Estonija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Republika Estonija
Eesti Vabariik (estonski)
Zastava Grb
Državna himna: "Mu isamaa, mu õnn ja rõõm"
Glavni grad
i najveći grad
Tallinn
59°25′0″N24°45′0″E
Službeni jezici estonski jezik
Vlada Unitarna parlamentarna republika
 -  Predsjednica Kersti Kaljulaid
 -  Premijer Jüri Ratas
Zakonodavno tijelo Riigikogu
Nezavisnost od Rusije
 -  Autonomija 12. travnja 1917. 
 -  Nezavisnost 24. veljače 1918. 
 -  Priznata 2. veljače 1920. 
 -  Okupacija 1940.1991. 
 -  Reuspostava 20. kolovoza 1991. 
 -  Članstvo u EU 1. svibnja 2004. 
Površina
 -  Ukupno 45.227 km2 (129.)
 -  Voda (%) 4.45%
Stanovništvo
 -  Procjena za 2020.  1,328,976 (157.)
 -  Gustoća 28/km2 (149.)
BDP (PPP) procjena za 2020.
 -  Ukupno $49.644 mlrd.
 -  Per capita $37,605 (43.)
BDP (nominalni) procjena za 2020.
 -  Ukupno $32.742 mlrd. 
 -  Per capita $24,802 (35.)
Gini (2018.)30.6
srednji
HDI (2018.)0.882
jako visok  30.
Valuta euro (EUR)
Vremenska zona EET (UTC+2)
 -  Ljeti (DST) EEST (UTC+3)
Pozivni broj +372
Web domena .ee

Estonija (estonski: Eesti [ˈeːsʲti] ( poslušajte)), službeno Republika Estonija (estonski: Eesti Vabariik estonski izgovor: [ˈeːsti ˈʋɑbɑriːk]) je država smještena na istočnoj obali Baltičkog mora u Sjevernoj Europi. Estonija ima kopnene granice s Rusijom (338.6 km) na istoku i s Latvijom (343 km), dok na sjeveru ima morsku granicu s Finskom preko Finskog zaljeva, a na zapadu sa Švedskom preko Baltičkog mora.[1] Teritorij Estonije sadrži se od kopna i ukupno 2,222 otoka u Baltičkom moru,[2] što daje ukupnu površinu od 45,227 km2, od čega 2,839 km2 otpada na vodene površine. Klima u Estoniji je vlažna kontinentalna. Glavni grad Tallinn i grad Tartu najveći su urbani centri u zemlji. Ostali važniji gradovi su Narva, Pärnu, Kohtla-Järve i Viljandi. Službeni jezik u državi je estonski jezik.

Teritorij moderne Estonije naseljen je od barem 9,000 godina p.n.e. Drevni Estonci bili su među posjednjim europskim poganskim narodima koji su prihvatili kršćanstvo nakon Livonskog križarskog rata u XIII. vijeku. Nakon stoljeća uzastopne vladavine Nijemaca, Danaca, Šveđana, Poljaka i Rusa, krajem XIX. i početkom XX. vijeka dolazi do formiranja i jačanja estonskog nacionalnog identiteta. To je kulminiralo nezavisnošću od Rusije nakon kratkog rata za nezavisnost vođenog nedugo nakon završetka Prvog svjetskog rata. Inicijalno demokratska republika do Velike depresije, Estonija je od 1934. godine bila pod diktaturom tokom tzv. Doba tišine. Tokom Drugog svjetskog rata, Estonija je cijelo vrijeme bila meta ekspanzionističkih težnji Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha, da bi na koncu pripala Sovjetima. Nakon faktičnog gubitka nezavisnosti, državni kontinuitet Estonije i ostalih Baltičkih država održavan je zahvaljujući diplomatima i vladi u egzilu. Godine 1987. izbila je mirna Raspjevana revolucija protiv sovjetske uprave, što je kulminiralo obnovom nezavisnosti 20. kolovoza 1991. godine.

