Novac
Novac je specifična roba koju je razvitak robne proizvodnje i razmjene izdvojio iz ostalog robnog svijeta da monopolski vrši ulogu općeg ekvivalenta. Na taj način novac predstavlja prometnu vrijednost koja je apstraktan izraz cjelokupnog bogatstva društvene zajednice, a ujedno služi i kao univerzalno sredstvo za međusobno uspoređivanje i razmjenjivanje svih proizvoda ljudskog rada.[1][2][3]
Novac je ekonomsko dobro koje služi u razmjeni materijalnih dobara i usluga između učesnika u robnom prometu. On je nastao kao objektivna potreba efikasnijeg funkcionisanja robne proizvodnje. U toku svog istorijskog razvoja ulogu novca su obavljale veoma razliličite vrste materijala od stoke preko metala do današnjeg čistog papirnog novca. Razvoj novca je direktno vezan za razvoj robne proizvodnje. U početku su se robe mijenjale jedna za drugu (R-R) - trampa, u kasnijem periodu bilo je moguće za jednu vrstu robe dobiti bilo koju drugu ili više njih u istoj vrijednosti i na kraju se izdvojila jedna vrsta robe koja je postala opšti ekvivalent koju su prihvatali svi učesnici razmjene odnosno novac u današnjem smislu riječi.[4][5]
Novac ima nekoliko društvenih funkcija. U funkciji mjere vrijednosti, novac svojom manjom ili većom količinom uptrebne vrijednost izražava vrijednost bilo koje vrste robe. Novac u funkciji sredstava prometa je posrednik u razmjeni, gdje se roba prvo prodaje za novac a on ponovo mijenja za željenu robu (R-N-R). Novac kao blago je novac koji se povlači iz opticaja i akumulira jer on kao simbol bogatstva i moći može da se pretvori u bilo koju drugu vrstu robe u svakom trenutku. U funkciji sredstva plaćanja novac ne mora da bude stvarno prisutan u momentu prodaje robe već se prihvata kao imaginarna vrijednost (pretpostavljeni novac), a stvaran novac se pojavljuje tek kad pristigne rok za plaćanje robe. Svjetski novac je takođe funkcija novca koja je značajna u međunarodnoj razmjeni i najčešće se upotrebljava kao sredstvo plaćanja razlike između uvoza i izvoza.
U opticaju postoje različiti oblici novca. Metalni novac odnosno kovanice su komadi metala (najčešće zlato) koji imaju tačno utvrđen kvalitet, oblik i težinu i koji je predstavljaju stvarnu vrijednost (zlato). Papirni novac za razliku od metalnog nema stvarnu vrijednost jer ne zavisi od zlata već od cijena dobara koja se mogu za njega dobiti. Kao kreditni novac koriste se mjenice (kao pismena garancija da će kupac platiti robu u predviđenom roku) i gotovinski ček (nalog banci za isplatu određene sume novca) jer su vremenom povjerioci ili prodavci shvatili da ih mogu koristiti u plaćanju svojih dugova.
Ukupna količina novca u opticaju ima veliki značaj u funkcionisanju neke privrede. Kada se pojavi veća količina novca u opticaju takva pojava se naziva inflacija, a suprotno tome manja količina novca u opticaju od potrebne se naziva deflacija. Narušavanje monetarne ravnoteže odnosno ravnoteže između raspoložive količine novca i stvarne potrebe za novcem dovodi do zastoja u izvršavanju robno-novčanih transakcija i dospjelih obaveza.
