86 89 89 81,7
Broj sunčanih sati 33,1 63,2 141,9 202,8 284,2 275,3 290,4 243,0 157,5 85,1 31,4 21,0 18289
Izvor: Narch (1991-2020)

Prosječna brzina vjetrova u unutrašnjim dijelovima zemlje iznosi oko 4 m/s, a na otvorenom moru i u priobalnom dijelu oko 6 m/s. Olujni vjetrovi jačina iznad 15 m/s su rijetki u unutrašnjosti, dok u priobalnim dijelovima zemlje ovakvi vjetrovi pušu od 15 do 30 dana godišnje. Dominiraju zapadni vjetrovi. Estonija se nalazi u zoni dosta vlažne klime te je vlažnost zraka dosta visoka tokom cijele godine i kreće se u vrijednostima od 80 do 83%.[173] Vlažnost zraka najviša je tokom zimskih meseci, a najniža u svibnju, kada iznosi oko 70%. Prosječna godišnja količina padalina varira od 550 do 800 milimetara, a najviše padalina bude u unutrašnjim dijelovima zemlje, posebno na pobrđima. Apsolutni maksimum količine padalina na godišnjem nivou je 1,157 mm, na mjesečnom nivou 351 mm, a na dnevnom 148 milimetara.[173] Snježni pokrivač je redovna pojava tokom zimskih mjeseci, i zadržava se od 75 do 135 dana.[173]

Tokom zimskih mjeseci, ledeni pokrivač formira se duž obala, obično krajem listopada i početkom studenog, a otopi se do kraja travnja. Maksimalne temperature morske vode u ljetnim mjesecima kreću se od 16° do 17°C na ulazu u Finski zaljev, pa do 18° i 19°C u rubnim dijelovima mora.[154]

Vegetacijski period traje od 180 do 195 dana, dok je period bez mraza između 110 i 190 dana.

Ekologija[uredi - уреди | uredi kôd]

Zima u rezervatu prirode Põhja-Kõrvemaa pokazuje svu raskoš šumskih površina u Estoniji, istovremeno tvoreći simbolični prikaz estonske trobojnice.

Teritorij Estonije nalazi se na samoj granici između istočnoeuropske i srednjoeuropske fitogegografske oblasti, što za posljedicu ima dosta veliko florističko bogatstvo. Na ovom području živi 538 vrsta i podvrsta vaskularnih biljaka (ili oko 35% od ukupnog broja europskih taksona).[174] Od tog broja, u zemlji su registrirana 83 endemska taksona.[174] Autohtona flora je znatno obogaćena umjetnim putem, prije svega zahvaljujući ljudskoj aktivnosti. Na tlu Estonije također je registrirano postojanje oko 2,500 vrsta algi i oko 680 vrsta lišajeva i mahovina.[174]

Estonija se nalazi u sjevernom dijelu zone mješovitih šuma umjerenih područja, a pod šumama je gotovo polovina ukupnog državnog teritorija. Najdominantnije vrste drveća su hrast lužnjak, smreka, jasen, brijest, breza, jasika i bor, a u močvarnim područjima crna joha.[175] Brojne livade koje se prostiru širom zemlje uglavnom su posljedica ljudske aktivnosti i razvile su se na krčevinama gdje su nekada rasle guste šume.

Europska lisica (V. v. crucigera) čest je sisavac u Estoniji.

Tresetišta zauzimaju skoro četvrtinu državnog teritorija i uglavnom su raširena u zapadnom i sjeverozapadnom dijelu te na otocima. Najraširenija su visoka tresetišta u kojima se tokom tisuća godina nataložio dosta debeo sloj treseta. U ovim močvarama dominantne su mahovine iz roda Sphagnales, koje, zahvaljujući svojim apsorpcijskim sposobnostima, održavaju stabilnu razinu vode u močvarnim predjelima. Pored mahovina, u ovim močvarama rastu i jestive moroške te Rhododendron tomentosum i druge patuljaste vrste. U nižim vrstama dominantnije su trave i šaš. Močvarna područja postepeno prelaze u borove šume.[176]

Najbrojnija zajednica na tlu Estonije su gljive, kojih ukupno ima registrirano oko 4,500 različitih vrsta, od čega se oko 60 vrsta smatra jestivim.[177]

Životinjsko carstvo čine 64 vrste sisavaca, 329 vrsta ptica, 65 vrsta riba, 11 vrsta vodozemaca, 5 vrsta reptila i oko 15,000 vrsta kukaca.[178] Među kopnenim sisavcima svojom brojnošću izdvajaju se smeđi medvjedi, vukovi i risovi, a nekada jako raširena i brojna europska vidra vjerovatno je izumrla na ovom prostoru.[178] Bizamski štakor, rakun i američka vidrica umjetnim su putem naseljeni na ovo područje.

Estonska je fauna toliko raznolika da u zemlji živi i baltička podvrsta sivog tuljana (Halichoerus grypus grypus).

Od ukupno 329 vrsta ptica njih 206 je stalno nastanjeno na tom području, dok 38 vrsta čine arktičke ptice selice. U posljednje vrijeme primjetan je veliki rast populacije galebova i kormorana, dok se populacija divljih pataka i drugih ptica močvarica značajno smanjuje. U šumama najviše ima zeba i carića.

Ihtiofaunu čini 65 vrsta, a zbog dosta niske stope saliniteta priobalnih područja Baltičkog mora ne postoji neka drastična razlika između morskih i slatkovodnih vrsta. Najtipičniji predstavnici marinske ihtiofaune su baltičke haringe. Postoje dvije podvrste riba u jezeru Peipsi koje se smatraju endemskim vrstama, a riječ je o zrakoperkama vrste Coregonus lavaretus i Osmerus eperlanus. Od slatkovodnih riba, nekada najraširenije vrste poput somova i bolena danas su na rubu izumiranja, a i populacija lososa također je dostigla kritičnu razinu.[178] Na tlu Estonije obitavaju i dvije vrste zmija, i to poskoci i vodene zmije.

Kao najveći zagađivači zraka u Estoniji smatraju se dvije termoelektrane u Narvi, koje kao pogonsko gorivo koriste naftu iz uljnih škriljaca, čijim se sagorijevanjem stvara i do 4.5 milijuna tona jako alkalnog pepela (na godišnjem nivou).[179] Ove elektrane sudjeluju u ukupnom zagađenju zraka u zemlji sa čak 75%. Eksploatacija i prerada uljnih škriljaca ima veoma negativan utjecaj na životnu sredinu, posebno u područjima na sjeveroistoku zemlje. Dosadašnja eksploatacija dovela je do stvaranja oko 370 milijuna tona čvrstog rudarskog otpada, od čega oko 200 milijuna tona čini pepeo, dok ostatak čine nusprodukti rudarstva.[180] Europska unija klasificira otpad nastao preradom uljnih škriljaca kao visoko toksičan i opasan.[181] Veliku ekološku opasnost predstavlja i oko 1,200 tona osiromašenog uranija i oko 750 tona torija nagomilanog u rezervoaru na mjestu nekadašnjeg kombinata za obogaćivanje uranija, nedaleko od grada Sillamäea. Veliki problem je i istrošeno nuklearno gorivo iz nekadašnjih sovjetskih nuklearnih reaktora kod naselja Paldiski.

Zaštićena područja[uredi - уреди | uredi kôd]

Status zaštićenih prirodnih područja u Estoniji pravno je reguliran Zakonom o zaštiti prirode (estonski: Looduskaitseseadus), koji je službeno usvojen u nacionalnom parlamentu 21. travnja 2004. godine, a stupio na snagu 10. svibnja iste godine.[182] Ovisno o značaju određenog područja, zaštićena područja klasificiraju se u tri glavne kategorije (postoji još nekoliko manjih kategorija za niže stupnjeve zaštite):

Ukupno je pod zaštitom države čak 15,403 lokaliteta, odnosno 21.21% ukupne kopnene površine te 18.78% obalne i priobalne površine. [186]

Nacionalni parkovi Estonije nalaze se pod strogom zaštitom države i u njima je zabranjena svaka aktivnost koja može dovesti do promjene prirodne ravnoteže. Spisak nacionalnih parkova nalazi se u tablici ispod:

Nacionalni park Okrug Osnovan Koordinate Površina
Puhatu looduskaitseala Liguski sihtkaitsevöönd.JPG Nacionalni park Alutaguse Ida-Viru 2018. 59°06′N 27°19′E / 59.100°N 27.317°E / 59.100; 27.317 443.31 km²
Ähijärv.jpg Nacionalni park Karula Võru 1993. 57°42′52″N 26°29′12″E / 57.71444°N 26.48667°E / 57.71444; 26.48667 123.64 km²
Mähu kivid II.jpg Nacionalni park Lahemaa Lääne-Viru 1971. 59°34′16″N 25°48′1″E / 59.57111°N 25.80028°E / 59.57111; 25.80028 747.84 km²
Valgepõsk-lagled.jpg Nacionalni park Matsalu Lääne 1957. 58°45′36″N 23°35′49″E / 58.76000°N 23.59694°E / 58.76000; 23.59694 488.6 km²
Riisa raba.JPG Nacionalni park Soomaa Viljandi 1993. 58°26′27″N 25°6′20″E / 58.44083°N 25.10556°E / 58.44083; 25.10556 398.44 km²
Vilsandi rannik ja tuletorn.jpg Nacionalni park Vilsandi Saare 1993. 58°22′43″N 21°52′38″E / 58.37861°N 21.87722°E / 58.37861; 21.87722 238.82 km²

Politika[uredi - уреди | uredi kôd]

Prema Ustavu, Republika Estonija je višestranačka parlamentarna predstavnička demokracija kojom upravlja narod preko svojih izabranih predstavnika.[187] Politički život u zemlji zasnovan je na ideji trodiobe vlasti. Na čelu države nalazi se predsjednik, nacionalni parlament glavni je zakonodavni, a nacionalna vlada izvršni organ vlasti u zemlji.

Sukladno Deklaraciji o nezavisnosti objavljenoj 1918. godine, Estonija je proglašena parlamentarnom republikom koju je politički i pravno gledano formirala Estonska konstitutivna skupština. Prvi Ustav (estonski: Põhiseadus), kao najviši pravni akt zemlje, usvojen je 15. lipnja 1920. godine, a na snagu je stupio 21. prosinca iste godine. Posljednji i aktualni, četvrti po redu Ustav usvojen je na referendumu održanom 28. lipnja 1992. godine.[188][189]

Republika Estonija ima visoko razvijenu elektronsku državnu upravu (engleski: e-government), koja znatno olakšava komunikaciju građana s organima izvršne vlasti. Građanima je omogućeno da na izborima glasaju putem interneta, a ovakav vid glasanja prvi put je omogućen na lokalnim izborima održanim 2005. godine, a potom dvije godine kasnije i na parlamentarnim izborima, kada je na ovaj način glasalo 30,275 birača.[190]

Ustavom se svim građanima Estonije garantiraju osnovna ljudska prava, slobode medija i ekonomske slobode. Prema istraživanjima nevladine organizacije sa sjedištem u Parizu, Reporteri bez granica, Estonija je 2021. godine po razini slobode tiska i govora svrstana na visoko petnaesto mjesto u konkurenciji 180 država svijeta.[191]

Najviši sudski organ u zemlji je Vrhovni sud (estonski: Riigikohus) kog čini 17 sudaca, a predsjednika Vrhovnog suda bira parlament na prijedlog predsjednika, na mandat od 9 godina.

Nacionalni simboli[uredi - уреди | uredi kôd]

Pored tri službena državna simbola (zastava, grb i himna), Estonija ima još četiri službena nacionalna simbola. To su nacionalni cvijet, ptica, kamen i riba.

Nacionalna zastava[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Zastava Estonije
Umjetnička interpretacija estonske trobojnice na fotografiji estonskog pejsaža.

Zastava Republike Estonije četverokutna je trobojnica (plavo-crno-bijela), dimenzija 105×165 cm i službeno je usvojena 21. studenog 1918. godine.[192] Prvi put je službeno upotrebljena 4. lipnja 1884. u Otepi kao zastava estonske studentske organizacije. Zakon o nacionalnoj zastavi usvojen je u nacionalnom parlamentu 27. lipnja 1922. godine. Na estonskom jeziku zastava se kolokvijalno naziva sinimustvalge, odnosno plavo-crno-bela trobojnicaa. Simbolike boja na zastavi su sljedeće:

  • plava boja predstavlja estonsko nebo, more i jezera; boja vjere i odanosti domovini;
  • crna boja predstavlja sjećanje na tragičnu historiju estonskog naroda;
  • bijela boja predstavlja težnju ka boljoj i svjetlijoj budućnosti.

Tokom perioda sovjetske vlasti estonska tradicionalna trobojnica zamijenjena je zastavom Estonske SSR, a ponovno je ušla u uporabu zajedno s obnovom državne nezavisnosti Estonije. Postojalo je nekoliko prijedloga da se tradicionalna trobojnica zamijeni varijantom s nordijskim križem kao simbolom nordijske pripadnosti zemlje, ali nijedan od spomenutih prijedloga nije usvojen.

Grb Estonije[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Grb Estonije
Coat of arms of Estonia.svg

Grb Estonije službeni je heraldički simbol Republike Estonije. Grb, u svom sadašnjem obliku, zlatni je štit s tri vitka, plava lava u prolazu (heraldičkim rječnikom passant guardant) u sredini i s hrastovim grančicama sa strane štita. Motiv s tri lava preuzet je s grba Danske.

Grb Estonije postojao je mnogo ranije prije službenog priznavanja poslije Estonskog rata za nezavisnost (1918.1920.), kada je Republika Estonija međunarodno priznata. Državna skupština Estonije službeno je usvojila grb 19. lipnja 1925. godine. Međutim, grb je službeno zabranjen poslije pripajanja Estonije Sovjetskom Savezu 1940. godine, a upotreba bilo kakvih ranijih simbola Estonije smatrana je kaznenim djelom. Grb je vraćen zakonom od 6. travnja 1993. godine, poslije obnove samostalnosti zemlje. Heraldički plavi lavovi predstavljaju jedan od najstarijih estonskih državnih simbola, i još od XIII. vijeka koristili su se kao osnova za grb grada Tallinna.

