Srednji vijek

Izvor: Wikipedia
Ljudska historija
Kameno doba
Pisana historija
Budućnost
Matildin krst, koji je napravljen za Matildu od Esena (973–1011). Ona je prikazana na koljenima pred Djevicom i djetetom na ploči od emajla. Križ, koji je vjerojatno bio napravljen u Kelnu ili Essenu, prikazuje nekoliko srednjovjekovnih tehnika: lijevanje figurativnih kipova, filigran, emajliranje, poliranje i poliranje dragulja i ponovnu uporabu klasičnih kameja i rezbarenih dragulja.

Srednji vijek razdoblje je u povijesti Europe koje je trajalo od 5. do 15. stoljeća. To je razdoblje počelo padom Zapadnog Rimskog carstva i okončalo se renesansom i razdobljem velikih geografskih otkrića. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na stari, srednji i novi vijek. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na rani, razvijeni i pozni srednji vijek.[1][2]

Depopulacija, deurbanizacija, invazije i seobe naroda, koje su počele tokom kasne antike, nastavile su se tijekom ranog srednjeg vijeka. Barbarski osvajači, među kojima su dominirali razni germanski narodi, formirali su nova kraljevstva u ostacima Zapadnog rimskog carstva.[3] U 7. stoljeću sjeverna Afrika i Bliski istok, koji su nekad pripadali Istočnom rimskom carstvu, potpali su pod vlast Kalifata, islamske države.[4] Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s antikom nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo Bizantsko carstvo.[5] Bizantska kodifikacija rimskog prava, poznata kao Justinijanov kodeks, na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je vršila velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Na Zapadu većina novih kraljevstava inkorporirala je ono malo preostalih rimskih državnih ustanova. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k pokrštavanju poganske Europe. Franci su pod karolinškom dinastijom nakratko uspostavili carstvo, koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija — Vikinzi su napadali sa sjevera, Mađari s istoka, a Saraceni s juga.

Tijekom razvijenog srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europska se populacija znatno uvećala, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili procvat trgovine, a promjena klime srednjovjekovnog toplog razdoblja omogućila je povećanje prinosa usjeva. Kmetstvo, tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje vlasteli duguje najam i naturalni rad, te feudalizam, tj. politički sustav u kojoj vitezovi i niže premstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i plemićkih kuća, predstavljali su dvije temeljne vrste organizacije društva u razvijenom srednjem vijeku. Križari, prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od muslimana vojnim putem povrate kontrolu nad bliskoistočnom Svetom zemljom. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjivanje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog kršćanstva. Teologija Tome Akvinskog, slike Giotta iz Bondone, pjesništvo Dantea Alighierija i Geoffreya Chaucera, putovanja Marka Pola i arhitektura gotičkih katedrala, poput Chartresa, pripadaju među izvanredna dostignuća razdoblja razvijenog srednjeg vijeka.

Pozni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika zapadne Europe; između 1347. i 1350. crna smrt odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi, hereze i šizma unutar kršćanske crkve odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak ranog novog vijeka.

Terminologija i periodizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Srednji je vijek, uz stari i novi vijek, jedno od tri glavna razdoblja u povijesti Europe.[1]

Srednjovjekovni su autori cijelu povijest dijelili na razdoblja kao što su "sedam razdoblja svijeta" ili "četiri carstva" smatrajući pritom da sami žive u vremenu koje prethodi samome kraju svijeta.[6] Svoje vlastito vrijeme nazivali su "modernim".[7] Humanistički pjesnik Petrarka u četvrtom je desetljeću 14. stoljeća pretkršćansko razdoblje nazvao "starim" vremenima (antiqua), a kršćansko razdoblje "novim" vremenima (nova).[8] Leonardo Bruni prvi je povjesničar koji je, u svojoj Povijesti firentinskog naroda iz 1442. godine, upotrijebio trodijelnu razdiobu povijesti.[9] Bruni i kasniji povjesničari smatrali su da se Italija oporavila nakon Petrarkina vremena te su Petrarkinim vremenskim odsječcima dodali i treći. Pojam "srednji vijek" prvi se put pojavljuje 1469. u latinskom obliku media tempestas, odnosno "srednje doba".[10] Prvobitno je postojalo više inačica ovoga pojma, kao što su nazivi medium aevum ("srednji vijek"), koji je prvi put zabilježen 1604. godine,[11] i media saecula ("srednja stoljeća"), koji je zabilježen 1625. godine.[12] Današnji znanstveni termini "medievalan", "medievistika" i "medievalistika" potječu od izraza medium aevum. [13] Trodijelna se periodizacija ustalila kao standard nakon što je njemački povjesničar Christoph Cellarius (1638–1707) podijelio povijest na tri razdoblja: stari vijek, srednji vijek i novi vijek ili moderno doba.[12]

Za početak srednjega vijeka obično se uzima pad zapadnog rimskog carstva 476. godine,[14] što je prvi put učinio Bruni.[9] Za kraj srednjega vijeka često se uzima 1500. godina,[15] no o ovome ne postoji opća suglasnost. Ovisno o kontekstu, za datumski kraj srednjega vijeka ponekad se uzimaju događaji kao što su prvo putovanje Kristofora Kolumba 1492, pad Carigrada u turske ruke 1453. ili protestantska reformacija 1517. godine.[16] Engleski povjesničari bitku na Bosworthskom polju 1485. često smatraju događajem koji označuje kraj srednjovjekovnog razdoblja.[17] U španjolskoj historiografiji za kraj srednjega vijeka često se uzimaju smrt kralja Ferdinanda II. Aragonskog 1516, smrt kraljice Izabele I Kastiljske 1504. ili osvajanje Granade 1492. godine.[18] Povjesničari iz romanskih zemalja obično dijele srednji vijek na dva razdoblja: raniji "visoki" i potonji "niski" srednji vijek. Anglofoni povjesničari, pak, slijede svoje njemačke kolege i srednji vijek obično dijele na tri razdoblja: rani, razvijeni i pozni srednji vijek.[1] U 19. stoljeću čitav se srednji vijek često nazivao "mračnim dobom",[19][n 1] no s usvajanjem trodijelne razdiobe srednjega vijeka upotreba tog termina počela se među povjesničarima ograničavati samo na period ranoga srednjeg vijeka.[6]

Pozno rimsko carstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Poznorimski kip s predstavom četvorice tetrarha, koji se danas čuva u Veneciji.[20]

Rimsko carstvo doseglo je svoju najširu teritorijalnu rasprostranjenost tijekom 2. stoljeća nove ere; u iduća dva stoljeća rimska kontrola nad dalekim pograničnim oblastima postupno je slabila.[21] Gospodarski problemi, među kojima inflacija, te vanjski pritisci na granice carstva zajedno su prouzročili političku nestabilnost, tijekom koje su se carevi i uzurpatori velikom brzinom smjenjivali na prijestolju.[22] Vojni izdaci stalno su se povećavali tijekom 3. stoljeća, poglavito zbog rata sa sasanidskom Perzijom, koji je ponovo pokrenut polovicom 3. stoljeća.[3] Veličina vojske se udvostručila, a konjica i manje jedinice zamijenile su legiju kao glavnu taktičku jedinicu.[23] Veći troškovi iziskivali su povećanje poreza, što što je, pak, vodilo smanjenju kurijalne klase, odnosno klase zemljoposednika koji su ulazili u lokalna gradska vijeća (kurije), kao i smanjenju broja pripadnika te elite koji su bili spremni podnijeti teret koji je sobom nosilo vršenje službenih dužnosti u njihovom gradu.[3] Carskoj je birokraciji bilo potrebno sve više službenika da se staraju o potrebama vojske, zbog čega su se civili žalili da u carstvu ima više prikupljača poreza nego poreznih obveznika.[23]

Car Dioklecijan (vladao 284‒305) podijelio je 286. godine carstvo na istočni i zapadni dio, od kojih je svaki imao posebnu upravu; međutim, ni stanovnici ni vladari nisu zapravo svoje carstvo držali podijeljenim, budući da su zakonske i upravne odluke donesene u jednome dijelu smatrane važećima i u drugome dijelu.[24] Taj sistem, u kojem su u konačnici postojala dva starija cara (augusta) i dva mlađa cezara, poznat je kao tetrarhija.[24] Godine 300, nakon još jednog građanskog rata, Konstantin Veliki (vl. 306‒337) učinio je drevni grad Bizant carskom prijestolnicom na istoku i nazvao ga Konstantinopoljem.[25] Dioklecijan je osnažio carsku birokraciju, reformirao porezni sustav i ojačao vojsku, što je sve kupilo carstvu dodatno vrijeme, ali nije riješilo osnovne probleme s kojima se ono suočavalo, a među kojima su bili i prekomjerni porezi, opadanje prirodnog priraštaja te vanjski pritisci na granicama carstva.[26] Građanski ratovi, koji su gotovo po pravilu izbijali između dvojice suprotstavljenih careva polovinom 4. stoljeća, odvlačili su vojnike od granica carstva i olakšavali upade barbara.[27] Tijekom 4. stoljeća rimsko je društvo poprimilo nov oblik, koji se razlikuje od ranijeg klasičnog razdoblja i u kojem se procjep između bogatih i siromašnih sve više širi, a manji gradovi sve više gube na vitalnosti.[28] Još jedna važna promjena jest proces kristijanizacije, tj. prelaska carstva na kršćanstvo, koji je trajao od 2. do 5. stoljeća.[29][30]

Europa oko 450. godine

Godine 376. Ostrogoti su, bježeći od Huna, dobili dopuštenje od cara Valensa (vl. 364–378) da se nasele u rimskoj provinciji Trakiji na Balkanskom poluotoku. To naseljavanje nije prošlo bez poteškoća, a kad su rimski dužnosnici dodatno pogoršali situaciju, Ostrogoti su počeli pljačkati i pustošiti rimske oblasti.[n 2] Valens je, nastojeći ugušiti nemire, poginuo u borbi s Ostrogotima u bici kod Hadrijanopolja 9. kolovoza 378. godine.[32] Osim prijetnji koje su dolazile od takvih plemenskih saveza sa sevjera, probleme su uzrokovale u unutaršnje podjele, osobito podjele unutar kršćanske crkve.[33] Godine 400. Vizigoti su upali u Zapadno rimsko carstvo i, premda su nakratko bili odbijeni od Italije, poharali su Rim 410. godine.[34] Potom su Alani, Vandali i Svebi 406. prešli u Galiju, proširili se njome tijekom iduće tri godine i 409. preko Pirineja ušli u Hispaniju.[35] Počela je velika seoba naroda, u kojoj su se različiti narodi, isprva većinom germanski, kretali Europom. Franci, Alemani i Burgundi smjestili su se u sjevernoj Galiji, dok su se Angli, Sasi i Jiti naselili u Britaniji.[36] Tridesetih godina 5. stoljeća Huni su napali carstvo; njihov vođa, Atila (vl. 434–453) predvodio je napade na Balkanski poluotok 442. i 447, na Galiju 451. i na Italiju 452. godine.[37] Hunska prijetnja nije nestala sve do Atiline smrti 453, kad se njegov hunski plemenski savez raspao.[38] Ove plemenske navale u potpunosti su promijenile političku i demografsku prirodu onoga što je ranije činilo Zapadno rimsko carstvo.[36]

Do kraja 5. stoljeća zapadni dio carstva podijeljen je na manje političke jedinice, kojima su vladala plemena koja su nu te oblasti podrla početkom stoljeća.[39] Svrgavanje Romula Augustula, posljednjeg rimskog cara na zapadu, 476. godine tradicionalno se smatra slomom Zapadnog rimskog carstva.[40][n 3] Istočno rimsko carstvo, koje se nakon pada Zapadanog carstva često naziva Bizantskim carstvom, nije bilo sposobno uspostaviti svoju kontrolu nad izgubljenim područjima na zapadu. Bizantski carevi i dalje su pretendirali na zapadne oblasti, no nijedan od novih kraljeva na zapadu nije se usudio uzdignuti se na položaj cara; bizantska kontrola nad većin dijelom zapadnih teritorija nije se mogla održati, a Justinijanovo ponovno zauzeće Apeninskog poluotoka i nekih mediteranskih oblasti predstavljalo je jedinu i samo privremenu iznimku.[41]

Rani srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Rani srednji vijek

Nove države i društva[uredi - уреди | uredi izvor]

Politička struktura zapadne Europe drastično se promijenila s padom Rimskog carstva. Premda se kretanja narodâ u ovom razdoblju obično opisuju kao "invazije", tu se nije radilo samo o vojnim ekspedicijama, već o migracijama cijelih naroda i njihovom naseljavanju na teritoriju carstva. Tim je kretanjima na ruku išlo odbijanje pripadnika zapadnorimske elite da pružaju materijalnu potporu vojsci i plaćaju poreze, kojima bi se mogli platiti troškovi vojnog otpora seobi naroda.[42] Carevi 5. stoljeća često su stajali pod kontrolom snažnih vojnih zapovjednika kakvi su bili Stilihon (umro 408), Aspar (umro 471) i Gundobad (umro 516), koji su djelomično ili u cjelosti bili nerimskog podrijetla. Kad se niz zapadnorimskih careva završio, tog su podrijetla bili i mnogi kraljevi koji su ih zamijenili. Nisu bili retki brakovi između novih kraljeva i članica rimske elite.[43] To je dovelo do mešanja elemenata rimske kulture s običajima pridošlih plemena, kao što su narodne skupštine, na kojima su muški članovi plemena uživali veću političku ulogu nego što je to bio slučaj s građanima rimske države.[44] Ostaci materijalne kulture koje su za sobom ostavili Rimljani i barbari često su međusobno slični, a plemenski artefakti često su izrađivani po rimskim uzorima.[45] Na rimskoj kulturnoj tradiciji temelji se i veći dio intelektualne i pisane kulture novih kraljevina.[46] Jedna važna razlika sastojala se u tome što su novi politički entiteti postupno izgubili porezne prihode. Mnogi od tih entiteta nisu više svoju vojsku izdržavali s pomoću poreznih prihoda nego su joj dodjeljivali zemljišne posjede ili lena. To znači da se osjećala manja potreba za velikim poreznim prihodima, pa se rimski porezni sustav raspao.[47] Često su izbijali ratovi unutar kraljevstava i između njih. Ropstva je nestalo, između ostalog i zato što su presušili izvori robova, a cijelo je društvo postalo više ruralno.[48][n 4]

Teodorikov novčić

Između 5. i 8. stoljeća novi narodi i moćni pojedinci ispunili su prazninu koju je u politici ostavio nestanak centralne rimske uprave.[46] Ostrogoti su se naselili u Italiji krajem 5. stoljeća i pod Teodorikom (umro 526) uspostavili kraljevstvo, za koje je bila karakteristična međusobna suradnja romanskog i ostrogotskog stanovništva, barem do posljednjih godina Teodorikove vladavine.[50] Burgundi su naselili Galiju i, nakon što su 436. Huni srušili njihovu prvu državu, tijekom četrdesetih godina 5. stoljeća utemeljili su novo kraljevstvo. To se kraljestvo prostiralo na području između današnje Ženeve i Lyona i krajem 5. i početkom 6. stoljeća razvilo se u moćno kraljevstvo.[51] U sjevernoj Galiji Franci i Briti uspostavili su svoje male državne entitete. Središte Franačke nalazilo se u sjeveroističnoj Galiji, a prvi franački kralj o kome se zna nešto više bio je Hilderik I (umro 481).[n 5] Pod Hilderikovim sinom Klovisom (vl. 509‒511) franačko se kraljevstvo proširilo i prešlo na kršćanstvo. Briti, poreklom iz Britanije ― današnje Velike Britanije ― nastanili su se u oblasti današnje Bretanje, koja je i nazvana tako po njima.[53] Svoja su kraljevstva utemeljili i Vizigoti u Hispaniji, Svevi u sjeverozapadnoj Hispaniji te Vandali u sjevernoj Africi.[51] U 6. stoljeću Langobardi su se nastanili u sjevernoj Italiji, gdje su ostrogotsko kraljevstvo zamijenili skupinom grofovija koje su povremeno birale jednoga zajedničkog kralja. Krajem 6. stoljeća tu je praksu već zamijenila stalna monarhija.[54]

Seoba naroda dovela je u Europu nove etničke skupine, premda su neke oblasti pretrpjele veći, a neke manji upliv novih naroda. Primjerice, u Galiji su se pridošlice u većoj mjeri naselile u sjeveroistočnom dijelu, a u manjoj mjeri u jugozapadnome. Slavenski narodi nstanili su se u središnjoj i istočnoj Europi i na Balkanskom poluotoku. Naseljavanje su pratile i promjene u jeziku. Latinski su u zapadnom dijelu nekadašnjeg Rimskog carstva postupno zamijenili jezici koju su izrasli iz latinskoga, ali su se ipak od njega razlikovali i koje se skupno nazivaju romanskim jezicima. Ove lingvističke promjene događale su se tijekom mnogih stoljeća. U Bizantskom carstvu i dalje se govorio grčki jezik, no Slaveni su sa sobom u istočnu Europu donijeli i slavenske jezike.[55]

Opstanak Bizanta[uredi - уреди | uredi izvor]

Mozaik s prikazom Justinijana u pratnji biskupom Ravene, tjelohraniteljima i dvorjanima.[56]

Dok su se na zapadu Europe stvarala nova kraljevstva, Istočno rimsko carstvo ostalo je netaknuto proživljavajući privredni oporavak koji je trajao sve do prvih desetljeća 7. stoljeća. U istočnom dijelu carstva navale barbara nisu bile toliko brojne, a najviše ih je bilo prema Balkanskom poluotoku. Mir sa Perzijom, starim neprijateljem Rima, potrajao je kroz veći dio 5. stoljeća. U istočnom su carstvu sklopljene čvršće veze između države i kršćanske crkve, pa su i rasprave o crkvenim doktrinama stekle važnost u političkom životu kakvu nisu imale u zapadnoj Europi. U pravnoj sferi na istoku je izvršena kodifikacija rimskog prava; prvo nastojanje u tom pravcu dovršeno je 438. godine u vidu Teodozijevog zakonika.[57] Pod carem Justinijanom (vl. 527–565) izvršena je još jedna kompilacija ― Corpus iuris civilis.[58] Justinijan je također dao sagraditi Svetu Sofiju u Carigradu i osvojio je od Vandala sjevernu Afriku te Italiju od Ostrogota,[59] s pomoću svog vojnog zapovjednika Belizara (umro 565).[60] Do potpunog osvajanja Italije nije došlo, budući da je zbog izbijanja kuge 542. Justinijan ostatak svoje vladavine posvetio prije obrambenim mjerama nego daljnim osvajanjima.[59] U trenutku careve smrti Bizantinci su pod svojom kontrolom držali većinu Italije, sjevernu Afriku i malo uporište u južnoj Španjolskoj. Povjesničari su kritizirali Justinijanova osvajanja držeći da su ona protegnula carstvo izvan obranjivih granica i omogućila muslimanska osvajanja, no mnoge od teškoća s kojima su se suočili Justinijanovi nasljednici nisu bile rezultat samo visokih poreza kojima se moralo platiti njegove ratove, nego i prirodom carstva koja je u biti bila civilna, što je otžavalo novačenje vojske.[61]

