Slikarstvo gotike

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vitraji s rozete i lancete sjevernog transepta katedrale u Chartresu iz 13. st.

Slikarstvo gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa. Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.

Tijekom 13.stoljeća u Francuskoj se razvio "elegantni stil" vidljiv u iluminacijama molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s naglašenijim volumenom. U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno "novobizantskim" stilom koji je uslijedio nakon križarskog osvajanja Carigrada godine 1204.

Slikarstvo vitraja[uredi - уреди | uredi izvor]

Kovač i bačvar, detalj vitraja iz Chartresa, 13. st.

Staklene površine gotičkih katedrala nisu bile pogodne za razvoj slikarstva. Dakle, fresko-slikarstva i nema jer nema velike površine zida zbog mnogo prozora. U crkvama širom Europe prestali su se u razdoblju gotike izrađivati veliki narativni ciklusi. No tu su zato vitraji (vitraži) - komadi stakla se spajaju međusobno tankom linijom olova i to po konturama likova; veći dijelovi stakla uglavljeni su u rame od lijevanog željeza. Kompozicije vitraja su dvodimenzionalne, bez perspektive. Boje su prozirne, najčešće crvena, plava, žuta i zelena. To su većinom izabrane scene u kojima se pojavljuju likovi živih ličnosti s kršćanskim ikonografskim likovima. (vitraji ChartresaReimsa itd.) Krajem 14. st. napušta se takav monumentalni način komponiranja vitraja, boje postaju raznovrsnije i uvodi se perspektiva.

Trecento u Italiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Giotto di Bondone, Krist ulazi u Jeruzalem, freska iz kapele Arena u Padovi, oko 1305.

U Italiji gotička arhitektura nije nikada dostigla vrhunce Francuske i Njemačke, ali je Italija bila pod utjecajem Bizantske umjetnosti, a posebno njihova slika na drvetu. Tako da će se prvo gotičko slikarstvo razviti upravo u Italiji. Imućni pojedinci poručivali su slike na drvenoj podlozi za privatnu upotrebu, ponekad su se radili i poliptisi (povezane slike na više dasaka). Svaki poliptih završavao je prelomljenim lukom, a prizori na drvenoj dasci oivičavali su se stupovima. Pozadina je najčešće zlatna, likovi su idealizirani, božanski, ponekad se u scene uvode elementi pejzaža. Slikari su težili prikazati prostor, ali još nisu svladali perspektivu.

Simone Martini, Križni put, freska iz kapele Orsini, 1333., 25 × 16 cm, Louvre, Pariz.

Giotto di Bondone je najvažniji slikar Gotike; on je prvi uskladio prizor slike i povezao ga s prostorom gledaoca (tako što je sliku spustio na očište promatrača). Likovi na njegovim slikama čvrsto stoje na zemlji, uobličeni su i vladaju prostorom trodimenzionalni, a ne plošni. Prvi je u Europskom slikarstvu krenuo u izražavanje osjećaja u stvarnom životu putem svojih likova. Njegovi suvremenici Duccio i Simone Martini postižu podjednako zavidne rezultate.

Talijanski slikari trecenta[uredi - уреди | uredi izvor]

Internacionalni stil[uredi - уреди | uredi izvor]

Très riches heures du Duc de Berry: Lipanj , 1412.-16., iluminacija na platnu, 22,5 x 13,6 cm, Muzej Condé u Chantillyju, Francuska.

Oko 1400. g. razvio se internacionalni gotički slikarski stil nastao spajanjem dostignuća juga i sjevera Europe. Sve je naglašenije traženje dubine prostora. Posebno mjesto ima molitvenik brata francuskog kralja Très Riches Heures du Duc de Berry što su ga oslikali Flamanci Braća Limbourg i njegova dva brata. Posebnost ovih slika je novo vizualno otkrivanje i prikazivanje prostora i prirode, koja se tijekom godišnjih doba stalno mijenja. Gotičko slikarstvo važan je uvod u renesansno obraćanje prirodi.

Gotički slikari ostatka Europe[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Flamanski slikari

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Enciklopedija likovnih umjetnosti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1975. god.
  • Dr. Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2., Školska Knjiga – Zagreb, 1997. god.
  • Radovan Ivančević, Umjetnost razdoblja život II., Profil, Zagreb, 2001. god.
  • Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 2., Mladost, Zagreb, 1975. god.
  • Gilles Plazy & Jean Lacouture, Povijest umjetnosti u slikama, Leo-Commerce, d.o.o. Rijeka, 2000. god.
  • H. W. Janson, Art History, Thames & Hudson, London, 1997.
  • Several Authors, History Of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001.

Poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]