Freska
Freska (al fresco, affresco, tal. na svježe) je tehnika slikanja na zidu bojama koje se rastapaju u vodi po svježem sloju žbuke. Boja se suši istovremeno s podlogom i tako se nerazdvojno povezuje s njom. Rad na svježoj žbuci zahtijeva brzinu i sigurnost jer se naknadne promjene mogu izvršiti tek tako sa se ukloni čitav sloj žbuke i da se zamijeni novim slojem. Zato su slikari prethodno izrađivali crtež na kartonu koji se u mjeri slagao s konačnim djelom i prenosili obrise na svježu žbuku.
Postoji još jedna varijanta zidnog slikarstva, a ona se zove al secco (tal. al seko - na suho). Boja se nanosi na osušenu žbuku, koja se prije slikanja osvježi gašenim vapnom. Stapanje boje s podlogom nije tako potpuno i zato dolazi do znatnih oštećenja.
Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]
Srodan postupak oslikavanja zidova na svježoj žbuki koristili su stari Egipčani kod oslikavanja grobnica, kod cejlonskih i tajlandskih hramova, Asirci, Kinezi, Japanci, Maje i Inke.
U kretsko-mikenskoj kulturi (Egejska, Minojska kultura) slika se ovom tehnikom od XX. st.pr.n.e. do XI. st.pr.n.e. Palača u Knososu, Tirint
Starogrčke freske nisu ušćuvane, ali se indirektno može vidjeti utjecaj (helenizam) na etrušćansko freskoslikarstvo (od VII. do II. st.pr.n.e.) u grobnicama Tarkvinije, Veje, Vulcija, Cerveterija.
Freskoslikarstvo je bilo prošireno i u Rimu (dekoracija zidova u kućama), a najbolje ušćuvani primjeri su iz Pompeja (I. st. pr.n.e.)

Rimsku fresku slobodnih i širokih poteza kistom primijenili su kršćani u katakombe, a nastavilo se u bizantskom slikarstvu odakle je prešla u zapadnoevropsko monumentalno freskoslikarstvo koje je zamijenilo skupocjenu tehniku mozaika.
Kasnobizantski ciklus fresaka u Mistri (Peloponez), na Atosu (Sveta gora) te manastirskim freskama u Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. U ciklusima fresaka nastalim u XIII. st. (Mileševo, Sopočani) dostiže tzv. neohelenizam, kao fenomen kasnobizantskog stila, u likovnom izrazu svoja najviša ostvarenja.
Italo-bizantski stil, italska je varijanta neohelenizma i podloga je za razvoj sienske slikarske škole trečenta (XIV. st). "Renesansa Paleologa" (dinastija Paleologa 1261-XV. st.) u biz. umjetnosti i trecento u Italiji paralelne su umjetničke pojave u srednjovjekovnoj Evrpi od sredine XIII. st.
U Italiji u XIII. st. u freskoslikarstvu vodi rimska škola (Cavallini), a u XIV. st. u Assisiju, Sieni, Padovi i Firenci (Giotto, S. Martini, P. i A. Lorenzetti), vodstvo preuzima Toskana. Firentinski slikari XV. st. (Fra Angelico, P. Uccello, Masaccio, Castagno, Lippi, Ghirlandaio, Botticelli) stvaraju temelje monumentalnoj renesansnoj freski.
Freska ima funkciju da dopuni arhitekturu prostornim i pikturalnim vrijednostima, a istovremeno je sadržajno i stilski najdirektnije vezana sa širom publikom. Tada su napisani i mnogi traktati koji analiziraju tehniku i daju uputstva za slikanje (C. Cennini, 1437). Potkraj XV. st. započinje dominacija freske u čitavoj Italiji: u Màntovi (Montegna), Arezzu (Pietro della Francesca), Veroni i Veneciji (Pisanello, Gentile da Fabriano).
U XVI.st. nastaju brojni ciklusi fresaka u Rimu (Michelangelo, Rafaelo), Milanu (Leonardo da Vinci), Parmi (Correggio), Veneciji (Tiziano, Paolo Veronese), Firenci (Pontormo, A. del Sarto, Vasari) te u mnogim manjim mjestima pa tako i u Istri (od XIV. do XVII. st.).
Usporedi[uredi - уреди | uredi izvor]
|