U istočnom carstvu dodatne je teškoće Justinijanovim nasljednicima stvarao postupni priljev Slavena na Balkanski poluotok. Njihov je dolazak u početku bio sporadičan, no do kraja petog desetljeća 6. stoljeća slavenska su se plemena već nalazila u Trakiji i Iliriku, a 551. porazila su i jedan odred carske vojske kod Hadrijanopolja. Tijekom 560-ih godina Avari su počeli nadirati iz svog sjedišta na sjevernoj obali Dunava, da bi do kraja 6. stoljeća postali glavnom silom u središnjoj Europi koja je bez poteškoća mogla prinuditi bizantskog cara da im plaća danak. Avari su sve do 796. godine ostali snaga s kojom se moralo računati.[62] Do još jednog problema s kojim se Bizant morao suočiti došlo je zbog toga što se car Mauricije (vl. 585–602) umiješao u perzijske prilike tako što je intervenirao u unutarnjoj borbi za perzijsko prijestolje. To je dovelo do kratkotrajnog razdoblja mira, no nakon zbacivanja Mauricija s vlasti, Perzijanci su napali Bizantsko carstvo i tijekom vladavine cara Heraklija (vl. 610–641) kontrolirali velike dijelove carstva, uključujući Egipat, Siriju i Malu Aziju, sve dok Heraklije nije pokrenuo uspješni protunapad. Bizant je 628. godine sklopio s Perzijom mirovni ugovor i povratio sve svoje izgubljene oblasti. [63]

Zapadnoeuropsko društvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Od starih obitelji koje su pripadale rimskoj eliti na zapadu Europe neke su izumrle, dok su više posvetile crkvenim nego svjetovnim poslovima. Vrijednosti koje se vezivale za antičku književnost i naobrazbu uglavnom je nestalo i, premda je pismenost i dalje bila na cijeni, ona je smatrana prije praktičnom vještinom nego obilježjem pripadnosti eliti. U 4. stoljeću Hijeronim (umro 420) usnio je san o tome kako ga je bog prekorio zbog toga što više vremena provodi čitajući Cicerona nego Bibliju. U 6. stoljeću Grgur iz Toursa usnio je sličan san, no on nije bio prekoren zbog čitanja Cicerona nego zbog toga što je učio brzopis.[64] Do kraja 6. stoljeća ulogu temeljnog sredstva za naučavanje vjere u crkvi od knjige su preuzele glazba i umjetnost.[65] Intelektualna su nastojanja poglavito išla u pravcu podražavanja antičke naobrazbe, no stvorena su i neka izvorna djela, uključujući i ona koja su bila namijenjena usmenom izvođenju, a koja su danas izgubljena. Tipični su za ovo razdoblje spisi Sidonija Apolinara (umro 489), Kasiodora (umro oko 585) i Boetija (umro oko 525).[66]

Do promjena je došlo i među laicima, budući da se plemićka kultura usredotočila na održavanje velikih gozbi u dvoranama, a ne na književnu djelatnost. Bogati su nosili raskošnu odjeću ukrašenu draguljima i zlatom. Plemići i kraljevi izdržavali su borce koji su stalno bili u njihovoj pratnji i predstavljali okosnicu vojske.[n 6] Comitatus su činili mladići od kojih se očekivala potpuna odanost svojemu gospodaru. Ako bi poginuo njihov gospodar, kome su bili prisegnuli na vjernost, i od njih se samih očekivalo da se bore do smrti.[68] Obiteljske veze u okviru elite bile su važne, a na cijeni su bile vrednote kao što su odanost, hrabrost i čast. Te su veze u aristokratskom društvu često dovodile do zavada, kakve su, primjerice, bile one o kojima priča Grgur Turski, a koje su niknule u merovinškoj Galiji. Čini se da su se ti sukobi uglavnom završavali isplatom neke vrste kompenzacije.[69] Žene su u životu aristokratskoga društva uglavnom sudjelovale kao žene i majke muškaraca, pri čemu je uloga vladareve majke bila osobito istaknuta u merovinškoj Galiji. U anglosaksonskom društvu nije bilo mnogo dijece na prijestolju, pa je i uloga žene kao majke malodobnog vladara bila manja, no, s druge strane, zato je izraženija bila uloga opatica. Čini se da su jedino u Italiji žene uvijek stajale pod zaštitom ili kontrolom nekog od svojih muških srodnika.[70]

Rekonstrukcija bavarskog sela u ranom srednjem vijeku

O životu sela zna se znatno manje nego o plemićkom društvu. Većina podataka kojima povjesničari danas raspolažu potječe od arheoloških nalaza; pisanih izvora o seoskom životu gotovo da i nema prije 9. stoljeća. Većina opisa života nižih društvenih slojeva potječe iz zakonskih odredbi i od pisaca koji su sami pripadali višim staležima.[71] Modeli zemljoposjedništva nisu svugdje na zapadu bili istovjetni: u nekim su oblastima prevlađivale sitne parcele, a u drugima su uobičajeni bili veliki zemljišni posjedi. Te su razlike bile zaslužne za razvoj vrlo raznolikih seoskih zajednica, od kojih su nekima dominirali krupni zemljoposjednici iz redova aristokracije, dok su druge uživale značajan stupanj samostalnosti.[72] I tipova seoskih naselja bilo je mnogo. Neki su seljaci živjeli u velikim naseljima u kojima je moglo biti i do 700 stanovnika. Drugi su, pak, živjeli u malim skupinama od nekoliko obitelji, a bilo je i onih koji su živjeli na izoliranim seoskim posjedima. U nekim se oblastima preplitalo i dva ili više različitih obrazaca seoskih naselja.[73] Za razliku od situacije u poznorimskom razdoblju, sada nije postojala oštra zakonska razlika između položaja slobodnog seljaka i plemića, te se obitelj slobodnog seljaka mogla nadati tome da će putem vojničke službe tijekom nekoliko generacija dostići rang moćnog feudalca.[74]

Gradski život i kultura iz rimskog vremena pretrpjeli su značajne promjene tijekom ranog srednjeg vijeka. Premda je u italskim gradovima i dalje živjelo mnogo stanovnika, njihova se veličina ipak značajno smanjila. Stanovništvo Rima, primjerice, u kojemu su nekad živjele stotine tisuća građana, smanjilo se do kraja 6. stoljeća na 30.000 ljudi. Rimski hramovi pretvoreni su u kršćanske crkve, dok su gradske zidine, s druge strane, ostale u uporabi.[61] Gradovi su se smanjili i u sjevernoj Europi, a gradske strukture i druge javne građavine rušene su da bi se dobio građevinski materijal. Osnutak novih kraljevstava često je dovodio do porasta gradova koji su bili odabrani za nove prijestolnice.[75] Premda je još u antici židovskih zajednica bilo u mnogim rimskim gradovima, Židovi su nakon kristijanizacije carstva prolazili kroz razdoblja povremenih progona. Židove se zvanično toleriralo, premda ih se nastojalo prevesti na kršćanstvo, a povremeno ih se i ohrabrivalo da se nastane u novim oblastima.[76]

Uspon islama[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Muslimanska osvajanja
Arabljanska osvajanja. Najtamnijom bojom označen je domet osvajanja od 622. do 632, srednjom bojom označeno je širenje Arabljana od 632. do 661, a najsvijetlijom njihovo rasprostiranje od 661. to 750.

Vjerski osjećaji u Bizantskom carstvu i Perziji nalazili su se u stanju previranja krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Judaizam je bila religija koja je aktivno radila na konvertiranju i zna se za barem jednog arabljanskog vođu koji je i prešao na judaizam: Du Nuvas, vladar oblasti u današnjem Jemenu, prihvatio je judaizam 525. godine, a progon kršćana koji je zatim pokrenuo završio se tako što je Aksumsko kraljevstvo s područja Etiopije napalo i naposljetku zauzelo njegovu državu.[4] Kršćanska poslanstva natjecala su se s perzijskim zoroastrizmom u nastojanju da pridobiju nove vjernike, osobito među stanovnicima Arabljanskog poluotoka. Sve su se te religije našle u istom položaju kad je u Arabiji na povijesnu scenu stupio islam tijekom života proroka Muhameda (umro 632).[77] Nakon njegove smrti muslimanski su borci zauzeli velike dijelove Bizantskog carstva i Perzije, počev od Sirije 634–635. godine, preko Egipta 640–641, Perzije između 637. i 642. godine, sve do sjeverne Afrike krajem 7. stoljeća i Pirinejskog poluotoka 711. godine.[78] Do 711. godine muslimani su uspostavili kontrolu nad većim dijelom tog poluotoka, u oblasti koju su nazvali Al-Andalus.[79]

Muslimanska su osvajanja svoj vrhunac dosegla polovinom 8. stoljeća. Nakon poraza muslimanske vojske Poitiersa 732. godine Franci su ponovo zauzeli južnu Francusku, no za zaustavljanje uspona islama u Europi najveće zasluge ima zbacivanje omjadske dinastije, na čije je mjesto došla abasidska dinastija. Abasidi su svoju prijestolnicu preselili u Bagdad i više su se bavili Bliskim istokom nego Europom, te su izgubili kontrolu nad nekim dijelovima muslimanskih oblasti. Potomci Omejadâ vladali su Pirinejskim poluotokom, Aglabidi su držali sjevernu Afriku, a Tulunidi su zavladali Egiptom.[80] Do polovice 8. stoljeća na Sredozemlju su nikle novi oblici trgovine; trgovina između Franaka i Arabljana zamijenila je nekadašnje rimske trgovačke obrasce. Franci su izvozili drvnu građu, krzno, mačeve i robove, a od Arabljana su uvozili svilu i druge tkanine te začine i plemenite metale.[81]

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Seobe i ratovi prekinuli su u 4. i 5. stoljeću trgovačke putove u području Sredozemlja. Prekinut je dotok afričke robe u Europu, pa je ona prvo nestala u unutrašnjosti kontinenta, a 7. stoljeću mogla se naći tek u nekoliko gradova kao što su Rim i Napulj. Do kraja 7. stoljeća, pod utjecajem muslimanskih osvajanja, afričkih je proizvoda posve nestalo u zapadnoj Europi. Tijekom ranog srednjeg vijeka u svim oblastima koje su nekad činile Rimsko carstvo pojavljuju se lokalni proizvodi kojima se nastoji zamijeniti robu koja je ranije stizala iz uvoza. To je bilo karakteristično osobito za oblasti koje nisu pripadale sredozemnom području, kao što su sjeverna Galija i Britanija. Produkti iz uvoza na koje se nalazi u arheološkim istraživanjima obično predstavljaju luksuznu robu. U sjevernoeuropskim oblastima ne samo da su trgovinske mreže bile lokalnog karaktera, nego je i roba koja se prevozila bila vrlo jednostavna, s tek malo grnčarije i drugih složenih proizvoda. Na Sredozemlju je grnčarija i dalje bila dominantna i čini se da se nije proizvodila samo lokalno, nego da se njome i trgovalo putem mrežâ srednjeg dosega.[82]

Razne germanske države na Zapadu kovale su svoj novac, koji je podražavao postojeće rimske i bizantske oblike. Zlatni se novac kovao sve do kraja 7. stoljeća, kad ga je zamijenio srebrni. Temeljni srebrni novac u Franačkoj bio je denarij (denarius) ili denijer (denier), dok se anglosaksonska inačica zvala peni (penny). Iz tih su se oblasti denijer i peni proširili po cijeloj Europi u razdoblju između 700. i 1000. godine. Bakreni i brončani novac nije kovan, kao ni zlatni, osim u južnoj Europi. Ni srebrni novac nije kovan u različitim apoenima.[83]

Crkva i redovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Raskol Istoka i Zapada
Ilustracija Grgura Velikog iz 11. stoljeća, na kojoj je papa prikazan kako diktira tekst svome tajniku.

Kršćanstvo je prije arabljanskih osvajanja predstavljalo jedan od najvećih faktora jedinstva između istočne i zapadne Europe, no osvajanje sjeverne Afrike prekinulo je pomorske veze između te dvije oblasti. Između zapadne i bizantske crkve nastajale su sve veće razlike u jeziku, običajima i liturgiji. U istočnoj se crkvi koristio grčki, a u zapadnoj latinski jezik. Pojavile su se teološke i političke razlike, a u prvoj polovici 8. stoljeća pitanja kao što su ikonoborstvo, svećenički brak i državna kontrola nad crkvom postala su dominantna u tolikom stupnju da su kulturne i vjerske razlike prevladale nad sličnostima.[84] Do formalnog raskola došlo je 1054. godine, kad su se rimski papa i carigradski patrijarh sukobili oko papskoj supremaciji i onda ekskomunicirali jedan drugoga, što je dovelo do podjele kršćanske zajedinice na dvije crkve ― zapadna je grana postala rimokatolička crkva, a istočna grana pravoslavna crkva.[85]

Crkvena struktura kakva je postojala u Rimskome carstvu preživjela je na Zapadu seobe naroda i barbarske navale u uglavnom netaknutu obliku, no papstvo je nije osobito cijenilo i malo se zapadnih biskupa okretalo biskupu u Rima u potrazi za vjerskim ili političkim vodstvom. Mnogi pape prije 750. godine više su se bavile bizantskim prilikama i teološkim raspravama na kršćanskom Istoku. Sačuvana su mnogobrojna pisma pape Grgura Velikog (papa 590–604), od kojih se najveći broj bavi prilikama u Italiji i Carigradu. Papstvo je neki značajniji utjecaj imalo jedino u Britaniji, kamo je Grgur 597. godine poslao poslanstvo sa zadatkom da preobrati Anglo-Saksonce u kršćanstvo.[86] Irski misionari bili su najaktivniji u zapadnoj Europi u razdoblju između 5. i 7. stoljeća; prvo su posjetili Englesku i Škotski, a zatim su prešli u kontinentalnu Europu. Pod vodstom redovnika kao što su Kolumba (umro 597) i Kolumban (umro 615) osnivali su samostane, podučavali su latinski i grčki te pisali vjerska i svjetovna djela.[87]

U ranom srednjem vijeku došlo je do uspona redovništva na Zapadu. Oblik europskog redovništva diktirale su tradicije i ideje koje su potjekle od pustinjskih otaca u Egiptu i Siriji. Većina europskih samostana usredotočivala se na zajedničko iskustvo duhovnog života, a ta vrsta redovništva ― koju je u 4. stoljeću razvio Pahomije (umro 348) ― naziva se cenobitskim. Samostanski su se ideali proširili iz Egipta po zapadnoj Europi tijekom 5. i 6. stoljeća putem hagiografskih spisa, kao što je Život Antonijev.[88] Benedikt iz Nursije (umro 547) napisao je u 6. stoljeću benediktinska pravila za samostane na Zapadu, gdje su popisane upravne i duhovne dužnosti zajednice redovnikâ na čijem se čelu nalazi jedan opat.[89] redovnici i samostani snažno su utjecali na vjerski i politički život u ranom srednjem vijeku, djelujući kao povjernici moćnih zemljoposjedničkih obitelji, kao središta promidžbe i potpore vladare u novoosvojenih oblastima te kao polazne točke za misije i širenje kršćanstva.[90] Samostani su bili glavna i nerijetko jedina središta naobrazbe i pismenosti u određenoj oblasti. Mnogi od sačuvanih rukopisa antičke rimske književnosti prepisani su u samostanima tijekom ranog srednjeg vijeka.[91] Redovnici su pisali i vlastita djela na latinskom jeziku, na povijesne, teološke i druge teme, primjerice Beda Časni (umro 735), rodom iz sjeverne Engleske, koji je stvarao krajem 7. i početkom 8. stoljeća.[92]

Karolinška Europa[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članci: Franačka i Karolinško carstvo
Uspon Franačke od 481. do 814.

