Zgrafito

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vučedolska golubica, početak 3. tisučljeća prije Krista
Žbučni zgrafito - fasada Veterinarske ambulante Sveti Ivan Zelina

Zgrafito (od talijanskog sgraffiare grepsti, izgrebati) je likovna tehnika urezivanja crteža u osnovni materijal: najčešće žbuku, keramiku, pastel, tuš, temperu, ulje na platnu, ulje na staklu, akril, gips[1], i dr.

Iako enciklopedije i priručnici u pravilu navode da je riječ o tehnici koja je nastala je u 15. stoljeću u Italiji, te da je služila prvenstveno za ukrašavanje fasada, to nije posve točno.

Tehnika zgrafita se u osnovnoj formi javlja u keramičkoj umjetnosti Vučedolske kulture još početkom 3. milenija prije Krista (ostrugani dijelovi ispunjavaju se doduše bijelom inkrustacijom), a u nju je prenesena iz tehnike duboreza, tj. urezivanja u drvu, što znači da je još mnogo starija.

Tehnika se sporadično koristila i kasnije, a na velika vrata se vraća u 15. st. u Italiji, u dekoriranju fasada, jer se smatrala trajnijom i otpornijom na atmosferilije od fresko-tehnike, te se ubrzo proširila po cijeloj Europi, prešavši u mnogim njezinim dijelovima u narodnu umjetnost.


Žbučni zgrafito[uredi - уреди | uredi izvor]

Postupak pripremanja žbuke za zgrafito sličan je postupku za fresko žbuku.

Zgrafito se izvodi u dva sloja žbuke. Donji sloj žbuke je u jednoj boji, gornji sloj u drugoj.

Gornji sloj žbuke nanosi se čim se donji posuši.

Kad se gornji sloj stegne, za otprilike jedan sat, u njemu se zgrafito počne urezivati prema prethodnom crtežu.

Crtež na vanjskim zidovima treba rezati tako da rez sa strane bude ukošen zbog lakšeg otjecanja vode. Voda bi se inače zadržavala, zimi smrzavala i tako oštećivala zgrafito.

Zgrafito dakle zapravo nije klasična slika, nego reljef, sastavljen od ploha i slojeva različito obojene žbuke!

Sve vrste zgrafita mogu biti jednobojne ili višebojne (obično dvobojne i trobojne), te u raznim međuformama.


Grataž[uredi - уреди | uredi izvor]

Zgrafito (grataž) u tušu, Alfred Krupa (stariji): Trenutak odmora, 1954.

Grataž (grattage) je francuski naziv za slikarsku tehniku zgrafita, tj. struganja, onda kada se ona primjenjuje u slikarstvu pastelom, tušem, uljem, akrilom i dr.

Tehniku je 1927. prvi primijenio slikar Max Ernst, odstranjujući sa svojih ulja na platnu - dok je boja bila još donekle meka - površinske slojeve slikarskim nožićem tj. špahtlom, dajući slikama tako prije neviđene, nadrealističke efekte.

Za tehniku grataža, danas se možda najčešće koristi uljni pastel (po Harrisonu ga se zapravo može smatrati uljnom bojom u krutom obliku), koji se potom struže olovkom, slikarskim nožem, drugim krajem kista, ili nekom drugom oštricom.

Postoji nekoliko vrsta grataža. Jedna se temelji na stvaranju debelih površina pastelom, dok se u drugoj koristi sloj pastela koji je prekriven tušem ili crnom temperom, pa se tek onda struže gornji pokrov. Ta se tehnika najčešće koristi onda kada se žele istaknuti različite teksture i kontrasti.

Opisujući zgrafito tj. grataž u klasičnom crnom tušu, slikar Alfred F. Krupa primjećuje: „Tu se ne radi samo o „izokrenutoj“ varijanti crteža tušem (pozitiv-negativ), nego o tehnici koja govori jednim potpuno drugim likovnim govorom… Za razliku od crteža i slike gdje uvijek imam osjećaj stvaranja forme, u ovoj tehnici imam osjećaj oslobađanja forme (koja je prisutna, ali skrivena).“


Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

• Ana Deanović: Sgraffito, Encikopedija likovnih umjetnosti, sv. 4, Zagreb, 1966., str. 201

• Ivo Fresi: Slikarska tehnologija, Zagreb, 1966., str. 239-250

• Hanzel Harrison: Kako naučiti slikati i crtati, Rijeka, 1999., str. 224-225

Alfred F. Krupa: Texts / Tekstovi, San Francisco, 2018., str. 69-74

• Ray Smith: Slikarski priručnik, Rijeka, 2006., str. 84, 191, 217, 295, 298, 303

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]


Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Gips je u tehnici zgrafita s tušem na platnu vjerojatno prvi primijenio slikar Alfred F. Krupa.