Prije nastanka samog novca u danas nam poznatom obliku i svrsi , njegovu osnovnu funkciju u ona pradavna vremena imala je na primjer stoka krupnog i sitnog zuba, školjke, krzno, žito, kakao i tome slično.O tome nam svjedoči i sam stari latinski naziv za novac- PECUNIA(pecus-govedo).U svjetu numizmatike odavno su već poznate legende o mnogim ostrvskim narodima Pacifika i Atlanskog okeana ,a koji su u tu svrhu koristili morske školjke.Što su bile egzotičnije i rjeđe,imale su i veću vrijednost.Takođe ,postoje zanimljive priče iz ne tako dalekih davnina o ogromnim komadima granita te monolitnih kamenčića , koje su neki dalekoistočni narodi koristili kao osnovno platežno sredstvo svoje kulture.Sa sve većim razvojem trgovine ,prekomorskih istraživanja te širenja svjetskog tržišta ,snažno jača i potreba za iznalaženjem nekakvog praktičnijeg i univerzalnijeg oblika određivanja vrijednosti.
Tako nastaje prvi novac,koji u svom prapočetku imao oblik grumena ,šipke ili predmeta od plemenitih kovina ,zlata i srebra.No takav prvobitni oblik novca ponovo nije bio baš praktičan ,jer bi se morao uvijek iznova vagati ,da bi se dobila realna vrijednost. S vremenom bivaju utvrđena osnovna pravila o težini i kvaliteti novca ,uključujući ono najvažnije ,da njegova nominalna vrijednost mora biti ista s vrijednošću stvarnog sadržaja takvog novca.Ali kasnije se od tih pravila odustalo ,jer se nije pokazalo dobrim u praksi.
Prvi novac ,sličan današnjem ,nastaje u 7.vjeku prije Hrista ,dakle prije 2700 godina.To se desilo u maloj državi koja se zvala Lidija u Maloj Aziji.Taj se pranovac izrađivao od elektruma ,pripodne lugure zlata i srebra.Kroz buduće vjekove osim elektruma se u izradi novca koristilo zlato ,srebro ,bakar ,bronza ,a poslednjih tek stotinjak godina još i nikal i željezo.Prvi su novci izrađivani potpuno ručno i ta se osnovna tehnika proizvodnje ustvari vrli malo kroz vrijeme mjenjalo sve do 16.vjeka kada su nastale prve mašine za njegovo kovanje.U 1.vjeku naše ere postojao je zanimljiv poslovni običaj dodatnog još obilježavanja novca simbolima ,monogramima ili imenima.
U antička vremena stare Grčke i vječnog grada Rima te vrijeme Britanskog carstva, novac su uglavnom izdavale države i njihovi vladari.Na primjer ,Aleksandar Veliki Basilicus(356-323pne)veliki Makedonski kralj slijedi primjer svoga oca Filipa ll te na svom novcu prikazuje mnogobrojna starogrčka bonžanstva i njihove junake.Među njima se posebno isticala srebrna tetradrahma s likom Herakla.Nakon Aleksandrove smrti ,nastavilo se sa izradom takvog novca iz sasvim jednog jednostavnog razloga ,bio je vrlo ugledno i cjenjeno platežno sredstvo u čitavom tadašnjem svjetu.Tako je na kraju ustvari vrlo značajnim bio onaj prvi korak zamjene lika Aleksandra Velikog s novca od strane njegovog nasljednika.A to je učinio Ptolomej l Soter ,kralj Egipta ,prvenstveno motivisan sve većim ekonomskim ,vojnim i kulturnim rastom svoje velike države pored rijeke Nila.U staroj Grčkoj svaka država je imala svoju vladu koja je imala puno pravo izrađivati svoj novac. Na takvim novcima uglavnom su se nalazili likovi božanstava i junaka ,koji su državnici smatrali zaštitnicima i kao takvim ih kulturno poštovali.Stari Grci su svoj novac uglavnom zvali tetradrahme i didrahme ,otuda potiče i ovaj današnji naziv njihove službene nacionalne valute,drahma.