Franačko se kraljevstvo u sjevernoj Galiji tijekom 6. i 7. stoljeća podijelilo na Austraziju, Neustriju i Burgundiju, od kojih je svakom vladala merovinška dinastija, koja je potjecala od Klovisa. Sedmo je stoljeće bilo nemirno razdoblje ratova između Austrazije i Nesturije.[93] Te ratove iskoristio je Pipin (umro 640), majordom austrazijski, koji je postao iznimno moćan na austrazijskom dvoru. Njegovi su potomci naslijedili tu dužnost i djelovali kao savjetnici i regenti. Jedan od njih, Karlo Martel (umro 741), pobijedio je u bici kod Poitiersa 732. i tako zaustavio napredovanje muslimanske vojske preko Pirineja.[94][n 7] Na britanskom otoku razvilo se više manjih država, među kojima su najvažnije bile kraljevine Nortumbrija, Mercija, Wessex i Istočna Anglija, gdje su vladali potomci anglo-saksonskih osvajača. Manja kraljevstva u današnjem Walesu i Škotskoj još uvijek su kontrolirali domaći Briti i Pikti.[96] Irska je bila podijeljena na još manje političke jedinice, kojima su također vladali kraljevi i koje se obično nazivaju plemenskim kraljevstvima. Lokalnih kraljeva u Irskoj bilo je možda i 150 na broju, no nisu svi bili jednake važnosti.[97]

Karolinška dinastija, tj. potomci Karla Metela, zvanično je preuzela kontrolu nad austrazijskim i neustrijskim kraljevstvom u svojevrsnom puču koji je 753. godine predvodio Pipin III (vl. 752–768). Jedna suvremena kronika tvrdi da je Pipin od pape Stjepana II (papa 752–757) tražio i dobio pristanak za taj puč. Pipinovo preuzimanje vlasti osnažile je promidžbene mjere koje su Merovinge prikazivale kao nesposobne i okrutne tirane, veličale dostignuća Karla Matela i širile priče o iznimnoj pobožnosti Karolingâ. Nakon Pipinove smrti 768. godine njegovo je kraljevstvo ostalo dvojici njegovih sinova, Karlu (vl. 768–814) i Karlomanu (vl. 768–771). Kad je Karloman umro prirodnom smrću, Karlo je spriječio stupanje na vlast Karlomanova mladoga sina i sâm se proglasio vladarem ujedinjene austrazijsko-neustrijske kraljevine. Karlo, koji je poznatiji kao Karlo Veliki, pokrenuo je 744. godine program sustavnog širenja vlasti, koji je naposljetku rezultirao ujedinjenjem velikog dijela Europe, odnosno današnje Francuske, sjeverne Italije i Saksonije. Tijekom ratova, koji su trajali i nakon 800. godine, nagrađivao je svoje saveznike ratnim plijenom i zemljišnim posjedima.[98] Karlo Veliki je 774. godine pokorio Langobarde, što je oslobodilo papstvo straha od langobardskog osvajanja i označilo početak papske države.[99][n 8]

Krunidba Karla Velikoga za cara na Božić 800. godine smatra se prekretnicom u povijesti srednjega vijeka, koja označava svojevrsnu obnovu Zapadnog rimskog carstva, budući da je novi car vladao velikim dijelom oblasti koja se nekoć nalazila pod vlašću zapadnorimskih careva.[102] Ona označava i promjenu u odnosu Karla Velikoga prema Bizantskom carstvu, budući da je uzimanjem carskoga naslova svoju istaknuo jednakost karolinške države u odnosu na bitzantsku.[103] Novoosnovano karolinško carstvo imalo je neka obilježja po kojima se razlikovalo kako u odnosu na staro Zapadno rimsko carstvo, tako i u odnosu na suvremeno Bizantsko carstvo. Franačka je zemlja po svojemu temeljnome obilježju bila ruralna, s tek nekoliko manjih gradova. Većina njezinih stanovnika bili su seljaci koji su živjeli na malim posjedima. Gotovo da nije bilo trgovine, a ono malo trgovinskih veza što je postojalo održavalo se s Britanskim otocima i Skandinavijom, za razliku od nekadašnjeg Rimskog carstva i njegovih trgovačkih putova usredotočenih u oblasti Sredozemlja.[102] Carstvom je upravljao putujući dvor koji je putovao s carem, te nekih tri stotine carskih dužnosnika koji su se zvali grofovi i koji su upravljali grofovijama na koje je carstvo bilo podijeljeno. Svećenstvo i lokalni biskupi također su služili kao državni dužnosnici, dok su carski službenici poznati kao missi dominici vršili poslove nadzornika i posrednika u rješavanju problema.[104]

Karolinška renesansa[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Karolinška renesansa

Dvor Karla Velikog u Aachenu bio je središte kulturne obnove koja se nekad naziva karolinškom renesansom. U tom je razdoblju došlo do porasta pismenosti, razvitka umjetnosti, arhitekture i pravne znanosti, kao i pojačanog zanimanja za liturgijska i biblijska pitanja. Engleski redovnik Alkuin (umro 804) bio je pozvan u Aachen i sa sobom je donio naobrazbu kakva se prakticirala u nortumbrijskim samostanima. U carevoj kancelariji, tj. pisarnici, koristio se novi oblik latinskoga pisma koji se danas naziva karolinškom minuskulom,[n 9] što je doprinijelo razvoju jedinstvenog oblika pisma i tako unapijedilo komunikaciju širom velikog dijela Europe. Karlo Veliki promovirao je promjene u crkvenoj liturgiji i u svojim domenima nametao rimske crkvene obrede, kao i gregorijanske napjeve u liturgijskoj crkvenoj glazbi. Jedna od važnijih djelatnosti učenjaka u ovome je razdoblju bilo prepisivanje, ispravljanje i širenje temeljnih djela na vjerske i svjetovne teme, s ciljem da se potakne učenje. Pisana su i nova djela na religijske teme, kao i novi udžbenici.[106] Gramatičari su u tom razdoblju modificirali latinski jezik, koji je iz klasičnog oblika kakav je postojao u vrijeme Rimskoga carstva, prešao u gipkiji latinitet koji je mogao zadovoljiti potrebe crkve i carske uprave. Do Karlovog se vremena latinski već toliko razlikovao od klasičnog jezika da je kasnije nazvan srednjovjekovnim latinitetom.[107]

Raspad Karlovog carstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Teritorijalne podjele karolinškog carstva 843, 855. i 870.

Karlo Veliki planirao je, slijedeći franačku tradiciju, podijeliti svoje kraljevstvo između svih svojih nasljednika, no u toj nakani nije uspio, budući da je do 813. godine u životu ostao samo jedan njegov sin, Ludovik Pobožni (vl. 814–840). Netom prije no što je Karlo umro 814. godine dao je krunisati Ludovika kao svoga nasljednika. Ludovikovu 26-godišnju vladavinu obilježile su brojne podjele carstva među njegovim sinovima, a nakon 829. godine buknuli su i građanski ratovi između različitih saveza oca i njegovih sinova oko kontrole nad različitim dijelovima carstva. Naposljetku je Ludovik priznao za cara svoga najstarijega sina, Lotara I (imro 855) i predao mu Italiju. Ostatak svoga carstva Ludovik je podijelio između Lotara i svoga najmlađeg sina, Karla Ćelavog (umro 877). Lotar je uzeo Istočnu Franačku, koja se protezala s obe strane rijeke Rajne i dalje na istok, dok je Karlo kontrolirao Zapadnu Franačku, zapadno od rajnske oblasti i Alpa. Srednji sin, Ludovik Njemački (umro 876), koji nije odustajao od pobune, naposljetku je dobio na upravu Bavarsku pod sizerenitetom svog starijeg brata. No ova podjela nije bila univerzalno prihvaćena. Pipin II Akvitanski (umro nakon 864), carev unuk, digao se na bunu tražeći vlast nad Akvitanijom, dok je Ludovik Njemački pokušao anektirati cijelu Istočnu Franačku. Ludovik Pobožni umro je 840. godine ostavljajući za sobom carstvo u kaosu.[108]

Nakon njegove smrti uslijedio je trogodišnji građanski rat. Verdenskim sporazumom (843) iz Rajne i Rone utemeljeno je kraljevstvo koje je, uz Italiju, dobio Lotar, a priznat mu je i carski naslov. Ludovik Njemački kontrolirao je Bavarsku i istočne oblasti današnje Njemačke. Karlo Ćelavi dobio je zapadne franačke zemlje, koje su činile veći dio današnje Francuske.[108] Unuci i praunuci Karla Velikog dijelili su svoja kraljevstva među potomcima i naposljetku uništili svu unutarnju koheziju.[109][n 10] Karolinška je dinastija u zapadnim oblastima svrgnuta 987. godine, kad je za kralja krunisan Hugo Kapet (vl. 987–996).[n 11][n 12] U istočnim oblastima karolinška je dinastija izumrla još 911. godine, kad je umro Ludovik Dijete, a za kralja bio izabran Konrad I (vl. 911–918), koji nije bio u srodstvu s Karolinzima.[113]

Raspad karolinškog carstva pratile su seobe i navale vanjskih neprijatelja. Atlantske i sjeverne obale napadali su Vikinzi, koji su pustošili i britanske otoke, gdje su se i naselili, a nastanili su se i na Islandu. Godine 911. vikinški poglavica Rolo (umro oko 931) dobio je dopuštenje od franačkog kralja Karla Jednostavnog (vl. 898–922) da se nastane u područje koje će postati poznato kao Normandija.[114][n 13] Istočni dijelovi franačkih zemalja, osobito Njemačka i Italija, nalazili su se pod stalnim napadima Mađara, sve dok ovi nisu poraženi u bici kod Lechfelda 955. godine.[116] Slomom abasidske dinastije islamski se svijet raspao u manje državne entitete, od kojih su se neki počeli širiti prema Italiji i Siciliji, kao i preko Pirineja u južne dijelove franačkih zemalja.[117]

Nova kraljevstva i oživljavanje Bizanta[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također: Bizantsko-arapski ratovi (780–1180) i Bizantsko-bugarski ratovi
Europa 814. godine

Napori lokalnih vladara da se suprotstave osvajačima doveli su do uspostavljanja novih političkih entiteta. U anglosaksonskoj Engleskoj kralj Alfred Veliki (vl. 871–899) krajem 9. stoljeća sklopio je s vikinškim napadačima sporazum, koji je doveo do naseljavanja Danaca u Nortumbriji, Merciji i dijelovima istočne Anglije.[118] Do polovine 10. stoljeća Alfredovi su nasljednici osvojili Nortumbriju i ponovno uspostavili englesku vlast nad većim dijelom južne Britanije.[119] U sjevernoj Britaniji Kenneth MacAlpin (umro oko 860) ujedinio je Pikte i Škote u Kraljevinu Albu.[120] Početkom 10. stoljeća u Njemačkoj se učvrstila otonska dinastija, koja je naročito nastojala oko odbijanja mađarskih napada. Njezini su napori kulminirali 962. godine krunidbom Otona I (vl. 936–973) za cara Svetog rimskog carstva.[121] On je 972. godine isposlovao i bizantsko prizanje njegova carskoga naslova, što je bilo zapečaćeno ženidbom njegova sina Otona II (vl. 967–983) za Teofanu (umrla 991), kćer Romana II (vl. 959–963), jednog od prethodnih bizantskih careva.[122] Krajem 10. stoljeća, nakon jednog nestabilnog razdoblja, Italija je ušla u sferu otonskog carstva.[123] Oton III (vl. 996–1002) pozni dio svoje vladavine proveo je uglavnom u Italiji.[124] Zapadno franačko kraljevstvo bilo je više fragmenirano i, premda su nominalno njime i dalje vladali kraljevi, velik dio političke moći ležao je u rukama oblasnih gospodara.[125]

Kršćanske misije u Skandinaviji tijekom 9. i 10. stoljeća doprinijele su usponu kraljevina kao što su Švedska, Danska i Norveška, koje su dobile na snazi i proširile svoje teritorije. Neki su se kraljevi preobratili u kršćanstvo, no tek su do 1000. godine to učinili svi. Skandinavci su se širili po Europi i osnivali svoje naoseobine. Pored naseobina u Irskoj, Engleskoj i Normandiji, nastanili su se i na Islandu i u oblasti koja će postati Rusija. Švedski trgovci i napadači spuštali su se rekama u ruskoj stepi i čak pokušali zauzeti Carigrad 860. i 907. godine.[126] Kršćanska Španjolska, koja je u početku bila satjerana u tek malo područje na sjeveru Pirinejskog poluotoka, postupno se tijekom 9. i 10. stoljeća širila na jug, gdje su osnovane kraljevine Asturija i León.[127]

Otonska ploča od bjelokosti iz 10. stoljeća s prikazom Krista koji prima crkvu od Otona I

Na istoku je Bizant proživljavao novi uspon pod carem Bazilijem I Makedoncem (vl. 867–886) i njegovim nasljednicima Lavom VI Mudri, (vl. 886–912) i Konstantinom VII Porfirogenetom (vl. 913–959), pripadnicima makedonske dinastije. Trgovina je ponovno oživjela, a a carevi su nadzirali uspostavljanje i širenje jedinstvene uprave nad svim bizantskim provincijama. Vojska je reorganizirana, što je carevima Ivanu I Cimiskiju (vl. 969–976) i Baziliju II (vl. 976–1025) omogućilo da na svim stranama prošire granice carstva. Carski je dvor bio središte obnove antičke naobrazbe, koja je poznata kao makedonska renesansa. Pisci kao što je Ivan Geometar (početak 10. st.) sastavljali su nove himne, pjesme i druga djela.[128] Kršćanske misije koje je slalo i istočno i zapadno svećenstvo uspjele su pokrstiti Moravce, Bugare, Čehe, Poljake, Mađare i Slavene u Kijevskoj Rusiji. Ovi procesi kristijanizacije doprinijeli su uspostavljanju državnih entiteta u oblastima gdje su ti narodi živjeli ― Moravske, Bugarske, Bohemije, Mađarske, Poljske i Kijevske Rusije.[129] Bugarska, koja je osnovana oko 680. godine, na svojem se vrhuncu prostirala od Budimpešte do Crnog mora i od Dnjepra u današnjoj Ukrajini do Jadranskog mora.[130] Do 1018. godine i posljednji su se bugarski plemići predali Bizantskom carstvu.[131]

Umjetnost[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također: Umjetnost u doba seobe naroda, Predromanika, i Karolinška umjetnost
Stranica iz Kellske knjige, iluminiranog rukopisa koji je nastao na britanskim otocima krajem 8. ili početkom 9. stoljeća.[132]

Nakon Konstantinovih bazilika u 4. stoljeću sve do 8. stoljeća gotovo da uopće nisu građene nove velike strukture od kamena, premda je tokom 6. i 7. stoljeća poodignuto mnoštvo manjih kamenih građevina. Do početka 8. stoljeća u karolinškom je carstvu oživjela bazilika kao arhitektonski oblik.[133] Jedno od obilježja bazilike jest uporaba transepta,[134] tj. "ruku" građevine u obliku križa koje stoje okomito u odnosu na dugi brod.[135] Među drugim novim obilježjima arhitekture nalaze se križište i monumentalni ulaz u crkvu, obično na zapadnoj strani građevine.[136]

Karolinška umjetnost stvarana je za malu skupinu dvorjana i za samostane i crkve koje su oni podupirali. Tom su umjetnošću dominirala nastojanja da se dostigne dostojanstvo i klasicizam carske rimske i bizantske umjetnosti, ali je na nju utjecala i otočna umjetnost britanskih otoka. U insularnoj se se umjetnosti energija irsko-keltskog i anglosakonsko-germanskog ornamentalnog stila stjecala s mediteranskim formama kao što je knjiga; ta je umjetnos utemeljila mnoga obilježja umjetnosti koja će opstati tijekom cijelog srednjovjekovnog razdoblja. Sačuvana religijska djela iz razdoblja ranog srednjeg vijeka većinom čine iluminirani rukopisi i izrezbareni predmeti od bjelokosti, izrađivani izvorno za metalne predmete koji su u međuvremenu pretopljeni.[137][138] Predmeti od plemenitih metala bili su najcjenjeniji umjetnički oblici, no gotovo svi su danas izgubljeni osim nekoliko primjeraka, kao što su Lotarov križ, nekoliko relikvija, nalaza u anglosaksonskoj grobnici na lokalitetu Sutton Hoo, ostava blaga u Gourdonu iz merovinške Francuske, blaga iz Guarrazara iz vizigotske Španjolske i blaga iz Nagyszentmiklósa blizu bizantskog teritorija. Pronađeni su i veliki broševi u obliku fibule ili penanulara, koji su predstavljali jedan od glavnih ornamentalnih elemenata pripadnika elite i među kojima je i irski broš iz Tare.[139] Od knjiga, bogato su se ukrašavala uglavnom evanđelja, koja su se sačuvala u većem broju, među njima i Kellska knjiga, Lindisfarnska evanđelja i carski Zlatni kodeks sv. Emerama, koji je jedan od retkih gdje je sačuvan "draguljarski uvez" od zlata prekrivenog draguljima.[140] Čini se da je dvor Karla Velikog bio zaslužan za prihvaćanje figurativne monumentalne skulpture u kršćanskoj umjetnosti,[141] a do kraja ovog razdoblja u važnim su crkvama postale uobičajene figure u gotovo prirodnoj veličini, kao što je, primjerice, Geronov križ.[142]

Vojno-tehnološka dostignuća[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme poznog Rimskog carstva glavni razvoj u pogledu vojne taktike ticao se nastojanja da se stvori učinkovita konjička snaga, kao i visokospecijalizirane vrste vojnih odreda. Uvođenje teško naoružanih konjanika nalik na katafrakte predstavljao je važno obilježje rimske vojske u 5. stoljeću. Različiti osvajači imali su i različite temeljne vrste vojnika ― od pretežito pješadijskih Anglo-Saksonaca što su napadali Britaniju do Vandala i Vizigota, čije su vojske uključivale i značajan konjički element.[143] Tijekom ranog razdoblja barbarskih invazija stremen još nije bio uveden u uporabu, što je ograničavalo korist konjice kao napadačke jedinice, budući da nije bilo moguće svu snagu konja i jahača iskoristiti pod udarcima koje je jahač zadavao.[144] Najveća je promjena u vojnoj sferi tijekom razdoblja invazija bilo prihvaćanje hunskog kompozitnog luka namjesto ranijeg i slabijeg skitskog kompozitnog luka.[145] Osim toga, sve su se više koristili dugi mačevi,[146] a došlo je i do postupne zamjene ljuskastog oklopa (koji nalikuje pokrivaču od krljušti) verižnim (nalik na lanac i izrađenim od metalne žice) i lamelarnim oklopom (sastavljenim iz pravokutnih pločica).[147]

Pješaštvo i laka konjica počeli su gubiti na važnosti početkom karolinškog razdoblja, kad je sve veću ulogu dobila elitne teška konjica. Obavezno novačenje slobodnog stanovništva također se provodilo u znatno manjoj mjeri tijekom karolinškog razdoblja.[148] Premda je veći dio karolinške vojske bio opremljen konjima, čini se da je jedan značajan dio zapravo predstavljalo konjičko pješaštvo, a ne istinska konjica.[149] Jedina je iznimka bila anglosaksonska Engleska, gdje su vojske još uvijek bile sastavljene od vojnika unovačenih na lokalnoj razini; takva se vojska zvala fyrd i njome su zapovijedali pripadnici lokalne elite.[150] Jedna od glavnih promjena u vojnoj tehnologiji bio je povratak samostrijela, koji se koristio u antici, a zatim je ponovno ušao u uporabu kao vojno oružje krajem ranog srednjeg vijeka.[151] Još jedna promjena bilo je uvođenje stremena, što je povećalo učinkovitost konjice kao napadačke jedinice. Uporaba potkovice, koja je omogućila korištenje konja i na stjenovitom terenu, predstavljala je tehnološki napredak čije su implikacije daleko prevazilazile vojnu sferu.[152]

Razvijeni srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Razvijeni srednji vijek

Društvo i ekononija[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također: 1100–1200 u europskoj modi i 1200–1300 u europskoj modi
Srednjovjekovna francuska iluminacija tri društvene klase u srednjem vijeku: onih koji su se molili – svećenstvo; onih koji su se borili – vitezovi; i onih koji su radili – seljaci.[153] Odnosom među tim klasama upravljali su feudalizam i manorijalizam.[154] (Li Livres dou Sante, 13. stoljeće)