Himna Estonije[uredi - уреди | uredi kôd]

Službena državna himna Estonije je kompozicija "Mu isamaa, mu õnn ja rõõm" (srpskohrvatski: "Moja domovina, moja sreća i radost"). Glazbu je 1848. komponirao finski kompozitor Fredrik Pacius, dok je tekst nešto kasnije napisao estonski pjesnik Johann Voldemar Jannsen. Himna Estonije s tekstom prvi je put službeno izvedena na prvom festivalu estonske zborske muzike 1869. godine. Kao himna Estonije, službeno je usvojena 1920. godine nakon rata za nezavisnost. Zanimljivo je da je identična kompozicija, ali s drugačijim tekstom, ujedno i službena himna Finske.

Ostali nacionalni simboli[uredi - уреди | uredi kôd]

Plavi različak (Centaurea cyanus) je nacionalni cvijet Republike Estonije i važan dio nacionalnog folklora.

Kampanju za izbor nacionalnog cvijeta započelo je tokom 1967. godine Estonsko društvo za zaštitu prirode, a kao službeni nacionalni cvet izabran je plavi različak (Centaurea cyanus), cvijet koji je stoljećima bio značajan dio nacionalne kulture i nacionalnog folklora. Stilizirani cvijet plavog različka danas se nalazi na logotipu Konzervativne narodne stranke Estonije. Nacionalna ptica je u Estoniji široko rasprostranjena seoska lasta (Hirundo rustica), specifična po svojoj plavo-bijelo-crnoj boji. Kao nacionalni kamen izabran je sivi vapnenac, sedimentna stijena od koje su napravljene brojne kamene građevine širom zemlje. Nacionalna riba je atlantska (baltička) haringa (Clupea harengus), koja je kroz historiju predstavljala važan izvor prihoda i hrane za estonsko stanovništvo.

U predkršćanskom periodu hrast je smatran svetim drvetom.

Trodioba vlasti[uredi - уреди | uredi kôd]

Državna skupština (Riigikogu)[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Riigikogu
Vijećnica Riigikogua u dvorcu Toompea u Tallinnu.

Estonski parlament naziva se Riigikogu (srpskohrvatski: Državna skupština) i najviše je zakonodavno tijelo u zemlji. Parlament je jednodomni, sastoji se od 101 člana i njegov sastav bira se direktno na izborima po proporcionalnom izbornom sistemu, na četvorogodišnji mandat. Pravo glasa na izborima imaju svi punoljetni građani koji su državljani Estonije, a cenzus za ulazak u parlament za političke stranke je 5% od ukupnih glasova. Parlament nije zasijedao u periodu od 1934. do 1938. godine, poznatom i kao "Doba šutnje" (estonski: vaikiv ajastu), nakon što je tadašnji državni poglavar Konstantin Päts zabranio djelovanje političkih stranaka i vladao autoritarno. Nakon što je 1938. godine usvojen novi ustav, nacionalni parlament je ponovo sazvan, ovaj put kao dvodomno zakonodavno tijelo s donjim (Riigivolikogu) i gornjim domom (Riiginõukogu). Nakon sovjetske okupacije i osnivanja Estonske SSR, funkciju nacionalnog parlamenta obavljao je Vrhovni sovjet Estonske SSR (od 25. kolovoza 1940. do 8. svibnja 1990. godine), a potom, nakon raspada Sovjetskog Saveza, i Vrhovno vijeće Republike Estonije (od 1990. do 5. listopada 1992.) kao prijelazni zakonodavni organ. Rad Riigikogua ponovo je obnovljen 1992. godine.[193] Sve sjednice parlamenta održavaju se u dvorcu Toompea u Tallinnu.

U parlamentu se usvajaju svi zakonski akti, usvaja se proračun, ratificiraju se i otkazuju međunarodni ugovori te se odlučuje o državnim kreditima. U parlamentu se biraju i predsjednik države, predsjednik Ustavnog suda, guverner Narodne banke, državni revizor i zapovjednik oružanih snaga.

Vlada Estonije[uredi - уреди | uredi kôd]

Vlada Estonije (estonski: Vabariigi Valitsus) predstavlja najvažniji izvršni organ vlasti u zemlji. Mandatara za sastav nove vlade predlaže predsjednik države, nakon čega mandatar sastavlja svoj kabinet, a izbor vlade potvrđuje se u nacionalnom parlamentu. Kabinet čini 12 ministarstava, a Vlada se bira na period od 4 godine. Svaki kabinet može imati maksimalno i 3 ministarstva bez portfelja, koja imenuje predsjednik vlade osobno, a maksimalan broj ministarstava u kabinetu je 15. U periodu od 1918. do 2017. godine, Estonija je imala ukupno 49 vlada (računajući i vlade u egzilu u periodu sovjetske okupacije). Sjedište Vlade nalazi se u kući Stenbock na Toompei u Tallinnu. Vlada je zadužena za provođenje zakona koji se usvajaju u parlamentu, usmejrava i usklađuje rad državnih institucija i provodi unutrašnju i vanjsku državnu politiku.

Svaki od 15 estonskih okruga ima svoju lokalnu vladu.

Predsjednik Republike Estonije[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Predsjednik Estonije

Predsjednik Estonije (estonski: Eesti Vabariigi President) službeno je šef države, iako je sama funkcija uglavnom ceremonijalna. Bira se glasanjem u nacionalnom parlamentu, a kandidat službeno postaje predsjednik kada dobije više od dvije trećine glasova u parlamentu. Ukoliko i nakon tri kruga glasanja kandidat ne dobije odgovarajući broj glasova u parlamentu, formira se posebna izborna komisija koju, pored članova parlamenta, čine i predstavnici svih lokalnih organa vlasti (minimum po jedan predstavnik svake općine). Mandat predsjednika traje pet godina, a ukupni broj mandata nije ograničen, s tim da jedna osoba može povezati samo dva mandata u kontinuitetu. Predsjednik za trajana mandata ne smije biti član ni jedne političke stranke, a također mora zamrznuti sve ostale političke i gospodarske aktivnosti.

Funkcija predsjednika države službeno je uvedena 1938. godine, a prvi predsjednik Estonije bio je Konstantin Päts. Prije toga, u periodu od 1920. do 1934. godine, na čelu države nalazio se tzv. "Državni starješina" (estonski: Riigivanem), koji je kombinirao funkcije koje imaju današnji predsednik i premijer. U tom periodu, na čelu Estonije bilo je ukupno 16 šefova države, a Päts je biran na tu funkciju čak pet puta. Ustav iz 1934. godine razdvojio je funkciju šefa države od funkcije predsjednika vlade, ali nije stupio na snagu pošto je Päts iste godine izvršio državni udar i raspustio parlament. Sovjetske vlasti su u srpnju 1940. deportirale Pätsa u grad Ufu u Sibiru. Nakon toga, u skladu s važećim Ustavom, funkciju predsjednika preuzeo je prosovjetski premijer Johannes Vares, koji je potom potpisao službeni dokument o aneksiji Estonije od strane Sovjetskog Saveza. U periodu pod sovjetskom vlašću (1944.1991.), sjedište predsjednika Estonije nalazilo se u egzilu u Stockholmu.

Za prvog predsjednika Druge Republike izabran je Lennart Meri, koji je na vlasti bio od listopada 1992.. do listopada 2001. godine. Nakon njega, funkciju predsjednika države obavljali su još i Arnold Rüütel (2001.2006.), Toomas Hendrik Ilves (2006.2016.), te, od 2016. godine, Kersti Kaljulaid kao prva žena na mjestu predsjednika države.[194]

Međunarodni odnosi[uredi - уреди | uredi kôd]

Ambasada Republike Estonije u Tokyu.

Estonija je bila punopravna članica Lige naroda od 22. rujna 1921. godine,[195] a potom i Ujedinjenih nacija od 17. rujna 1991. godine. Između ostalih, Estonija je i jedna od članica Organizacije za europsku sigurnost i saradnju (OSCE), Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Vijeća država Baltičkog mora (CBSS) i Nordijske razvojne banke. Također je i potpisnica protokola iz Kyota o klimatskim promjenama.

Od obnove nezavisnosti 1991. godine, estonska vanjska politika fokusirana je na europske i euroatlantske integracijske procese. Potpuna integracija u zapadni političko-sigurnosni sistem nastupila je nakon prijema u punopravno članstvo NATO pakta (članica od 29. ožujka 2004.) i Europske unije (1. svibnja 2004. godine). Intenzivno političko i vojno približavanje zemljama geopolitičkog zapada za posljedicu je imalo pogoršavanje odnosa s Ruskom Federacijom, jedinom susjednom zemljom s kojom Estonija nije u potpunosti izvršila demarkaciju granične linije.

Od početka 1990-ih, Estonija razvija bliske političko-ekonomske odnose s preostale dvije baltičke države, sudjelujući u radu Baltičke skupštine i Baltičkog vijeća ministara.[196] Estonija koristi nordijski uzor kao primjer svog političko-društvenog djelovanja. Jačem razvoju međusobnih odnosa baltičkih i nordijskih zemalja doprinosi i Nordijsko-baltička grupa 8 (NB8).[197] Parlamentarna suradnja između Baltičke skupštine i Nordijskog savjeta započela je 1989. godine i od tada dva tijela održavaju redovne godišnje sastanke na raznim nivoima.[197] Nordijski savjet ministara ima svoju kancelariju u Tallinnu i predstavništvo u Tartuu, kao i informativne centre u Narvi, Valgi i Pärnuu.[198][199]

Estonija njeguje tradicionalno dobre odnose sa Švedskom i Finskom, a većina Estonaca sebe smatra pripadnicima nordijskog civilizacijskog kruga. Tako je 2009. godine, prilikom posjete Stockholmu, tadašnji ministar vanjskih poslova Estonije, Toomas Hendrik Ilves, inače rođen u Stockholmu, održao predavanje na Švedskom institutu za međunarodne odnose pod nazivom "Estonija kao nordijska zemlja".[200] Estonija teži uključivanju u Nordijski savjet.[201]

Godine 1992. Rusija je bila najvažniji trgovački partner Estonije s udjelom u ukupnoj trgovini od 92%, da bi u XXI. vijeku ulogu Rusije preuzele nordijske zemlje.[202] Agencija Europske unije za visokotehnološke informacijske sisteme od 2012. ima sjedište u Tallinnu. U prvoj polovini 2018. godine, Estonija je predsjedavala Savjetom Europske unije.

Vojska[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Estonske obrambene snage
Estonski ročnici 2014. godine.

Vojsku Estonije ili službeno Estonske obrambene snage (estonski: Eesti Kaitsevägi) čine kopnena vojska (estonski: Maavägi), ratna mornarica (estonski: Merevägi) i ratno zrakoplovstvo (estonski: Õhuvägi), te paravojna jedinica znana kao Estonska obrambena liga (estonski: Eesti Kaitseliit). Po Ustavu, vojska je dužna braniti nezavisnost i suverenitet zemlje te integritet njezinog teritorija na kopnu, moru i u zraku.[203] Trenutni strateški ciljevi estonske vojske, pored obrane nacionalnih interesa, su i daljnji razvoj oružanih snaga te daljnji rad na interoperabilnosti s ostalim članicama NATO-a i Europske unije, te sudjelovanje u misijama NATO-a diljem svijeta.

Za razliku od preostale dvije baltičke zemlje (Latvije i Litve), u kojima je vojska profesionalizirana, u Estoniji je vojna obuka obavezna. Služenje vojnog roka je obveza za sve muškarce starosti između 18 i 28 godina, a dužina obuke traje od 8 do 11 mjeseci, ovisno o rodu u kojem se služi. Ženama je omogućeno da se dobrovoljno prijavljuju za služenje vojnog roka.[204] Prema podacima, vojni budžet Estonije za 2017. godinu iznosio je 477 milijuna eura, ili oko 2.2% BDP-a (što je za 7.6% više u odnosu na prethodnu godinu).[205][206] Oružane snage Estonije, Latvije i Litve zajednički sudjeluju u vojnim vježbama u okviru NATO-a.

Estonska vojska kao dio NATO-vih snaga sudjeluje u brojnim mirovnim i ratnim misijama diljem svijeta, a između ostalih sudjelovala je i u mirovnim misijama u Hrvatskoj 1995. godine (u sklopu UNPROFOR-a), u Bosni i Hercegovini (od 1996. do 2011. godine) u sklopu IFOR-a i SFOR-a, te u Makedoniji (2003. godine, kao dio misije EUFOR Concordia). Estonske oružane snage sudjelovale su i u mirovnim misijama UN-a u Libanonu (na Golanskoj visoravni, tokom 1996. i 1997. godine), ISAF-a u Afganistanu (od 2003. do 2014. godine) i u Iraku (od 2003. do 2009. godine). Estonski kontingent s 50 vojnika od 2003. godine dio je mirovnih snaga KFOR-a na Kosovu, sa sjedištem u Kosovskoj Mitrovici.[207][208]

Jedan od prioriteta oružanih snaga Estonije u XXI. vijeku obrana je od organiziranih cyber napada usmjerenih protiv informatičkih i telekomunikacijskih sistema u zemlji. Jedinica za obranu od organiziranih hakerskih napada formirana je 2006. pod akronimom CERT (elektronska vojska), a njen je osnovni cilj zaštita informatičkog područja sa internet domenom .ee od mogućih hakerskih napada. Značaj jedinice za borbu protiv organiziranog cyber kriminala naglo je porastao nakon serije hakerskih napada na estonske internet mreže tokom 2007. godine.[209]

Administrativna podjela[uredi - уреди | uredi kôd]

Okruzi Estonije
Okrug Sjedište Okrug Sjedište
Harju Tallinn Pärnu Pärnu
Hiiu Kärdla Rapla Rapla
Ida-Viru Jõhvi Saare Kuressaare
Jõgeva Jõgeva Tartu Tartu
Järva Paide Valga Valga
Lääne Haapsalu Viljandi Viljandi
Lääne-Viru Rakvere Võru Võru
Põlva Põlva
Općine Estonije nakon administrativne reforme 2017. godine
Mapa estonskih općina nakon administrativne reforme 2017. godine.