Na teorijskom nivou ne postoji saglasnost u definisanju novca.Postoje različiti pristupi definisanju novca u okviru ekonomske teorije. Po standardnoj ,udžbeničkoj definiciji ,novac je sve ono što služi kao:
- sredstvo razmjene
- čuvar vrijednosti (ili imovine)
- jedinica obračuna
Polazeći od definicije koja pokušava da napravi razliku između kompleksnog koncepta kao što je novac od ostalih koncepata,novac se posmatra kao: „Bilo šta što je u zajedničkoj upotrebi i opšte prihvaćeno kao sredstvo razmjene ili kao mjera vrijednosti
Potrebno je razlikovati dvije grupe novčanih funkcija:
- funkcije koje obuhvataju sadržinu novca pa time određuju pojam novca-klasične funkcije novca
- funkcije koje obuhvataju osobine novca koje u različitim periodima različito djeluju-dopunske funkcije
Klasične funkcije novca su:
- novac kao sredstvo razmjene(prometno sredstvo)
- novac kao mjera vrijednosti
- novac kao platežno sredstvo
- novac kao blago
- novac kao svjetski novac
Dopunske funkcije novca su:
- novac kao konzervator vijednosti
- novac kao predstavnik solventnosti i likvidnosti
- novac kao garant patnje konzuma
Novac utiče i na efikasnost tako što ljudima omogućava da se specijalizuju u onome što najbolje rade.Pojavom novca rješava se problem koji se javlja kod trampe,tako da se time čin prodaje odvaja od čina kupovine. Funkciju novca kao sredstva razmjene obavlja gotov novac i depozitni novac, kao i druge HOV (kvazi novac) kojima kao kompenzacija za rizik likvidnosti uvijek pripada kamata ili neki drugi prihod. Funkciju novca mogu obavljati i alternativne valute, od kojih je jedan primjer Crom Alternativna Valuta. Posebna odlika novca sastoji se u slijedećem:
Novac služi kao izraz vrijednosti.Zahvaljujući novcu,moguće je upoređivati vrijednosti različitih proizvoda jer će se jednostavno uporediti količina novca koju je potrebno dati za jedan,odnosno za drugi proizvod.
Ovo je funkcija novca sa pravnog gledišta.Novac se u funkciji platežnog sredstva koristi u kreditnim transakcijama.Sa razvojem robne proizvodnje,prodavac postaje povjerilac a kupac dužnik tako da i novac dobija drugu funkciju i postaje platežno sredstvo.Funkcija proizilazi iz činjenice da se ne mora poklapati vrijeme kupovine sa vremenom plaćanja.
Umjesto gomilanja blaga u raznim naturalnim oblicima,pojava novca je stvorila mogućnost da ga njegovi vlasnici čuvaju i angažuju kad žele.U današnje vrijeme,kada su razvijeni štedno-kreditni odnosi,čuvanje novca je sve rjeđe.Čuvanje novca kao blaga može da ima psihološke ili ekonomske motive. Novac iz dva razloga može biti u funkciji blaga: 1. Predstavlja oličenje bogatstva i društvene moći 2. Postoji mogućnost njegovog izvlačenja i odsustva iz robnog prometa Novac se bilo kada može vratiti u robni promet i ponovo pretvoriti u bilo koju vrstu robe. U savremenim uslovima poredstavlja novac povučen iz opticaja i tezaurisan kao oličenje vrednosti i društvene moći. Novac često izlazi iz prometa i zaustavlja svoje kretanje, zato što prodaja robe više nije istovremeno praćena kupovinom robe. Učesnici u robnom prometu tada počinju da zadržavaju, akumuliraju(skupljaju) i tezaurišu novac iz različitih razloga. Blago, odnosno bogatstvo je kroz istoriju menjalo svoj oblik i karakteristike. Imalo je naturalni oblik (stoka). Pojavom novca bilo je lakše čuvatnje i manipulisanje. Danas se zlato čuva u trezorima kao blago i služi za regulisanje potrebne količine novca u opticaju, kao rezerva za obezbeđivanje međunarodnih plaćanja ili održavanje stabilnosti nacionalne valute.