U razvijenom srednjem vijeku došlo je do ekspanzije broja stanovništva. Procijenjena populacija Europe porasla je s 35 na 80 milijuna između 1000. i 1347. godine, iako su točni uzroci još uvijek nejasni – neka od objašnjenja jesu poboljšane poljoprivredne tehnike, pad robovlasništva, blaža klima, kao i činjenica da u tom razdoblju nije bilo vanjskih invazija.[155][156] Čak 90% europske populacije i dalje su činili ruralni seljaci. Mnogi više nisu obitavali na izoliranim farmama već se se skupljali u malene zajednice, koje se obično nazivaju imanjima ili selima.[156] Ti su seljaci često bili podanici plemića i plaćali im najam i pružali druge usluge, što je dio sistema koji se naziva kmetstvom. Ostalo je nekoliko slobodnih seljaka u tom periodu i nakon njega,[157] pri čemu ih je više bilo u južnoeuropskim regijama nego na sjeveru. Praksa obrađivanja novog zemljišta pružanjem poticaja seljacima koji bi se tu naselili također je doprinijela ekspanziji populacije.[158]

U ostale slojeve društva spadalo je plemstvo, svećenstvo i građanstvo. Plemići, kako oni s plemićkom titulom tako i obični vitezovi, iskorištavali su imanja i seljake, mada nisu direktno posjedovali zemljište, nego primali prava na dohodak od imanja ili drugog zemljišta od vladara sustavom feudalizma. Tijekom 11. i 12. stoljeća ta imanja ili feudi postala su nasljedna i u većini se mjesta više nisu mogla dijeliti među svim nasljednicima kao što je bio slučaj u ranom srednjem vijeku. Umjesto toga, većinu feuda i zemljišta nasljeđivao je najstariji sin.[159][n 14] Dominantnost vlastele zasnivala se na njihovoj kontroli zemljišta, vojnoj službi kao u teškoj konjici, kontroli zamkova i raznim imunitetima od poreza ili drugih nameta.[n 15] Zamkove, isprva građene od drveta, a kasnije i od kamena, počeli su podizati u 9. i 10. stoljeću kao odgovor na nerede u tom periodu, te su oni pružali zaštitu od napadača kao i odbranu od rivala. Kontrola zamkova omogućila je plemićima da se suprotstavljaju kraljevima ili drugim vladarima.[161] Plemstvo je bilo slojevito; kraljevi i najviše plemstvo kontrolirali su veliki broj ljudi i velike zemljišne površine, kao i ostale plemiće. Ispod njih, niže plemstvo imalo je vlast nad manjim područjima i nad manjim brojem ljudi. Vitezovi su bili najniže plemstvo; kontrolirali su zemljište, ali ga nisu posjedovali, i morali su služiti ostale plemiće.[162][n 16]

Svećenstvo se dijelilo na dvije vrste: sekularno svećenstvo, koje je živjelo u svijetu, i redovno svećenstvo, koje je živjelo pod vjerskim pravilima i čiji su pripadnici obično bili redovnici.[164] Tijekom razvijenog srednjeg vijeka redovnici su ostali veoma malen dio populacije i obično ih nije bilo više jedan posto ukupnog stanovništva.[165] Većina redovnog svećenstva potjecala je iz plemstva, iste društvene klase koja je služila kao plodno tle za regrutiranje u gornje slojeve sekularnog sveštenstva. Lokalni župnici često su birani iz seljačke klase.[166] Stanovnici gradova bili su u donekle neobičnoj poziciji, budući da se nisu uklapali u uobičajenu trodjelnu podjelu društva na plemstvo, svećenstvo i seljake. Tijekom 12. i 13. stoljeća broj građana značajno se povećao, zato što su postojeći gradovi rasli, a osnivali su se i novi.[167] Međutim, tijekom cijelog srednjeg vijeka populacije gradova vjerojatno nikada nisu prešle 10% ukupne populacije.[168]

Ilustracija Židova (sa špicastim židovskim šeširom) iz 13. stoljeća i kršćanina Petra Alfonsa u raspravi

Tijekom ovog razdoblja i Židovi su se raširili po Europi. Zajednice su osnovane u Njemačkoj i Engleskoj u 11. i 12. stoljeću, ali su španjolski Židovi, odavno naseljeni u Španjolskoj pod muslimanima, došli pod kršćansku vladavinu i suočavali se s ve većim pritiskom da pređu na kršćanstvo.[169] Većina Židova bila je ograničena na gradove, budući da im je bilo zabranjeno posjedovati zemljište ili biti seljacima.[170][n 17] Osim Židova, postojali su i drugi nekršćani na rubovima Europe – paganski Slaveni u istočnoj Europi i muslimani u južnoj Europi.[171]

Žene su u srednjem vijeku službeno morale biti podređene nekom muškarcu, bilo ocu, mužu ili nekom drugom srodniku. Udovice, kojima se često omogućavao visok stupanj kontrole nad vlastitim životom, ipak su bile zakonski ograničene. Ženski poslovi uglavnom su se sastojali od vođenja domaćinstva i drugih zadataka u vezi s domaćinstvom. Seljanke su obično bile odgovorne za brigu o domaćinstvu, djeci, kao i vrtu i domaćim životinjama blizu kuće. Mogle su dopuniti kućni dohodak predenjem ili varenjem piva kod kuće. U vrijeme žetve od njih se očekivalo i da pomognu u poljskim poslovima.[172] Građanke, kao i seljanke, bile su odgovorne za domaćinstvo, a mogle su se baviti i trgovinom. Koja je trgovina bila dostupna ženama ovisilo je o državi i periodu.[173] Plemkinje su bile odgovorne za upravljanje domaćinstvom, a ponekada se moglo očekivati od njih i da upravljaju cijelim imanjem u slučaju odsustva muškog srodnika, ali im je obično bilo zabranjeno sudjelovanje u vojsci ili vladinim poslovima. Jedina uloga u Crkvi otvorena za žene bila je pozicija redovnice, budući da nisu mogle postati svećenice.[172]

U središnjoj i sjevernoj Italiji i Flandriji, uspon gradova koji su u određenoj mjeri bili samoupravni potakao je ekonomski rast i otvorio put nastanku nove vrste trgovinskih udruženja. Trgovački gradovi na obalama Baltika stupili su u dogovore poznate kao Hanzeatski savez, a talijanske pomorske republike poput Venecije, Ženeve i Pize proširile su svoju trgovinu po cijelom Sredozemlju.[n 18] Veliki trgovinski sajmovi osnovani su i uzeli maha u sjevernoj Francuskoj tijekom tog perioda, omogućivši talijanskim i njemačkim trgovcima da trguju međusobno, kao i sa lokalnim trgovcima.[175] U kasnom 13. stoljeću po prvi put su iskorištene kopnene i morske rute prema Dalekom istoku, koje je trgovac Marco Polo (umro 1324) opisao u svom djelu Putovanja Marka Pola.[176] Pored razvoja trgovine, poljoprivredni i tehnološki napredak omogućio je povećanje prinosa usjeva, što je zauzvrat omogućilo širenje trgovačkih mreža.[177] Rastuća trgovinska razmjena dovela je do novih metoda rukovanja novcem, a zlatne kovanice ponovo su se počele kovati u Europi, prvo u Italiji, a kasnije u Francuskoj i ostalim zemljama. Pojavili su se novi oblici komercijalnih ugovora, koji su omogućili zajednički udio trgovaca u rizicima. Poboljšale su se računovodstvene metode, djelomično upotrebom dvojnog knjigovodstva; također su se pojavili i akreditivi, koji su omogućili lakši prijenos novca.[178]

Uspon državne vlasti[uredi - уреди | uredi izvor]

Europa i Sredozemno more 1190.

Razvijeni srednji vijek bio je formativni period u povijesti modernih zapadnih država. Kraljevi u Francuskoj, Engleskoj i Španjolskoj učvrstili su svoju moć i uspostavili trajne institucije vlasti.[179] Nove kraljevine poput Mađarske i Poljske, nakon prelaza na kršćanstvo, postale su centralnoeuropske sile.[180] Mađari su nastanili Mađarsku oko 900. godine pod kraljem Arpadom (umro 907) nakon niza invazija u 9. stoljeću.[181] Papstvo, dugo vezano za ideologiju nezavisnosti od sekularnih kraljeva, po prvi je put preuzelo svjetovnu vlast nad čitavim kršćanskim svijetom; papska monarhija dostigla je svoj vrhunac u ranom 13. stoljeću pod pontifikatom Inocenta III (papa 1198–1216).[182] Sjeverni križarski ratovi i napredak kršćanskih kraljevstava i vojnih redova u prethodno poganskim oblastima u Baltiku i na sjeveroistoku Finske izazvali su prisilnu asimilaciju velikog dijela lokalnog stanovništva u europsku kulturu.[183]

Tijekom ranog perioda razvijenog srednjeg vijeka Njemačkom je vladala otonska dinastija, koja se borila za kontrolu nad moćnim vojvodama koji su vladali teritorijalnim vojvodstvima još od razdoblja migracija. Njih je 1024. zamijenila salijska dinastija, koja se sukobila s papstvom pod carem Henrikom IV (vl. 1084–1105) oko crkvenih imenovanja u sklopu borbe za investituru.[184] Njegovi nasljednici nastavili su borbu protiv papstva, kao i njemačkog plemstva. Nakon smrti cara Henrika V (vl. 1111–1125), koji je umro bez nasljednika, uslijedio je period nestabilnosti, sve dok Fridrik I Barbarossa (vl. 1155–1190) nije preuzeo carsko prijestolje.[185] Iako je vladao efikasno, osnovni su se problemi zadržali, te su se njegovi nasljednici nastavili boriti i u 13. stoljeću.[186] Barbarossin unuk, Fridrik II (vl. 1220–1250), koji je također bio prijestolonasljednik Sicilije preko svoje majke, često je ulazio u sukobe sa papstvom. Njegov je dvor bio poznat po učenjacima, a on je sam često optuživan za krivovjerje.[187] On i njegovi nasljednici imali su mnoge poteškoće, uključujući i upad Mongola u Europu sredinom 13. stoljeća. Mongoli su prvo probili kneževine Kijevske Rusije, a potom napali istočnu Europu 1241, 1259. i 1287. godine.[188]

Tapiserija iz Bayeuxa (detalj), koja prikazuje Williama Osvajača (centar), njegovu polubraću Roberta (desno) i Odoa, biskupa Bayeuxa u vojvodstvu Normandija (lijevo)

Pod dinastijom Capeta, Francuska je polako počela širiti svoj autoritet nad plemstvom, proširivši se do Île-de-Francea kako bi vršila kontrolu nad većim dijelom države u 11. i 12. stoljeću.[189] Suočili su se sa snažnim protivnikom u liku normandijskih vojvoda, koji su 1066. pod Williamom Osvajačem (vojvoda 1035–1087), osvojili Englesku (vl. 1066–87) i stvorili državu koja se prostirala s obje strane Engleskog kanala i koja je, u različitim oblicima, trajala tijekom ostatka srednjega vijeka.[190][191] Normani su se naselili i na Siciliji i u južnoj Italiji kada se Robert Guiscard (umro 1085) tu iskrcao 1059. i osnovao vojvodstvo koje je kasnije postalo dio Kraljevine Sicilije.[192] Pod Anžuvinicima, Henrikom II (vl. 1154–89) i njegovim sinom Rikardom I (vl. 1189–99), kraljevi Engleske vladali su njome i velikim područjima Francuske,[193][n 19] koja su im pripala zahvaljujući braku Henrika II s Eleanorom od Akvitanije (umrla 1204), nasljednicom većeg dijela južne Francuske.[195][n 20] Rikardov mlađi brat Ivan (vl. 1199–1216) izgubio je Normandiju i ostatak sjeveroistočne Francuske 1204. godine, koji su pripali francuskom kralju Filipu II Augustu (vl. 1180–1223). To je dovelo do razmirica među engleskim plemstvom, a Ivanova strogost u pogledu financija u svrhu plaćanja neuspjelih pokušaja ponovnog osvajanja Normandije 1215. dovela je do stvaranja Velike povelje, koja je potvrdila prava i privilegije slobodnih ljudi u Engleskoj. Pod Henrikom III (vl. 1216–1272), Ivanovim sinom, plemstvu su učinjeni dodatni ustupci, a moć kralja je opala.[196] Francuska monarhija i dalje je pobjeđivala u sukobima protiv plemstva tijekom kasnog 12. i 13. stoljeća, unijevši još teritorija pod kontrolu centralne vlasti i centraliziravši kraljevsku upravu.[197] Pod Lujem IX (vl. 1226–1270) kraljevski prestiž dostigao je nove visine, te je Luj često služio kao posrednik u raznim razmiricama širom Europe.[198][n 21]

Na Pirinejskom poluotoku kršćanske države, koje su bile ograničene na njegov sjeverozapadni dio, počele su proboj protiv islamskih država na jugu, što je razdoblje koji se naziva rekonkvistom.[200] Do oko 1150. godine kršćanski se sjever sjedinio u pet glavnih kraljevstava: Leon, Kastilja, Aragon, Navara i Portugal.[201] Jug Pirinejskog poluotoka ostao je pod kontrolom islamskih država, isprva pod Kordopskim kalifatom, koji se 1031. raspao više malenih država, čiji se broj stalno mijenjao i koje su se zvale taife.[200] Te su se države borile s kršćanima dok Almohadski kalifat nije ponovo uspostavio centraliziranu vladavinu nad jugom Pirinejskog poluotoka tijekom 1170-ih.[202] Kršćanske snage napredovale su početkom 13. stoljeća, što je kulminiralo osvajanjem Sevilje 1248. godine.[203]

Križarski ratovi[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također: Bizantsko carstvo pod Makedonskom dinastijom i Bizantsko carstvo pod dinastijom Komnena
Krak des Chevaliers sagrađen je tijekom križarskih ratova za Ivanovce.[204]

U 11. stoljeću Seldžuci su osvojili veći dio Bliskog istoka, zauzevši Perziju tijekom 1040-ih, Jermeniju tijekom 1060-ih i Jeruzalem 1070. godine. Turska je vojska 1071. pobijedila bizantsku u bici kod Mancikerta i zarobila bizantskog cara Romana IV (vl. 1068–1071). Turci su nakon toga mogli slobodno napasti Malu Aziju, što je nanijelo jak udarac Bizantskom carstvu, zato što su mu oduzeli veći dio stanovništva i glavni izvor prihoda. Iako su se Bizantinci pregrupirali i donekle oporavili, nikada nisu potpuno vratili Malu Aziju i često su se morali braniti. I Turci su imali poteškoće, budući da su im Jeruzalem proteli egipatski Fatimidi i da su pretrpjeli niz unutarnjih građanskih ratova.[205] Bizantinci su se također suočili sa oživljenom Bugarskom, koja se krajem 12. i u 13. stoljeću proširila na Balkanu.[206]

Cilj križarskih ratova bilo je oduzimanje Jeruzalema iz muslimanske vlasti. Prvi križarski rat objavio je papa Urban II (papa 1088–1099) na koncilu u Clermontu 1095. kao odgovor na molbu bizantskog cara Alekseja I Komnena (vl. 1081–1118) za pomoć protiv daljnjeg muslimanskog napredovanja. Urban je obećao oprost svakome tko bude sudjelovao. Tisuće ljudi iz svih slojeva društva mobilizirali su se u čitavoj Europi i osvojili Jeruzalem 1099. godine.[207] Jedno od obilježja križarskih ratova bili su pogromi lokalnih Židova, do čega je često dolazilo kad su križari napuštali svoje zemlje i išli na Istok. Oni su bili naročito brutalni tijekom Prvog križarskog rata,[169] kada su jevrejske zajednice u Kölnu, Mainzu i Wormsu iskorijenjene, a ostale zajednice u gradovima između rijeka Sene i Rajne znatno smanjene.[208] Još jedan izdanak križarskih ratova bilo je osnivanje novih vrsta redovništva, viteških redova templara i ivanovaca, koji su spojili monaški život s vojnom službom.[209]

Križari su učvrstili svoja osvajanja u križarskim državama. Tijekom 12. i 13. stoljeća došlo je do niza sukoba između tih i okolnih muslimanskih država. Molbe tih država papstvu dovele su do novih križarskih ratova,[207] poput Trećeg križarskog rata, objavljenih u svrhu ponovnog osvajanja Jeruzalema, koji je Saladin (umro 1193) osvojio 1187. godine.[210][n 22] Četvrti križarski rat 1203. bio je usmjeren na Carigrad umjesto na Svetu zemlju, te je on zauzet 1204. godine, što je dovelo do uspostavljanja Latinskog carstva sa središtem u Carigradu[212] i do značajnog slabljenja Bizantskog carstva. Bizantinci su ponovo zauzeli Carigrad 1261. godine, ali nikada nisu dostigli svoju nekadašnju snagu.[213] Do 1291. godine sve križarske države bile su ponovo osvojene ili izgurane sa kopna, mada je titularno Jeruzalemsko kraljevstvo opstalo na Cipru još nekoliko godina nakon toga.[214]

Pape su pozivali na križarske ratove i drugdje osim u Svetoj Zemlji: u Španjolskoj, južnoj Francuskoj i duž Baltika.[207] Španjolski križarski ratovi spojili su se sa rekonkvistom Španjolske od muslimana. Iako su templari i ivanovci sudjelovali u španjolskim križarskim ratovima, osnovani su i slični španjolski vojno-religijski redovi, od kojih se do početka 12. stoljeća većina utopila u dva glavna reda, Red Kalatrava i Red Santiaga.[215] Sjeverna Europa također je ostala izvan kršćanskog utjecaja do 11. stoljeća ili kasnije, te je postala poprište križarskih ratova kao dio Sjevernih križarskih ratova od 12. do 14. stoljeća. Ti križarski ratovi također su izrodili jedan vojni red, Red braće mača. Još jedan red, Teutonski viteški red, iako izvorno osnovan u križarskim državama, usredotočio je veći dio svoje aktivnosti na Baltik nakon 1225. godine, a 1309. premjestio je glavno sjedište u Marienburg u Pruskoj.[216]