Republika Estonija administrativno je podijeljena na 15 okruga (estonski: maakond, maakonnad). U pisanim izvorima okruzi se po prvi put spominju u Kronici Henrika od Livonije, kao estonske državice koje su postojale tokom XIII. vijeka i Sjevernih križarskih ratova. Granice između okruga mijenjane su tokom stoljeća, a nakon što je Estonija 1991. godine uspostavila nezavisnost, tadašnji sovjetski rajoni su ukinuti i zamijenjeni s okruzima, uz zadržavanje sovjetskih granica; nekadašnji okrug Petseri nakon Drugog svjetskog rata priključen je Rusiji i danas je administrativno uređen kao Pečorski rajon Pskovske oblasti.

Historijski okruzi i njihove granice danas se koriste u etnološkom kontekstu kako bi se isticale kulturne i jezične posebnosti određenih dijelova Estonije.

Svaki okrug ima svoju vladu (estonski: Maavalitsus), na čijem se čelu nalazi načelnik (estonski: Maavanem), koji predstavlja nacionalnu vlast na lokalnoj razini. Načelnike okruga bira Vlada Estonije na period od pet godina.

Svaki je okrug dalje podijeljen na općine (estonski: omavalitsus), koje predstavljaju drugu razinu administrativne podjele. Nakon velike administrativne reforme 2017. godine, broj općina smanjen je na 79 (s dotadašnjih 213), a dijele se na gradske (estonski: linn; 15 općina) i ruralne (estonski: vald; 64 općine).[210][211] Svaka općina uživa određen stupanj autonomije u odnosu na centralnu vlast i ima svoje organe vlasti. U granicama općina može se naći jedno ili više gradskih ili seoskih naselja. Dvije trećine općina imaju manje od 3,000 stanovnika; najveća općina je Tallinn s oko 427,500 stanovnika, dok najmanja općina Ruhnu ima svega 68 stanovnika.[212]

Grad Tallinn administrativno je podijeljen na osam gradskih okruga (estonski: linnaosa), a svaki od okruga ima svoju izvršnu vlast.

Okruzi Estonije (1. siječnja 2021.)[213][214]
Okrug Sjedište Površina (km2) Populacija Gustoća
Et-Harju maakond-coa.svg
Harju
(Harjumaa)
Tallinn
4,327
609,515
140.86
Hiiumaa vapp.svg
Hiiu
(Hiiumaa)
Kärdla
1,032
9,381
9.09
Ida-Virumaa vapp.svg
Ida-Viru
(Ida-Virumaa)
Jõhvi
2,972
131,913
44.39
Jõgevamaa vapp.svg
Jõgeva
(Jõgevamaa)
Jõgeva
2,545
28,082
11.03
Et-Järva maakond-coa.svg
Järva
(Järvamaa)
Paide
2,674
29,817
11.15
Läänemaa vapp.svg
Lääne
(Läänemaa)
Haapsalu
1,816
20,285
11.17
Lääne-Virumaa vapp.svg
Lääne-Viru
(Lääne-Virumaa)
Rakvere
3,696
58,402
15.80
Põlvamaa vapp.svg
Põlva
(Põlvamaa)
Põlva
1,823
24,473
13.42
Et-Pärnu maakond-coa.svg
Pärnu
(Pärnumaa)
Pärnu
5,419
85,760
15.83
Raplamaa vapp.svg
Rapla
(Raplamaa)
Rapla
2,765
33,116
11.98
Saaremaa vapp.svg
Saare
(Saaremaa)
Kuressaare
2,938
33,032
11.24
Tartumaa vapp.svg
Tartu
(Tartumaa)
Tartu
2,993
153,912
51.42
Valgamaa vapp.svg
Valga
(Valgamaa)
Valga
1,917
27,962
14.59
Viljandimaa vapp.svg
Viljandi
(Viljandimaa)
Viljandi
3,422
45,877
13.41
Võrumaa vapp.svg
Võru
(Võrumaa)
Võru
2,305
34,898
15.14

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Demografija Estonije
Populacija Estonije
kroz historiju
GodinaPop.±%
1881.881.455—    
1897.958.351+8.7%
1922.1.107.059+15.5%
1934.1.126.413+1.7%
1941.1.017.475−9.7%
1959.1.196.791+17.6%
1970.1.356.079+13.3%
1979.1.464.476+8.0%
1989.1.565.662+6.9%
2000.1.370.052−12.5%
2011.1.294.455−5.5%
2021.1.330.068+2.8%
Izvori:[215][216]

Na osnovu arheoloških nalaza, izvjesno je da je područje suvremene Estonije stalno naseljeno posljednjih 13,000 godina, a prve ljudske zajednice pojavile su se odmah nakon povlačenja moćnih ledenjaka, koji su se prostirali na tom području tokom posljednjeg ledenog doba. Tokom posljednjih 800 godina, estonska se populacija se kretala između 800,000 i 1.6 milijuna ljudi. Početkom trećeg desetljeća XXI. vijeka u Estoniji je živjelo oko 1,330,000 ljudi.[217]

Kritični periodi u demografskom smislu bili su XIII. i XIV. vijek, kada su ratovi sa kršćanskim osvajačima, epidemije i glad potpuno desetkovali populaciju, a broj stanovnika se smanjivao i do 50%. Sljedeći demografski negativan period trajao je od sredine XVI. pa do početka XVIII. vijeka, kada je zbog ratova, gladi i epidemija stradalo više od polovine stanovništva, iako je u mirnijim desetljećima u istom periodu uslijed imigracija broj stanovnika rastao i do dva postotna poena godišnje.[217] Najnižu populacijsku točku estonsko stanovništvo doseglo je 1712. godine, kada je na tom području živjelo svega oko 200,000 ljudi.[217] Prema podacima sa svesovjetskog popisa iz 1897. godine, broj stanovnika na tlu Estonije dostigao je 986,000, od čega su 89.2% bili etnički Estonci (odnosno estonska plemena). Prirodni rast estonske populacije tokom XX. vijeka bio je dosta nizak i održavao se primarno zahvaljujući migracijama. Tokom Drugog svjetskog rata, Estonija je izgubila gotovo četvrtinu svoje prijeratne populacije. Intenzivna industrijalizacija koju su provodile sovjetske vlasti u poslijeratnom periodu dovela je do masovnih imigracija iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza te se tako u periodu od 1956. do 1991. godine zbog posla u Estoniju doselilo ukupno oko 1.4 milijuna ljudi iz drugih dijelova zemlje. Njih oko 200,000 trajno se nastanilo na tom području.[217]

Intenzivnije imigracije zahvaćale su Estoniju uglavnom nakon perioda s visokim mortalitetom. Njemački i švedski naseljenici, koji su počeli intenzivnije dolaziti na ovo područje od XIII. vijeka, uglavnom su se zadržavali u gradovima. Iako su etnički Estonci činili većinu gradske populacije, estonski gradovi su tokom srednjeg vijeka bili potpuno germanizirani.[218] Za razliku od gradova, proces naseljavanja ruralnih područja tekao je znatno sporije, bio je dugotrajniji i samim tim novopridošlo se seosko stanovništvo mnogo brže asimiliralo.[218] Od kraja XIX. vijeka, naglo je porastao broj imigranata iz Rusije, koji su sudjelovali u industrijalizaciji tih područja.

Etnička struktura Estonije (2019.)[219]
Estonci
  
68.5%
Rusi
  
24.8%
Ukrajinci
  
1.8%
Bjelorusi
  
0.9%
Finci
  
0.6%
Latvijci
  
0.2%
Ostali
  
2.0%
Nepoznato
  
1.3%

Prije Drugog svjetskog rata, etnički Estonci činili su 88.1% ukupne populacije, dok su ostatak činili pripadnici pet manjinskih naroda (tradicionalne manjine Estonije).[220] Estonski ustav iz 1925. godine garantirao je kulturnu autonomiju tradicionalnim manjinskim narodima (s brojnošću iznad 3,000 osoba) i bio je jedinstven u tom pogledu u Europi tog vremena.[221] Kulturna autonomija tako je zakonom zagarantirana estonskim Nijemcima i Židovima, koji su imali i svoja vlastita kulturna vijeća. Prema podacima iz 1934. godine, najbrojniji manjinski narodi bili su Rusi (92,000 ili 8.2%), Nijemci (16,300 ili 1.5%) i Šveđani (7,600 ili 0.7%), dok su Latvijci i Židovi činili manje od 0,5% od ukupnog stanovništva. Velike promjene dogodile su se tokom Drugog svjetskog rata; broj stanovnika se značajno smanjio, a s estonskog teritorija gotovo su u potpunosti nestale četiri tradicionalne manjinske zajednice (opstali su jedino Rusi).[218] Zakon o kulturnoj autonomiji ponovo je stupio na snagu 1993. godine.[218]

Tokom perioda sovjetske vlasti drastično se promijenila demografska slika Estonije. Udio etničkih Estonaca u populaciji pao je na oko 61%, dok se broj etničkih Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa u istom periodu gotovo upeterostručio, a manjinski narodi činili su više od trećine ukupne populacije.

Prema podacima iz 2021. godine,[222] etnički najbrojnije skupine u zemlji bili su Estonci sa 68.8% i Rusi sa 24.2%. Značajniju populaciju imali su još i Ukrajinci (2%), dok su sve ostale etničke skupine imale udio manji od 1%. Među njima, posebno se ističu Bjelorusi (0.8%) i Finci (0.6%), dok su ostale značajnije etničke skupine Latvijci, Nijemci, Litvanci, Tatari, Židovi, Šveđani i Poljaci.[218] Suvremena Estonija etnički je heterogena zemlja u kojoj manjinski narodi čine oko trećinu populacije. Estonci čine više od 80% stanovništva u 13 od 15 okruga, a najhomogeniji okrug je Hiiu s 98.4% Estonaca. Ruska manjina najbrojnija je na sjeveroistoku i istoku zemlje, te u Tallinnu, a u okrugu Ida-Viru čini oko 70% populacije.

Od početka XIX. vijeka pa na dalje, stopa živorođene djece po ženi postepeno je opadala, ali se i stopa smrtnosti smanjivala, što je dovelo do neznatnog rasta populacije. Tako je tokom pedesetih godina XX. vijeka Estonija imala jednu od najnižih stopa rađanja u Europi i svijetu, da bi prirodni priraštaj ponovo postepeno počeo rasti tokom sedamdesetih godina XX. vijeka. Tokom devedesetih godina XX. vijeka ponovo dolazi do pada u broju stanovnika, useljavanje je gotovo zaustavljeno, a broj iseljenika se naglo povećao, dok je broj umrlih bio veći od broja rođenih. Demografska slika počela se stabilizirati nakon 1997. godine. Glavni demografski problem Estonije je starenje stanovništva, pošto broj djece po obitelji konstantno opada, a broj starijih osoba se povećava. Udio stanovnika starijih od 64 godine je oko 18% (prema podacima iz 2010. godine).[217] Postotak zaposlenih, radno sposobnih stanovnika je nešto viši u usporedbi s prosjekom Europske unije, a posebno je visok postotak zaposlenosti među ženama.

Prema podacima iz 2011., stopa fertiliteta je 1.52 dece po ženi, što odgovara europskom prosjeku. U Estoniji, značajan broj djece rođen je u izvanbračnim zajednicama, a tokom 2009. godine čak 60% od ukupnog broja rođenih rođeno je u izvanbračnim zajednicama. Prema podacima s popisa iz 2000. godine, oko 21% stanovništva živio je u izvanbračnim zajednicama.[223] Broj razvedenih brakova je među najvišima u Europi.

U usporedbi s europskim zemljama, estonsko stanovništvo živi najkraće, a posebno je velika razlika u životnom vijeku između muškaraca i žena (žene žive u prosjeku osam godina duže, što je smanjenje u odnosu na ranijih dvanaest). Tako je 2020. godine prosječni očekivani životni vijek kod žena iznosio 82.8 godina, dok su muškarci u prosjeku živjeli 74.4 godine.[224]

Ljudska prava u Estoniji[uredi - уреди | uredi kôd]

Godine 1997., Estonija je potpisala Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. U periodu od 1997. do 2008. godine, izbjeglički azil u Estoniji zatražilo je ukupno 148 osoba, od čega je svega njih 10 dobilo službeni status izbjeglice, a za 12 osoba je određena specijalna zaštita. Najviše tražitelja azila bilo je iz Rusije (23), Iraka (22) i Turske (17 osoba). Broj tražitelja azila znatno se povećao nakon 2009. godine, nakon što je Estonija postala dijelom Schengenske zone.[225]

Prema podacima od 2. srpnja 2010. o broju rezidenata, 84.1% rezidenata bili su državljani Estonije, 8.6% su bili strani državljani, dok su 7.3% građana činile osobe sa nejasnim i neodređenim državljanstvom. Od 1992. godine, oko 140,000 osoba dobilo je estonsko državljanstvo.[226] Pripadnicima ruske etničke manjine, koji su se u Estoniju doselili tokom sovjetskog perioda, estonski Zakon o državljanstvu znatno otežava proces dodjele statusa državljana, a Vijeće za ljudska prava UN-a je 2008. godine navedeni zakon označilo kao diskriminatoran.[227]

Estonija je u listopadu 2014. donijela zakon kojim su legalizirane civilne kohabitacije istopolnih parova, postavši tako prva zemlja na postsovjetskom prostoru koja je pravno regulirala prava istopolnih zajednica. Zakon o civilnom partnerstvu istopolnih zajednica stupio je na snagu 1. siječnja 2016. godine.[228] Iako istospolni brakovi još uvijek nisu zakonom regulirani u Estoniji, Estonija priznaje i registrira istospolne brakove sklopljene u drugim državama, ukoliko udovoljavaju zakonskim uvjetima.[229][230][231]

Jezici[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Estonski jezik
Tiskano izdanje estonske gramatike iz 1637. godine. Autor je Heinrich Stahl.

Suvremena Estonija višenacionalna je država u kojoj se prema službenim podacima s popisa iz 2000. govori čak 109 jezika. Službeni jezik zemlje je estonski, koji je materinji jezik za oko 922,000 ili 67.3% estonske populacije.[232] Kao službeni manjinski jezici priznati su još ruski, švedski i njemački jezik.

