Bog
 | Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
Bog je jedan od termina kojim se opisuje savršeno, nadljudsko biće, za koje mnogi ljudi vjeruju da je tvorac univerzuma. Koncept vjerovanja u jednog Boga je princip monoteizma.
Neke religije, mogu uključivati i antropomorfne osobine Boga, dok druge smatraju da je nemoguće i uvredljivo zamišljati Boga u fizičkoj formi. Neki smatraju da je Bog oličenje apsolutnog dobra, dok drugi smiraju da je Bog iznad ljudskog shvaćanja moralnosti.
Grci su bili umjetnici da zaodjenu istinu i stvarnost u ruho legende, a bogatstvom mašte i ljepotom reči, boja i oblika oni su besmrtne bogove spustili među smrtnike, dok su ljudima u isto reme, kroz apoteozu, otvorili put do vrhova Olimpa i božanskog života. Grci su jedini antički narod koji se nije plašio da sa finom i diskretnom ironijom pokaže da su ljudi stvorili bogove, a ne bogovi ljude i da bogovi postoje ljudi radi, a ne ljudi radi bogova. U toj slobodi da kroz kozmogonije, teogonije i gigantomahije ruše, kad im ustreba ili kad im se prohtje, stvaraju i dovode nova božanstva, leži snaga grčkog duha, hrabrost celog jednog etnosa, slobodnog i podjednako nezavisnog i prema nebu i prema zemlji. (domatrios)
Bog ili Božanstvo[α 1], tvorac neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog – Tvorac svekolike Vaseljene (Univerzuma). Pravoslavna teologija, dajući apofatičko tumačenje božanske suštine, više voli kategoriju tajne i slavoslovnih pojmova kad govori o Bogu, jer je to ime koje je iznad svakog imena (Filip. 2,9). U areopagitskom spisu "O božanskim imenima" pokazuje se da se Bog ne može čak ni definisati, niti ograničiti stvorenim predstavama, te da je sam pojam Boga relativan zato što se on odnosi na Njegov odnos sa tvorevinom, a ne na tajnu Njegove transcendentne suštine, odnosno na "nadsuštastvenu suštinu" (up. Nebeska jerarhija, XV, 2).
Predstavu o Bogu dao je sami Bog u svojim delima prijavljivanja u tvorevini i u Svome dolasku Ovaploćenjem Sina u istoriji. Sa svim teofanijama (bogojavljanjima) kojih je Stari Zavjet pun, ipak se u njima podvlači sveopšta transendentnost Boga. "Ja sam onaj koji jesam" (Izl. 3,14). Bog ima egzistenciju u sebi; nema drugo načelo ili cilj. Ovu ideju preuzeo je Novi Zavet, postapostolski spisi i prvi simboli hrišćanske vere, u kojima se Bog naziva Θεοτης, načelo egzistencije. On je Tvorac svojom voljom, ali tvorevina nije od njegove suštine.
Kao i Stari Zavjet (Is. 40; Ps. 104; Dan. 6,20), Novi Zavjet također upotrebljava samo ipostasnu kategoriju onda kad se odnosi na Boga (Djela 14,15). Teofanije (Bogojavljenja) Staroga Zavjeta koncentrišu se u velikoj epifaniji ili božanskom "snishođenju" (συγκαταωασις), ili Ovaploćenju Sina Božjeg, preko kojeg je omogućena ne samo religija nego i obvoženje, jer Ovaploćeni Logos uzima ljudsku prirodu u svoju ipostas. Ovaploćenje razotkriva ipostasni i epifanijski karakter Boga punog sažaljenja i ljubavi prema čovjeku, Boga koji "silazi" da cjeliva i zagrli svoj lik metnut u tvorevinu (Luka 7,11,15,10; 19,1; Jovan 5,2).
Za razliku od Starog Zavjeta, Novi Zavjet govori jasno o Bogu-Svetoj Trojici: Ocu, Sinu i Svetome Duhu. Hrišćanski trinitarni monoteizam jeste struktura najviše ljubavi. Trojičnost je odnos koji prevazilazi dualizam (dvojnost) na kojem je konstruirana starozavjetna teologija.