Intelektualni život[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom 11. stoljeća razvoj u filozofiji i teologiji doveo je do povećane intelektualne aktivnosti. Postojala je rasprava između realista i nominalista po pitanju koncepta "univerzalija". Filozofski diskurs bio je potaknut ponovnim otkrivanjem Aristotela i njegove usredotočenosti na empirizam i racionalizam. Učenjaci poput Petra Abelarda (umro 1142) i Petra Lombardijskog (umro 1164) uveli su Aristotelovu logiku u teologiju. Krajem 11. i početkom 12. stoljeća došlo je i do uspona katedralnih škola u zapadnoj Europi, što je označilo prijelaz sa učenja u manastirima na učenje u katedralama i gradovima.[217] Katedralne su škole, pak, potom zamijenili univerziteti osnovani u većim europskim gradovima.[217] Filozofija i teologija spojile su se u skolastici, pokušaju učenjaka 12. i 13. stoljeća da pomire autoritativne tekstove, prije svega Aristotela i Bibliju. Taj je pokret pokušao upotrijebiti sistematski pristup istini i razumu[218] i kulminirao je mišlju Tome Akvinskog (umro 1274), koji je napisao djelo Summa theologica, tj. Sažetak teologije.[219]

Na kraljevskim i plemićkim dvorovima došlo je do razvoja viteštva i etosa dvorske ljubavi. Ta se kultura izražavala na narodnom jeziku umjesto na latinskom i sastojala se od poema, priča, legendi i popularnih pjesama koje su širili trubaduri, putujući zabavljači. Priče su često zapisivali u chansons de geste ili "pjesme velikih djela", kao što su Pjesma o Rolandu i Pjesma o Hildebrandu.[220] Pisane su i religijske historije.[221] Geoffrey od Monmoutha (umro 1155) napisao je Povijest britanskih kraljeva, zbirku priča i legendi o kralju Arthuru.[222] Ostala djela bila su više povjesnog tipa, kao što su Podvizi cara Fridrika (Gesta Friderici Imperatoris) Otta od Freisinga (umro 1158), u kojem je opisao djela Fridrika Barbarosse, te Podvizi kraljeva (Gesta regum) Williama od Malmesburyja (umro 1143) o kraljevima Engleske.[221]

Srednjovjekovni učenjak pravi precizna mjerenja, ilustracija u rukopisu iz 14. stoljeća

Pravna znanost napredovala je u 12. stoljeću. U razvijenom srednjem vijeku studiralo se i sekularno i kanonsko, odnosno crkveno pravo. Sekularno pravo, odnosno rimsko pravo, mnogo je napredovalo otkrićem djela Corpus iuris civilis u 11. stoljeću, a do 1100. rimsko se pravo počelo podučavati u Bologni. To je dovelo do bilježenja i standardizacije zakonika u čitavoj zapadnoj Europi. Također se studiralo kanonsko pravo, te je oko 1140. redovnik po imenu Gracijan (12. stoljeće), učitelj u Bologni, napisao ono što će postati standardni tekst kanonskog prava – Decretum Gratiani.[223]

Među posljedicama grčkog i islamskog utjecaja na ovaj period u europskoj povijesti bile su zamjena rimskih brojeva dekadnim pozicijskim brojnim sistemom i otkriće algebre, što je omogućilo napredniju matematiku. Došlo je do napretka u astronomiji nakon prijevoda Ptolemejevog Almagesta sa grčkog na latinski krajem 12. stoljeća. Također se proučavala i medicina, naročito na jugu Italije, gdje je islamska medicina utjecala na školu u Salernu.[224]

Tehnologija i vojska[uredi - уреди | uredi izvor]

Portret kardinala Huga od Saint-Chera, Tommaso da Modena, 1352, prvi poznati prikaz naočala.[225]

U 12. i 13. stoljeću u Europi je došlo do privrednog rasta i razvoja novih metoda proizvodnje. Glavna tehnološka dostignuća bili su otkriće vjetrenjače, prvih mehaničkih satova, manufakture žestokih pića i upotreba astrolaba.[226] Konkavne naočale izumio je oko 1286. godine neki nepoznati Talijan, koji je vjerojatno radio u Pisi ili njenoj okolici.[227]

Razvoj tropoljnog plodorednog sistema za sijanje usjeva[156][n 23] povećao je upotrebu zemljišta sa jedne polovine u upotrebi svake godine, pod starim dvopoljnim sistemom, na dvije trećine pod novim sistemom, što je dovelo do povećanja proizvodnje.[228] Razvoj teškog pluga omogućio je efikasniju obradu težeg tla, čemu je doprinijelo i širenje konjskog okovratnika, što je dovelo do upotrebe teglećih konja umjesto volova. Konji su brži od volova i zahtijevaju manje ispaše – faktori koji su potpomogli uvođenje tropoljnog sistema.[229]

Izgradnja katedrala i zamkova unaprijedila je građevinsku tehnologiju, što je dovelo do razvoja velikih kamenih građevina. U pomoćne građevine spadale su nove gradske vijećnice, kuće, mostovi i desetinske štale.[230] Izgradnja brodova poboljšala se sa upotrebom metoda rebra i daske umjesto starog rimskog sistema rupe i klina. Ostala poboljšanja u vezi s brodovima bila su upotreba latinskog jedra i krmene statve, od kojih su oba povećala brzinu kojom brod može ploviti.[231]

U pogledu vojske, došlo je do povećane upotrebe pješaštva sa specijaliziranim ulogama. Zajedno sa još uvijek dominantnom teškom konjicom, vojske su često uključivale jahaće i pješadijske samostrijelce, kao i podrivače i inženjerce.[232] Samostrijeli, za koje se znalo još od kasne antike, više su se koristili djelomično zbog češćeg opsadnog ratovanja u 10. i 11. stoljeću.[151][n 24] Sve veća upotreba samostrijela u 12. i 13. stoljeću dovela je do upotrebe kaciga sa zatvorenim licem, teškog oklopa, kao i konjskog oklopa.[234] Barut je postao poznat u Europi do sredine 13. stoljeća i zabilježeno je da su ga upotrebili Englezi u ratu protiv Škota 1304. godine, iako je samo korišten kao eksploziv, a ne oružje. Topovi su se koristili za opsade tijekom 1320-ih, a ručni pištolji počeli su se koristiti do 1360-ih.[235]

Arhitektura, umjetnost i glazba[uredi - уреди | uredi izvor]

Romanička crkva Marije Lach, Njemačka

U 10. stoljeću osnivanje crkava i manastira dovelo je do razvoja kamene arhitekture koja je razradila narodne rimske forme, od čega potječe termin "romanika". Gdje je to bilo moguće, rimske građevine od cigle i kamena ponovo su se koristile zbog već dostupnog materijala. Iz probnih prvih pokušaja poznatih kao prva romanika stil je procvjetao i proširio se Europom u nevjerojatno homogenoj formi. Netom prije 1000. godine došlo je do velikog talasa izgradnje kamenih crkvi po čitavoj Europi.[236] Romaničke građevine imale su masivne kamene zidove, otvore nadsvođene polukružnim lukovima, malene prozore i, naročito u Francuskoj, kamene lučne svodove.[237] Veliki portal sa obojenim skulpturama u visokom reljefu postao je središnje obilježje fasada, naročito u Francuskoj, a kapiteli stupova često su rezbareni narativnim scenama izmišljenih čudovišta i životinja.[238] Prema C. R. Dodwellu, povjesničaru umjetnosti, "gotovo su sve crkve na Zapadu ukrašavane zidnim slikama", od kojih je preživio samo mali broj.[239] Zajedno sa razvojem u crkvenoj arhitekturi, razvijena je i osobena europska forma zamka, koja je postala ključna u politici i ratovanju.[240]

Romanička umjetnost, a naročito prerada metala, dostigla je najsofisticiraniju formu u mezanskoj umjetnosti, u kojoj su se jasno istakle jedinstvene umjetničke ličnosti poput Nikole Verdrunskog (umro 1205), i gotovo klasičnan stil može se vidjeti u djelima poput krstionice u Liègeu,[241] što je u kontrastu s figurama uvijajućih životinja na gloucesterskom svijećnjaku, koji je izrađen u isto to vrijeme. Velike iluminirane Biblije i psaltiri bili su tipični oblici luksuznih rukopisa, a oslikavanje izdova procvjetalo je u crkvama, često slijedeći šemu sa Sudnjim danom na zapadnom zidu, Kristom u mandorli na istočnom zidu i narativnim biblijskim scenama duž glavnog dijela crkve, ili, u slučaju najbolje očuvanog primjera, u Saint-Savin-sur-Gartempeu, na bačvastom svodu.[242]

Gotička unutrašnjost katedrale u Laonu, Francuska

Od ranog 12. stoljeća francuski su graditelji razvili gotički stil, označen korištenjem rebrastih svodova, šiljastih lukova, letećih upornjaka i velikih vitraža. Uglavnom se koristio na crkvama i katedralama, a njegova upotreba nastavila se u većem dijelu Europe sve do 16. stoljeća. U klasične primjere gotičke arhitekture spadaju katedrala u Chartresu i katedrala u Reimsu u Francuskoj, kao i katedrala u Salisburyju u Engleskoj.[243] Vitraž je postao ključni element u dizajnu crkvi i nastavio je tradiciju široke upotrebe zidnih slika, koje su do tada gotovo sasvim nestale.[244]

Tijekom tog perioda praksa iluminacije rukopisa postupno je prešla iz samostana u laičke radionice, tako da je, prema Janetti Benton, "do 1300. većina redovnika kupovala svoje knjige u prodavaonicama",[245] a časoslovi su se razvili kao oblik molitvene knjige za laike. Prerada metala nastavila je biti najprestižnija forma umjetnosti, sa emajlom iz Limogesa kao popularnom i relativno pristupačnom opcijom za predmete kao što su relikvijari i križevi.[246] U Italiji su inovacije Cimabua i Duccia, a zatim i trečentskog majstora Giotta (umro 1337), znatno povećale sofisticiranost i status štafelajnog slikarstva i fresaka.[247] Sve veći prosperitet tijekom 12. stoljeća rezultirao je većom proizvodnjom sekularne umjetnosti; sačuvani su mnogi izrezbareni predmeti od bjelokosti, kao što su figurice za igru, češljevi i malene religijske figure.[248]

Crkveni život[uredi - уреди | uredi izvor]

Samostanska reforma postala je važno pitanje tijekom 11. stoljeća, budući da su se elite počele brinuti da se redovnici ne pridržavaju pravila koja ih vežu za striktno religijski život. Opatija Cluny, osnovana u regiji Mâcon u Francuskoj 909. godine, stvorena je kao dio klinijevskih reformi, većeg pokreta samostanskih reformi kao odgovor na tu zabrinutost.[250] Cluny je ubrzo zadobio reputaciju isposništva i strogosti. Pokušavao je održati duševni život visoke vrijednosti stavljajući se pod zaštitu papstva i biranjem vlastitog opata bez miješanja laika, čime je održavao ekonomsku i političku neovisnost od lokalnih gospodara.[251]

Samostanska reforma inspirirala je promjenu u sekularnoj crkvi. Ideale na kojima se zasnivala u papstvo je unio papa Lav IX (papa 1049–1054), pruživši ideologiju svećeničke neovisnosti, koja će dovesti do borbe za investituru krajem 11. stoljeća. U tu su se borbu uključili papa Grgur VII (papa 1073–1085) i car Henrik IV, koji su se isprva sukobili po pitanju imenovanja biskupa, a ta se razmirica potom pretvorila u bitku o idejama investiture, svećeničkog braka i simonije. Car je vidio zaštitu Crkve kao jednu od svojih dužnosti, a htio je i sačuvati pravo postavljanja vlastitih biskupa unutar svoje države; međutim, papstvo je inzistiralo na neovisnosti Crkve od sekularnih gospodara. Ta pitanja ostala su neriješena do kompromisa iz 1122. godine, poznatog kao Wormski konkordat. Ta razmirica predstavlja značajan stadij u stvaranju papske monarhije odvojene od laičkih vlasti i izjednačene s njima. Njena je trajna posljedica bila i to što su njemački prinčevi stekli veliku moć na račun njemačkih careva.[250]

Razvijeni srednji vijek bio je period velikih religijskih pokreta. Osim križarskih ratova i samostanskih reformi, ljudi su pokušavali sudjelovati u novim oblicima religijskog života. Osnovani su novi samostanski redovi, među njima i kartuzijanci i cisterciti. Cisterciti su se brzo raširili u svojim ranim godinama pod vodstvom Bernarda od Clairvauxa (umro 1153). Ti novi redovi formirani su kao odgovor na osjećaj laika da benediktinsko redovništvo više nije odgovarao potrebama laika, koji su se, zajedno sa onima koji su se htjeli priključiti religijskom životu, htjeli vratiti jednostavnijem pustinjačkom redovništvu ranog kršćanstva ili apostolskom životu.[252] Poticana su i vjerska hodočašća. Stara mjesta hodočašća poput Rima, Jeruzalema i Compostele primala su sve veći broj posjetilaca, a slavu su stekla i nova mjesta poput Monte Garganoa i Barija.[253]

U 13. stoljeću prosjački redovifranjevci i dominikanci – koji su se zaklinjali na život u siromaštvu i preživljavali prošenjem, dobili su odobrenje papstva.[254] Religijske grupe poput valdenga i humilijata također su se pokušale vratiti životu ranog kršćanstva sredinom 12. i početkom 13. stoljeća, ali ih je papstvo osudilo kao heretike. Neki su se priključili katarima, još jednom heretičkom pokretu koji je papstvo osudilo. Godine 1209. propovijedan je križarski rat protiv katara, Katarski križarski rat, koji ih je, zajedno sa srednjovjekovnom Inkvizicijom, eliminirao.[255]

Kasni srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Kasni srednji vijek

Rat, glad i kuga[uredi - уреди | uredi izvor]

Prve godine 14. stoljeća obilježila je pojava gladi, s kulminacijom u velikoj gladi 1315–1317. godine.[256] Uzrok velike gladi bio je postupni prijelaz iz srednjovjekovnog toplog perioda u malo ledeno doba, što je povećalo rizik od nestašice hrane u vrijeme kad su vremenske prilike uzrokovale smanjene prinose u poljoprivredi.[257] Godine u razdoblju 1313–1314. i 1317–1321. bile su posebno kišovite u cijeloj Europi, što je za posljedicu imalo masovno podbacivanje prinosa ljetine.[258] Klimatske promjene koje su bile rezultat smanjenja prosječnih godišnjih temperatura u 14. stoljeću pratila je ekonomska kriza.[259]

Egzekucija nekih od vođa žakerije, iz rukopisa Chroniques de France ou de St Denis, 14. stoljeće.

Ovim je nesrećama godine 1347. slijedila crna smrt, bolest koja se širila Europom slijedeće tri godine.[260]}[n 25] Broj smrtnih slučajeva u Europi bio je vjerojatno oko 35 miliona, oko jedne trećine ukupne populacije. Posebno su bili pogođeni gradovi zbog velike gustine naseljenosti.[n 26] Široka područja ostala su potpuno nenaseljena i u nekim su djelovima poljoprivredne površine ostale neobrađene. To je dovelo do povećanja nadnica, budući da su zemljoposjednici nastojali stimulirati preostale malobrojne radnike na rad u svojim poljma. Dodatni problemi bili su niske najamnine i niska potražnja za hranom, što je dodatno umanjilo prihode od poljoprivrede. Radnici u gradovima također su osjećali da imaju pravo na više nadnice, što je dovelo do narodnih buna diljem Europe.[263] Najpoznatiji ustanci bili su žakerija (jacquerie) u Francuskoj, seljački ustanak u Engleskoj i pobune u gradovima Firenci u Italiji i Ghentu i Brugesu u Flandriji. Trauma izazvana kugom dovela je do povećanog stupnja milosrđa diljem Europe, koje se manifestiralo osnivanjem novih dobrotvornih ustanova, samoranjavanjem flagelanata i progonom Židova.[264] Stanje se dodatno pogoršalo ponovnom pojavom kuge tokom cijelog 14. stoljeća, koja je nastavljala povremeno pogađati Europu sve do kraja srednjega vijeka.[260]

Društvo i gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također: Europska moda 14. stoljeća, Europska moda 15. stoljeća, i Historija ekonomske misli

Društvene prilike diljem Europe bitno su bile poremećene epidemijom crne smrti. Manje produktivna zemljišta ubrzo su napuštena, pošto su preživjeli mogli doći do plodnijih terena.[265] Mada je kmetstvo u zapadnoj Europi propadalo, ono je postalo uobičajeno u istočnoj Europi, gdje su ga zemljoposjednici nametnuli svojim podanicima koji su prije bili slobodni.[266] Većina seljaka u zapadnoj Europi dogovorila se da zamijene rad koji su kao kmetovi dugovali svojim zemljoposjednicima za najam zemlje plaćen novcem.[267] Postotak kmetova među seljaštvom smanjio se krajem srednjeg vijeka s više od 90% na 50%.[163] Zemljoposjednici su također postali svjesniji zajedničkih interesa s drugim vlasnicima zemljišta, te su zajedno nastupali kako bi iznudili dodatne privilegije od svojih vlasti. Dijelom i na nagovor zemljoposjednika vlasti su pokušale donijeti zakone koji bi vratili ekonomske uvjete koji su postojali prije crne smrti.[267] Pismenost među stanovništvom koji ne pripada kleru počela je postupno rasti i urbano stanovništvo počinje oponašati interes plemstva za viteštvo.[268]

Židovske zajednice protjerane su iz Engleske 1290, a iz Francuske 1306. godine. Premda je nekima dozvoljen povratak u Francusku, većina se nije mogla vratiti, pa se mnogi Židovi sele na istok naseljavajući se u Poljsku i Mađarsku.[269] Židovi su protjerani i iz Španjolske 1492. i potom se nastanili u Turskoj, Francuskoj, Italiji i Nizozemskoj.[169] Razvoj bankarstva u Italiji tijekom 13. vijeka nastavio se kroz cijelo 14. stoljeće, djelomično potaknut povećanjem broja oružanih sukoba u tom periodu i potrebom pape za premještanjem novca među različitim kraljevstvima. Mnogi od bankara ovog doba posuđivali su novac kraljevima s velikim rizikom, te su neki i bankrotirali kad neki od kraljeva nisu bili u stanju vratiti dug.[270][n 27]

Državni preporod[uredi - уреди | uredi izvor]

Europa 1360. godine

Tijekom kasnog srednjeg vijeka svjedočimo pojavi jakih nacionalnih država utemeljenih na vladavini kraljeva, pogotovo Kraljevine Engleske, Kraljevine Francuske i kršćanskih kraljevina na Pirinejskom poluotoku: Aragona, Kastilje i Portugala. Dugi ratovi u kasnom srednjem vijeku pojačali su kraljevu kontrolu nad vlastitim kraljevstvom i posebno su teško pogodili seljaštvo. Kraljevi su profitirali od stalnih oružanih sukoba jer su proširivali vrijednost kraljevskih zakona po čitavom kraljevstvu i povećavali opseg zemlje koju su izravno kontrolirali.[271] Veliki troškovi ratovanja učinili su da metode naplate poreza budu djelotvorne, a i sama stopa oporezivanja često se povećavala.[272] Potreba da se od stanovništva koje plaća porez dobije pristanak za povećanje poreza dovela je do povećanja moći i autoriteta političkih institucija kao što je engleski parlament i skupština staleža u Francuskoj.[273]

Ivana Orleanska u prikazu iz 15. stoljeća.