Estonski jezik (estonski: eesti keel) pripada grupi balto-finskih jezika iz porodice uralskih jezika i jedan je od tek nekoliko europskih jezika koji ne pripadaju porodici indoeuropskih jezika. Dosta je sličan finskom i karelskom jeziku. Po jezičkoj strukturi pripada grupi aglutinativnih jezika. Zbog stoljetnog utjecaja njemačkog jezika i kulture, oko trećinu riječi u modernom estonskom jeziku čine upravo razni germanizmi. Standardni estonski jezik baziran je na sjevernoestonskom dijalektu. Južnoestonski jezik (ili dijalekt) čine četiri zasebna dijalekta (tartski, mulgi, võro i seto) koji se ponekad smatraju čak i zasebnim južnoestonskim jezicima.[233] Dijalekat viru se najviše razlikuje od standardnog estonskog jezika, i jedini je koji ima zaseban jezični ISO 639-3 kod - vro. Iako su južnoestonski dijalekti geneološki različiti od sjevernoestonskih, službeno se smatraju regionalnim formama suvremenog estonskog jezika.[234][235] Ortografija estonskog jezika bazira se na principu "jedno slovo, jedan glas".

Ruski jezik i dalje je najrašireniji manjinski jezik u zemlji i njime se kao materinjim jezikom služi oko trećina ukupne populacije (29.7%).[236] U periodu sovjetske vlasti, ruski jezik imao je status službenog jezika. Prema podacima iz 1998. godine, velika većina rusofone doseljeničke struje iz prve i druge generacije nije poznavala estonski jezik.[237] Danas je situacija znatno drugačija te, prema podacima s popisa iz 2010. godine, oko 64% neestonskog stanovništva tečno govori estonski jezik.[238] Najveći broj govornika ruskog jezika živi u glavnom gradu Tallinnu te u industrijskim područjima u okrugu Ida-Viru.

Iako Baltički Nijemci nikada nisu činili više od 10% od ukupne estonske populacije, njemački jezik potpuno je dominirao kulturnim, političkim i gospodarskim životom Estonije. Iako je broj etničkih Nijemaca u estonskoj populaciji danas gotovo zanemariv, njemački jezik treći je najrašireniji strani jezik među estonskim stanovništvom. Švedskim jezikom, koji je bio dominantan u sjeverozapadnom i zapadnom dijelu zemlje, posebno u periodu između XIII. i XX. vijeka, danas govori jako mali broj ljudi u Estoniji.[239]

Najrašireniji strani jezici koji se uče u školama u Estoniji danas su engleski, ruski, njemački i francuski, iako su dosta popularni i finski, švedski i španjolski jezik.[240]

Službeni znakovni jezik u zemlji je estonski znakovni jezik (kod ESL; estonski: ееsti viipekeel), koji koristi oko 4.5 tisuće osoba, dok je u službenoj upotrebi u rusofonim područjima i ruski znakovni jezik.

Religija[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Religija u Estoniji

Ustav Republike Estonije garantira slobodu vjeroispovesti svim vjrskim zajednicama, a vjerske organizacije strogo su odvojene od države. Podaci o vjerskoj strukturi estonskog stanovništva su sljedeći:

Religija Popis iz 2000.[241] Popis iz 2011.[242][243]
Broj % Broj %
Kršćanstvo 319,770 28.51 307,173 28.06
Pravoslavlje 143,554 12.80 176,773 16.15
Luteranizam 152,237 13.57 108,513 9.91
Baptisti 6,009 0.54 4,507 0.41
Katolicizam 5,745 0.51 4,501 0.41
Jehovini svjedoci 3,823 0.34 3,938 0.36
Starovjerci 2,515 0.22 2,605 0.24
Pentekostalci 2,648 0.24 2,855 0.27
Adventisti 1,561 0.14 1,194 0.11
Metodisti 1,455 0.13 1,098 0.10
Kongregacionalisti 223 0.02 2,189 0.20
Estonski neopaganizam 1,058 0.09 2,972 0.28
–Prirodna vjera (Maausk) 1,925 0.18
–Taaraizam 1,047 0.10
Islam 1,387 0.12 1,508 0.14
Budizam 622 0.06 1,145 0.10
Ostale religije 4,995 0.45 8,074 0.74
Bez religije 450,458 40.16 592,588 54.14
Neizjašnjeni 343,292 30.61 181,104 16.55
Ukupno 1,121,582 100.00 1,094,564 99.00

Prije kristijanizacije zemlje, koja se dogodila tokom XIII. vijeka, estonsko je stanovništvo bilo politeističko. Prema opisima iz Kronike Henrika od Livonije (latinski: Heinrici Cronicon Lyvoniae; pisane u periodu od 1180. do 1227. godine), vrhovno estonsko božanstvo bila je Tharapita, estonski ekvivalent nordijskom božanstvu Thoru.[244]

Kršćanstvo, koje je danas najzastupljenija religija u Estoniji, proširili su Teutonci tokom XIII. vijeka. Tokom reformacije, na tlu Estonije učvrstio se protestantizam, a godine 1686. službeno je formirana Estonska evangelistička luteranska crkva.[245] Protestanti su u Estoniji prije Drugog svjetskog rata činili oko 80% populacije; većinom su bili luterani, a jedan manji broj vjernika pripadao je kalvinističkoj protestantskoj denominaciji. Iako je po Ustavu iz 1925. crkva službeno odvojena od države, vjerska učenja i dalje su bila prisutna u javnom životu, a na Državnom univerzitetu u Tartuu postojao je Zavod za teološke studije. Tokom perioda sovjetske vlasti, estonska crkva izgubila je više od dvije trećine klera, crkvena imovina je nacionalizirana, a vjerske škole su zatvarane.[246]

Kako su religija i kler bili u uskoj vezi s njemačkim feudalnim elitama tokom cijelog XIX. vijeka, većina etničke estonske populacije nije prakticirala vjerske obrede. Ireligioznost se održala do današnjih dana pa je prema podacima Eurobarometra za 2010. godinu više od polovine estonske populacije ireligiozno, po čemu je Estonija na prvom mjestu u Europi.[247][248] Prema istom istraživanju, 18% građana izjasnilo se da vjeruje u boga, njih 50% smatra da postoji neka vrsta "više životne sile", dok 29% građana ne vjeruje u postojanje nikakvih natprirodnih sila. Prema Gallupovim istraživanjima za period od 2006. do 2008. godine, tek je 14% Estonaca religiju označilo kao važan dio svojih života, što je bio najniži postotak među 143 države koje su obuhvaćene istraživanjem.[249]

Prema Eurobarometrovim istraživanjima iz 2012. godine, kršćanstvo je najvažnija i najdominantnija religija u Estoniji s oko 29% vjernika.[250] Najveća kršćanska crkva u zemlji je Estonska pravoslavna crkva, kojoj pripada oko 16% estonskih građana; protestanti čine oko 10%, a sve ostale krćanske denominacije zajedno oko 28% građana.[250] Među nereligioznim osobama njih 22% se izjasnilo kao ateisti, 16% kao agnostici, dok je oko 15% bilo neizjašnjeno. Estonska luteranska crkva je prema podacima iz 2014. imala oko 180,000 službeno registriranih članova.[251]

U zemlji deluju i manje muslimanske, judaističke i budističke grupe, a također i organizacija Maavalla Koda, koja okuplja vjernike koji poštuju paganske tradicije.[252][253]

Urbanizacija[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Popis gradova u Estoniji

Estonija je visoko urbanizirana zemlja i oko 70% stanovništva živi u gradskim centrima. U državi službeno postoji 47 gradskih naselja te 10 naselja u rangu manjih gradova. Sva gradska naselja nazivaju se zvanično linn. Glavni i najveći grad u zemlji je Tallinn, koji je ujedno i jedini grad s više od 100,000 stanovnika. Ostali važniji regionalni centri su još i Tartu, Narva, Pärnu i Kohtla-Järve.

Gradska naselja u Estoniji počinju se razvijati u XIII. vijeku i nastajala su uglavnom oko njemačkih utvrda u priobalnim područjima i na obalama rijeka. Prvi gradovi koji se spominju u historijskim izvorima bili su Tartu (1030.), Tallinn (1248., odnosno 1154. pod imenom Kolivan, prema arapskim, odnosno Koljivanj, prema ruskim izvorima), Narva (1256.), Pärnu (1265.), Haapsalu (1279.), Viljandi (1283.) i Paide (1291. godine).[254]

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Gospodarstvo Estonije
Maakri je postao centralni poslovni distrikt u Tallinnu.

U međuratnom periodu, estonsko je gospodarstvo postepeno počelo prelaziti s poljoprivrednog na industrijski sektor i razvijati se po uzoru na gospodarstvo susjedne Finske. U tom periodu, estonski poljoprivredni proizvodi (posebno maslac, mlijeko i sirevi) prodavali su se na tržištima Njemačke i drugih zapadnoeuropskih zemalja. Životni standard estonskog stanovništva u istom periodu bio je gotovo jednak standardu stanovništva Finske.[255] Tokom Drugog svjetskog rata, gospodarski sustav u zemlji doživio je potpuni kolaps, a nakon sovjetske okupacije i potpuni preokret s tržišne na socijalističku privredu. Estonija je nakon 1944. u potpunosti integrirana u sovjetski gospodarski sustav baziran na društvenom vlasništvu. Iako je u tom periodu došlo do intenzivne industrijalizacije zemlje, životni standard je značajno opao, pa je tako prema podacima iz 1987. godine BDP Estonske SSR gotovo ostao na predratnom nivou od oko 2,000 američkih dolara, dok je u istom periodu BDP Finske porastao na 14,370 američkih dolara; godine 1990., estonski je BDP per capita iznosio samo 100 američkih dolara.[256]

Nakon obnove nezavisnosti zemlje 1991. godine izvršena je ponovna tranzicija na tržišnu ekonomiju i u zemlji su provedene brojne ekonomske reforme. Jedna od najznačajnijih svakako je bilo uvođenje poreza na dodatnu vrijednost po jedinstvenoj stopi od 26% (nevezano za visinu primanja), a porezna stopa je u periodu od 2005. do 2008. postepeno smanjivana na aktualnih 21%.[257] Cjelokupna vrijednost poreza na nekretnine koristi se za financiranje lokalnih samouprava. Oporezivanju podliježu čak i javne institucije.

Grafikon koji pokazuje promjene u estonskom BDP-u u periodu od 2002. do 2012. godine.
Grafikon koji prikazuje kretanje stope nezaposlenosti u Estoniji od 1996. do 2015. godine.

Zahvaljujući sveobuhvatnim reformama, gospodarstvo se za kratko vrijeme oporavilo, a period tranzicije sa socijalističkog na kapitalistički sustav nije bio turbulentan kao u nekim drugim državama sa sličnom problematikom. Tako je nacionalni BDP u usporedbi s Europskom unijom porastao s 34.8%, koliko je iznosio 1996., na 65% 2007. godine. Za manje od 20 godina ekonomske tranzicije, estonska se privreda transformirala i integrirala s ekonomskim sistemima susjednih nordijskih zemlja, posebno Švedske i Finske,[258] i prema podacima Svjetske banke dostigla status visokorazvijene ekonomije. Bruto društveni proizvod po glavi stanovnika bilježi konstantan rast pa je tako sa 23,631 dolara u 2012. porastao na 29,543 dolara u 2016. godini.[259] Prema podacima iz 2018. godine, iznosio je čak 35,974 američkih dolara.[260] Brojne reforme znatno su olakšale razvoj malih poduzeća u zemlji pa je tako prema indeksu ekonomskih sloboda za 2021. godinu Estonija rangirana na visoko osmo mjesto u svijetu, odnosno na četvrto mjesto među europskim državama te prvo među članicama Unije.[261] Zbog uspješne i brze ekonomske tranzicije te naglog razvoja, Estonija se često naziva i baltičkim tigrom (zajedno s gospodarstvima Latvije i Litve).

U studenom 1999., Estonija je postala članicom Svjetske trgovinske organizacije, a od 2010. i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).[262]

Prije službenog pridruživanja Eurozoni, nacionalna valuta bila je estonska kruna, koja je bila vezana za njemačku marku u omjeru 1 DEM za 8 EEK. Kruna kao službena estonska valuta bila je u opticaju u dva navrata, od 1928. do 1940. te od 1992. do 2011. godine. Prethodila joj je estonska marka, koja je u opticaju bila od 1918. do 1927. godine, a naslijedio ju je euro nakon što je Estonija službeno usvojila jedinstvenu europsku valutu kao vlastito platežno sredstvo 1. siječnja 2011. godine. S uvođenjem eura, Estonija je tako postala 17. članicom Eurozone. Zamjena estonske krune za euro vršena je po omjeru 1€ za 15.64664 EEK.[263] Tokom perioda sovjetske vlasti, službena valuta bila je sovjetski rubalj.