I papirni novac se danas tezauriše u blago, pošto i on predstavlja izraz ekonomskih mogućnosti i bogatstva. Stanovništvo često čuva strani konvertibilni novac. Tezaurisanje ovca ima svoje dobre i loše strane. Loša strana je jedan deo novca ne koristi kao kapital. Dobra strana je u tome što se reguliše stihijsko kretanje novčanog opticaja. U ovoj funkciji novac čini rezervoar koji se u svakom trenutku i na bilo kom mestu može angažovati u promet.
Ova funkcija novca proizilazi iz potrebe da se na osnovu međunarodne podjele rada vrši razmjena između pojedinih zemalja.Novac koji je mogao da služi kao svjetski novac bilo je zlato,koje je zbog svoje vrijednosti i upotrebe vrijednosti postalo univerzalna roba jednaka za sve,bez ograničenja na zemlju proizvođača.U savremenom međunarodnom platnom prometu plaćanje između pojedinih zemalja ve na osnovu kurseva valuta
Ova funkcija proizilazi iz činjenice da se novac koji se posjeduje ne mora odmah koristiti ,jer postoji mogoćnost njegovog čuvanja i angažovanja prema nahođenju njegovog imaoca.Novac u ulozi konzervatora vrijednosti podrazumjeva njegovu sposobnost da određeni vremenski period sačuva svoju početnu vrijednost.
Ova funkcija novca se sastoji u tome što se pomoću njega izražava stanje solventnosti i likvidnosti.Savremeni proces reprodukcije zahtjeva neodložno prisustvo novca za održavanje svog kružnog toka.
Funkcija se sastoji u tome što se,po pravilu,za novac mogu kupiti sve vrste roba i usluga koje su izložene prodaji bez ograničenja.Odlukom da se kupe ili ne kupe određenu robu ,učesnici na tržištu utiču na proces proizvodnje ,odnosno njihovi stavovi utiču na efektivnu tražnju.
Novac igra jednu od ključnih uloga u tržišnim privredama. One se ogledaju ,prije svega ,u sledećim:
- društvena uloga novca u ekonomskom sistemu sastoji se u tome da on predstavlja ključnu kariku koja povezuje robne proizvođače.Zbog toga se kaže da je novac jezik sporazumjevanja među ljudima.
- veoma važna uloga novca ogleda se i u činjenici da se pomoću njega ,djeli,preraspodjeljuje i troši nacionalni dohodak.
- novac ima izuzrtno značajnu ulogu u privrednoj djelatnosti preduzeća ,u funkcionisanju državnih organa vlasti i povećanju zainteresovanosti robnih proizvođača da poboljšaju efikasnost privređivanja racionalnijim korištenjem resursa
- Ova uloga novca ogleda se u:
- uticaju na poboljšanje privredne djelatnosti preduzeća
- povećanju zainteresovanosti različitih karika u privrednom procesu da povećaju proizvodnju i snize troškove proizvodnje
- stvaranju režima zavisnosti novčanih isplata od novčanih uplata što povećava zainteresovanost robnih proizvođača ,preduzeća i državnih organa da uveličaju novčane prilive preko povećanja proizvodnje i racionalnog iskorišćavanja resursa
- obavljanju ,kroz novčani opticaj ,kontrole cjena ,obima i kvaliteta roba što doprinosi potpunijem i kvalitetnijem podmirenju potreba
- velika uloga novca ogleda se u regulisanju privrednih tokova ,naročito kada se to regulisanje zasniva ,u prvom redu ,na instrumentima monetarnog regulisanja.Monetarno regulisanje usmjereno je na podsticanje privrednog rasta i zapošljavanja uz održavanje relativne unutrašnje i spoljne stabilnosti.