Crkveni Oci prave razliku između:
- Božanstva, suštine ili zajedničke prirode Boga
- Onoga što postoji oko suštine ili svojstava Božjih.
Oni govore o apsolutnoj transcedentnosti same suštine, o njenom apofatičkom karakteru. Ono što je suština Božja jeste van svakog afirmativnog ili negativnog poređenja sa svetom. Božanstvo (Θεοτης) ne može biti poistovjećeno ni sa jednim svojstvom ili djelanjem Boga. Termini teologije posmatraju, dakle, odnos između nas i Boga, a ne između nas i njegove suštine. Također, patristička teološka tradicija razlikuje:
- Zajedničku prirodu
- Ipostas Trojice
Ipostasi su nešto drugo od njihove zajedničke suštine ili njihovih zajedničkih djelanja. Otac nije ime prirode ili djelanja ili zajedničkog svojstva, nego ipostasi. Zato ipostasna, lična, svojstva ne treba da se mekšaju sa zajedničkim identičnim svojstvima božanstva (poistovjećujući prirodu Božju sa nerađanjem, koje je svojstvo Oca, Evnomije pogrešno zaključuje da Sin nema božansku prirodu).
Jedan mistički istočni pokret više je volio da naglasi apofatička svojstva Boga, na primjer:
- Transcedentnost - budući jedan po suštini, van odnosa, Bog ne zavisi od neke druge egzistencije, nije jednak sa bilo čime drugim; On se ne može definirati kroz odnos, jer ima apsolutni, transcendentni karakter
- Beskrajnost - odsustvo granice ili kraja, mjesta u vremenu ili neprostornost, odsustvo početka i svršetka vremena
- Nepokretivost ili stalnost odsustva razvoja: budući punoća u Njemu samome, Bog se ne kreće ka višem cilju od Njega
- Vječnost - Bog je iznad svakog vremenskog ograničenja ili određenosti
To ne znači da je Bog statička, bezlična, nepokretna priroda. Bog kao biće uzima oblik "da bi postojao", ulazi u poredak egzistencije, ulazi u proces postojanja. Ali, u tom kretanju postojanja, priroda Boga se ne transformiše, On ne prima oblik koji pre nije imao, jer Bog ne potpada pod kategoriju ograničene egzistencije, odnosno nije podložan vremenu i prostoru. Suština i egzistencija Boga jesu neulovljene, pošto se na Njega ne mogu priženiti pitanja kako? kad? i gde? On ne prima oblik koji nije imao, jer je On sam "biće" u apsolutnom smislu. On sam drži kretanje bića (suštine) i ograničava egzistenciju u vremenu i prostoru. Zato osim Boga i tvorevine ne postoji ništa drugo, jer je On beskonačan. Neegzistencija ili ništavilo, kao sam od sebe postojeći entitet, nema postojanje u Njemu. Stvorena tvar i čovjek ne mogu biti lišeni egzistencije, sem od Boga.
Što se tiče strukture religioznog čina, Bog kao ipostas ne mekša se sa čovjekom, kao što ni duša nije istovjetna sa Bogom, nego su oni dva subjekta, sjedinjena u ljubavi i blagodati.
Osnovni koncept islama je jedinstvenost Boga („tawhid“). Ovaj monoteizam je apsolutan, ne relativan ili pluralistički u bilo kom smislu. Bog je opisan u Suri El-Ihlas (poglavlje 112), na sljedeći način:
Reci Allah je jedan, on je utočište svakom. Nije rodio niti je rođen i niko mu ravan nije.
Na arapskom, Bog se naziva Allah, što je spojeno od „el-ilah“ ili „jedini Bog“. Allah se prema tome prevodi kao Bog. Iako koriste drugo ime za Boga, muslimani potvrđuju da vjeruju u istog Boga u kojeg vjeruju i pripadnici židovsko-kršćanskih religija. Ipak, muslimani se ne slažu sa kršćanskom teologijom po pitanju jednoznačnosti Boga (učenje o Svetoj Trojici i da je Hrist vječni Sin Božji).
