Pravoslavlje

Izvor: Wikipedia
Ne poistovećivati sa ortodoksijom.
Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Krist
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi
OrthodoxyInEurope.png
Ikona s likom Isusa Krista
Ikone su važan element pravoslavne pobožnosti. One se ne obožavaju kao tvar (slika ili komad drveta), već vjerniku služe da se usredotoči na molitvu i na onog ko je prikazan na ikoni. Cjelivanjem ikone cjeliva se prvolik izobražen na njoj.

Pravoslavlje (grčki Ορθοδοξία - pravovjerje) je prijevod grčke riječi ortodoksia. To je slavenski prijevod s kraja srednjeg vijeka. On je u biti tačan, ali bi bilo ispravnije koristiti riječ pravovjerje ili još bolje ortodoksija.Ta rec (doxa)se koristi kao liturgijski termin sa znacenjem slave: doxa to Patri ke to Io ke to Agio Pnevmati (slava Ocu i Sinu i Svetome duhu), i u tom smislu sasvim je pravilan prevod Pravoslavlje.

Pravoslavlje je jedno od ogranaka kršćanstva. Korijeni pravoslavlja sežu u početke kršćanstva. Formira se u istočnom dijelu Rimskog carstva-Vizantiji gde i ostaje kao zvanična religija do propasti Vizantijskog carstva. Ono je specifičan oblik kršćanstva nastao u okrilju vizantinske(vaseljenske) crkve čiju doktrinu nasleđuje grčka crkva.Oznaka grčka ne objašnjava, već iskrivljuje pojam. Od početaka Crkve, pravoslavlje je obuhvatalo manje- više celokupan prostor mediterana, uključujući i bliski istok i severnu afriku. ni posle pada Vizantije nije se pravoslavlje pokazivalo kao grčka crkva, jer živi uporedo u slovenskim, arapskim i grčkim oblastima. napomena je da je razuđenost obreda poseban kvalitet koji nudi pravoslavno iskustvo Crkve.

Pravoslavlje se manifestira kroz učenje Pravoslavne crkve.

Osnovna učenja pravoslavlja[uredi - уреди]

Osnovna učenja su koncipirana kroz nauk Pravoslavne crkve koji se zasniva na Simbolu vjere koji je usvojen na Vaseljenskim saborima (ekumenskim saborima) u prvim vjekovima kršćanstva i bili su obavezujući za cijelu hrišćansku Crkvu. Pravoslavna crkva priznaje samo prvih sedam sabora. Kasnije je došlo do promjene dijelova Simbola vjere od strane zapadnog dijela Crkve. To će, uz druge manje dogmatske razlike a ponajviše kulturne(ikonoborstvo), utjecati na definitivan razlaz između zapadnog i istočnog kršćanstva 1054. godine (Veliki raskol), koji nije ni prvi ni najveći razlaz istočnorimske i zapadnorimske crkve, ali je sigurno najduži. Vjeruje se u jednoga Boga. On se uopće naziva Ocem koji je nebeski otac svih ljudi koje je stvorio i stara se o njima. Ali, Bog se naziva Ocem kroz prvo lice Svete Trojice. Naime, Bog je jedan po suštini (biću), po ovom nauku, a trojičan po licima: "Otac, Sin i Sveti Duh". Sva tri božanska lica čine Trojicu "jednobitnu i nerazdjeljivu". Sva tri lica su jednaka među sobom i čine jedinstvo. Važno je napomenuti da postoji učenje o monarhiji Boga Oca, jer su Sveti Oci time jasno razdvojili ličnosti od prirode u Bogu.

Isus Krist/Исус Христос, sin božji, došao je na zemlju i primio tijelo čovječije radi spasenja ljudi - da bi ljudsku prirodu povrijeđenu grijehom, obnovio, sjedinio s Bogom, i ljude spasio od grijeha, zla, prokletstva i vječne smrti (pakla).

Gospod Isus Krist je rođen od Presvete Bogorodice - Marije. Ona se naziva uvijekdjevom (prisnodjevom) zato što je poslije natprirodnog rođenja Isusa, ostala i dalje djevojkom. Svojom moralnom čistotom i bogatstvom vrlina, ona je nadvisila sva stvorenja i postala najbliža Bogu.

Boga se ne može potpuno poznati - on je nedostižan za čovječiji razum, jer on beskonačno prevazilazi čovjekovu moć shvaćanja. O njemu se zna onoliko koliko je potrebno za ljudsko spasenje. On se ljudima objavljuje i pokazuje: - u božjim djelima u svijetu, tj. - u poretku u svemiru i zakonima koji u njemu vladaju, - u čovjekovoj duši koja osjeća Boga, poglavito u savjesti kroz koju nam govori glas njegov, a najviše u božjem otkrovenju (objavljivanju), i najpotpunije u Isusu Kristu, sinu božjem, koji se radi toga i javio na zemlji, umro u mukama i vaskrsao nakon tri dana. Odnosno, pre svega kroz ličnost Sina, jer Bog se i shvata kao pre svega ličnost.