Riječ inflacija,u smislu naduvavanja novčanog opticaja ,upotrebljena je prvi put u ekonomskoj literaturi u knjizi „Velika papirna obmana ili približavanje finansijske eksplozije“ koju je Aleksandar Demler objavio u Njujorku 1864.godine. Ova knjiga se pojavila u periodu američkog građanskog rata (1861-1865) kada je , usljed višegodičnjih ogorčenih sukoba između Sjevera i Juga ,došlo do ogromnih razaranja i skoro potpune paralize privrede.Zbog nemogućnosti da se na drugi način obezbjedi sredstva za finansiranje ratnih rashoda država je pribjegla izdavanju papirnog novca bez pokrića što je izazvalo veliki rast cjena i obezvređenje domaćeg novca.
Od tada se vode veoma žučne teorijske i političke rasprave o inflaciji i o ovom fenomenu postoji veoma obimna ekonomska literatura.Razlog tome je u činjenici njenog stalnog prisustva u privredama sve do današnjih dana i sporovi o njenim uzrocima ,pojavnim oblicima ,posljedicama, kao i mjerama za njeno otklanjanje. Za mnogobrojne definicije inflacije ,iako ne postoji jasna i jedinstvena definicija inflacije, može se reći da se one uglavnom svode na dve osnovne:klasična i savremenija shvatanj inflacije.
Klasična shvatanja definišu inflaciju kao stanje u kome ,usljed povećanja novčanog opticaja ,dolazi do smanjenja vrijednosti novca ,a što se manifestuje u opštem porastu cjena. Drugim riječima ,stvorena je situacija u kojoj „suviše velika količina novca juri za suviše malom količinom roba“. Savremenija shvatanja ukazuju na činjenicu da do inflacije dolazi i kada se ne manifestuje u opštem porastu cjena.To se najbolje moglo vidjeti u bivšim socijalističkim zemljama u kojima je postojala jaka državna kontrola cjena. Može se zaključiti da savremenija shvatanja smatraju da suština inflacije nije u porastu cjena nego u poremećaju ravnoteže između ponude i tražnje u kome „efektivna novčana tražnja prevladava nad ponudom roba i usluga ,bez obzira na to da li se takvo stanje odražava ili ne na povećanje nivoa cjena“.
Inflacija se može kvalifikovati po raznim osnovama ,a najčešće se ona razlikuje prema sledećim karakteristikama:
- prema intenzitetu ili jačini
- prema dužini trajanja
- prema osnovnim uzrocima koji je generišu
Prema intenzitetu inflacije možemo podjeliti na:blagu ili puzajuću(do 5% godišnje), ubrzanu(5-15%), galopirajuću(15-50%) i hiperinflaciju (preko 50% godišnjeg rasta cjena). Prema dužini trajanja inflatornog procesa inflacija može biti:jednokratna(kratko traju) sekundarna ili hronična(duže traju). Navode se različiti osnovni uzroci koji generišu inflaciju a najpoznatije su dvije: inflacija tražnje i inflacija troškova.
Prema konceptu inflacije tražnje primarni uzrok generisanja inflacije jeste povećanje ponude novčane mase iznad optimalnog nivoa što dovodi do nesklada između robnih i novčanih fondova.Tada nastupa mehanizam njihovog usklađivanja koja se odvija preko porasta opšteg nivoa cjena.Usklađivanje preko obima proizvodnje može da se odvija samo u privredama u kojima ne postoji puna zaposlenost faktora proizvodnje.Kada postoji ,ili se dostigne ,puna zaposlenost onda se usklađivanje robnih i novčanih fondova vrši isključivo preko cjena.
U uslovima globalne ravnoteže na parcijalnim robnim tržištima može da dolazi do neravnoteža u smislu da postoji višak tražnje nad robnom ponudom(deficitarni sektori) ,odnosno manjak tražnje u odnosu na ponudu roba(suficitni sektor).Ukoliko bi postojala perfektna stabilnost cjena u privredi onda bi na deficitnim sektorima cjene porasle srazmjerno sniženju cjena na suficitarnim sektorima ali bi opšti nivo cjena ostao nepromjenjen. Postoji veoma fleksibilno usklađivanje cjena naviše i rigidnost cjena naniže .Zbog toga, i u uslovima globalne ravnoeže, neravnoteža na parcijalnim tržištima dovodi do rasta cjena, odnosnogenerira inflaciju jer je porast cjena na deficitarnim sektorima veći od sniženja na suficitarnim sektorima .