Kroz cijelo 14. stoljeće francuski su kraljevi nastojali proširiti svoj utjecaj na čitavo svoje kraljevstvo na štetu teritorijalnih imanja plemstva.[274] Naišli su na velik otpor pri pokušaju zapljene imanja engleskih kraljeva u južnoj Francuskoj, što je izazvalo početak Stogodišnjeg rata,[275] koji je trajao do 1453. godine.[276] U ranim fazama rata engleska je strana pod vodstvom Edwarda III (vl. 1327–1377) i njegovog sina Edwarda, Crnog Princa (umro 1376),[n 28] bilježila niz velikih uspjeha pobjedom u bici kod Crécyja i kod Poitiersa, osvajanjem grada Calaisa i kontrolom velikog djela francuskog teritorija.[n 29] Nered koji je nastao na teritoriju pod francuskom kontrolom u prvim je godinama rata gotovo uništio Francusko kraljevstvo.[279] Početkom 15. stoljeća Francuska još jednom dolazi do ruba propasti, ali u kasnim 1420-im vojni uspjesi Ivane Orleanske (umrla 1431) donose konačnu pobjedu francuskih kraljeva nad Englezima i osvajanje engleskih posjeda u južnoj Francuskoj 1453. godine.[280] Cijena u ljudskim životima bila je vrlo visoka, francusko stanovništvo na kraju rata bilo je brojčano prepolovljeno u odnosu na početak rata. Ipak, rat je imao pozitivan učinak na engleski nacionalni identitet, pošto je pridonio spajanju raznih lokalnih identiteta u engleski nacionalni ideal. Rat s Francuzima pripomogao je i formiranju nacionalne kulture u Engleskoj, koja se odvojila od francuske kulture. Prije izbijanja rata francuska je kultura imala dominantan utjecaj u Engleskoj.[281] Rana faza Stogodišnjeg rata obilježena je dominacijom engleskih strijelaca dugim lukom,[282] i pojavom topa na bojnom polju kod Crécyja 1346. godine.[235]

Na teritoriju suvremene Njemačke nastavlja se dominacija Svetog Rimskog Carstva, ali izborna priroda dodjele carske krune nije omogućavala formiranje trajne dinastije oko koje bi se formirala jaka država.[283] U istočnoj Europi dolazi do jačanja Kraljevine Poljske, Mađarske i Češke.[284] Kraljevine Pirinejskog poluotoka nastavile su osvajati teritorij na štetu tamošnjih muslimanskih država.[285] Portugal se tijekom 15. stoljeća usredotočio na ekspanziju prekomorskih posjeda, dok su ostala kraljevstva bila podijeljena poteškoćama oko kraljevskog nasljedstva i drugih problema.[286] Nakon poraza u Stogodišnjem ratu, u Engleskoj je izbio dugotrajni građanski rat poznat kao Rat dviju ruža, koji je trajao sve do 1490-ih godina[287] i okončao se proglašenjem Henrika Tudora za kralja (vl. 1485–1509. kao Henrik VII) i konsolidiranjem njegovih engleskih posjeda pobjedom nad Richardom III (vl. 1483–1485) u bici kod Boswortha 1485. godine.[288] Skandinavske su zemlje prolazile kroz razdoblje unifikacije pod Kalmarskom unijom krajem 14. i početkom 15. stoljeća, koja je ujedinila Norvešku, Dansku i Švedsku, ali ponovo su se raspale nakon smrti Margarete I od Danske (vl.1387–1412). Najznačajnija sila na području Baltičkog mora bio je Hanzeatski savez, trgovačka konfederacija gradova-država, koja je dominirala trgovinom od zapadne Europe do Rusije.[289] Škotska se pod vodstvom Roberta Brucea (vl. 1306–1329) oslobađa engleske dominacije, a sam Bruce dobija papino priznanje njegove krune 1328. godine.[290]

Kolaps Bizanta[uredi - уреди | uredi izvor]

Mada je carska dinastija Palaeologa uspjela preoteti Carigrad od zapadnih Europljana 1261. godine, nije više bila u stanju vratiti kontrolu nad većinom bivšeg teritorija. Oni su uglavnom kontrolirali samo mali dio Balkanskog poluotoka oko Carigrada, zatim sam grad te neke priobalne teritorije na Crnom moru i oko Egejskog mora. Bivši bizantinski teritoriji podijeljeni su između Srpskog carstva, Drugog bugarskog carstva i Mletačke republike. Moć bizantskih careva ugrozilo je tursko pleme Osmanlija, koji su se pojavili u Maloj Aziji početkom 13. stoljeća i brzo se širili tijekom 14. stoljeća. Osmansko carstvo brzo se širi Europom, pretvara Bugarsku u vazalnu državu 1366. godine i osvaja Srbiju 1389. godine nakon njezinaporaza u bici na Kosovom polju. Narodi zapadne Europe okupili su 1396. godine vojsku kako bi oslobodili kršćanske balkanske zemlje te proglasili novi križarski rat. Velika vojna sila poslana je na Balkan, ali je pretpjela poraz od Turaka u bici kod Nikopolja.[291] Carigrad je konačno pao u ruke Turaka 1453. godine.[292]

Kontroverze unutar crkve[uredi - уреди | uredi izvor]

Guy de Boulogne okrunjuje papu Grgura XI, prikaz na minijaturi u Froissartovim Kronikama

Tokom nemirnog 14. stoljeća dolazi do uspostave Avinjonskog papstva u razdoblju od 1305. do 1378. godine,[293] poznatog i kao "babilonsko ropstvo papstva" (paralela na židovsko babilonsko ropstvo),[294] a potom i do velike šizme u trajanju od 1378. do 1418. godine, kad su postojala dvojica, potom i trojica suprotstavljenih papa, a svakog od njih su podržavale različite države.[295] U prvim godinama 15. stoljeća, nakon čitavog stoljeća nemira, crkveni su poglavari 1414. sazvali Koncil u Kostanci i iduće godine koncil je smijenio jednog od suprotstavljenih papa, ostavivši samo dva pretendenta. Nakon smjene svih pretendenata, u studemom 1417. godine koncil izabrao potpuno novog papu, Martina V (papa 1417–1431).[296]

Osim šizme, zapadna crkva bila je rastrzana i teološkim kontroverzama, od kojih su se neke pretvorile u hereze. Engleski teolog John Wycliffe (umro 1384) osuđen je kao heretik 1415. zbog učenja da laici mogu imati pristup tekstu Biblije te imati stav o euharistiji, što je bilo suprotno crkvenoj doktrini.[297] Wycliffeova učenja utjecala su na dva značajna heretička pokreta u kasnom srednjem vijeku, lolarde u Engleskoj i husite u Češkoj.[298] Na Čehe je djelovalo i učenje Jana Husa, koji je spaljen na lomači 1415. godine nakon što je osuđen za herezu na Koncilu u Kostanci. Husitska crkva, iako pogođena križarskim ratom protiv nje, preživjela je i nakon srednjeg vijeka.[299] Neke hereze ovog doba bile su montirane, kao npr. optužbe protiv templara, što je dovelo do njihovog rasformiranja 1312. godine i podjele njihovog velikog bogatstva između francuskog kralja Filipa IV (vl. 1285–1314) i Malteškog viteškog reda.[300]

Papstvo je u kasnom srednjem vijeku dodatno rafiniralo koncept transupstancijacije, postavivši pravilo da je samo kler u mogućnosti pretvoriti hostiju i vino u euharistiju, što je dodatno udaljilo laike od klera. Laici su i dalje prakticirali hodočašća, obožavanje relikvija i vjerovanje u moć Sotone. Mistici kao Meister Eckhart (umro 1327) ili Thomas à Kempis (umro 1471) pisali su djela koja su podučavala laike da se usredotoče na unutarnji duhovni život, što je udarilo temelje protestantske reformacije. Osim misticizma, postaje rašireno vjerovanje u vještice i vještičarenje, te krajem 15. stoljeća crkva počinje davati vjerodostojnost narodnim strahovima i, počev od 1484. godine, osuđivati vještice. Godine 1486. izlazi djelo Malleus Maleficarum (= "Vještičji čekić"), najpopularniji priručnik za lovce na vještice.[301]

Učenjaci, intelektualci i istraživanja[uredi - уреди | uredi izvor]

U kasnom srednjem vijeku dvojica svećenika i filozofa – Ivan Duns Škot (umro 1308) [n 30] i William Occam (umro oko 1348),[218] – započinju reakciju protiv skolastike i kritiziraju primjenu razuma na teološka pitanja. Njihovo učenje, zajedno s drugm misliocima, dovelo je do potkopavanja prevlađujuće platonske ideje "univerzalija". Occamovo inzistiranje da razum djeluje neovisno o vjeri omogućilo je odvajanje znanosti od teologije i filozofije.[302] Pravnu znanost obilježava postojano uvođenje rimskog prava u područja koje je prethodno reguliralo običajno pravo. Jedina iznimka u tom trendu bila je Engleska, u kojoj se i dalje isticalo običajno pravo (common law). Gotovo sve zemlje kodificirale su svoje zakone u zakonike, koji su doneseni diljem kontinenta osim u Kastilji, Poljskoj i Litvi.[303]

Svećenici proučavaju astronomiju i geometriju, Francuska, početak 15. stoljeća

Obrazovanje je većim dijelom bilo rezervirano za formiranje budućih svećenika. Osnovno učenje slova i brojeva odvijalo se u okrilju obitelji ili uz pomoć seoskog svećenika, ali viši stupanj obrazovanja, trivium (gramatika, retorika i logika), predavao se u vjerskim školama u sklopu katedrala i u gradskim školama. Došlo je do širenja viših trgovačkih škola, pogotovo u Italiji, gdje su postojala mjesta s više od jedne takve institucije. U 14. i 15. stoljeću univerziteti su se proširili diljem Europe. Uvelike se povećala prisutnost književnosti na narodnom jeziku, čiji su najznačajniji predstavnici bili Dante Alighieri (umro 1321), Petrarca (umro 1374) i Giovanni Boccaccio (umro 1375) u Italiji 14. stoljeća, Geoffrey Chaucer (umro 1400) i William Langland (umro oko 1386) u Engleskoj, te François Villon (umro 1464) i Christine de Pizan (umro oko 1430) u Francuskoj. Veći dio književnosti ostaje religiozne tematike i, premda je veći dio još uvijek pisan latinskim jezikom, počinje se javljati velika potražnja za opisima života svetaca i ostalih svjedočenja vjere na narodnim jezicima.[303] Ovu je potražnju potaknulo jačanje pokreta Devotio Moderna, a najviše formiranje Bratstva zajedničkoga života te radovima njemačkih mistika kao što su Meister Eckhart i Johannes Tauler (umro 1361).[304] Došlo je i do značajnog razvoja kazališta u obliku prikaza mirakula pod pokroviteljstvom Crkve.[303] Pri kraju ovog razdoblja razvoj tiskarskog stroja oko 1450. godine doveo je do osnivanja prvih izdavačkih kuća u cijeloj Europi do kraja 15. stoljeća.[305] Stopa pismenosti među stanovništvom se povećala, ali je još uvijek bila niska; procijene stope pismenosti za 1500. godinu kreću se, naime, oko 10% za muškarce i oko 1% za žene.[306]

Početkom 15. stoljeća zemlje Pirinejskog poluotoka počinju sponzorirati geografska istraživanja izvan europskih granica. Portugalski princ Henrik Moreplovac (umro 1460) organizirao je ekspedicije koje su za njegova života otkrile Kanarske otoke, Azore i Zelenortske otoke. Ekspedicije su nastavljene i nakon njegove smrti: Bartolomeu Dias (umro 1500) doplovio je do Rta dobre nade 1486, a Vasco da Gama (umro 1524) oplovio je Afriku i došao do Indije 1498. godine.[307] Ujedinjene španjolske monarhije Kastilje i Aragona sponzorirale su putovanje Kristofora Kolumba (umro 1506) 1492. godine, koje je dovelo do otkrića Amerika.[308] Engleska kruna pod vladavinom Henrija VII sponzorirala je putovanje Johna Cabota (umro 1498) 1497. godine, koji je doplovio do Otoka Cape Breton.[309]

Tehnološki i vojni razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedna od značajnijih promjena u vojnoj sferi u kasnom srednjem vijeku bilo je povećano korištenje pješaštva i lake konjice.[310] Engleska je vojska vrlo uspješno koristila i strijelce s dugim lukom, dok druge zemlje nisu uspjele stvoriti slične postrojbe strijelaca koje bi imale tako veliki uspjeh.[311] Potaknut povećanom efikasnošću samostrijela, nastavljen je razvoj oklopa, tako je razvijen puni oklop kao zaštita od samostrijela i od prvog nosivog vatrenog oružja koje se počelo pojavljivati na bojnim poljima.[312] Oružje na motki dodatno se usavršilo, posebno kod flamanskog i švicarskog pješaštva, naoružanog piketima i drugim dugim kopljima.[313]

Jedan od važnijih napredaka u poljoprivredi bio je masovniji uzgoj ovaca s vunom duge dlake, što je omogućilo predenje čvršćih niti. Važna je i zamjena tradicionalne preslice za predenje vune s kolovratom, što je utrostručilo brzinu predenja.[314][n 31] Nešto manje složena inovacija, koja je ipak bitno poboljšala svakodnevni život, bila je upotreba dugmadi za pričvršćivanje odjeće, što je omogućilo da se odjeća drži uz tijelo bez potrebe da je se veže s pomoću uzica.[316] Vjetrenjače su dodatno poboljšane izumom toranjskog mlina, čiji je gornji dio mogao rotirati i prilagoditi se tako smjeru puhanja vjetra.[317] Prva visoka peć pojavila se oko 1350. godine u Švedskoj i doprinijela povećanju količine proizvedenog željeza i njegove kvalitete.[318] Godine 1447. u Veneciji je donesen prvi patent, koji je štitio pravo izumitelja na vlastiti izum.[319]

Umjetnost i arhitektura[uredi - уреди | uredi izvor]

Prikaz veljače (februara) u iluminiranom rukopisu Très Riches Heures du Duc de Berry, 15. stoljeće

Kasni srednji vijek u Europi općenito se podudara s kulturnim periodima trečenta i rane renesanse u Italiji, dok su sjeverna Europa i Španjolska nastavile primjenjivati gotički stil, postupno sve više elaboriran u 15. stoljeću, sve do kraja tog razdoblja. Međunarodna gotika dvorski je stil koji se proširio gotovo cijelom Europom u desetljećima oko 1400. godine; jedan od remek djela tog razdoblja jest Molitvenik vojvode od Berryja.[320] S pojavom staleža bogatih trgovaca u Italiji i Flandriji kao značajnog pokrovitelj umjetnosti, diljem Europe došlo je do uspona sekularne umjetnosti, kako kvalitetom tako i kvantitetom. Narudžbe su uglavnom bile ulja na platnu s portretom naručitelja i sve veći raspon luksuznih predmeta: nakita, predmeta od bjelokosti, ukrašenih škrinja (ital. cassone) i posuđa od majolike. Ovi predmeti obuhvaćaju i hispano-maursko posuđe, koje su proizvodili lončari Mudéjar u Španjolskoj. Kraljevi su posjedovali mnoštvo takvih predmeta, ali osim zlatnih pehara malo ih je ostalo sačuvano.[321] Razvila se italijanska manufaktura svile, tako da zapadne crkve i elite nisu više bile ovisne o uvozu svile iz Bizanta i islamskog svijeta. U Francuskoj i Flandriji tkanje složenih tapiserija, kao npr. Dama i jednorog, postalo je značajna industrija luksuza.[322]

Nakon velikih vanjskih kiparskih kompozicija ranih gotičkih crkava naglasak se stavlja na kiparstvo unutar građevine, čime grobnice postaju više elaborirane, a i drugi se elementi, popit propovjedaonica, raskošno ukrašavaju, primjerice propovjedaonica sv. Andrije u Pistoji. Postaju uobičajene oltarne pale od rezbarenog i oslikanog drva, posebno u crkvama s više bočnih kapela. Rano nizozemsko slikarstvo, čiji su predstavnici Jan van Eyck (umro 1441) i Rogier van der Weyden (umro 1464), doseže razinu talijanskog slikarstva, a za njime ne zaostaju mnogo ni nordijski iluminirani rukopisi. Rukopise su masovno započeli prikupljati pripadnici sekularne elite, koji su sve više naručivali i knjige sa sekularnom tematikom, posebno historijskom. Od 1450. godine nadalje veliku popularnost dobijaju tiskane knjige, usprkos njihovoj još uvijek visokoj cijeni. Prije 1500. godine već je bilo tiskano više od 30.000 različitih izdanja inkunabula i drugih djela,[323] dok su iluminirane rukopise nastavili naručivati samo kraljevi i rijetki pripadnici aristokracije. Od sredine 15. stoljeća u sjevernoj Europi cjenovno su postali dostupni drvorezi vrlo malih dimenzija, gotovo svi religiozne tematike, čak i seljacima. Bogatije skupine stanovništva dobavljale su skuplja grafička djela s vrlo različitim prikazima.[324]

Moderna percepcija[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također: Mračno doba (Europa)
Srednjovjekovna ilustracija sferične Zemlje u kopiji djela L'Image du monde iz 14. stoljeća

Srednjovjekovno razdoblje često je prikazivano kao "vrijeme neznanja i praznovjerja", koje je pretpostavljalo "riječ religijskih autoriteta iznad osobnog iskustva i racionalnog djelovanja".[325] Takav je prikaz posljedica razdoblja renesanse i prosvjetiteljstva, tijekom kojih su znanstvenici i mislioci suprotstavljali svoju intelektualnu kulturu kulturi srednjovjekovnog svijeta, na štetu samoga srednjeg vijeka. Renesansni znanstvenici gledali su na srednji vijek kao na vrijeme propadanja visoke kulture i civilizacije klasičnog svijeta. Smatrali su i da je razum superioran u odnosu na vjeru, pa su na srednji vijek gledali kao na vrijeme neznanja i praznovjerja.[326]