Prema podacima Eurostata, Estonija ima najmanji javni dug među svim zemljama Europske unije, koji je krajem 2019. iznosio 8.4% nacionalnog BDP-a.[264] Iz europskih fondova za razvoj Estonija je u periodu od 2007. do 2013. dobila oko 3.4 milijarde eura.[265]

Estonska je ekonomija direktno osjetila posljedice velike ekonomske krize (2008.2010.) te je tako BDP u prvoj polovini 2008. pao za 1.4%, a do kraja iste godine za čak 9%. Ekonomija se stabilizirala tek početkom 2010. i ponovo je počela rasti. Tako je u trećem kvartalu 2010. industrijska proizvodnja porasla za čak 23% u usporedbi s istim periodom prethodne godine. Od tada, ekonomija svake godine bilježi kontinuirani rast.[266] Prema statističkim podacima iz ožujka 2016. godine, prosječna mjesečna plaća iznosila je 1,105 eura.[267] Međutim, postoje znatne razlike u vrijednostima BDP među pojedinim okruzima u zemlji. Trenutno, područje oko glavnog grada Tallinna sudjeluje s više od 50% ukupnog nacionalnog BDP-a.[268] Tako je 2008. godine BDP u Tallinnu iznosio 172% od prosječnog BDP-a na nacionalnom nivou, ili čak 115% prosječnog BDP-a na nivou Europske unije.[269] Stopa nezaposlenosti u listopadu 2020. godine iznosila je 8%, što je malo iznad prosjeka EU-a (7.3%), ali manje od prosjeka Eurozone (8.3%).[270][271] Jedini period u kojem je zabilježen konstantan rast nezaposlenosti bio je period od svibnja 2008. do svibnja 2009., kada je nezaposlenost porasla s 3.9% na čak 15.6%.[272] Godine 2012., Estonija je bila jedina članica Eurozone s proračunskim suficitom i s javnim dugom od svega 6%.[273]

Prema procjenama Centra za studije predviđanja i međunarodnih informacija (Centre d'Etudes Prospectives et d'Informations Internationales), ukoliko se nastavi aktualni trend ekonomskog rasta, estonska će ekonomija do 2025. dostići nivo razvijenosti nordijskih zemalja, a do 2050. postati i jednom od najproduktivnijih ekonomija unutar Europske unije.[274]

Prema podacima iz 2017. godine, najveći udio (preko 71%) u ukupnom nacionalnom dohotku dolazi od uslužnog sektora, na industrijski sektor otpada oko 25%, dok poljoprivreda i druge primarne djelatnosti daju tek oko 4% nacionalnog BDP-a. Najvažniji privredni sektori su prerađivačka industrija, koja čini oko 14.5% ukupne proizvodnje, zatim promet, građevinarstvo i komunikacije s ukupno 10%, trgovina čini 13.5%, a svi ostali sektori oko 21%.[275]

Estonija ima visoko razvijen sektor informacionih tehnologija i smatra se jednom od najrazvijenijih informacijskih zemalja u Europi. Estonski programeri Ahti Heinla, Priit Kasesalu i Jaan Tallinn sudjelovali su u stvaranju softvera za telekomunikacije Skype.[276]

Poljoprivreda i šumarstvo[uredi - уреди | uredi kôd]

Šume su izrazito važan dio estonskog gospodarstva, ali i odraz državne skrbi za prirodu.

Godine 1991., oko 12% radno sposobnog stanovništva Estonije bilo je zaposleno u poljoprivrednom sektoru i proizvodilo je 15.4% ukupnog nacionalnog dohotka.[277] U to vrijeme, Estonija je imala oko 1.3 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, a oko milijun hektara činile su oranice. Tokom sovjetskog perioda, obradive površine smanjene su za oko 405,000 hektara i to je zemljište uglavnom pošumljeno. Kolektivizacija koja je provođena tokom 1940-ih i 1950-ih negativno se odrazila na estonsku poljoprivredu, posebno na mala seoska imanja koja su u predratnom periodu činila osnovu estonske privrede. Do početka 1990. godine, na tlu Estonije postojala je 221 zadruga i 117 državnih farmi s prosječno oko 350 do 400 zaposlenih na svakoj od farmi. Na farmama su se najviše uzgajala goveda i svinje, a Estonija je bila jedan od glavnih opskrbljivača drugih sovjetskih republika mesom i mlijekom. S druge strane, hrana za stoku dobavljala se uglavnom iz Rusije.

Nakon obnove nezavisnosti zemlje ukinuto je kolektivno vlasništvo i zemlja je ponovo denacionalizirana. Zakonom je omogućeno da svaki pojedinac može iznajmiti do 50 hektara obradivog zemljišta za uzgoj žitarica i drugih kultura. Zemljište je nasljedivo, ali ne može se ni prodati ni kupiti.[278] Cilj reforme poljoprivrednog sektora bilo je oživljavanje sela i malih seoskih gazdinstava, koja su bila gotovo nestala uslijed kolektivizacije. Svega šest mjeseci nakon usvajanja niza reformi u poljoprivrednom sektoru službeno je registrirano oko 2,000 malih seoskih gazdinstava, i njihov se broj povećavao u narednom periodu. Godine 1993., u Estoniji je djelovalo ukupno 8,781 seosko gazdinstvo na kojima se obrađivalo oko četvrtine svih obradivih površina. Prema zakonu o porezu na imovinu, koji je tokom 1993. usvojio nacionalni parlament, svako domaćinstvo plaćalo je godišnji porez na imovinu od 0.8% do 1.2% od ukupne procijenjene vrijednosti posjeda (0.5% od poreza išlo je direktno u državni proračun, a ostatak u proračune lokalnih jedinica).

Međutim, udio poljoprivrede u ukupnom nacionalnom dohotku pao je sa 15% na 3.3% u periodu od 1991. do 2000. godine, a broj zaposlenih u poljoprivredi opao je u istom periodu s 15% na 5.2%.

Najvažnije stočarske djelatnosti su mliječno govedarstvo, svinjogojstvo i peradarstvo, dok su glavne ratarske kulture žitarice, krumpir i povrće. Meso i mesne prerađevine uglavnom se izvoze, dok se ratarski proizvodi plasiraju na domaćem tržištu. Mnoge farme počivaju na principima organske poljoprivrede.[279]

Pod šumama je oko dva milijuna hektara s procijenjenih oko 274 milijuna kubnih metara drveta, od čega je pod komercijalnom eksploatacijom oko 70% šumskog bogatstva.[280] Oko 40% svih šuma nalazi se u direktnom vlasništvu države. U šumarstvu je zaposleno oko 1% od ukupnog radno aktivnog stanovništva.

Industrija, rudarstvo i energetika[uredi - уреди | uredi kôd]

Promet, trgovina i turizam[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Saobraćaj u Estoniji

Obrazovanje i nauka[uredi - уреди | uredi kôd]

