Kreda (crtačka)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Johann Carl Loth (zvan Carlotto): Alegorija Pobjede, crtež perom i smeđom tintom, laviran kistom i sangvinom, druga polovica 17. st., Kabinet grafike HAZU
Goya: Rastanak Franje de Borje i njegove obitelji, bijela kreda, 1788., Prado
Degas: Kupačica se briše, pastel, ugljen i bijela kreda, oko 1892., Metropolitan Museum of Art

Kreda je crtački materijal i instrument, koja se po svojstvima nalazi između ugljena i olovke.

Po kemijskom sastavu, riječ je o relativno čistom kalcij-karbonatu (CaCO2) s primjesama raznih nečistoća kao što su željezni oksidi, gline i dr. U prirodi je nastala skamenjivanjem školjki morskih životinja. Dobiva se jednostavnim procesom mljevenja s vodom čime se oslobađa nečistoća i pretvara u fini bijeli prah koji se kasnije oblikuje u štapiće. U pravilu je vrlo otporna na učinke zraka i svjetlosti.

Nezašiljena ili položena postrance ostavlja trag kao ugljen, prašan i difuzan, a zašiljena iscrtava obrise predmeta jasno i oštro poput olovke, te je dakle njome, za razliku od crtačkog ugljena, moguće vući oštre i tanke linije.

Kreda se proizvodi u raznim bojama, no u slikarstvu se tradicionalno najviše koristi bijela, crna i crvena (sangvina), koje se u obliku sedimenta nalaze u prirodi. Riječ je o nataloženim sedimentima s morskog dna koje su geološke aktivnosti s dna mora izbacile na kopno. Dvije najglasovitije takve litice od krede nalaze se u blizini Dovera u Engleskoj i kod Dieppea na francuskoj strani La Manchea.

Krede korištene u slikarstvu su finije od onih koje se koriste u nastavi, za pisanje na školskoj ploči. Školske krede se proizvode u različitim bojama (npr. žuta, ljubičasta, plava), a mogu se koristiti i na asfaltu. Nekoć ih je u nas proizvodila tvrtka "Karbon" iz Zaprešića i ta proizvodnja je danas obnovljena.

Bijela kreda zapravo je kalcitni ili kalcijev karbonat, mek i sjajnobijel. U početku je bila upotrebljavana za podizanje plasticitete u drugim medijima. Kasnije joj je uporaba proširena na koloriranim papirima i papirima u boji (vidjeti ovdje primjer Degasova crteža).

Crna kreda, također zvana i "ugljena olovka", "carboncio", zapravo je po sastavu ugljeni škriljavac za kojeg Cennino Cennini u svojoj knjizi "Il libro dell'arte" početkom 15. stoljeća navodi da se dobavlja iz Pijemonta, dok Giorgio Vasari tvrdi da potječe iz francuskih brda. Čvrsto prijanja na papir. Gusti sastav koji je zapravo mješavina ugljena i gline, omogućuje rezanje u štapiće. Ostaje drobiva i fine teksture kako bi ostavila gust crni trag na papiru, kojim se postiže visoka preciznost opisa.Kao medij iznova je otkrivena u 16. stoljeću, te je postala široko korištena, zbog mogućnosti oblikovanja mekih tonskih prijelaza i preciznih linija.

Crvena kreda, također zvana i sangvina (sanguina), dobiva se miješanjem željeznog oksida (hematita) i gline. O količini hematita u kredi ovisi njezin ton, koji može varirati od svijetlocrvenog do narančastog ili smeđeg. Omogućava fine tonske prijelaze, linija joj je meka i precizna. Osobito je pogodna za crtanje ljudskog tijela, napose portreta. U tu svrhu naširoko su koristili francuski rokoko slikari 18. st.

Kreda se za pripremne studije koristi od 16. stoljeća, a kasnije i za samostalne crteže.

Slikari baroka osobito su često znali koristiti prednosti prašne strukture medija krede, koristeći crteže kredom, koje bi navlažili i protisnuli kroz tiskarsku prešu, za umnožavanje takvog crteža na drugi papir u formi zrcalne kopije.

Sve tri osnovne krede (bijela, crna i crvena) obilato su korištene za skice, te za tzv. podcrteže, tj. pred-skice na samom crtežu, primjerice crtežu tintom, iz razloga što bi se njezin trag relativno lako gotovo potpuno mogao izbrisati tj. otresti (kao i u slučaju krojačke krede), lavirati (osobito sanguinu) ili prekriti.

Kreda je vremenom do te mjere priznata ravnopravnom tehnikom da je npr. Academia San Luca u Rimu, za crtež crnom kredom, slikaru Antoniu Balestri 1694. dodijelila godišnju nagradu.

Kreda naime omogućava izrazito fine, stupnjevite tonske prijelaze, osobito sanguina.

Kredu su osobito voljeli slikari koji su se bavili i grafikom, i koji su u grafiku unosili slikarske elemente, ili obratno: koji su u svoje slike unosili elemente grafike, te slikari koji su u crtežu pokazivali težnju prema slikarskim tj. ne-linearnim, difuznom oblikovanju forme.

Najbolji primjer jednih i drugih, vjerojatno je Goya.

U 19. stoljeću osobito je kredu proslavio Edgar Degas.

Kod nas zapažene radove u kredi su izveli Slava Raškaj, Maksimilijan Vanka, Tomislav Krizman, Ljubo Babić i Alfred Krupa.

Po završetku crtanja na papiru, crteže kredom nužno je fiksirati posebnim sredstvima, kao i kod ugljena. Kao priručno sredstvo, može se koristiti običan lak za kosu.


Galerija: Primjeri podcrteža i crteža crnom i crvenom kredom (sangvinom) talijanskih starih majstora iz Kabineta grafike HAZU[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura:[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Jakov Bratanić: Kreda, Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 3, Zagreb, 1964., str. 243
  • Hrvatska enciklopedija, s. v. sangvina
  • Kako se dobiva kreda?
  • Marijan Jakubin: Osnove likovnoga jezika i likovne tehnike, Zagreb, 1989., str. 85-86
  • Matko Peić: Pristup likovnom djelu, Zagreb, 1968., str. 27-29
  • Margarita Sveštarov Šimat: Crteži starih majstora iz fundusa Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2009.
  • Živojin Turinski: Boje - Veziva - Tehnike slikanja, Beograd, 1970., s. v. Kreda