Ne postoje muslimanske slike ili opisi Boga, jer se smatra da takve umjetničke tvorevine vode ka idolatriji a i zabranjeno je zamišljati Boga jer On ne liči onome što razum može zamisliti jer je nadnaravan, te su stoga zabranjene. Umjesto toga, muslimani opisuju Boga mnogim Božanskim atributima koji su pometnuti u Kur-anu, i sa 99 imena Allaha. Ali, samo jedna od Sura (jedno poglavlje) u Kuranu počinje frazom „U ime Alaha, , Milostivog,i Samilosnog“. Ovo su posljedično najvažnije božanske osobine u smislu toga što ih muslimani najčešće ponavljaju tokom svojih ritualnih molitvi (zvanih salah na arapskom, ili namaz na perzijskom).
Činjenica je da Allah ne liči ničemu, ali se u Kur-anu donekle opisao, kao na primjer;
Oni govore; Allahova ruka je stisnuta (škrta). Naprotiv! Njegove dvije ruke su širom otvorene.
zatim u govoru poslanika Muhammeda kao kada kaže Muhammed da će se Džehennem puniti dok se ne napuni, a onda će ga Allah pritisnuti Svojim stopalom. Ili kada kaže da će nebesa i Zemlju u Svojoj ruci kao papir smotati (zgnječiti), ili kada kaže; "Kunem se Onim u čijoj ruci je moja duša", ili da će muslimani u Džennetu (raju) biti najsretniji kada ugledaju lice svoga Gospodara ispunjeno nurom (svjetlošću) i ne samo to, već da će Ga prethodno vidjeti u drugom liku, pa će im reći: "Ja sam vaš gospodar" a stanovnici Dženneta će reći: "Ne, ti nisi naš gospodar, mi znamo svoga Gospodara" (od dana kada su sve duše prije stvaranja Adama dale zavjet i prihvatile odgovornost slobodnog izbora) pa će se pojaviti pred njima u svom stvarnom liku i oni će reći: "Ti si naš Gospodar!" i past će licem na tle, a On će im reći: "Ustanite, uveo sam vas u Džennet da vječno uživate!".
Međutim, iako imamo ovdje neke pojmove kao što su ruka, stopalo, lice, to ne možemo porediti s našim rukama ili našim licima jer Allah ne liči ničemu, a ako uzmemo u obzir da se arapski pojam "jedun" (ruka) upotrebljava u nazivima za ruke čovjeka, prednje ili nekada zadnje noge životinje, dršku na koferu ili sličnom, kvaku na vratima ili prozoru, vidjećemo da među njima nema sličnosti ali nose isti naziv (u arapskome jeziku), tada nema potrebe da zamišljamo Allahove dvije ruke kao naše dvije ruke. Neki muslimani smatraju da Allah ne govori i da je Njegov govor stvoren i da je Musa (Mojsije) na Sinaju čuo stvoren glas a ne pravi Božiji iako Allah u Kur-anu kaže: "I s Musaom je jasnim glasom razgovarao", te kažu da je zamišljanje Allaha da govori upoređivanje Njega s živim stvorenjima. Odgovor drugih je da su Allahove riječi u Kur-anu potpuno jasne, te da oni koji Ga neće "uporediti" s živim bićima koji govore, porede Ga s predmetima koji ne govore.
Buda (Gautama Sidarta) je odbijao odgovore na pitanja o postojanju Boga, i predlagao je da se ne prave mrtve koncepcije, nego da se razvija duhovna snaga, kojom se može doći do odgovora na sva pitanja.
Bog u zoroastrizmu, tj. antičkoj religiji koju je u 7 veku pne. osnovao Zaratustra, je daleko kompreksniji pojam negoli u ostalim velikim religijama. Naime,Perzijci su u Bogu uvek videli princip borbe Dobra i Zla, čas je nadvladao jedan, a čas drugi princip. Zbog toga se i kaže da je zoroastrizam dualistička religija.
- O Bogu (Mišljenja filozofa)
- Platon o veri u Boga