Kultura[uredi - уреди | uredi kôd]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. „Estonian Republic”. Arhivirano iz originala 21 July 2011. https://web.archive.org/web/20110721204649/http://www.eesti.ee/eng/riik/eesti_vabariik/. Pristupljeno 21 July 2011. . Official website of the Republic of Estonia (in Estonian)
  2. Matthew Holehouse Estonia discovers it's actually larger after finding 800 new islands The Telegraph, 28 August 2015
  3. „Gallery: Estonia gains non-permanent UN Security Council seat”. ERR News (ERR). 7 June 2019. https://news.err.ee/950290/gallery-estonia-gains-non-permanent-un-security-council-seat. Pristupljeno 7 June 2019. 
  4. „Estonian Economic Miracle: A Model For Developing Countries”. Global Politician. Arhivirano iz originala 28 June 2011. https://web.archive.org/web/20110628230137/http://www.globalpolitician.com/2614-baltic-eu-expansion-estonia. Pristupljeno 5 June 2011. 
  5. „2015 Human Development Report”. United Nations Development Programme. 2015. http://hdr.undp.org/sites/default/files/hdr_2015_statistical_annex.pdf. Pristupljeno 14 December 2015. 
  6. „Asian countries dominate, science teaching criticised in survey”. Yahoo. https://www.yahoo.com/news/asian-countries-dominate-science-teaching-criticised-survey-101202488.html. 
  7. „Press Freedom Index 2016”. Reports Without Borders. https://rsf.org/en/ranking. Pristupljeno 29 May 2016. 
  8. Comparing Performance of Universal Health Care Countries, 2016 Fraser Institute
  9. Estonia OECD 2016.
  10. „Which countries are most generous to new parents?”. The Economist. https://www.economist.com/blogs/graphicdetail/2016/10/daily-chart-10. Pristupljeno 28 October 2016. .
  11. „Welcome to E-stonia, the world's most digitally advanced society”. Wired. https://www.wired.co.uk/article/digital-estonia. Pristupljeno 20 October 2018. 
  12. Mägi, Marika (2018). In Austrvegr: The Role of the Eastern Baltic in Viking Age Communication across the Baltic Sea. BRILL. str. 144–145. ISBN 9789004363816. 
  13. Tvauri, Andres (2012). Laneman, Margot. ur. The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. Tartu University Press. str. 31. ISBN 9789949199365. ISSN 1736-3810. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 21 January 2020. 
  14. Mägi, Marika (2018). In Austrvegr: The Role of the Eastern Baltic in Viking Age Communication across the Baltic Sea. BRILL. str. 144. ISBN 9789004363816. 
  15. 15,0 15,1 Laurisaar, Riho (31 July 2004). „Arheoloogid lammutavad ajalooõpikute arusaamu” (estonski). Eesti Päevaleht. http://epl.delfi.ee/news/kultuur/arheoloogid-lammutavad-ajalooopikute-arusaamu?id=50989575. Pristupljeno 1 November 2016. 
  16. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 23. ISBN 9042008903. 
  17. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 24. ISBN 9042008903. 
  18. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 26. ISBN 9042008903. 
  19. Selirand, Jüri; Tõnisson, Evald (1984). Through past millennia: archaeological discoveries in Estonia. Perioodika. https://books.google.com/books?id=mu9KAAAAMAAJ. 
  20. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 4. ISBN 9780230364509. 
  21. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 5. ISBN 9780230364509. 
  22. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 28. ISBN 9042008903. 
  23. Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. ABC-CLIO. str. 68. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/68. 
  24. Faure, Gunter; Mensing, Teresa (2012). The Estonians; The long road to independence. Lulu.com. str. 27. ISBN 9781105530036. 
  25. Tvauri, Andres (2012). The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. str. 33, 34, 59, 60. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 27 December 2016. 
  26. Mäesalu, Ain (2012). „Could Kedipiv in East-Slavonic Chronicles be Keava hill fort?”. Estonian Journal of Archaeology 1 (16supplser): 199. DOI:10.3176/arch.2012.supv1.11. http://www.kirj.ee/public/Archaeology/2012/sup_vol_1/arhe-keava-2012-195-200.pdf. Pristupljeno 27 December 2016. 
  27. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 9. ISBN 9780230364509. 
  28. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 12. ISBN 9780817928537. 
  29. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 9–11. ISBN 9780230364509. 
  30. Enn Tarvel (2007). Sigtuna hukkumine Arhivirano 2017-10-11 na Wayback Machine-u Haridus, 2007 (7–8), pp. 38–41
  31. Tvauri, Andres (2012). The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. str. 322–325. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 19 December 2019. 
  32. 32,0 32,1 32,2 Mägi, Marika (2015). „Chapter 4. Bound for the Eastern Baltic: Trade and Centres AD 800–1200”. Maritime Societies of the Viking and Medieval World. Maney Publishing. str. 45–46. ISBN 978-1-909662-79-7. 
  33. Martens, Irmelin (2004). „Indigenous and imported Viking Age weapons in Norway – a problem with European implications”. Journal of Nordic Archaeological Science 14: 132–135. https://www.archaeology.su.se/polopoly_fs/1.138785.1371480692!/menu/standard/file/martens.pdf. Pristupljeno 19 December 2019. 
  34. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 4. ISBN 9780817928537. 
  35. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 227. ISBN 9985701151. 
  36. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 7. ISBN 9780230364509. 
  37. Laurisaar, Riho (29 April 2006). „Arheoloogid lammutavad ajalooõpikute arusaamu” (Estonian). Eesti Päevaleht. http://epl.delfi.ee/news/kultuur/kes-oli-saarlaste-suurjumal-taarapita?id=51037692. Pristupljeno 4 November 2016. 
  38. Tyerman, Christopher (2006). God's War: A New History of the Crusades. Harvard University Press. str. 690. ISBN 9780674023871. https://archive.org/details/godswarnewhistor00tyer/page/690. 
  39. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 14. ISBN 9780230364509. 
  40. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 278. ISBN 9985701151. 
  41. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 15. ISBN 9780230364509. 
  42. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 279. ISBN 9985701151. 
  43. Plakans, Andrejs (2011). A Concise History of the Baltic States. Cambridge University Press. str. 54. ISBN 9780521833721. 
  44. O'Connor, Kevin (2006). Culture and Customs of the Baltic States. Greenwood Publishing Group. str. 9–10. ISBN 9780313331251. 
  45. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 20. ISBN 9780817928537. 
  46. O'Connor, Kevin (2006). Culture and Customs of the Baltic States. Greenwood Publishing Group. str. 10. ISBN 9780313331251. 
  47. Pekomäe, Vello (1986) (Swedish). Estland genom tiderna. Stockholm: VÄLIS-EESTI & EMP. str. 319. ISBN 91-86116-47-9. 
  48. Jokipii, Mauno (1992). Jokipii, Mauno. ur (Swedish). Baltisk kultur och historia. str. 22–23. ISBN 9789134512078. 
  49. Miljan, Toivo (2015). Historical Dictionary of Estonia. Rowman & Littlefield. str. 441. ISBN 9780810875135. 
  50. Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture, Volume 1. ABC-CLIO. str. 100. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/100. 
  51. Frost, Robert I. (2014). The Northern Wars: War, State and Society in Northeastern Europe, 1558 – 1721. Routledge. str. 305. ISBN 9781317898573. 
  52. Raudkivi, Priit (2007) (Estonian). Vana-Liivimaa maapäev. Argo. str. 118–119. ISBN 978-9949-415-84-7. 
  53. Mol, Johannes A.; Militzer, Klaus; Nicholson, Helen J. (2006). The Military Orders and the Reformation: Choices, State Building, and the Weight of Tradition. Uitgeverij Verloren. str. 5–6. ISBN 9789065509130. 
  54. 54,0 54,1 54,2 Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture, Volume 1. ABC-CLIO. str. 121. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/121. 
  55. O'Connor, Kevin (2003). The History of the Baltic States. Greenwood Publishing Group. str. 25. ISBN 9780313323553. 
  56. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 24. ISBN 9780817928537. 
  57. 57,0 57,1 Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 25. ISBN 9780817928537. 
  58. Stone, David R. (2006). A Military History of Russia: From Ivan the Terrible to the War in Chechnya. Greenwood Publishing Group. str. 14–18. ISBN 9780275985028. 
  59. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 28–29. ISBN 9780817928537. 
  60. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 28. ISBN 9780817928537. 
  61. Frost, Robert I. (2014). The Northern Wars: War, State and Society in Northeastern Europe, 1558 – 1721. Routledge. str. 77. ISBN 9781317898573. 
  62. Williams, Nicola; Herrmann, Debra; Kemp, Cathryn (2003). Estonia, Latvia & Lithuania. University of Michigan. str. 190. ISBN 1-74059-132-1. 
  63. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eestiüld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 283. ISBN 9985701151. 
  64. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 32–33. ISBN 9780817928537. 
  65. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 31. ISBN 9780817928537. 
  66. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 33. ISBN 9780817928537. 
  67. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 34. ISBN 9780817928537. 
  68. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 38. ISBN 9780817928537. 
  69. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 41. ISBN 9780817928537. 
  70. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 47–49. ISBN 9780817928537. 
  71. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 286. ISBN 9985701151. 
  72. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 90. ISBN 9042008903. 
  73. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 91. ISBN 9042008903. 
  74. Cultural Policy in Estonia. Council of Europe. 1997. str. 23. ISBN 9789287131652. 
  75. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 59. ISBN 9780817928537. 
  76. Raun, Toivo U. (1984) The Revolution of 1905 in the Baltic Provinces and Finland. Slavic Review 43.3, 453–467.
  77. Calvert, Peter (1987). The Process of Political Succession. Springer. str. 67. ISBN 9781349089789. 
  78. Maesalu, Lukas, Lauer, Pajur and Tannberg (2002). History of Estonia. AS BIT. ISBN 978-9985-2-0606-5. 
  79. Rauch 1974, str. 48
  80. Calvert, Peter (1987). The Process of Political Succession. Springer. str. 68. ISBN 9781349089789. 
  81. Kasekamp, Andres (2000). The Radical Right in Interwar Estonia. Springer. str. 9. ISBN 9781403919557. 
  82. Pinder, David (1990). Western Europe: Challenge and Change. ABC-CLIO. str. 75. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/75. 
  83. Pinder, David (1990). Western Europe: Challenge and Change. ABC-CLIO. str. 76. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/76. 
  84. Kasekamp, Andres (2000). The Radical Right in Interwar Estonia. Springer. str. 11. ISBN 9781403919557. 
  85. Nutt, Mart (9. 10. 2009). „The First Constitution of the Republic of Estonia (1920–1933)”. Estonica. Estonian Institute. http://www.estonica.org/en/The_state_order_of_Estonia_in_its_historical_development/The_first_Constitution_of_the_Republic_of_Estonia_1920_-_1933/. Pristupljeno 31. 10. 2010. 
  86. Miljan, Toivo (2015). Historical Dictionary of Estonia. Rowman & Littlefield. str. 80–81. ISBN 9780810875135. 
  87. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 128. ISBN 9780817928537. 
  88. Bell, Imogen (2002). Central and South-Eastern Europe 2003. Psychology Press. str. 244. ISBN 9781857431360. 
  89. Leonard, Raymond W. (1999). Secret Soldiers of the Revolution: Soviet Military Intelligence, 1918–1933. Greenwood Publishing Group. str. 34–36. ISBN 9780313309908. 
  90. Smith, David (2013). Estonia: Independence and European Integration. Routledge. str. 18. ISBN 9781136452130. 
  91. Misiunas, Romuald J.; Taagepera, Rein (1983). The Baltic States, Years of Dependence, 1940–1980. University of California Press. str. 11. ISBN 9780520046252. 
  92. Smith, David (2013). Estonia: Independence and European Integration. Routledge. str. 19–20. ISBN 9781136452130. 
  93. Smith, David (2013). Estonia: Independence and European Integration. Routledge. str. 21. ISBN 9781136452130. 
  94. Smith, David (2013). Estonia: Independence and European Integration. Routledge. str. 22. ISBN 9781136452130. 
  95. Gärtner, Heinz (2017). Engaged Neutrality: An Evolved Approach to the Cold War. Lexington Books. str. 125. ISBN 9781498546195. 
  96. Miljan, Toivo (2015). Historical Dictionary of Estonia. Rowman & Littlefield. str. 335. ISBN 978-0-8108-7513-5. 
  97. „RUSSIA: Moscow's Week”. Time. 9. 10. 1939. http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,762664,00.html. Pristupljeno 20. 9. 2009. 
  98. Hiden, John; Salmon, Patrick (2014). The Baltic Nations and Europe: Estonia, Latvia and Lithuania in the Twentieth Century. Routledge. str. 110. ISBN 978-1-317-89057-7. 
  99. The World Book Encyclopedia. Chicago, IL: World Book. 2003. ISBN 978-0-7166-0103-6. 
  100. „Molotovi–Ribbentropi pakt ja selle tagajärjed” (et). Estonian Ministry of Foreign Affairs. 2006. Arhivirano iz originala 7. 7. 2007. https://web.archive.org/web/20070707164549/http://www.vm.ee/est/kat_533/7728.html. Pristupljeno 15. 3. 2017. 
  101. „Kaleva-koneen tuhosta uutta tietoa” (fi). www.mil.fi. Finnish Defence Forces. 14. 6. 2005. Arhivirano iz originala 2009-08-21. https://web.archive.org/web/20090821221643/http://www.mil.fi/laitokset/tiedotteet/1282.dsp. Pristupljeno 20. 9. 2009. 
  102. „documents published” (ru). Arhivirano iz originala 5. 2. 2008. https://web.archive.org/web/20080205065414/http://www.rusin.fi/publications/warinpetsamo/indexEN.html.  из архива Руске морнарице
  103. Raukas, Anto (2002) (et). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 309. ISBN 9985701151. 
  104. Johnson, Eric A.; Hermann, Anna (May 2007). „The Last Flight from Tallinn”. Foreign Service Journal. American Foreign Service Association. http://finland.usembassy.gov/root/pdfs/antheil_article.pdf. 
  105. Mälksoo, Lauri (2003). Illegal Annexation and State Continuity: The Case of the Incorporation of the Baltic States by the USSR. Leiden – Boston: Brill. ISBN 90-411-2177-3. 
  106. 106,0 106,1 Miljan, Toivo (2015). Historical Dictionary of Estonia. Rowman & Littlefield. str. 110. ISBN 978-0-8108-7513-5. 
  107. Gatrell, Peter; Baron, Nick (2009). Warlands: Population Resettlement and State Reconstruction in the Soviet-East European Borderlands, 1945–50. Springer. str. 233. ISBN 978-0-230-24693-5. 
  108. „Linda Soomre Memorial Plaque”. British Embassy in Tallinn. 2005. Arhivirano iz originala 18. 1. 2008. https://web.archive.org/web/20080118063339/http://www.britishembassy.gov.uk/servlet/Front?pagename=OpenMarket%2FXcelerate%2FShowPage&c=Page&cid=1046181016323&a=KArticle&aid=1119525615664. Pristupljeno 29. 8. 2018. 
  109. Peeter Kaasik; Mika Raudvassar (2006). „Estonia from June to October, 1941: Forest brothers and Summer War”. Estonia 1940–1945: Reports of the Estonian International Commission for the Investigation of Crimes Against Humanity. Tallinn. str. 496–517. 
  110. Miljan, Toivo (2004). Historical Dictionary of Estonia. Scarecrow Press. str. 275. ISBN 978-0-8108-6571-6. 
  111. Smith, David (2013). Estonia: Independence and European Integration. Routledge. str. 36. ISBN 978-1-136-45213-0. 