Prema konceptu inflacije troškova osnovni uzročnik rasta cjena, odnosno inflacije, treba tražiti u porastu troškova poslovanja i ona ne mora uvijek da bude posljedica viška novčane tražnje u odnosu na robne fondove.Kada dolazi do autonomnog porasta troškova poslovanja onda se taj porast pokušava da automatski „ugradi“ u prodajnu cjenu što za posljedicu ima opšti porast cjena.
Mnogi ekonomisti ukazuju da bez porasta novčane tražnje, odnosno bez monetarne ekspanzije, dolazi do problema u realizaciji društvenog proizvoda.Zbog toga se pred monetarnu politiku pri pojavi inflacije troškova postavlja dilema:da li da ne ide na dodatnu monetarnu ekspanziju i na taj način dovede do recesionih procesa u privredi ili da se prilagodi novonastaloj situaciji i dodatnom monetarnom ekspanzijom sankcioniše porast cjena i tako podrži inflacione procese.
U takvoj situaciji centralna banka se, da bi izbjegla recesione procese u privredi, najčešće odlučuje da dodatnom monetarnom emisijom sankcioniše postojeće stanje. „Što dovodi do svojevrsne sinteze teorije efektivne novčane tražnje i teorije inflacije troškova.Inflacija tražnje i inflacija troškova obično se javljaju istovremeno, pothranjujući se, tako da insistiranje na njihovom razgraničavanju i odvojenom razmatranju ne prelazi granice običnog akademizma, malo korisnog za praktičnu politiku stabilizacije“.
Za inflaciju se može reći da je ona pokazatelj stanja jednog privrednog sistema,tako da je inflacija pokazatelj „bolesti privrednog organizma“.Kada govorimo o efektima inflacije treba imati u vidu o kojem tipu inflacije se radi,njenom intenzitetu, dužini trajanja i slično.Većina ekonomista ističe da blaga i kratkotrajna inflacija ima pozitivne efekte koji se ogledaju u podsticanju proizvodnje kao rezultat aktiviranja neiskorišćenih faktora proizvodnje.
Osnovni negativni ekonomski aspekti inflacije sastoje se u:
- redistribuciji dohotka između privrednih grana
- deformaciji cjenovnih signala sa tržišta
- nedovoljnom podsticanju efikasnosti poslovanja
U uslovima inflacije rast cjena je različit za pojedine privredne grane jer dolazi do pomjeranja relativnih cjena u primarnoj raspodjeli dohotka.
Kada zbog inflacije dolazi do većeg pomjeranja relativnih cjena dolazi i do deformacije cjenovnih signala sa tržišta,te sve finansijske kalkulacije i planiranja u privredi nemaju čvrst oslonac i pretvaraju se u „prosto nagađanje“.
To sve stvara poslovnu nesigurnost u kojoj se o dugoročnim ciljevima razvoja manje vodi računa, a u prvi plan izbijaju kratkoročni ciljevi i interesi.Umjesto da se sva pažnja koncentruše na povećanje efikasnosti privređivanja ona se dobrim djelom koncentriše na poboljšanje relativne pozicije u primarnoj raspodjeli dohotka.
Glavni socijalni aspekt inflacije sastoji se u redistribuciji dohotka između pojedinih socijalnih grupa što dovodi do veće socijalne diferencije u društvu. Treba naglasiti da redistribucija dohotka između pojedinih socijalnih grupa dovdi do veće lične socijalne nesigurnosti što stvara socijalne tenzije u društvu, a ima i negativne efekte na ukupnu ekonomsku efikasnost u privredi.