Suverena država Estonija je unitarna parlamentarna republika podijeljena na 15 okruga. S populacijom od otprilike 1.3 milijuna ljudi, Estonija je jedna od najslabije naseljenih država Europske unije, Eurozone, OECD-a, Schengenske zone, NATO-a i, od 2020. godine, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.[3]

Estonija je razvijena zemlja s naprednim gospodarstvom, koje je bilo jedno od najbrže rastućih gospodarstava Europske unije od estonskog pristupanja 2004. godine.[4] Ima izrazito visok indeks ljudskog razvoja,[5] a komparativno dobro stoji i po pitanju ekonomskih i građanskih sloboda, obrazovanja[6] te slobode medija.[7] Državljani Estonije imaju općedostupno javno zdravstvo,[8] besplatno obrazovanje[9] te najduži plaćeni porodiljni dopust među zemljama članicama OECD-a.[10] Kao jedna od digitalno najnaprednijih zemalja svijeta,[11] Estonija je 2005. godine postala prva zemlja koja je održala izbore preko interneta te, od 2014. godine, prva zemlja koja je uvela e-boravište.

Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Etimologija Estonije

Naziv "Estonija" povezan je uz antički narod Aeste, koje prvi puta spominje rimski historičar Tacit oko 98. godine. Neki suvremeni historičari smatraju da je Tacit ovime mislio na Balte (tj., Estonce koji nisu govorili finske jezike), dok drugi sugeriraju da se naziv referirao na cijelu regiju istočnog Baltika.[12] Skandinavske sage koje govore o regiji Eistland najraniji su izvori koji su koristili ovaj naziv u njegovom suvremenom značenju.[13] Topnonim "Estland/Eistland" često se povezuje sa staroskandinavskim terminima eist i austr, što znači "istok".[14]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Historija Estonije

Prahistorija i vikinško doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Kamene grobnice iz brončanog doba na sjeveru Estonije.

Prve ljudske naseobine na tlu suvremene Estonije pojavile su se prije oko 13,000 do 11,000 godina, odmah nakon povlačenja leda koji je tijekom posljednjeg ledenog doba prekrivao cijelo to područje. Najstarijim naseljem naseljem na tlu Estonije smatra se lokalitet Pulli, smješten na obalama rijeke Pärnu, nedaleko od današnjeg grada Sindi na jugozapadu zemlje. Metodom radiokarbonskog datiranja utvrđeno je da je Pulli naseljen prije oko 11,000 godina.[15] Zanimljivo je da se u vrijeme naseljavanja Pulli nalazio na obali Riškog zaljeva, dok se danas nalazi otprilike 14 km od obale. Arheolozi su na tom lokalitetu pronašli ostatke psećih zuba, što predstavlja najstariji dokaz o pripitomljavanju te životinje na tom području.

Najstarija naselja iz perioda mezolitika vezana su za Kundsku kulturu sa sjevera zemlje, a koje je ime dobila po obližnjem (suvremenom) gradu Kundi. U tom periodu, zemlja je bila gotovo u cijelosti prekrivena šumama, a ljudi su obitavali u polunomadskim zajednicama u blizinama vodenih površina; osnovne aktivnosti stanovništva su bili lov, ribolov i skupljanje šumskih plodova.[16] Oko 4900. pne., pojavila se neolitička kultura keramike poznata kao Narvska kultura.[17] Oko 3200. pne. dolazi do ekspanzije Kulture vrpčaste keramike, a s njom i razvoja primitivne obrada zemlje te stočarstva.[18]

Artefakti iz željeznog doba pronađeni kod sela Kumne.[19]

Tijekom brončanog doba, koje je otpočelo oko 1800. pne., dolazi do pojave prvih utvrđenih nastamba u vidu gradina.[20] Postepeni prelazak iz polunomadskog u sedetarni način života na ovom području započinje oko 1000. pne. i traje narednih 500 godina, do početka željeznog doba.[15][21] Na arheološkim lokalitetima iz tog perioda pronađeni su mnogobrojni brončani artefakti, što upućuje na veoma živu trgovačku aktivnost s okolnim skandinavskim i germanskim plemenima.[22]