  112. „Conclusions of the Commission”. Estonian International Commission for Investigation of Crimes Against Humanity. 1998. http://www.historycommission.ee/temp/conclusions.htm#crimger. 
  113. Lande 2000, str. 200.
  114. Smith 1996, str. 91.
  115. Kangilaski, Jaan; Salo, Vello (2005). The white book: losses inflicted on the Estonian nation by occupation regimes, 1940–1991. Estonian Encyclopaedia Publishers. str. 37. ISBN 9789985701959. 
  116. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 174. ISBN 9780817928537. 
  117. Buttar, Prit. Between Giants, the Battle for the Baltics in World War II. Osprey Publishing. ISBN 9781780961637. 
  118. Laar, Mart. War in the Woods: Estonia's Struggle for Survival, 1944–1956. 2013. ISBN 978-0-929590-08-0. pp.
  119. Republic of Estonia 90 Arhivirano 2017-10-24 na Wayback Machine-u Estonian Institute 2008
  120. Rahi-Tamm, Aigi; Kahar, Andres (2009). "The Deportation Operation "Priboi" in 1949". Tallinn: Estonian International Commission for the Investigation of Crimes Against Humanity. ISBN 978-9949183005. http://lepo.it.da.ut.ee/~erki/Selfservice/9.pdf. 
  121. Депортации из Эстонии в 1941 г. и 1949 г. Arhivirano 2007-09-28 na Wayback Machine-u Посольство Эстонии в Москве
  122. „Президент Эстонии Арнольд Рюйтель. Разве мы восхваляем нацизм?”. Аргументы и факты № 12 (1273) от 23.03.2005. http://gazeta.aif.ru/online/aif/1273/12_01. Pristupljeno 28. 6. 2014. 
  123. Хийо Т. (2009). „Завоевание Эстонии Красной армией в 1944 г.”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/История/1939-1945_гг_Эстония_и_Вторая_мировая_война/Завоевание_Эстонии_Красной_армией_в_1944_г/. Pristupljeno 14. 5. 2014. 
  124. „23. августа 1939 года: общеевропейский день памяти жертв всех тоталитарных и авторитарных режимов”. Посольство Эстонии в Москве. http://www.estemb.ru/estonija/istorija/aid-2128. Pristupljeno 1. 7. 2014. 
  125. Purs, Aldis (2013). Baltic Facades: Estonia, Latvia and Lithuania since 1945. Reaktion Books. str. 335. ISBN 9781861899323. 
  126. Estonian International Commission for Investigation of Crimes Against Humanity. „Этап III — Оккупация Эстонии Советским Союзом с 1944 года”. The Estonian Institute of Historical Memory. http://www.mnemosyne.ee/hc.ee/pdf/conclusions_ru_1944-.pdf. Pristupljeno 8. 4. 2014. 
  127. Леймус И. (13. 11. 2009). „Эстонская ССР как советская союзная республика”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/История/1945-1985_гг_Советский_период/Эстонская_ССР_как_советская_союзная_республика/. Pristupljeno 16. 2. 2014. 
  128. Lane, Thomas; Pabriks, Artis; Purs, Aldis; Smith, David J. (2013). The Baltic States: Estonia, Latvia and Lithuania. Routledge. str. xx. ISBN 9781136483042. 
  129. Frankowski, Stanisław; Stephan III, Paul B. (1995). Legal Reform in Post-Communist Europe: The View from Within. Martinus Nijhoff Publishers. str. 73. ISBN 9780792332183. 
  130. Таннберг, Тыну (19. 02. 2010). „Командная экономика и её последствия”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/История/1945-1985_гг_Советский_период/Командная_экономика_и_ее_последствия/. Pristupljeno 21. 5. 2014. 
  131. „«Письмо сорока»”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/«Письмо_сорока»/. Pristupljeno 16. 2. 2014. 
  132. „Resolution on the situation in Estonia, Latvia, Lithuania”. Official Journal of the European Communities. C (European Parliament) 42/78. 13. 1. 1983. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/8/80/Europarliament13011983.jpg. 
  133. Текст резолуције Европског парламента из 1983. о осуди анексије балтичких држава.
  134. Vogt, Henri (2005). Between Utopia and Disillusionment: A Narrative of the Political Transformation in Eastern Europe. Vandenhoeck & Ruprecht. str. 20–22. ISBN 9781571818959. 
  135. Лийвик О. (7. 11. 2009). „Фосфоритная война”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/Фосфоритная_война/. Pristupljeno 5. 4. 2014. 
  136. Хийо Т. (8. 10. 2009). „Хозрасчетная Эстония”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/Хозрасчетная_Эстония/. Pristupljeno 5. 4. 2014. 
  137. Backes, Uwe; Moreau, Patrick (2008). Communist and Post-Communist Parties in Europe: Schriften Des Hannah-Arendt-Instituts Für Totalitarismusforschung 36. Vandenhoeck & Ruprecht. str. 9. ISBN 9783525369128. 
  138. Вярэ Э. (11. 2. 2010). „Переломные годы”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/История/1985-1991_гг_Восстановление_независимости/Переломные_годы/. Pristupljeno 6. 4. 2014. 
  139. Smith, David (2013). Estonia: Independence and European Integration. Routledge. str. 52. ISBN 9781136452130. 
  140. Wolchik, Sharon L.; Curry, Jane Leftwich (2007). Central and East European Politics: From Communism to Democracy. Rowman & Littlefield. str. 238. ISBN 978-0-7425-4068-2. https://books.google.com/?id=ciKIBazTof8C&pg=PA238#v=onepage&f=false. 
  141. Miljan, Toivo (2004). Historical Dictionary of Estonia. Scarecrow Press. str. 213. ISBN 978-0-8108-6571-6. https://books.google.com/books?id=xeXwMDZbTBoC&pg=PA213. 
  142. „Договоры об основах межгосударственных отношений РСФСР-Эстония-Латвия”. РИА Новости. http://ria.ru/spravka/20110113/320697025.html. Pristupljeno 1. 7. 2014. 
  143. Вярэ Э. (11. 2. 2010). „Путь к независимости”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/История/1985-1991_гг_Восстановление_независимости/Путь_к_независимости/. Pristupljeno 3. 1. 2014. 
  144. Маркедонов, М. С.. (1. 4. 2011). „Референдум распада”. Полит.ру. http://polit.ru/article/2011/04/01/ussr/. Pristupljeno 15. 3. 2014. 
  145. Gill, Graeme (2003). Democracy and Post-Communism: Political Change in the Post-Communist World. Routledge. str. 41. ISBN 9781134485567. 
  146. „Estonia celebrates the Day of Restoration of Independence”. 20 August 2016. http://estonianworld.com/life/estonia-celebrates-the-day-of-restoration-of-independence/. 
  147. Dillon, Patricia; Wykoff, Frank C. (2002). Creating Capitalism: Transitions and Growth in Post-Soviet Europe. Edward Elgar Publishing. str. 164. ISBN 9781843765561. 
  148. Нутт М. (6. 10. 2010). „Восстановление независимости и четвертая конституция (1992-…)”. Эстоника. http://www.estonica.org/ru/Государственный_строй_Эстонии_в_историческом_развитии/Восстановление_независимости_и_четвертая_конституция_1992-…/. Pristupljeno 3. 1. 2014. 
  149. „В Эстонии хотят отмечать день окончания оккупации 31. августа”. Postimees. 31. 8. 2012. http://rus.postimees.ee/957962/v-jestonii-hotjat-otmechat-den-okonchanija-okkupacii-31-avgusta. Pristupljeno 3. 1. 2014. 
  150. „31. августа всем надо праздновать День свободной Эстонии — эстонский министр сказал”. Портал русской общины Эстонии. 31. 8. 2013. http://baltija.eu/news/read/33128. Pristupljeno 3. 1. 2014. 
  151. „Эстония намерена отмечать 31. августа день окончания российской оккупации”. Росбалт.ру. 1. 9. 2012. http://www.rosbalt.ru/exussr/2012/09/01/1029156.html. Pristupljeno 3. 1. 2014. 
  152. Miljan, Toivo (2015). Historical Dictionary of Estonia. Rowman & Littlefield. str. 18–19. ISBN 9780810875135. 
  153. PressEurope Arhivirano 2011-01-29 na Wayback Machine-u, 26. 1. 2011.
  154. 154,0 154,1 154,2 154,3 154,4 154,5 154,6 „General overview of Estonian nature — The Baltic Sea”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/The_Baltic_Sea/The_Baltic_Sea/. Pristupljeno 29. 1. 2017. 
  155. „General overview of Estonian nature — Location”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Location_and_natural_conditions/Location/#. Pristupljeno 27. 1. 2017. 
  156. „Russia spurns Estonia border deal”. BBC News. 27. 6. 2005. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4626141.stm. Pristupljeno 24. 8. 2012. 
  157. Socor, Vladimir. „Russia cancels border treaty, assails Estonia”. The Jameston Foundation. http://www.jamestown.org/programs/edm/single/?tx_ttnews%5Btt_news%5D=30600&tx_ttnews%5BbackPid%5D=176&no_cache=1. Pristupljeno 24. 8. 2012. 
  158. 158,0 158,1 158,2 158,3 158,4 158,5 158,6 158,7 158,8 158,9 „General overview of Estonian nature — Topography”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Location_and_natural_conditions/Topography/. Pristupljeno 27. 1. 2017. 
  159. 159,0 159,1 „General overview of Estonian nature — The Quaternary cover and soil cover”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Location_and_natural_conditions/The_Quaternary_cover_and_soil_cover/#. Pristupljeno 28. 1. 2017. 
  160. Estonian Academy of Science (2005). Proceedings of the Estonian Academy of Sciences, Geology. Estonian Academy Publishers. https://books.google.com/books?id=q3mK64Ef2MQC. 
  161. Koeberl & Martínez 2003, str. 345
  162. [http://www.estonica.org/media/files/images/17/175712466079-eesti-fyys-ingliss_gif_662x473_q100.jpg Детаљнија топографска мапа Естоније]
  163. Estonian Mires Inventory Compiled by Jaanus Paal and Eerik Leibak. Estonian Fund for Nature. Tartu, 2011. Архивирано 10. 7. 2014. на -{Wayback Machine}-.
  164. „Hiking Route: Aegviidu-Ähijärve 672 km – Loodusega koos RMK”. Loodusega Koos. http://loodusegakoos.ee/hiking-route/aegviidu-ahijarve-672-km. Pristupljeno 27. 3. 2015. 
  165. „West Estonian Archipelago”. UNESCO. http://www.unesco.org/new/en/natural-sciences/environment/ecological-sciences/biosphere-reserves/europe-north-america/estonia/west-estonian-archipelago/. Pristupljeno 16. 6. 2016. 
  166. „Estonian nature by regions — Saaremaa”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/West-Estonian_islands/Saaremaa/. Pristupljeno 30. 1. 2017. 
  167. 167,0 167,1 „Estonian nature by regions — The islands in the Väinameri Sea and the Gulf of Riga”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/West-Estonian_islands/The_islands_in_the_Väinameri_Sea_and_the_Gulf_of_Riga/. Pristupljeno 30. 1. 2017. 
  168. „Estonian nature by regions — The islands of the Gulf of Finland”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Gulf_of_Finland_and_the_North-Estonian_coastal_plain/The_islands_of_the_Gulf_of_Finland/. Pristupljeno 30. 1. 2017. 
  169. 169,0 169,1 169,2 169,3 169,4 169,5 169,6 „General overview of Estonian nature — The hydrographic network”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Location_and_natural_conditions/The_hydrographic_network/. Pristupljeno 28. 1. 2017. 
  170. „Estonica.org - The hydrographic network”. http://www.estonica.org/en/Nature/Location_and_natural_conditions/The_hydrographic_network/. 
  171. 171,0 171,1 „Lake Peipsi and Narva River”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Lake_Peipsi_and_Narva_River/Hydrology/. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  172. „Uplands and depressions of South Estonia − The Otepää Upland”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Uplands_and_depressions_of_South_Estonia/The_Otepää_Upland/. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  173. 173,0 173,1 173,2 173,3 173,4 173,5 173,6 „General overview of Estonian nature — Climate”. Encyclopedia Estonica & Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Location_and_natural_conditions/Climate/. Pristupljeno 31. 1. 2017. 
  174. 174,0 174,1 174,2 „General overview of Estonian nature — Flora”. Encyclopedia Estonica & Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Flora_and_fauna/Flora/. Pristupljeno 4. 2. 2017. 
  175. „General overview of Estonian nature — Forests”. Encyclopedia Estonica & Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Flora_and_fauna/Forests/. Pristupljeno 4. 2. 2017. 
  176. „General overview of Estonian nature — Flora and fauna/Peatlands”. Encyclopedia Estonica & Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Flora_and_fauna/Peatlands/. Pristupljeno 4. 2. 2017. 
  177. „General overview of Estonian nature — Flora and fauna/Fungi”. Encyclopedia Estonica & Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Flora_and_fauna/Fungi/. Pristupljeno 4. 2. 2017. 
  178. 178,0 178,1 178,2 „General overview of Estonian nature — Flora and fauna/Fauna”. Encyclopedia Estonica & Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Nature/Flora_and_fauna/Fauna/. Pristupljeno 4. 2. 2017. 
  179. (15. 5. 2002). "EBRD project summary document — Estonia: Narva Power. Environmental Issues Associated with Narva Power Plants. Executive Summary" (PDF). European Bank for Reconstruction and Development. pristup na dan 23. 10. 2007.
  180. Kahru, A.; Põllumaa, L. (2006). "Environmental hazard of the waste streams of Estonian oil shale industry: an ecotoxicological review" (PDF). Oil Shale. A Scientific-Technical Journal. Estonian Academy Publishers. 23 (1): 53–93. ISSN 0208-189X. Pristupljeno 2007-09-02.
  181. Raukas, Anto; Punning, Jaan-Mati (2009). "Environmental problems in the Estonian oil shale industry" (PDF). Energy and Environmental Science. Royal Society of Chemistry (2): 723–728. DOI:10.1039/B819315K. ISSN 1754-5692. Pristupljeno 2014-04-13.
  182. „Looduskaitseseadus”. Elektrooniline Riigi Teataja. https://www.riigiteataja.ee/ert/act.jsp?id=745306. Pristupljeno 2. 10. 2007. 
  183. Estonia, Europe Protected Planet
  184. Estonian Nature Conservation in 2007. Tallinn: Estonian Environment Information Centre. 2008. str. 29. ISBN 978-9985-881-56-9. Arhivirano iz originala 2011-07-19. https://web.archive.org/web/20110719200007/http://www.keskkonnainfo.ee/publications/327_PDF.pdf. 
  185. „Estonian Environmental Registry”. Estonian Ministry of Environment. http://register.keskkonnainfo.ee/envreg/main?list=LO&mount=view. Pristupljeno 22 April 2014. 
  186. Estonia Protected Planet
  187. Riigikogu introduction, Riigikogu
  188. Nutt, Mart (27. 5. 2010). „The Third Constitution of the Republic of Estonia (De Facto 1938–1940, De Jure 1938–1992)”. Estonica. Estonian Institute. http://www.estonica.org/en/The_state_order_of_Estonia_in_its_historical_development/The_third_Constitution_of_the_Republic_of_Estonia_de_facto_1938_-_1940,_de_jure_1938_-_1992/. Pristupljeno 31. 10. 2010. 
  189. Nutt, Mart (9. 10. 2009). „Restoration of Independence and the Fourth Constitution (1992 -… )”. Estonica. Estonian Institute. http://www.estonica.org/en/The_state_order_of_Estonia_in_its_historical_development/Restoration_of_independence_and_the_fourth_Constitution_1992_-…_/. Pristupljeno 31. 10. 2010. 
  190. „Estonia pulls off nationwide Net voting”. CNET. CBS Interactive. Arhivirano iz originala 13. 7. 2012. https://archive.is/20120713045721/http://news.cnet.com/Estonia-pulls-off-nationwide-Net-voting/2100-1028_3-5898115.html. Pristupljeno 27. 3. 2015. 
  191. „Index details: Data of press freedom ranking 2021”. Reporteri bez granica. https://rsf.org/en/ranking_table. Pristupljeno 22/08/2021. 
  192. „Eesti lipp (Estonian Flag)” (et). Arhivirano iz originala 2016-04-06. https://web.archive.org/web/20160406105140/https://riigikantselei.ee/et/valitsuse-toetamine/eesti-riigi-sumboolika/eesti-lipp. Pristupljeno 17. 2. 2016. 
  193. Holt-Jensen, Arild (2010). „Transition from state socialism to market economy: The case of Estonia”. Norwegian Journal of Geography 64 (3): 127–128. DOI:10.1080/00291951.2010.502441. ISSN 0029-1951. http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/00291951.2010.502441. Pristupljeno 10. 2. 2014. 
  194. „Estonia parliament votes for first female president”, The Guardian, 3. 10. 2016, https://www.theguardian.com/world/2016/oct/03/estonia-first-female-president-kersti-kaljulaid, Pristupljeno 6. 10. 2016 
  195. Briggs, Herbert Whittaker (1952). The law of nations: cases, documents, and notes. Appleton-Century-Crofts. str. 106. https://books.google.com/books?id=HsIzAAAAIAAJ. 