Zbog vušestruko negativnih efekata koje inflacija ima na privredni sistem i društvo u cjelini, države koje se suoče sa tim problemom pribjegavaju koncipiranju i sprovođenju stabilizacionih programa kojima se želi obuzdati inflacija.Stabilizacioni programi u stvari predstavljaju određeni skup koordiniranih i konzistentnih mjera ekonomske politike,koje bi trebalo u praksi da budu dosljedno primjerene,kako bi došlo do srabilizacije cjena uz minimalne stabilizovane troškove koji se za to moraju da podnesu, a koji se, prije svega, tiču stope privrednog rasta i zapooslenosti.
Ako se posmatra brzina sa kojom se stabilizacionim programom pristupa obuzdavanju inflacije razlikuju se dva osnovna tipa ovih programa:gradualistički program i program šok terapije.Gradualističkim programom inflacija se obara postepeno, u dužem vremenskom periodub i, po pravilu, uz niže stabilizacione troškove.S druge strane, šok terapija se primjenjuje sa ciljem brzog slamanja inflacije, odnosno trenutne dezinflacije za šta se,po pravilu, moraju platiti viši stabilizacioni troškovi.
Zavisno od sadržine mjera koje su predviđene u stabilizacionom programima razlikuju se dvije osnovne antiinflacione strategije.Prva strategije se obično naziva ortodoksnom,a druga heterodoksnom,odnosno ortodoksnim i heterodoksnim programom stabilizacije.
Ortodoksni program stabilizacije predstavlja skup koordiniranih i konzistentnih mjera, prije svega, fiskalne i monetarne politike, te devalvaciju nacionalne valute.To se postiže:
- uspostavljanjem fiskalne ravnoteže
- uspostavljanjem monetarne ravnoteže primjenom restriktivne monetarne politike
- uspostavljanjem platnobilansne ravnoteže
Heterodoksni program stabilizacije pored mjera koje sadrži ortodoksni program stabilizacije pretpostavlja i politiku kontrole nadnica i cjena čime se želi eliminisati dalja inflatorna inercija.Osim što sadrži ortodoksni, ovaj program stabilizacije obuhvata i hetero komponentu po kojoj se on i razlikuje od ortodoksnog programa stabilizacije.Suština hetero komponente je:
- politika kontrole nadnica može da bude sveobuhvatna ili djelimična te da se ostvaruje zamrzavanje ili kontrolisanim ograničavanjem rasta nominalnih nadnica
- politika kontrole cjena, kao i kod nadnica, može da bude sveobuhvatna i djelimična te da se ostvaruje zamrzavanjem ili raznim vidovima kontrole rasta cjena
- ↑ Mishkin, Frederic S. (2007). The Economics of Money, Banking, and Financial Markets (Alternate Edition). Boston: Addison Wesley. str. 8. ISBN 0-321-42177-9.
- ↑ What Is Money? By John N. Smithin. Retrieved July-17-09.
- ↑ „money : The New Palgrave Dictionary of Economics”. The New Palgrave Dictionary of Economics. Pristupljeno 18 December 2010.
- ↑ Mankiw, N. Gregory (2007). „2”. Macroeconomics (6th izd.). New York: Worth Publishers. str. 22–32. ISBN 0-7167-6213-7.
- ↑ T.H. Greco. Money: Understanding and Creating Alternatives to Legal Tender, White River Junction, Vt: Chelsea Green Publishing (2001). ISBN 1-890132-37-3
- Steve Keen (February 2015). What Is Money And How Is It Created? Uses arguments from Augusto Graziani (1989), The Theory of the Monetary Circuit, Thames Papers in Political Economy, Spring: pp 1-26.