Željezno doba obilježili su brojni i učestali sukobi s okolnim plemenima, a sukobi sa skandinavskim plemenima spominju se i u drevnim skandinavskim sagama. Jedna od saga govori o pogibilji švedskog kralja Ingvara, koji je stradao u sukobu sa "estonskim vikinzima".[23][24] Prijetnje su dolazile i s istoka, u vidu ruskih vladara koji su širili svoj teritorij na zapad. Tako je novgorodski vladar Jaroslav Mudri porazio Estonce 1030. godine te osnovao utvrdu na mjestu današnjeg grada Tartua; utvrda je postojala samo do 1061. godine, kada je spaljena od strane estonskog plemena Sosoli tijekom njihovog pohoda na grad Pskov.[25][26][27][28] Tijekom XI. vijeka, baltički su vikinzi preuzeli kontrolu nad Baltičkim morem od skandinavskih vikiga, zahvaljujući pomorskim napadima Kurša i Estonaca s otoka Saareme, koji su bili poznati kao Saarlasedi. Godine 1187., Saarlasedi, Kurši i Kareli opustošili su grad Sigtunu, koji je u to vrijeme bio važan grad u Švedskoj.[29][30]

Okruzi starovjekovne Estonije s početka XIII. vijeka.

Prahistorijska Estonija mogla se podijeliti u dvije glavne kulturološke regije. Obalna područja sjeverne i zapadne Estonije imala su bliske prekomorske kontakte sa Skandinavijom i Finskom, dok je unutrašnjost južne Estonije bila povezanija s Baltima i Pskovom.[31] Područje prahistorijske Estonije bilo je prepuno gradina,[32] dok su na obalama Saareme pronađeni tragovi prahistorijskih ili srednjovjekovnih luka.[32] Estonija također ima i velik broj grobnica iz vikinškog doba, što individualnih što kolektivnih, koje sadrže oružje i nakit koji je bio čest u Sjevernoj Europi i Skandinaviji.[32][33]

Prve političke i administrativne jedinice pojavljuju se u Estoniji tijekom starog vijeka. Dvije velike vrste administrativnih jedinica bile su župa (estonski: kihelkond) i okrug (estonski: maakond), koji se sastojao od nekoliko župa. Svakom župom upravljao je starješina, a sačinjavao ju je uži teritorij oko centralne utvrde u naselju; u rijetkim slučajevima, pojedinačna župa imala je više utvrda. Okruzi su bili teritorijalno veće jedinice. Do XIII. vijeka, na tlu Estonije postojalo je 8 velikih okruga (Harjumaa, Järvamaa, Läänemaa, Revala, Saaremaa, Sakala, Ugandi i Virumaa) i 6 manjih, zasebnih župa (Alempois, Jogentagana, Mõhu, Nurmekund, Soopoolitse i Vaiga). Okruzi su postojali kao zasebni entiteti, a međusobno su se ujedinjavale samo u borbama protiv zajedničkih neprijatelja.[34][35]

Malo je informacija dostupno o ranim estonskim paganskim vjerskim običajima. Kronika Henrika od Livonije navodi kako je vrhovno božanstvo Saarlaseda bio bog Tharapita. Duhovne obrede vodili su šamani, dok su svete šume, posebice hrastove šume, bile mjesta obavljanja rituala.[36][37]

