Grijeh
Grijeh (ijek.) ili greh (ek.), u religiji, radnja kojom se krši zapovijed ili propis. U kršćanstvu grijeh je kršenje Božjih zapovijedi, pa grijeh udaljava čovjeka od Boga. To je uvreda Boga te zlo učinjeno drugima, ali i sebi. U širem smislu grijeh je opisivanje djela i nepromišljeno izgovorene misli koja narušava općeprihvaćena moralna pravila.
Abrahamske religije, koje imaju Boga, nastoje mu što više udovoljiti poštivanjem zapovijedi, a i većina religija ne podržava agresivnost i jasni prikaz nasilja, jer ga se smatra kao grijeh. U Rimokatoličkoj Crkvi i u nekim drugim Crkvama opraštanje i čišćenje grijeha odvija se na sakramentu ispovijedi, no čovjek se obično treba truditi ispraviti štetu koju je možda, zbog grijeha, počinio. U kršćanstvu, Isus je opraštao grijehe grješnicina i carinicima. U kršćanstvu, najveći grijeh je raditi sve ono što Bog u svojim zapovijedima zahtijeva, no bez ljubavi, kako su to činili farizeji. U islamu, najveći grijeh je smatranje da je Isa (Isus) Bog ili Sin Božji.
Grijeh je, zapravo, sve "ono" što je za religiju loše i/ili protuzakonito. Grijehom se smatra i jedenje određene hrane koja je, po nekim religijama, zabranjeno, no pripadnici drugih religija smatraju da takva hrana po mnogočemu ne bi trebala biti zabranjena i loša. Muslimani ne jedu svinjetinu, a većina hindusa ne jede govedinu, dok neki ljudi, iz kakvih vjerskih ili drugih razloga, ne piju alkoholna pića. Sedam glavnih grijeha u kršćanstvu stvara druge grijehe. Teški grijesi opraštaju se u ispovijedi, a oni čovjeka mogu zauvijek udaljiti od Boga, dok čovjek isto tako može sam sebe kazniti na vječni život u paklu. Učinjeni su iz velikih stvari. Manji grijesi učinjeni su iz malih stvari, no pogreške koje čovjek nesvjesno počini iz malih stvari, ne moraju obvezno biti grijeh.
Novozavetni termin za greh, hamartia, potiče od streljaštva; bukvalno znači »promašiti metu«.[1]
U početku nije crkva bila ta koja je mogla oprostiti grijehe već sam Bog.[2] Kasnije je uvedeno pravilo "Extra ecclesiam nulla salus" (izvan crkve nema spasenja); te jedino crkva može ponuditi zaštitu protiv bilo kojeg gubitka milosti.[2] Ta je funkcija ograničena na svećenike, osobito na episkopat koji u svom jedinstvu jamči legitimnost crkve i »koji je primio jurisdikciju oprosta grijeha«.[3]
Nemački filozof Fridrih Niče smatra da biblijska povest o prvorodnom grehu govori "o paklenom strahu boga pred naukom", odnosno o velikoj unutrašnjoj teškoći sveštenika, koji zna za samo jednu veliku opasnost, nauku, odnosno zdravo poimanje uzroka i posledice.[4]
Nauka izjednačava sa bogovima — kada čovek postaje naučan završeno je sa sveštenicima i bogovima! Nauka je prvi greh, klica svih grehova, iskonski greh. To je jedina pouka. — "Ne treba da saznaješ" — ostalo sledi iz toga.[4]
Prema Ničeu, početak Biblije sadrži čitavu psihologiju sveštenika. Niče smatra da je sveštenikov glavni problem dugo bio "kako da se bori protiv nauke?" Odgovor koji Biblija daje je: "napolje iz raja sa čovekom", jer sreća, dokolica, dovodi do misli, a "sve misli su rđave misli". Nauka se razvija u srećnom sticaju prilika — treba imati vremena, treba imati duha napretek da bi se saznavalo. Otuda je logika sveštenika da čoveka treba učiniti nesrećnim.[4] Primerno ovoj logici, sveštenici su uveli pojmove "greha", krivice i kazne, kao i učenje o "milosti", "iskupljenju", "oprostu" — izmišljene su da bi se u čoveku razorio pojam uzroka i posledice. Kada prirodne posledice nekog čina nisu više prirodne, već izvedene "sablasnim pojmovima praznoverja", onda je razorena pretpostavka za saznavanje — "onda se izvršio najveći zločin protiv čovečanstva", da bi onemogućio nauku, kulturu i samopoštovanje čoveka. "Sveštenik vlada pomoću izuma greha", zaključuje Niče.[4]
- ↑ Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
- ↑ 2,0 2,1 Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
- ↑ Cyprian, Epistle 69, 11.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Friedrich Nietzsche – Antikrist