Drugi autori objašnjavaju da je razum općenito bio visoko cijenjen u srednjem vijeku. Povjesničar znanosti Edward Grant piše: "Ako su revolucionarne racionalne misli bile izražene [u 18. stoljeću], one su bile moguće samo zbog duge srednjovjekovne tradicije afirmirane upotrebe razuma kao jedne od osnovnih čovječjih aktivnosti".[327] Također, suprotno uvriježenom mišljenju, David Lindberg piše da je "mislilac iz vremena kasnog srednjeg vijeka rijetko iskusio represivnu silu crkve i smatrao je sebe slobodnim (posebno u prirodnim znanostima) slijediti razum i promatranje kamo god ga oni vodili".[328]

Karikaturalan prikaz srednjeg vijeka reflektirao se i na specifična pitanja. Jedno od pogrešnih shvaćanja, propagirano od 19. stoljeća nadalje[329] i još uvijek dosta rašireno, jest da su svi ljudi u srednjem cijeku vjerovali da je Zemlja ravna ploča.[329] To je neistina, jer su predavači na srednjovjekovnim univerzitetima obično objašnjavali kako činjenice dokazuju da je Zemlja sferična.[330] Lindberg i Ronald Numbers, još jedan znanstvenik koji proučava ovo razdoblje, tvrdi da "jedva da je postojao kršćanski učenjak u srednjem vijeku koji nije priznavao [Zemljinu] sferičnost i čak znao njezin približni opseg".[331] Druga pogrešna shvaćanja ― primjerice, da je "Crkva u srednjem vijeku zabranjivala obdukcije i seciranja", da je "pojava kršćanstva uništila antičku znanost" ili da je "srednjovjekovna crkva ugušila razvoj prirodne filozofije" ― Numbers citira kao primjere popularnih mitova koji se još uvijek navode kao povijesne istine, premda ih povijesna istraživanja ne podupiru.[332]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. U jednoj knjizi tiskanoj 1883. mračno doba izjednačeno je sa srednjim vijekom, ali počev od Williama Patona Kera 1904. termin "mračno doba" obično je rezerviran za rano srednjovjekovlje. Na taj način, na primjer, mračno doba definira Encyclopaedia Britannica u izdanju iz 1911.
  2. Zapovjednici rimske vojske u tom su području, kako se čini, uzeli hranu i druge potrepštine namijenjene Gotima i potom ih prodavali Gotima. Do pobune je došlo kad je jedan rimski zapovjednik pokušao zarobiti gotske vođe ali ih nije uspio sve pohvatati.[31]
  3. Ponekad se navodi i 480. godina, kad je umro Julije Nepot, prethodnih Romula Augustula; Nepot je i nakon svog svrgavanja nastavio tvrditi da je on zakoniti car na zapadu i pritom je pod svojom kontrolom držao dijelove Dalmacije.[40]
  4. Engleska riječ (slave) (= rob) potječe od latinske riječi Sclavus, kojom su se označivali Slaveni.[49]
  5. U njegovom grobu, otkrivenom 1653. godine, pronađeno je oružje i velika količina zlata.[52]
  6. Takvu pratnju povjesničari su nazvali comitatus, premda se u to vrijeme taj termin nije rabio. U uporabu je ušao u 19. stoljeću i stvoren je na temelju termina koji je Tacit, rimski povjesničar iz 2. stoljeća, koristio da označi bliske drugove nekog plemića ili vladara.[67]
  7. Muslimanska vojska ranije je osvojila kraljevstvo Vizigotâ u Španjolskoj, nakon što je porazila vizigotskog kralja Ruderika (umro 711. ili 712) u bici kod Gaudaletea.[95]
  8. Papska je država potrajala sve do 1870, kad je Kraljevina Italija zauzela njen veći dio.[100]
  9. Karolinška minuskula razvila se iz poznoantičkog uncijala, koji je bio manji i zaobljeniji oblik latinice u odnosu na oblik koji se koristio u antici.[105]
  10. Do ponovnog ujedinjenja nakratko je došlo 844. godine pod Karlom III, poznatim kao "Debeli", premda je i tad svaki dio carstva zadržao posebnu upravu. Karlo je svrgnut 887, a umro je siječnja 888. godine.[110]
  11. Karolinšku je dinastiju još 888. godine svrgnuo kralj Odo (vl. 888–898), do tada grof Pariza.[111] Premda su pripadnici karolinške dinastije u zapadnim zemljama nakon Odove smrti bivali kraljevima, za kraljeve su povremeno krunisani i članovi Odove obitelji ― njegov brat Robert I bio je kralj 922–933, a Robertov zet Rudolf od 929 do 936. godine ― prije no što su Karolinzi ponovo preuzeli prijestolje.[112]
  12. Hugo Kapet bio je unuk Roberta I.[112]
  13. Ovo područje u kojemu su se naselili Vikinzi s vremenom se proširilo i odatle su kretale osvajačke ekspedicije prema Engleskoj, Siciliji i južnoj Italiji.[115]
  14. Taj način nasljeđivanja naziva se primogenitura.[160]
  15. Teška konjica uvedena je u Europu iz perzijskog katafrakta iz 5. i 6. stoljeća, ali dodatak stremena u 7. stoljeću omogućio je iskorištavanje pune snage konja i jahača u borbi.[161]
  16. U Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj postojao je još jedan tip "plemića", ministerialisi, koji su u biti bili neslobodni vitezovi. Vukli su porijeklo od kmetova koji su služili kao ratnici ili vladini dužnosnici, što je podizalo status njihovih potomaka koji su mogli posjedovati feudove i postati vitezovi, iako su još uvijek tehnički bili kmetovi.[163]
  17. Nekolicina židovskih seljaka ostala je na imanjima pod bizantskom vladavinom na Istoku, kao i neki na Kreti pod mletačkom vladavinom, ali su oni bili iznimka u Europi.[170]
  18. Te dvije grupe – Nijemci i Talijani – pristupali su svojim trgovačkim dogovorima na različite načine. Većina njemačkih gradova surađivala je sa Hanzom, za razliku od talijanskih gradova-država, koje su ulazile u međusobne sukobe.[174]
  19. Te oblasti često se zajedno nazivaju Anžujskim carstvom.[194]
  20. Eleanora je prethodno bila u braku s Lujem VII od Francuske (vl. 1137–1180), ali je njihov brak poništen 1152. godine.[195]
  21. Luja je kanonizirao papa Bonifacija VIII 1297. godine.[199]
  22. Tada su osnovani i vojno-religijski redovi poput templara i ivanovaca, koji su potom imali važnu ulogu u križarskim državama.[211]
  23. Do 1000. pojavio u sjevernoj Europi, a u 12. stoljeću već se koristio u Poljskoj.[228]
  24. Samostrijeli se sporo ponovo pune, što ograničava njihovu upotrebu na otvorenim bojnim poljima. U opsadama sporost nije velika mana, budući da se samostrijelci mogu sakriti iza utvrđenja prilikom ponovnog punjenja.[233]
  25. Posljednjih je godina među povjesničarima postignuta suglasnost da se radilo o obluku bubonske kuge, ali neki povjesničari u posljednje vrijeme dovode u pitanje ovu tezu.[261]
  26. Njemački grad Lübeck, primjerice, u vrijeme crne smrti izgubio je 90% stanovništva.[262]
  27. To se desilo obitelji Bardi i Peruzzi 1340-ih godina nakon što je kralj Edward III od Engleske odbacio bilo kakva potraživanja prema sebi.[270]
  28. Edwardov nadimak vjerojatno dolazi od njegovog crnog oklopa koji je nosio u bitkama, a prvi ga je upotrijebio John Leland 1530-ih ili 1540-ih godina.[277]
  29. Calais je ostao u engleskim rukama do 1558. godine.[278]
  30. Engleska riječ dunce ("glupan") vuče porijeklo iz imena Dunsa Škota.[302]
  31. Ovaj je kolovrat još uvijek bio jednostavan, nije imao ugrađenu papučicu za uvijanje i povlačenje niti. Ova će inovacija biti izumljena tek u 15. stoljeću.[315]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1.0 1.1 1.2 Power 2006, str. 304.
  2. Mommsen 1942, str. 236–237.
  3. 3.0 3.1 3.2 Heather 2006, str. 111.
  4. 4.0 4.1 Collins 1999, str. 138–139.
  5. Cunliffe 2008, str. 391–393.
  6. 6.0 6.1 Mommsen 1942, str. 236‒237.
  7. Singman 1999, str. x.
  8. Knox "History of the Idea of the Renaissance"
  9. 9.0 9.1 Hankins 2001, str. xvii.
  10. Miglio 2006, str. 112.
  11. Albrow 1997, str. 205.
  12. 12.0 12.1 Murray 2004, str. 4.
  13. Hrvatski jezični portal, s.v. medievalan.
  14. Dictionary.com, S.V. Middle Ages.
  15. V. naslove John Watts, Making of Polities Europe 1300–1500 ili Steven A. Epstein, Economic History of Later Medieval Europe 1000–1500, kao i datumski završetak srednjega vijeka naveden u George Holmes (ed.), Oxford History of Medieval Europe.
  16. Davies 1996, str. 291‒293.
  17. V. naslov Nigel Saul, Companion to Medieval England 1066–1485.
  18. Kamen 2005, str. 29.
  19. Mommsen 1942, str. 226.
  20. Mommsen, Gardner & De la Croix 1986, str. 242.
  21. Cunliffe 2008, str. 391‒393.
  22. Collins 1999, str. 3‒5.
  23. 23.0 23.1 Brown 1989, str. 24‒25.
  24. 24.0 24.1 Collins 1999, str. 9.
  25. Collins 1999, str. 24.
  26. Cunliffe 2008, str. 405–406.
  27. Collins 1999, str. 31‒33.
  28. Brown 1989, str. 34.
  29. Brown 1989, str. 65‒86.
  30. Brown 1989, str. 82‒94.
  31. Collins 1999, str. 51.
  32. Bauer 2010, str. 47‒49.
  33. Bauer 2010, str. 56‒59.
  34. Bauer 2010, str. 80‒83.
  35. Collins 1999, str. 59‒60.
  36. 36.0 36.1 Cunliffe 2008, str. 417.
  37. James 2009, str. 67‒68.
  38. Bauer 2010, str. 117‒118.
  39. Wickham 2009, str. 79.
  40. 40.0 40.1 Wickham 2009, str. 86.
  41. Collins 1999, str. 116‒134.
  42. Brown 1989, str. 122‒124.
  43. Wickham 2009, str. 95‒98.
  44. Wickham 2009, str. 100‒101.
  45. Collins 1999, str. 100.
  46. 46.0 46.1 Collins 1999, str. 96‒97.
  47. Wickham 2009, str. 102‒103.
  48. Backman 2003, str. 86‒91.
  49. Coredon 2007, str. 261.
  50. James 2009, str. 82‒85.
  51. 51.0 51.1 James 2009, str. 77‒78.
  52. James 2009, str. 79‒80.
  53. James 2009, str. 78‒81.
  54. Collins 1999, str. 196‒208.
  55. Davies 1996, str. 235‒238.
  56. Adams 2001, str. 158‒159.
  57. Wickham 2009, str. 81–83.
  58. Bauer 2010, str. 200–202.
  59. 59.0 59.1 Bauer 2010, str. 206–213.
  60. Collins 1999, str. 126, 130.
  61. 61.0 61.1 Brown 1998, str. 8–9.
  62. James 2009, str. 95–99.
  63. Collins 1999, str. 140–143.
  64. Brown 1989, str. 174–175.
  65. Brown 1989, str. 181.
  66. Brown 1998, str. 45–49.
  67. Coredon 2007, str. 80.
  68. Geary 1988, str. 56–57.
  69. Wickham 2009, str. 189–193.
  70. Wickham 2009, str. 195–199.
  71. Wickham 2009, str. 204.
  72. Wickham 2009, str. 205–210.
  73. Wickham 2009, str. 211–212.
  74. Wickham 2009, str. 215.
  75. Gies & Gies 1973, str. 3–4.
  76. Lyon 1989, str. 191.
  77. Collins 1999, str. 143–145.
  78. Collins 1999, str. 149–151.
  79. Reilly 1993, str. 52–53.
  80. Brown 1998, str. 15.
  81. Cunliffe 2008, str. 427–428.
  82. Wickham 2009, str. 218–219.
  83. Grierson 1989, str. 97–98.
  84. Collins 1999, str. 218–233.
  85. Davies 1996, str. 328–332.
  86. Wickham 2009, str. 170–172.
  87. Colish 1997, str. 62–63.
  88. Lawrence 2001, str. 10–13.
  89. Lawrence 2001, str. 18–24.
  90. Wickham 2009, str. 185–187.
  91. Hamilton 2003, str. 43–44.
  92. Colish 1997, str. 64–65.
  93. Bauer 2010, str. 246–253.
  94. Bauer 2010, str. 347–349.
  95. Bauer 2010, str. 344.
  96. Wickham 2009, str. 158–159.
  97. Wickham 2009, str. 164–165.
  98. Bauer 2010, str. 371–378.
  99. Brown 1998, str. 20.
  100. Davies 1996, str. 824.
  101. Stalley 1999, str. 73.
  102. 102.0 102.1 Backman 2003, str. 109.
  103. Backman 2003, str. 117–120.
  104. Davies 1996, str. 302.
  105. Davies 1996, str. 241.
  106. Colish 1997, str. 66–70.
  107. Loyn 1989, str. 204.
  108. 108.0 108.1 Bauer 2010, str. 427–431.
  109. Backman 2003, str. 139.
  110. Collins 1999, str. 356–358.
  111. Collins 1999, str. 358–359.
  112. 112.0 112.1 Collins 1999, str. 360–361.
  113. Collins 1999, str. 397.
  114. Backman 2003, str. 141–144.
  115. Davies 1996, str. 336–339.
  116. Backman 2003, str. 144–145.
  117. Bauer 2010, str. 147–149.
  118. Collins 1999, str. 378–385.
  119. Collins 1999, str. 387.
  120. Davies 1996, str. 309.
  121. Collins 1999, str. 394–404.
  122. Davies 1996, str. 317.
  123. Wickham 2009, str. 435–439.
  124. Whitton 1998, str. 152.
  125. Wickham 2009, str. 439–444.
  126. Collins 1999, str. 385–389.
  127. Wickham 2009, str. 500–505.
  128. Davies 1996, str. 318–320.
  129. Davies 1996, str. 321–326.
  130. Crampton 2005, str. 12.
  131. Curta 2006, str. 246–247.
  132. Nees 2002, str. 145.
  133. Stalley 1999, str. 29–35.
  134. Stalley 1999, str. 43–44.
  135. Cosman 2007, str. 247.
  136. Stalley 1999, str. 45, 49.
  137. Kitzinger 1955, str. 36–53, 61–64.
  138. Henderson 1977, str. 18–21, 63–71.
  139. Henderson 1977, str. 36–42, 49–55, 103, 143, 204–208.
  140. Benton 2002, str. 41–49.
  141. Lasko 1972, str. 16–18.
  142. Henderson 1977, str. 233–238.
  143. Nicolle 1999, str. 28‒29.
  144. Nicolle 1999, str. 30.
  145. Nicolle 1999, str. 30‒31.
  146. Nicolle 1999, str. 34.
  147. Nicolle 1999, str. 39.
  148. Nicolle 1999, str. 58‒59.
  149. Nicolle 1999, str. 76.
  150. Nicolle 1999, str. 67.
  151. 151.0 151.1 Nicolle 1999, str. 80.
  152. Nicolle 1999, str. 88‒91.
  153. Whitton 1998, str. 134.
  154. Gainty & Ward 209, str. 352.
  155. Whitton 2003, str. 5–12.
  156. 156.0 156.1 156.2 Backman 2003, str. 156.
  157. Backman 2003, str. 164–165.
  158. Epstein 2009, str. 52–53.
  159. Barber 1992, str. 37–41.
  160. Cosman 2007, str. 193.
  161. 161.0 161.1 Davies 1996, str. 311–315.
  162. Singman 1999, str. 3.
  163. 163.0 163.1 Singman 1999, str. 8.
  164. Hamilton 2003, str. 33.
  165. Singman 1999, str. 143.
  166. Barber 1992, str. 33–34.
  167. Barber 1992, str. 48–49.
  168. Singman 1999, str. 171.
  169. 169.0 169.1 169.2 Loyn 1989, str. 191.
  170. 170.0 170.1 Epstein 2009, str. 54.
  171. Singman 1999, str. 13.
  172. 172.0 172.1 Singman 1999, str. 14.
  173. Singman 1999, str. 177–178.
  174. Epstein 2009, str. 81.
  175. Epstein 2009, str. 82–83.
  176. Barber 1992, str. 60–67.
  177. Backman 2003, str. 160.
  178. Barber 1992, str. 74–76.
  179. Backman 2003, str. 283–284.
  180. Barber 1992, str. 365–380.
  181. Davies 1996, str. 296.
  182. Backman 2003, str. 262–279.
  183. Barber 1992, str. 371–372.
  184. Backman 2003, str. 181–186.
  185. Jordan 2003, str. 143–147.
  186. Jordan 2003, str. 250–252.
  187. Denley 1998, str. 235–238.
  188. Davies 1996, str. 364.
  189. Backman 2003, str. 187–189.
  190. Jordan 2003, str. 59–61.
  191. Backman 2003, str. 189–196.
  192. Davies 1996, str. 294.
  193. Backman 2003, str. 263.
  194. Barlow 1988, str. 285–286.
  195. 195.0 195.1 Loyn 1989, str. 122.
  196. Backman 2003, str. 286–189.
  197. Backman 2003, str. 289–293.
  198. Davies 1996, str. 355–357.
  199. Hallam & Everard 2001, str. 401.
  200. 200.0 200.1 Davies 1996, str. 345.
  201. Barber 1992, str. 341.
  202. Barber 1992, str. 350–351.
  203. Barber 1992, str. 353–355.
  204. Kaufmann & Kaufmann 2001, str. 268–269.
  205. Davies 1996, str. 332–333.
  206. Davies 1996, str. 386–387.
  207. 207.0 207.1 207.2 Loyn 1989, str. 106–107.
  208. Lock 2006, str. 397–399.
  209. Barber 1992, str. 145–149.
  210. Payne 2000, str. 204–205.
  211. Lock 2006, str. 353–356.
  212. Lock 2006, str. 156–161.
  213. Backman 2003, str. 299–300.
  214. Lock 2006, str. 122.
  215. Lock 2006, str. 205–213.
  216. Lock 2006, str. 213–224.
  217. 217.0 217.1 Backman 2003, str. 232–237.
  218. 218.0 218.1 Loyn 1989, str. 293–294.
  219. Colish 1997, str. 295–301.
  220. Backman 2003, str. 252–260.
  221. 221.0 221.1 Davies 1996, str. 349.
  222. Saul 2000, str. 113–114.
  223. Backman 2003, str. 237–241.
  224. Backman 2003, str. 241–246.
  225. Ilardi 2007, str. 18–19.
  226. Backman 2003, str. 246.
  227. Ilardi 2007, str. 4–5, 49.
  228. 228.0 228.1 Epstein 2009, str. 45.
  229. Backman 2003, str. 156–159.
  230. Barber 1992, str. 68.
  231. Barber 1992, str. 73.
  232. Nicolle 1999, str. 125.
  233. Singman 1999, str. 124.
  234. Nicolle 1999, str. 130.
  235. 235.0 235.1 Nicolle 1999, str. 296–298.
  236. Benton 2002, str. 55.
  237. Adams 2001, str. 181–189.
  238. Benton 2002, str. 58–60, 65–66, 73–75.
  239. Dodwell 1993, str. 37.
  240. Benton 2002, str. 295–299.
  241. Lasko 1972, str. 240–250.
  242. Benton 2002, str. 91–92.
  243. Adams 2001, str. 195–216.
  244. Benton 2002, str. 185–190, 269–271.
  245. Benton 2002, str. 250.
  246. Benton 2002, str. 135–139, 245–247.
  247. Benton 2002, str. 264–278.
  248. Benton 2002, str. 248–250.
  249. Hamilton 2003, str. 47.
  250. 250.0 250.1 Rosenwein 1982, str. 40–41.
  251. Barber 1992, str. 143–144.
  252. Barber 1992, str. 144–149.
  253. Morris 1998, str. 199.
  254. Barber 1992, str. 155–167.
  255. Barber 1992, str. 185–192.
  256. Loyn 1989, str. 128.
  257. Backman 2003, str. 373–374.
  258. Epstein 2009, str. 41.
  259. Backman 2003, str. 370.
  260. 260.0 260.1 Loyn 1989, str. 269.
  261. Epstein 2009, str. 171–172.
  262. Singman 1999, str. 189.
  263. Backman 2003, str. 374–380.
  264. Davies 1996, str. 412–413.
  265. Epstein 2009, str. 184–185.
  266. Epstein 2009, str. 246–247.
  267. 267.0 267.1 Keen 1988, str. 234–237.
  268. Vale 1998, str. 346–349.
  269. Loyn 1989, str. 192.
  270. 270.0 270.1 Keen 1988, str. 237–239.
  271. Watts 2009, str. 201–219.
  272. Watts 2009, str. 224–233.
  273. Watts 2009, str. 233–238.
  274. Watts 2009, str. 166.
  275. Watts 2009, str. 169.
  276. Loyn 1989, str. 176.
  277. Barber 1978, str. 242–243.
  278. Davies 1996, str. 545.
  279. Watts 2009, str. 180–181.
  280. Watts 2009, str. 317–322.
  281. Davies 1996, str. 423.
  282. Nicolle 1999, str. 186.
  283. Watts 2009, str. 170–171.
  284. Watts 2009, str. 173–175.
  285. Watts 2009, str. 173.
  286. Watts 2009, str. 327–332, 340.
  287. Watts 2009, str. 340.
  288. Davies 1996, str. 425–426.
  289. Davies 1996, str. 431.
  290. Davies 1996, str. 408–409.
  291. Davies 1996, str. 385–389.
  292. Davies 1996, str. 446.
  293. Thomson 1998, str. 170–171.
  294. Loyn 1989, str. 45.
  295. Loyn 1989, str. 153.
  296. Thomson 1998, str. 184–187.
  297. Thomson 1998, str. 197–199.
  298. Thomson 1998, str. 218.
  299. Thomson 1998, str. 213–217.
  300. Loyn 1989, str. 201–202.
  301. Davies 1996, str. 436–437.
  302. 302.0 302.1 Davies 1996, str. 433–434.
  303. 303.0 303.1 303.2 Davies 1996, str. 438–439.
  304. Keen 1988, str. 282–283.
  305. Davies 1996, str. 445.
  306. Singman 1999, str. 224.
  307. Davies 1996, str. 451.
  308. Davies 1996, str. 454–455.
  309. Davies 1996, str. 511.
  310. Nicolle 1999, str. 180.
  311. Nicolle 1999, str. 183.
  312. Nicolle 1999, str. 188.
  313. Nicolle 1999, str. 185.
  314. Epstein 2009, str. 193–194.
  315. Singman 1999, str. 36.
  316. Singman 1999, str. 38.
  317. Epstein 2009, str. 200–201.
  318. Epstein 2009, str. 203–204.
  319. Epstein 2009, str. 213.
  320. Benton 2002, str. 253–256.
  321. Lightbown 1978, str. 78.
  322. Benton 2002, str. 257–262.
  323. British Library Staff "Incunabula Short Title Catalogue" British Library.
  324. Griffiths 1996, str. 17–18, 39–46.
  325. Lindberg 2003, str. 8.
  326. Davies 1996, str. 291–293.
  327. Grant 2001, str. 9.
  328. Peters 2005, str. 8182.
  329. 329.0 329.1 Russell 1991, str. 49–58.
  330. Grant 1994, str. 626–630.
  331. Lindberg & Numbers 1986, str. 342.
  332. Numbers "Myths and Truths in Science and Religion: A historical perspective" Lecture archive