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Estonian Republic". Arhivirano iz originala 21 July 2011. https://web.archive.org/web/20110721204649/http://www.eesti.ee/eng/riik/eesti_vabariik/. Pristupljeno 21 July 2011. . Official website of the Republic of Estonia (in Estonian)
  2. Matthew Holehouse Estonia discovers it's actually larger after finding 800 new islands The Telegraph, 28 August 2015
  3. "Gallery: Estonia gains non-permanent UN Security Council seat". ERR News (ERR). 7 June 2019. Pristupljeno 7 June 2019. 
  4. "Estonian Economic Miracle: A Model For Developing Countries". Global Politician. Arhivirano iz originala 28 June 2011. https://web.archive.org/web/20110628230137/http://www.globalpolitician.com/2614-baltic-eu-expansion-estonia. Pristupljeno 5 June 2011. 
  5. "2015 Human Development Report". United Nations Development Programme. 2015. http://hdr.undp.org/sites/default/files/hdr_2015_statistical_annex.pdf. Pristupljeno 14 December 2015. 
  6. "Asian countries dominate, science teaching criticised in survey". Yahoo. https://www.yahoo.com/news/asian-countries-dominate-science-teaching-criticised-survey-101202488.html. 
  7. "Press Freedom Index 2016". Reports Without Borders. https://rsf.org/en/ranking. Pristupljeno 29 May 2016. 
  8. Comparing Performance of Universal Health Care Countries, 2016 Fraser Institute
  9. Estonia OECD 2016.
  10. "Which countries are most generous to new parents?". The Economist. Pristupljeno 28 October 2016. .
  11. "Welcome to E-stonia, the world's most digitally advanced society". Wired. Pristupljeno 20 October 2018. 
  12. Mägi, Marika (2018). In Austrvegr: The Role of the Eastern Baltic in Viking Age Communication across the Baltic Sea. BRILL. str. 144–145. ISBN 9789004363816. 
  13. Tvauri, Andres (2012). Laneman, Margot. ur. The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. Tartu University Press. str. 31. ISBN 9789949199365. ISSN 1736-3810. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 21 January 2020. 
  14. Mägi, Marika (2018). In Austrvegr: The Role of the Eastern Baltic in Viking Age Communication across the Baltic Sea. BRILL. str. 144. ISBN 9789004363816. 
  15. 15,0 15,1 Laurisaar, Riho (31 July 2004). "Arheoloogid lammutavad ajalooõpikute arusaamu" (in estonski). Eesti Päevaleht. Pristupljeno 1 November 2016. 
  16. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 23. ISBN 9042008903. 
  17. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 24. ISBN 9042008903. 
  18. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 26. ISBN 9042008903. 
  19. Selirand, Jüri; Tõnisson, Evald (1984). Through past millennia: archaeological discoveries in Estonia. Perioodika. https://books.google.com/books?id=mu9KAAAAMAAJ. 
  20. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 4. ISBN 9780230364509. 
  21. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 5. ISBN 9780230364509. 
  22. Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: Identity and Independence. Rodopi. str. 28. ISBN 9042008903. 
  23. Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. ABC-CLIO. str. 68. ISBN 9781576078006. https://archive.org/details/easterneuropeint0000unse/page/68. 
  24. Faure, Gunter; Mensing, Teresa (2012). The Estonians; The long road to independence. Lulu.com. str. 27. ISBN 9781105530036. 
  25. Tvauri, Andres (2012). The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. str. 33, 34, 59, 60. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 27 December 2016. 
  26. Mäesalu, Ain (2012). "Could Kedipiv in East-Slavonic Chronicles be Keava hill fort?" (PDF). Estonian Journal of Archaeology 1 (16supplser): 199. doi:10.3176/arch.2012.supv1.11. Pristupljeno 27 December 2016. 
  27. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 9. ISBN 9780230364509. 
  28. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 12. ISBN 9780817928537. 
  29. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 9–11. ISBN 9780230364509. 
  30. Enn Tarvel (2007). Sigtuna hukkumine Haridus, 2007 (7–8), pp. 38–41
  31. Tvauri, Andres (2012). The Migration Period, Pre-Viking Age, and Viking Age in Estonia. str. 322–325. https://www.etis.ee/Portal/Publications/Display/b80b6f11-43ed-4b8c-b616-48ac53b70ec5?language=ENG. Pristupljeno 19 December 2019. 
  32. 32,0 32,1 32,2 Mägi, Marika (2015). "Chapter 4. Bound for the Eastern Baltic: Trade and Centres AD 800–1200". Maritime Societies of the Viking and Medieval World. Maney Publishing. str. 45–46. ISBN 978-1-909662-79-7. 
  33. Martens, Irmelin (2004). "Indigenous and imported Viking Age weapons in Norway – a problem with European implications" (PDF). Journal of Nordic Archaeological Science 14: 132–135. Pristupljeno 19 December 2019. 
  34. Raun, Toivo U. (2002). Estonia and the Estonians: Second Edition, Updated. Hoover Press. str. 4. ISBN 9780817928537. 
  35. Raukas, Anto (2002) (Estonian). Eesti entsüklopeedia 11: Eesti üld. Eesti Entsüklopeediakirjastus. str. 227. ISBN 9985701151. 
  36. Kasekamp, Andres (2010). A History of the Baltic States. Palgrave Macmillan. str. 7. ISBN 9780230364509. 
  37. Laurisaar, Riho (29 April 2006). "Arheoloogid lammutavad ajalooõpikute arusaamu" (in Estonian). Eesti Päevaleht. Pristupljeno 4 November 2016. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Vlada[uredi - уреди | uredi izvor]

Putovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Mape[uredi - уреди | uredi izvor]

Opće informacije[uredi - уреди | uredi izvor]