Najznačajniji cilj kršćanskog života jeste zadobijanje vječnog spasenja. Za to je potrebno ispunjavati sljedeće vrline, a to su: čvrstina vjere, čistota duše, čestitost života i pripadnost Pravoslavnoj crkvi. Članom crkve tj. pravoslavnim kršćaninom se postaje krštenjem. Pravoslavni dogmati ističu da se nekršteni teško mogu spasti, tj. ući u Carstvo Nebesko (raj) posle telesne smrti. Sredstva koja čovjeku pomažu u dostizanju prethodnoga su post i molitva, dok je suština u moralnom i bogobojažljivom životu kojim se vera svedoči. Post i molitva imaju za cilj da čovjeku pomognu da lakše savlada sve teškoće koje pred njega dolaze i da zasluži Carstvo Nebesko. Molitve se uznose Bogu, a Presvetoj Bogorodici i svecima se moli kao ugodnicima pred Bogom, da se zauzmu za ljude pred Bogom. U Pravoslavnoj crkvi ima sedam svetih tajni (sakramenata) koje svaka za sebe stavlja pečat na zajednicu Boga i čovjeka:

Značajna odlika Crkve jesu sveci koji su svojim životom i djelima doprinijeli mnogo dobrobiti Crkve. Oni su još ovdje na zemlji svojim usavršavanjem u kršćanskim vrlinama postali bliski Bogu i zaslužili spasenje i Kraljevstvo Nebesko. Niko ne može da zasluži spasenje, ali su svetitelji pokazali, posvedočili Hrista u svom životu, pokazali su da je jedinstvo, življenje sa Bogom moguće i plodonosno. Mnogi od ovih svetaca su još za života činili čuda, iscjeljivali teške bolesnike i mnoge utješili i na ispravan put izveli. Neki su i posle smrti činili čuda preko svojih netruležnih moštiju. Tako se mnogima od njih za pomoć obraćaju i ljudi drugih konfesija i religija.

Gruzijski patrijarh Ilija II
Crkvena hijerarhija (jerarhija) - su svećenici na čelu s episkopima. Episkopi se smatraju nasljednicima apostola, prvih Kristovih učenika.

Pogrešno je nepomenuti tzv. carsko sveštenstvo, narod Božiji koji je krštenjem takođe uveden u čin.

Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mjesto gdje živa Crkva - vjernici, uznose Bogu svoje molitve a najvažniji dio crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedjeljom i drugim praznicima u hramovima. U stvari, liturgija sobom na najbolji način pokazuje samo biće Crkve- zajednice Boga i Njegovog naroda. Na Svetoj Liturgiji vjernici se pričešćuju kruhom i vinom za koje se tvrdi da mistično, za vrijeme liturgije, postaje tijelo i krv Isusova. Bez primanja istih nije moguće spasenje (prema riječima Isusovim iz Novog zavjeta (Luka 22,19; Ivan 6,53). Za liturgiju vjernici se pripremaju postom, molitvom, ispovijedanjem svojih grijeha i opraštanjem onima koji su se o njih ogriješili. Primanje Svetog Pričešća se poredi s duhovnom hranom, kao što tijelo treba hranu da bi živjelo, tako i duša - budući da je od nebeske suštine, treba se hraniti nebeskom hranom (tijelom i krvlju Isusovom kao spomenom na žrtvu Isusovu za iskupljenje ljudi). Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter - tzv. kateheza. Ali nije naglasak na pouci, već na ritmu bogosluženja koji vrhuni u liturgijskom slavlju. Liturgiju služi svećenik uz prisustvo vjernog naroda, a uz pomoć pjevnice koja nije neophodna ukoliko narod zna da odgovara na liturgiju.

Postoje tri stupnja svećeničke službe: đakon, svećenik (jerej), episkop. Episkop može vršiti sve svete tajne osim da postavlja drugog episkopa, za to su potrebna tri episkopa. Svećenik može vršiti skoro sve svete tajne, osim što ne može da rukopolaže druge svećenike, uloga đakona je još manja nego svećenika - on je na neki način pomoćnik svećeniku. Nema tu manje i veće uloge, stvar je u različitim službama koje su podjednako važne za ostvarenje Crkve. U stvari, đakon na liturgiji formalno ima više posla: kadi, prouznosi jektenije (molitve), napominje narodu i sveštenstvu kojim redom teku liturgijske radnje, čita Sv. pismo, pomaže pri pričešćivanju...

Najznačajnije djelo na kojem se zasniva liturgija jeste Sveto pismo koje čini Stari i Novi zavjet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavjet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Krista. Ali pre svega, liturgijska praksa je zasnovana na samom životu Crkve (i pre pisanja Novog zaveta postojala je Crkva i u njoj liturgija)

Struktura institucija pravoslavne crkve[uredi - уреди]

Pravoslavna crkva je, za razliku od Rimokatoličke, decentralizovana posle priznavanja privih arhiepiskopa (Bugarskog, Grčkog, Srpskog itd.) koji crkvenu službu vrše na svojim jezicima. Postoji i Vaseljenski patrijarh koji predstavlja naslednika vizantinskog patrijarha i sebe smatra poglavarom svih crkava. Međutim, to ostali arhiepiskopi ne priznaju, jer je vaseljenska crkva u četrnaestom veku, pred pad Vizantije bila primorana da prizna vlast rimskom Papi kako bi Vizantija dobila lobističku pomoć za odbranu od napada "jeretika sa istoka". Posle toga izbijaju nemiri pod vođstvom zilota koji opovrgavaju ovo priznanje.

Države i teritorije s većinskim pravoslavnim stanovništvom[uredi - уреди]

Vidi također[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]