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Adams, Laurie Schneider (2001). A History of Western Art (Third izd.). Boston, MA: McGraw Hill. ISBN 0-07-231717-5. 
  • Albrow, Martin (1997). The Global Age: State and Society Beyond Modernity. Stanford, CA: Stanford University Press. ISBN 0-8047-2870-4. 
  • Backman, Clifford R. (2003). The Worlds of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-512169-8. 
  • Barber, Malcolm (1992). The Two Cities: Medieval Europe 1050–1320. London: Routledge. ISBN 0-415-09682-0. 
  • Barber, Richard (1978). Edward, Prince of Wales and Aquitaine: A Biography of the Black Prince. New York: Scribner. ISBN 0-684-15864-7. 
  • Barlow, Frank (1988). The Feudal Kingdom of England 1042–1216 (Fourth izd.). New York: Longman. ISBN 0-582-49504-0. 
  • Bauer, Susan Wise (2010). The History of the Medieval World: From the Conversion of Constantine to the First Crusade. New York: W. W. Norton. ISBN 978-0-393-05975-5. 
  • Benton, Janetta Rebold (2002). Art of the Middle Ages. World of Art. London: Thames & Hudson. ISBN 0-500-20350-4. 
  • British Library Staff (8 January 2008). "Incunabula Short Title Catalogue". British Library. http://www.bl.uk/catalogues/istc/index.html. pristupljeno 8 April 2012. 
  • Brown, Peter. The World of Late Antiquity AD 150–750. Library of World Civilization. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 0-393-95803-5. 
  • Brown, Thomas (1998). "The Transformation of the Roman Mediterranean, 400–900". u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 1–62. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Bruni, Leonardo (2001). Hankins, James. ur. History of the Florentine People. 1. Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-00506-8. 
  • Colish, Marcia L. (1997). Medieval Foundations of the Western Intellectual Tradition 400–1400. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 0-300-07852-8. 
  • Collins, Roger (1999). Early Medieval Europe: 300–1000 (Second izd.). New York: St. Martin's Press. ISBN 0-312-21886-9. 
  • Coredon, Christopher (2007). A Dictionary of Medieval Terms & Phrases (Reprint izd.). Woodbridge, UK: D. S. Brewer. ISBN 978-1-84384-138-8. 
  • Cosman, Madeleine Pelner (2007). Medieval Wordbook: More the 4,000 Terms and Expressions from Medieval Culture. New York: Barnes & Noble. ISBN 978-0-7607-8725-0. 
  • Crampton, R. J. (2005). A Concise History of Bulgaria. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 0-521-61637-9. 
  • Cunliffe, Barry (2008). Europe Between the Oceans: Themes and Variations 9000 BC-AD 1000. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-11923-7. 
  • Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages 500-1250. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 0-521-89452-2. 
  • Davies, Norman (1996). Europe: A History. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 0-19-520912-5. 
  • Denley, Peter (1998). "The Mediterranean in the Age of the Renaissance, 1200–1500". u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 235–296. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Dodwell, C. R. (1993). The Pictorial Arts of the West: 800–1200. Pellican History of Art. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 0-300-06493-4. 
  • Eastwood, Bruce (2007). Ordering the Heavens: Roman Astronomy and Cosmology in the Carolingian Renaissance. History of Science and Medicine Library. Boston, MA: Brill. ISBN 978-90-04-16186-3. 
  • Epstein, Steven A. (2009). An Economic and Social History of Later Medieval Europe, 1000–1500. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-70653-7. 
  • Flexner, Stuart Berg (ed.). The Random House Dictionary of the English Language: Unabridged (Second izd.). New York: Random House. ISBN 0-394-50050-4. 
  • Gainty, Denis; Ward, Walter D. (2009). Sources of World Societies: Volume 2: Since 1500. Boston, MA: Bedford/St. Martin's. ISBN 0-312-68858-X. 
  • Geary, Patrick J. (1988). Before France and Germany: The Creation and Transformation of the Merovingian World. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 0-19-504458-4. 
  • Gies, Joseph; Gies, Frances (1973). Life in a Medieval City. New York: Thomas Y. Crowell. ISBN 0-8152-0345-4. 
  • Grant, Edward (2001). God and Reason in the Middle Ages. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-80279-6. 
  • Grant, E. (1994). Planets, Stars, & Orbs: The Medieval Cosmos, 1200–1687. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43344-0. 
  • Griffiths, Antony (1996). Prints and Printmaking. London: British Museum Press. ISBN 0-7141-2608-X. 
  • Hallam, Elizabeth M.; Everard, Judith (2001). Capetian France 987–1328 (Second izd.). New York: Longman. ISBN 0-582-40428-2. 
  • Hamilton, Bernard (2003). Religion in the Medieval West (Second izd.). London: Arnold. ISBN 0-340-80839-X. 
  • Heather, Peter (2006). The Fall of the Roman Empire: A New History of Rome and the Barbarians. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-532541-6. 
  • Henderson, George (1977). Early Medieval (Revised izd.). New York: Penguin. OCLC 641757789. 
  • Holmes, ur. (1988). The Oxford History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 0-19-285272-8. 
  • Ilardi, Vincent (2007). Renaissance Vision from Spectacles to Telescopes. Philadelphia: American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-259-7. 
  • James, Edward (2009). Europe's Barbarians: AD 200–600. The Medieval World. Harlow, UK: Pearson Longman. ISBN 978-0-582-77296-0. 
  • Jordan, William C. (2003). Europe in the High Middle Ages. Penguin History of Europe. New York: Viking. ISBN 978-0-670-03202-0. 
  • Kamen, Henry (2005). Spain 1469–1714 (Third izd.). New York: Pearson/Longman. ISBN 0-582-78464-6. 
  • Kaufmann, J. E.; Kaufmann, H. W. (2001). The Medieval Fortress: Castles, Forts and Walled Cities of the Middle Ages (2004 izd.). Cambridge, MA: De Capo Press. ISBN 0-306-81358-0. 
  • Keen, Maurice (1988) [1968]. The Pelican History of Medieval Europe. London: Penguin Books. ISBN 0-14-021085-7. 
  • Kitzinger, Ernst (1955). Early Medieval Art at the British Museum (Second izd.). London: British Museum. OCLC 510455. 
  • Knox, E. L.. "History of the Idea of the Renaissance". Europe in the Late Middle Ages. Boise State University. http://www.boisestate.edu/courses/latemiddleages/renaissance/historyren.shtml. pristupljeno 25 December 2012. 
  • Lasko, Peter (1972). Ars Sacra, 800–1200. Penguin History of Art (now Yale). New York: Penguin. ISBN 0-14-056036-X. 
  • Lawrence, C.H (2001). Medieval Monasticism: Forms of Religious Life in Western Europe in the Middle Ages (Third izd.). Harlow, UK: Longman. ISBN 0-582-40427-4. 
  • Lightbown, Ronald W. (1978). Secular Goldsmiths' Work in Medieval France: A History. Reports of the Research Committee of the Society of Antiquaries of London. London: Thames and Hudson. ISBN 0-500-99027-1. 
  • Lindberg, David C.; Numbers, Ronald L. (1986). "Beyond War and Peace: A Reappraisal of the Encounter between Christianity and Science". Church History 55 (3): 338–354. doi:10.2307/3166822. JSTOR 3166822. 
  • Lindberg, David C. (2003). "The Medieval Church Encounters the Classical Tradition: Saint Augustine, Roger Bacon, and the Handmaiden Metaphor". u: Lindberg, David C. and Numbers, Ronald L.. When Science & Christianity Meet. Chicago, IL: University of Chicago Press. ISBN 0-226-48214-6. 
  • Lock, Peter (2006). Routledge Companion to the Crusades. New York: Routledge. ISBN 0-415-39312-4. 
  • Loyn, H. R. (ed.) (1989). "The Middle Ages: A Concise Encyclopedia". u: Loyn, H. R.. The Middle Ages: A Concise Encyclopedia. London: Thames and Hudson. ISBN 0-500-27645-5. 
  • "Middle Ages". Dictionary.com. 2004. http://dictionary.reference.com/browse/Middle%20Ages. pristupljeno 7 April 2012. 
  • Miglio, Massimo (2006). "Curial Humanism seen through the Prism of the Papal Library". u: Mazzocco, Angelo. Interpretations of Renaissance Humanism. Brill's Studies in Intellectual History. Leiden: Brill. pp. 97–112. ISBN 978-90-04-15244-1. 
  • Mommsen, Theodore (April 1942). "Petrarch's Conception of the 'Dark Ages'". Speculum 17 (2): 226–242. doi:10.2307/2856364. JSTOR 2856364. 
  • Morris, Rosemary (1998). "Northern Europe invades the Mediterranean, 900–1200". u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 175–234. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Murray, Alexander (2004). "Should the Middle Ages Be Abolished?". Essays in Medieval Studies 21: 1–22. doi:10.1353/ems.2005.0010. 
  • Nees, Lawrence (2002). Early Medieval Art. Oxford History of Art. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-284243-5. 
  • Nicolle, David (1999). Medieval Warfare Source Book: Warfare In Western Christendom. London: Brockhampton Press. ISBN 1-86019-889-9. 
  • Numbers, Ronald (11 May 2006). "Myths and Truths in Science and Religion: A historical perspective". Lecture archive. The Faraday Institute for Science and Religion. http://www.st-edmunds.cam.ac.uk/faraday/CIS/Numbers/Numbers_Lecture.pdf. pristupljeno 25 January 2013. 
  • Payne, Robert (2000). The Dream and the Tomb: A History of the Crusades (First paperback izd.). New York: Cooper Square Press. ISBN 0-8154-1086-7. 
  • Peters, Ted (2005). "Science and Religion". u: Jones, Lindsay. Encyclopedia of Religion. 12 (Second izd.). Detroit, MI: MacMillan Reference. p. 8182. ISBN 978-0-02-865980-0. 
  • Power, Daniel (2006). The Central Middle Ages: Europe 950–1320. The Short Oxford History of Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-925312-8. 
  • Reilly, Bernard F. (1993). The Medieval Spains. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 0-521-39741-3. 
  • Rosenwein, Barbara H. (1982). Rhinoceros Bound: Cluny in the Tenth Century. Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press. ISBN 0-8122-7830-5. 
  • Russell, Jeffey Burton (1991). Inventing the Flat Earth-Columbus and Modern Historians. Westport, CT: Praeger. ISBN 0-275-95904-X. 
  • Saul, Nigel (2000). A Companion to Medieval England 1066–1485. Stroud, UK: Tempus. ISBN 0-7524-2969-8. 
  • Singman, Jeffrey L. (1999). Daily Life in Medieval Europe. Daily Life Through History. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 0-313-30273-1. 
  • Stalley, Roger (1999). Early Medieval Architecture. Oxford History of Art. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-284223-7. 
  • Tansey, Richard G.; Gardner, Helen Louise; De la Croix, Horst (1986). Gardner's Art Through the Ages (Eighth izd.). San Diego, CA: Harcourt Brace Jovanovich. ISBN 0-15-503763-3. 
  • Thomson, John A. F. (1998). The Western Church in the Middle Ages. London: Arnold. ISBN 0-340-60118-3. 
  • Vale, Malcolm (1998). "The Civilization of Courts and Cities in the North, 1200–1500". u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 297–351. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Watts, John (2009). The Making of Polities: Europe, 1300–1500. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-79664-4. 
  • Whitton, David (1998). "The Society of Northern Europe in the High Middle Ages, 900–1200". u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 115–174. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Wickham, Chris (2009). The Inheritance of Rome: Illuminating the Dark Ages 400–1000. New York: Penguin Books. ISBN 978-0-14-311742-1. 

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Ames, Christine Caldwell (February 2005). "Does Inquisition Belong to Religious History?". American Historical Review 110 (1): 11–37. doi:10.1086/531119. 
  • Cantor, Norman F. (1991). Inventing the Middle Ages: The Lives, Works, and Ideas of the Great Medievalists of the Twentieth Century. New York: W. Morrow. ISBN 9780688094065. 
  • Davis, R. H. C., ur. (1981). The Writing of History in the Middle Ages: Essays Presented to Richard William Southern. 0198225563: Oxford University Press. ISBN 0198225563. 
  • Fleischman, Suzanne (October 1983). "On the Representation of History and Fiction in the Middle Ages". History and Theory 23 (3): 278–310. JSTOR 2504985. 
  • Gurevich, Aron (1992). Howlett, Janet (translator). ur. Historical Anthropology of the Middle Ages. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 9780226310831. 
  • Spiegel, Gabrielle M. (January 1990). "History, Historicism, and the Social Logic of the Text in the Middle Ages". Speculum 65 (1): 59–86. JSTOR 2864472. 
  • Smith, Julia (2005). Europe After Rome: A New Cultural History, 500-1000. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 9780199244270. 
  • Stuard, Susan Mosher (1987). Women in Medieval History and Historiography. Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press. ISBN 9780812212907. 
  • Sullivan, Richard E. (April 1989). "The Carolingian Age: Reflections on its Place in the History of the Middle Ages". Speculum 64 (2): 267–306. JSTOR 2851941. 
  • Van Engen, John (June 1986). "The Christian Middle Ages as an Historiographical Problem". American Historical Review 91 (3): 519–552. JSTOR 1869130. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak Srednji vijek je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.