Gregorijanska reforma

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Gregorijanska reforma
Crtež Grgura VII
Crtež Grgura VII

Gregorijanska reforma je ime za pokret religijskih reformi tokom 11. vijeka, nazvan tako po svom lideru papi Grguru VII (pontifikat 1073.-85). Te reforme su se dugo vezivale uz sukob crkve i države, dok je njihov glavni cilj bio moralni integritet i nezavisnost klera.[1]

Još se i danas Gregorijanska reforma obično pogrešno smatra kao sinonimom borbe za Investituru, iako je ona bila samo jedan aspekt te reforme, a kasnije i od drugorazredne važnosti.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Grgur VII. je bio prvi papa koji je zabranio na sinodu održanom u novembru 1078. u Lateranskoj palači, dotadašnju tradicijsku Investituru tj. običaj da se visoki položaji u crkvi (biskup, opat...) kupuju od svjetovnih vladara.[1]

Zbog tog se borba oko Investiture ne može smatrati srcem sukoba koji je započeo 1075. između pape i cara Heinricha IV, koji se kao nasljednik cara Svetog rimskog carstva Heinricha III, smatrao prvim braniteljem Katoličke crkve. Bit će da je najvjerojatniji uzrok sukoba bilo Heinrichovo odbijanje da podrži papine zahtjeve za reformom, što je navelo Grgura da ekskomunicira Heinricha i da ga u februaru 1076. na godišnjem sinodu u Lateranskoj palači sramotno otpusti.[1] Grgur se odlučio za te drakonske mjere, nakon što su ga legati upoznali sa pismima njemačkih i talijanskih biskupa koji su gotovo svi odreda odbijali slušati njega i Heinricha IV, a neki su čak tražili da podnese ostavku.[1]

Iako je borba oko Investiture naizgled bila u centru pažnje, reformatorima je to ipak bilo manje važno od pitanja vezanih uz kanonsko pravo, izbore, simoniju (kupnja crkvenih položaja) i svećenički celibat. Papa je vodio ove reformatore poprilici sve do 1049., kad se reformski pokret u rimskoj crkvi toliko osnažio da mu nije trebalo pomagati.[1]

Zabrana Investiture bila je u samim korijenima Grgurove odlučnosti da reformira problematično stanje kršćanstva koje je izgubilo izvornu čistoću apostolske crkve. Grgur je inzistirao na kanonski izabranim biskupima (za biskupije) i opatima (za samostane). Samo bi oni bili pravi pastiri, sposobni voditi sve kršćane. Njegov je idealni svećenik opisan je u Evanđelju po Ivanu, on je čak 25 puta citirao taj opis u pismima koje je poslao za svog pontifikata. To su stihovi koji Krista prikazuju kao jedina vrata u tor (Ivan 10: 1-18).[1]

Još su tokom 10. vijeka pokušavali iskorijeniti simoniju, pojam za koji je kriv Simon Mag, čarobnjak koji je ponudio da kupi darove Svetog Duha od sv. Petra (Djela apostolska 8,18-19). Kanonskom definicijom simonije pozabavio se papa Grgur Veliki koji je napravio razne klasifikacije za nezakonito stjecanje visokih crkvenih položaja. Kako je simonija vrlo teško dokaziva, jer se može vrlo fleksibilno primjenjivati, vrlo je malo svećenika zbog tog i doista kažnjeno.[1]

Jedan od najčuvenijih primjera je papa Grgur VI koji je smjenjen 1046., nakon što je priznao da je prije konklave dao novac svom predhodniku Benediktu IX, ali se branio da on nije bio namjenjen njegovom izboru, već za dobrobit crkve.[1] Veliku buku podigli su kanonici Bamberške katedrale, koji su u prisutnosti Grgura VII optužili svog biskupa Hermanna za simoniju, jer je bamberške feude donirao kraljevim vazalima. Vrlo brzo je postalo sasvim uobičajeno govoriti o simoniji kao herezi, a neki reformatori su njen utjecaj na društvo vidjeli kao naročito štetan.[1]

Važnost koji je simonije imala za reformatore ali i ostatak društva 11. vijeka, može se ilustrirati na više načina. Za reformatore je polemika o ispravnosti crkvenih položaja dobijenih simonijom bila samo dio puno veće polemike vođene među religijskim liderima o efikasnosti sakramenata koje su dijelili takvi nedostojni svećenici.

Sa simonijom se obračunao i Humbert od Silva Candide opat, kardinal i bibliotekar Humbert od Silva Candide u svom djelu Libri tres adversus Simoniacos (Tri knjige protiv simonista) iz 1057./58. Po njemu su svi sakrammenti koje su podjelili simonisti (oni koji su zaređeni simonijom) bili nevaljali loši, pa je potrebno sve takve svećenike ponovno zarediti. Položaj koji negira bilo kakvu povezanost između svećenikovog karaktera i ispravnosti sakramenta uspješno je branio Petar Damjan, prior pustinjačkog samostana Fonte Avellana i kardinal-biskup Ostije. Njegov stav je i danas jedan od kamena temeljaca katoličke dogme.[1]

Simonija je bila pokretač velike Patarenske pobune u Milanskoj biskupiji protiv lokalnih svećenika, a isto tako i u Firenci koju su uglavnom vodili redovnici iz Opatije Vallombrossa.[1]

Pored simonije i izbora po Kanonskom pravu, najvažnije pitanje za protivnike i pristalice Gregorijanske reforme bilo je svećenički celibat.[1] Brak i konkubinat naročito među nižim svećenstvom bili su uobičajeni u velikom dijelu katoličke crkve, iako je to zabranjeno još od 325. i Prvog nikejskog koncila. Reformatori 11. vijeka bili su odlučni ukloniti takvo ponašanje po svaku cijenu. Nakon što je početkom 1049. za papu izabran Lav IX., Sveta stolica donosila je dekret za dekretom kojim je zahtijevala od svećenika da se odreknu svojih žena, zabranjujući njihovoj djeci da postanu svećenici (osim u posebnim okolnostima). Ti dekreti imali su malo utjecaja na pristalice svećeničkih brakova koji su svoje stavove branili, citatima iz Starog zavjeta, da su tadašnji propovjednici ženili, a navodili su i da je svećenički brak sasvim normalna stvar u pravoslavlju.[1] Zbog tog je papa ponekad nailazio na apsurdne situacije, kao što je bila ona iz 1075. u Konstanzu, gdje je lokalni biskup bio prisiljen dopustiti svojim oženjenim svećenicima da zadrže svoje položaje. Grgura je činjenica da se on oglušio na sve papinske dekrete i date zakletve toliko razljutila, da je odtad poslušnost postala kamen temeljac njegove ortodoksije. Ona je bila jedno od dostignuća Gregorijanske reforme, koja je bila svojevrsni uvod prema papinskom monarhizmu 13. vijeka.[1]

Gregorijanska reforma je pojam skovan sa apologetskom namjerom, a svoju popularnost duguje velikoj trotomnoj knjizi La Réforme Grégorienne (1924.-37.) Augustina Flichea, koji je djelatnost pape Grgura VII stavio u kontekst crkvenih reformi i jako naglasio borbu oko Investiture da opiše duhovni i intelektualni reformski pokret druge polovice 11. vijeka.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 "Gregorian Reform" (engleski). Encyclopædia Britannica. https://www.britannica.com/event/Gregorian-Reform. pristupljeno 16.3. 2018. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]