- Что такое деньги. Комиксы Федерального резервного банка Нью-Йорка (Federal Reserve Bank of New York) «Идем к рынку». М.: Начала-Пресс. 1992. Arhivirano iz originala na datum 2010-01-12. Pristupljeno 2015-04-14. — [КЧТД]
- Что такое чеки и электронные деньги. Комиксы Федерального резервного банка Нью-Йорка (Federal Reserve Bank of New York) «Идем к рынку». М.: Начала-Пресс. 1992.[mrtav link] — [КЧТЧ]
- Что такое банки и сберегательные кассы. Комиксы Федерального резервного банка Нью-Йорка (Federal Reserve Bank of New York) «Идем к рынку». М.: Начала-Пресс. 1992.[mrtav link] — [КЧТБ]
- Что такое инфляция. Комиксы Федерального резервного банка Нью-Йорка (Federal Reserve Bank of New York) «Идем к рынку». М.: Начала-Пресс. 1992.[mrtav link] — [КЧТИ]
- Что такое торговля и мировой рынок. Комиксы Федерального резервного банка Нью-Йорка (Federal Reserve Bank of New York) «Идем к рынку». М.: Начала-Пресс. 1992.[mrtav link]
- Mundell Robert. (1998) (английский). Uses and Abuses of Gresham's Law in the History of Money. 2. Zagreb Journal of Economics. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-11. Pristupljeno 2015-04-14. — [UAGL]
- Кейнс, Джон Мейнард (1993). Трактат о денежной реформе. М.: Экономика. ISBN 5-282-01544-7. — [ТДР]
- Маркс, Карл. Деньги, или обращение товаров. 1, гл. 3. — [ККМ]
- Мизес, Людвиг фон (1949). Человеческая деятельность. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-18. Pristupljeno 2015-04-14. — [МЧД]
- Ротбард, Мюррей (1964). Государство и Деньги. — [ГД]
- Хайек, Фридрих фон (1964). Частные деньги. Arhivirano iz originala na datum 2009-02-07. Pristupljeno 2015-04-14. — [ХЧД]
- Мэттингли Г. (2005). Монеты Рима. С древнейших времен до падения Западной Империи. М.: Collector's Books. ISBN 1-932525-37-8.. — [МР]
- Спасский, Иван Георгиевич (1970). Русская монетная система. Историко-нумизматический очерк. Л.: Аврора. Arhivirano iz originala na datum 2021-06-02. Pristupljeno 2015-04-14. — [РМС]
- Юровский, Леонид Наумович (1996). Денежная политика Советской власти (1917—1927). М.: Начала-Пресс. ISBN 5-88581-052-4. Arhivirano iz originala na datum 2021-06-02. Pristupljeno 2015-04-14.. — [ДПСВ]
- Подготовка текста М. Д. Каган-Тарковской и Я. С. Лурье, перевод Л. С. Семенова, комментарии Я. С. Лурье и Л. С. Семенова, ur. (2006). Хождение за три моря Афанасия Никитина (Электронные публикации). 7. Институт русской литературы (Пушкинский Дом) РАН. — [ХТМАН]
- Конституция Российской Федерации (с учетом поправок, внесенных Законами РФ о поправках к Конституции РФ от 30.12.2008 № 6—ФКЗ, от 30.12.2008 № 7—ФКЗ). — Принята всенародным голосованием 12.12.1993. — Ст. 75, п. 1. — [КРФ]
- О Центральном банке Российской Федерации (Банке России). — Федеральный закон от 10.07.2002 № 86—ФЗ (ред. от 25.11.2009). — Принят ГД ФС РФ 27.06.2002. — [ЗЦБ]
- О валютном регулировании и валютном контроле. — Федеральный закон от 10.12.2003 № 173—ФЗ (ред. от 22.07.2008). — Принят ГД ФС РФ 21.11.2003. — [ЗВР]
- О банках и банковской деятельности. — Федеральный закон от 02.12.1990 N 395-1 (ред. от 23.07.2010). — [ЗББД]
- О противодействии легализации (отмыванию) доходов, полученных преступным путем, и финансированию терроризма. — Федеральный закон от 07.08.2001 № 115—ФЗ (ред. от 17.07.2009, с изм. и доп., вступившими в силу с 06.12.2009). — Принят ГД ФС РФ 13.07.2001. — [ЗПЛ]