  196. „Estonian Chairmanship of the Baltic Council of Ministers in 2011”. Estonian Ministry of Foreign Affairs. Arhivirano iz originala 13. 11. 2013. https://web.archive.org/web/20131113111112/http://www.vm.ee/?q=en%2Fnode%2F4096. Pristupljeno 11. 8. 2012. 
  197. 197,0 197,1 „Nordic-Baltic Co-operation”. Estonian Ministry of Foreign Affairs. 10. 7. 2012. Arhivirano iz originala 11. 5. 2012. https://web.archive.org/web/20120511184410/http://www.vm.ee/?q=en%2Fnode%2F4097. Pristupljeno 11. 8. 2012. 
  198. „Nordic Council of Ministers' Information Offices in the Baltic States and Russia”. Nordic Council of Ministers. Arhivirano iz originala 2012-10-18. https://web.archive.org/web/20121018134356/http://www.norden.org/en/nordic-council-of-ministers/the-secretariat-to-the-nordic-council-of-ministers/nordic-council-of-ministers-information-offices-in-the-baltic-states-and-russia. Pristupljeno 11. 8. 2012. 
  199. „Norden in Estonia”. Nordic Council of Ministers' Office in Estonia. http://www.norden.ee/en/about-us/about-us. Pristupljeno 11. 8. 2012. 
  200. Ilves, Toomas Hendrik (14 December 1999). „Estonia as a Nordic Country”. Estonian Foreign Ministry. http://www.vm.ee/?q=en/node/3489. 
  201. Mouritzen, Hans; Wivel, Anders (2005). The Geopolitics of Euro-Atlantic Integration (1 izd.). Routledge. str. 143. https://books.google.com/books?isbn=1134457634. 
  202. Laar, Mart (7. 8. 2007). „The Estonian Economic Miracle”. Heritage.org. http://www.heritage.org/research/reports/2007/08/the-estonian-economic-miracle. Pristupljeno 2. 6. 2010. 
  203. „Estonian National Defence Policy”. Mil.ee. Arhivirano iz originala 28. 5. 2010. https://web.archive.org/web/20100528073601/http://www.mil.ee/index_eng.php. Pristupljeno 2. 6. 2010. 
  204. „Terras: Conscription Will Stay”. Eesti Rahvusringhääling. 10. 12. 2012. http://news.err.ee/politics/84117be0-c97a-4329-9655-d3b01f04af61. Pristupljeno 16. 3. 2013. 
  205. LoadingŠablon:Мртва веза
  206. [1] Estonian military budget on 2016
  207. „Iisrael, Liibanon ja Süüria” (et). Operatsioonid.kmin.ee. 26. 4. 2010. Arhivirano iz originala 4. 5. 2011. https://web.archive.org/web/20110504080436/http://operatsioonid.kmin.ee/index.php?page=86&. Pristupljeno 2. 6. 2010. 
  208. „Operatsioonid alates 1995” (et). Estonian Defence Forces. http://www.mil.ee/et/operatsioonid/operatsioonid-alates-1995. 
  209. „Estonia fines man for 'cyber war'”. BBC. 25. 1. 2008. http://news.bbc.co.uk/2/hi/technology/7208511.stm. Pristupljeno 23. 2. 2008. 
  210. Haldusreformi järel muutub Eestis üle 400 000 elukoha ja maatüki aadressi
  211. Eesti kohalike omavalitsuste loetelu, Eesti kohalike omavalitsuste loetelu, 01.01.2019 seisuga
  212. „Archived copy”. http://www.einst.ee/factsheets/factsheets_uus_kuju/local_government_reform.htm. 
  213. „RV022U: Population by sex, age group and county, 1 January. administrative division as at 01.01.2018”. http://andmebaas.stat.ee/Index.aspx?DataSetCode=RV022U. 
  214. „RV022U: POPULATION BY SEX, AGE GROUP AND COUNTY, 1 JANUARY. ADMINISTRATIVE DIVISION AS AT 01.01.2018”. 2021-05-12. https://andmed.stat.ee/en/stat/rahvastik__rahvastikunaitajad-ja-koosseis__rahvaarv-ja-rahvastiku-koosseis/RV022U. 
  215. „PHC2011 - History of Population Censuses in Estonia”. http://vana.stat.ee/62931. 
  216. Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nema zadano teksta za reference po imenu final20
  217. 217,0 217,1 217,2 217,3 217,4 „First settlers in Estonia, and today”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Society/Population/First_settlers_in_Estonia,_and_today/. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  218. 218,0 218,1 218,2 218,3 218,4 „Composition of the population”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Society/Population/Composition_of_the_population/. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  219. „Rahvaarv rahvuse järgi, 1. jaanuar, aasta”. Statistics Estonia. http://www.stat.ee/34267. 
  220. „Ethnic minorities in Estonia: past and present”. Einst.ee. 26. 12. 1998. Arhivirano iz originala 7. 8. 2011. https://web.archive.org/web/20110807204855/http://old.estinst.ee/factsheets/ethnic_minor/. Pristupljeno 2. 6. 2010. 
  221. Smith 2005, str. 211.
  222. „Population by sex, ethnic nationality and county”. http://andmebaas.stat.ee/Index.aspx?DataSetCode=RV0222U. 
  223. „Family and birth of children”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Society/Population/Family_and_birth_of_children/. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  224. „Growth in life expectancy has slowed down, but Estonian people live a longer healthy life”. 25 August 2021. https://www.stat.ee/en/node/183291. 
  225. „Population/Emigration and immigration”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Society/Population/Emigration_and_immigration/. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  226. Eesti andis mullu kodakondsuse 2124 inimesele, Postimees. 9. 1. 2009.
  227. Naturalisation in Estonia Statement by the Legal Information Centre for Human Rights (Tallinn, Estonia) ([...]the Special Rapporteur considers extremely credible the views of the representatives of the Russian-speaking minorities who expressed that the citizenship policy is discriminatory[...])
  228. Kangsepp, Liis (9. 10. 2014). „Estonia Passes Law Recognizing Gay Partnerships”. Wall Street Journal. http://www.wsj.com/articles/estonia-passes-law-recognizing-gay-partnerships-1412857097. Pristupljeno 4. 1. 2014. 
  229. „GAY.RU - В Эстонии однополая пара через суд добилась признания своего брака, заключенного в Швеции”. http://www.gay.ru/news/rainbow/2017/01/25-35360.htm. 
  230. „Gay couple win right to be married in Estonia”. Gay Star News. 30 January 2017. http://www.gaystarnews.com/article/estonia-taken-big-step-marriage-equality/. 
  231. „Nonprofit: Court orders entry of same-sex marriage into Estonian register”. 25 January 2017. https://news.err.ee/120456/nonprofit-court-orders-entry-of-same-sex-marriage-into-estonian-register. 
  232. „Population by the place of residence and mother tongue, statistical database: Population Census 2000”. Statistics Estonia (government agency at the area of administration of the Ministry of Finance). јул 2010. http://pub.stat.ee/px-web.2001/Dialog/varval.asp?ma=PC223&ti=POPULATION+BY+THE+PLACE+OF+RESIDENCE+AND+MOTHER+TONGUE&path=../I_Databas/Population_census/PHC2000/08Ethnic_nationality._Mother_tongue._Command_of_foreign_languages/&lang=1. Pristupljeno 19. 6. 2009. 
  233. „Culture Tourism in South Estonia and Võru county”. Siksali. http://www.siksali.ee/cultour/EE_SituationAnalysisSummary_ENG.pdf. Pristupljeno 2. 7. 2013. 
  234. „Estonian Dialects, The Institute of the Estonian Language”. Portaal.eki.ee. http://portaal.eki.ee/component/content/article/34-murded/46-murded.html. Pristupljeno 23. 8. 2014. 
  235. Laakso, Johanna; Sarhimaa, Anneli; Spiliopoulou Åkermark, Sia; Toivanen, Reeta (4. 2. 2016.). Towards Openly Multilingual Policies and Practices: Assessing Minority Language Maintenance Across Europe (1 izd.). Bristol; Buffalo: Multilingual Matters. ISBN 9781783094950. https://books.google.com/?id=xQKkCwAAQBAJ&pg=PT76&dq=Towards+Openly+Multilingual+Policies+and+Practices+V%C3%B5ro+Seto#v=onepage&q=Towards%20Openly%20Multilingual%20Policies%20and%20Practices%20V%C3%B5ro%20Seto&f=false. Pristupljeno 23. 12. 2016. 
  236. „Other languages in Estonia”. Estonica. http://www.estonica.org/en/Society/The_Estonian_Language/Other__languages_in_Estonia/. Pristupljeno 10. 2. 2017. 
  237. „Kirch, Aksel. "Russians in contemporary Estonia – different strategies of the integration in to the nation-state."”. Ies.ee. 10. 2. 1998. http://www.ies.ee/15102000.htm. Pristupljeno 2. 6. 2010. 
  238. Table ML133, Eesti Statistika.
  239. „Names of populated places changed with the reform of 1997”. Institute of the Estonian Language. 29. 9. 1998. http://www.eki.ee/knn/p2y.htm. Pristupljeno 12. 8. 2012. 
  240. „Estonian Foreign Languages Strategy 2009 – 2015”. Ministry of Education and Research. http://contactpoints.ecml.at/LinkClick.aspx?fileticket=8lWNTiRd1A4%3D&tabid=1319&language=en-GB. Pristupljeno 22. 8. 2014. 
  241. „PC231: POPULATION BY RELIGIOUS AFFILIATION AND ETHNIC NATIONALITY”. Statistics Estonia. 31 March 2000. http://pub.stat.ee/px-web.2001/Dialog/varval.asp?ma=PC231&ti=POPULATION+BY+RELIGIOUS+AFFILIATION+AND+ETHNIC+NATIONALITY*&path=../I_Databas/Population_census/PHC2000/16Religious_affiliation/&lang=1. 
  242. „PC0454: AT LEAST 15-YEAR-OLD PERSONS BY RELIGION, SEX, AGE GROUP, ETHNIC NATIONALITY AND COUNTY, 31 DECEMBER 2011”. Statistics Estonia. 31 December 2011. http://pub.stat.ee/px-web.2001/Dialog/varval.asp?ma=PC0454&lang=1. 
  243. „PHC 2011: over a quarter of the population are affiliated with a particular religion”. Statistics Estonia. 29 April 2013. http://www.stat.ee/65352?parent_id=39113. 
  244. Taarapita – the Great God of the Oeselians. Article by Urmas Sutrop
  245. Francoeur, Robert T.; Noonan, Raymond J. (2004). The Continuum Complete International Encyclopedia of Sexuality. A&C Black. str. 361. ISBN 9780826414885. https://archive.org/details/continuumcomplet0000unse. "The dominant religion in Estonia is Evangelical Lutheranism. Estonians were Christianized by the Teutonic Knights in the 13th century. During the Reformation, Lutheranism spread, and the church was officially established in Estonia in 1686." 
  246. Francoeur, Robert T.; Noonan, Raymond J. (2004). The Continuum Complete International Encyclopedia of Sexuality. A&C Black. str. 361. ISBN 9780826414885. https://archive.org/details/continuumcomplet0000unse. 
  247. „Estonia – Religion”. Country Studies. http://www.country-studies.com/estonia/religion.html. Pristupljeno 2. 6. 2010. 
  248. Biotechnology report 2010 str. 383
  249. Crabtree, Steve; Pelham, Brett (9. 2. 2009). „What Alabamians and Iranians Have in Common”. Gallup. http://www.gallup.com/poll/114211/Alabamians-Iranians-Common.aspx. Pristupljeno 21. 2. 2010. 
  250. 250,0 250,1 „Discrimination in the EU in 2012”, Special Eurobarometer, 383 (European Union: European Commission]): pp. 233, 2012, http://ec.europa.eu/public_opinion/archives/ebs/ebs_393_en.pdf, Pristupljeno 14. 8. 2013 
  251. „Churches in Estonia”. Lutheran World Federation. https://www.lutheranworld.org/country/estonia. Pristupljeno 16. 2. 2016. 
  252. Ahto Kaasik. „Old estonian religions”. Maavalla Koda. http://www.maavald.ee/eng/uudised.html?rubriik=50&id=363&op=lugu. Pristupljeno 3. 1. 2013. 
  253. Barry, Ellen (9. 11. 2008). „Some Estonians return to pre-Christian animist traditions”. The New York Times. http://www.nytimes.com/2008/12/09/world/europe/09iht-estonia.4.18535971.html. 
  254. „Towns and urbanisation”. Encyclopedia Estonica. Eesti Instituut. http://www.estonica.org/en/Society/Settlement/Towns_and_urbanisation/. Pristupljeno 11. 2. 2017. 
  255. Maddison 2006, str. 185
  256. „Eesti majandus oli võrdsel tasemel Paapua Uus-Guineaga” (et). Äripäev. 2007-01-30. https://www.aripaev.ee/uudised/2007/01/29/eesti-majandus-oli-vordsel-tasemel-paapua-uus-guineaga. 
  257. Laar, Mart (7 August 2007). „The Estonian Economic Miracle”. The Heritage Foundation. http://www.heritage.org/Research/WorldwideFreedom/bg2060.cfm. 
  258. Еstonian economy overview
  259. „GDP per capita, PPP (current international $)”. World Bank. http://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.PCAP.PP.CD. Pristupljeno 3. 3. 2015. 
  260. „GDP per capita, PPP (current international $)”. World Bank. http://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.PCAP.PP.CD. 
  261. Heritage - Country Rankings
  262. „Estonia’s accession to the OECD”. OECD. 9. 12. 2010. http://www.oecd.org/estonia/estoniasaccessiontotheoecd.htm. Pristupljeno 22. 7. 2016. 
  263. Mardiste, David (1. 1. 2011). „Estonia joins crisis-hit euro club”. Reuters. Arhivirano iz originala 2011-11-24. https://web.archive.org/web/20111124013835/http://www.reuters.com/article/2011/01/01/us-estonia-euro-idUSTRE6BU0S720110101. Pristupljeno 2. 1. 2011. 
  264. „Euro area and EU27 government deficit both at 0.6% of GDP”. Eurostat. https://ec.europa.eu/eurostat/documents/2995521/10294648/2-22042020-AP-EN.pdf. 
  265. „European Union Structural Funds in Estonia”. Struktuurifondid.ee. http://struktuurifondid.ee/. Pristupljeno 2. 6. 2010. 
  266. „Eesti Statistika – Enim nõutud statistika”. Stat.ee. 23. 3. 2010. http://www.stat.ee/pohinaitajad. Pristupljeno 5. 6. 2011. 
  267. Aron, Allan; Puura, Evelin. „Avaleht – Eesti Statistika”. Stat.ee. http://www.stat.ee/. Pristupljeno 31. 3. 2016. 
  268. Koovit, Kaja (1. 6. 2011). „bbn.ee – Half of Estonian GDP is created in Tallinn”. Balticbusinessnews.com. http://www.balticbusinessnews.com/?PublicationId=f47e445a-e234-432f-b7b0-137ca0bff47d. Pristupljeno 5. 6. 2011. 
  269. Half of the gross domestic product of Estonia is created in Tallinn. Statistics Estonia. Stat.ee. 29. 9. 2008. Приступљено 23. 12. 2011.
  270. „Unemployment rate”. OECD. https://data.oecd.org/unemp/unemployment-rate.htm. 
  271. „Unemployment rate by age group”. OECD. https://data.oecd.org/unemp/unemployment-rate-by-age-group.htm. 
  272. Zumbrun, Joshua. „In Pictures: The World's Hardest-Hit Economies”. Forbes. http://www.forbes.com/2009/07/08/economics-iceland-ireland-business-beltway-countries_slide_4.html. 
  273. „Estonia Uses the Euro, and the Economy is Booming”. CNBC. 5. 6. 2012. http://www.cnbc.com/id/47691090/. Pristupljeno 13. 6. 2012. 
  274. „The Great Shift: Macroeconomic projections for the world economy at the 2050 horizon”. France: CEPII. фебруар 2012. http://www.cepii.fr/anglaisgraph/workpap/pdf/2012/wp2012-03.pdf. Pristupljeno 21. 8. 2012. 
  275. „Structure of the Estonian economy”. Encyclopedia Estonica. http://www.estonica.org/en/Economy/General_overview_of_Estonian_economy/Structure_of_the_economy/. Pristupljeno 21. 2. 2017. 
  276. Thomann, Andreas (6. 9. 2006). „Skype – A Baltic Success Story”. credit-suisse.com. https://infocus.credit-suisse.com/app/article/index.cfm?fuseaction=OpenArticle&aoid=163167&coid=7805&lang=EN. Pristupljeno 24. 2. 2008. 
  277. "The biggest share of the gross domestic product of Estonia is continuously created in Harju county" (Press release). Statistics Estonia. 26. 9. 2007. Arhivirano iz originala na datum 08. 08. 2014. Pristupljeno 11. 8. 2011.  Unknown parameter |url-status= ignored (help); Check date values in: |archivedate= (help)
  278. Laansalu, Ants (9. 10. 2009). „Crisis in agriculture in the 1990s”. The rural economy in Estonia until 2001. Estonica. http://www.estonica.org/en/The_rural_economy_in_Estonia_until_2001/Crisis_in_agriculture_in_the_1990s/?r=/en/The_rural_economy_in_Estonia_until_2001/Crisis_in_agriculture_in_the_1990s/. Pristupljeno 15. 3. 2017. 
  279. „Structure of the Estonian economy // Agriculture and forestry”. Encyclopedia Estonica. http://www.estonica.org/en/Economy/General_overview_of_Estonian_economy/Agriculture_and_forestry/. Pristupljeno 21. 2. 2017. 
  280. „Forestry Management”. Estonian Ministry of the Environment. http://www.envir.ee/67248. 

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]

Vlada[uredi - уреди | uredi kôd]

Putovanje[uredi - уреди | uredi kôd]

Mape[uredi - уреди | uredi kôd]

Opće informacije[uredi - уреди | uredi kôd]