Predromanika

Izvor: Wikipedia
Predromanička crkva Sv. Donata u Zadru iz 9. stoljeća.

Predromanika (Barbarska umjetnost) je umjetnost iz vremena opće seobe naroda u Europi, iz vremena prodiranja barbarskih plemena (lat. izv. barbar = “Onaj koji nema nikakve mjere”) koja s istoka dolaze u zapadnu Europu. Ova umjetnost podrazumijeva likovna ostvarenja Kelta, Ostrogota, Vizogota, Franka, Langobarda, Slavena, kao i predstavnika drugih pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka.

Ona se, prema najutjecajnijim narodima, dijeli na:

  • Merovinšku umjetnost (dobila ime po Franačkim vladarima Merovinzima koji su od 5. do 8. st. vladali područjem današnje sjeverne Italije, Francuske i Španjolske);
  • Karolinšku umjetnost (8. - 9. st.) i
  • Otonsku umjetnost (10. st.).

Opće karakteristike[uredi - уреди]

Kraljevska palača, kasnije crkva Santa María del Naranco. Primjer Asturijske umjetnosti Ramirense perioda u Španjolskoj (711.-910.).

Zajedničke likovne karakteristike umjetnosti u doba seobe naroda jesu izrazita ornamentika i dekorativnost. U arhitekturi svi obično koriste dio ranokršćanske i kasnoantičke arhitekture. Arhitektura je zbog nomadskog načina života uglavnom drvena i praktična, a ne monumentalna. Općenito za vrijeme vladavine barbarskih naroda europska arhitektura ne dobiva ništa novo, niti u Europi postoji jedinstveni povezani stil. Sve građevine su vrlo različite bez neke bliže srednje veze. Razvija se uglavnom centralna građevina koja je nastala evolucijom kršćanske grobne crkve – tzv. Martriji (franc. Martirium), kapelice za sahranu mučenika koji su branili kršćanstvo.

Stranica evanđelistara "Knjiga Keelsa" iz 7. st. s inicijalom Chi Rho. Slova Chi i Rho su prva slova riječi "Krist" na Grčkom. Dublin, Irska.

Najznačajniji primjer ostrogotske arhitekture je Teodorikov mauzolej u Raveni iz 6. st. Građevina je u obliku križa sa križastim svodom. S vanjske strane ima deseterokutne zidove, a sa svake strane tog deseterokutnika ima jednu pravokutnu nišu. Gornji kat je uži od prizemlja. Cijeli mauzolej je podignut od precizno obrađenog kamena (tesanika) utopljenog u malter, što je u to vrijeme bilo izuzetno rijetko. Zanimljivo je da je monumentalna kupola isklesana iz jednog bloka kamena, teška nekoliko tona, i dan danas se ne zna kako su uspjeli da je postave na mauzolej.

Keltski kalež iz 8. st. od srebra i pozlaćene bronce s emajlom. Ardagh, Irska.

Ovo je vrijeme nepostojanja skulpture. Koristi se jedino vrlo plošni reljef za sarkofage, grobne ploče, oltarske pregrade … Ukrasi su u kombinaciji pletera, rozeta i križeva, sve u strogoj geometriji. Predmeti od zlata koji karakteriziraju ovo razdoblje rađeni su također u slavu Božju i u službi vladara. Najčešće su to relikvije (moći - tjelesni ostaci mučenika) ukrašavani zlatom i dragim kamenjem.

Uvezana knjiga u pergamentu mijenja knjigu u obliku svitka, a tekst dostiže vrhunac u slikarski obrađivanom inicijalu. Rukopis se prepisuje na pergamentu, a crta se isključivo perom. Javlja se mogućnost oslikavanja knjiga (iluminacija) koje postaju bogate u boji i pozlati, a rade se u tradiciji rimskog iluzionizma. Najstarija ilustrirana Biblija je Bečki Genesis, s početka 6. st. Ukrašena je bogatim ilustracijama u formi kontinuirane naracije što znači da slika ispod teksta opisuje prizor iz teksta.

Predromanika u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Glavni članak: Starohrvatska umjetnost
Bašćanska ploča, glagoljični spomenik pisan prijelaznim tipom glagoljice, 11. st.

Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive.[1] Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost, ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana). Veće su uglavnom uzdužne, jednobrodne ili trobrodne, takva je i crkva sv. Spasa na vrelu Cetine iz 9. st. Crkva ima snažne oble kontrafore (izvanjske stupove) što joj daju osobine utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja.

Manje crkve su raznovrsnih zanimljivih oblika (uzdužne ili centralne):

Najveća i najsloženija crkva kružne osnove iz 9. st. je crkva sv. Donata u Zadru. Oko njezine kružne jezgre – nad kojom je izvorno bila kupola – ovija se prstenasti brod s trima apsidama na istoku, a taj oblik se ponavlja i na katu. Po veličini i ljepoti sa crkvom sv. Donata može se usporediti samo Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu.

Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni prozirnim plitkim vrpčastim ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Evanđelistar iz Splita, 8.–11. st.) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci starohrvatskog slikarstva. Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Reljef kralja u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici).

Karolinška umjetnost[uredi - уреди]

Glavni članak: Karolinška renesansa
Presjek i tlocrt Dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu, rano 9. st.
Sv. Luka' iz karolinškog evanđelja Ebo, oko 823., slika na pergamentu, 17,6 × 14,2 cm, Eparnay, Francuska.

Karolinška umjetnost podrazumijeva razdoblje od 8. do 10. st., a svoj procvat doživljava u umjetnosti Karla Velikog. On je pokušao sačuvati sve što je ostalo od Rimske civilizacije, posebno rimsku književnost kroz sakupljanje i prepisivanje starih rimskih rukopisa. Na taj način je pokušao usaditi dio slavne prošlosti Europe u barbarske duše svoga naroda. Danas poznajemo rimske pisce, uglavnom zahvaljujući brojnim i izuzetno kvalitetnim karolinškim rukopisima. Karlo Veliki je osobno izučavao arhitekturu carskog Rima, te je u svoju prijestolnicu u Aachenu, u današnjoj Njemačkoj, prenjeo duh nekadašnje rimske gradnje. Tako se njegova Dvorska kapela sastoji od širokog narteksa, koji je sa svake strane imao po dvije kule sa stubištem. Upravo će ovakva konstrukcijska shema “ulaza s dvije kule” biti osnova za arhitekturu srednjeg vijeka. Prepisivačke škole koje je ustanovio Karlo Veliki bile su isključivo samostanske, a prepisivači – svećenici. Danas srednjovjekovne rukopise opremljene crtežima i slikama smatramo samostalnim umjetničkim cjelinama, ali su sve one u vrijeme svog nastajanja bile dio crkvene cjeline i kao svete knjige spadale su u opremu Božjeg hrama kao što su bile zidne slike i crkveni namještaj i bile su potrebne za bogosluženje. Samostan bez knjižnice je bio kao tvrđava bez oružarnice. Jedan od najboljih primjera rukopisnog slikarstva iz doba Karla Velikog je Evanđelje rađeno vjerojatno za krštenje njegovog sina Pipina. Slike evanđelista i Krista na prijestolju zauzimaju cijele stranice. Iz istog vremena je i Codex Aureus ili “Zlatna knjiga” - knjiga o pravilima ponašanja, zakonik za vladanja Pipina malog. Korice za knjigu su potpuno urađene iskucavanjem zlatnim pločama i inhrustrirana dragim kamenjem.

Otonska umjetnost[uredi - уреди]

Geronov križ, kasno 10. st., Kölnska katedrala.
Glavni članak: Otonska renesansa

Otonska umjetnost spada u fazu kasne predromanike, i to u području današnje Njemačke gdje je vladala Otonska dinastija u 10. st. Otonska kao i Karolinška dinastija njeguje tzv. aristokratsko-dvorski karakter, što znači da je sva umjetnička produkcija vezana samo za dvor i samostan. Otonska dinastija je također sponzorirala brojne i vrlo važne škole rukopisnog slikarstva (samostan Raischenau). Karakteristika Otonske umjetnosti je ljubav spram bjelokosti, što se vidi u brojnim reljefima. Jedini primjer pune plastike iz ovog razdoblja je tzv. Geronov križ koji se danas čuva u Kölnskoj katedrali. Na njemu je neobično realističan prizor Krista za to vrijeme.

Linkovi[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]