Split

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Split

Split iz zraka.jpg
Split iz zraka

Grb
Osnovni podaci
Gradonačelnik Andro Krstulović Opara (HDZ)
Županija Splitsko-dalmatinska
Stanovništvo
Stanovništvo () 876.192
Geografija
Koordinate 43°31′N 16°27′E / 43.51°N 16.45°E / 43.51; 16.45
Split na karti Hrvatske
Split
Split
Split na karti Hrvatske
Ostali podaci


Koordinate: 43° 30′ 36" SGŠ, 16° 26′ 60" IGD

Split je grad u Hrvatskoj u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Split je najveći grad u Dalmaciji i drugi po veličini grad u Hrvatskoj i administrativno središte Splitsko-dalmatinske županije. Prema prvim rezultatima popisa iz 2011. u gradu je živilo 178.192 stanovnika, a u samom naselju je živilo 165.893 stanovnika.[1]

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako se vjeruje da su određena naselja na području Splita postojala i ranije, ime Split se povezuje s malom grčkom kolonijom zvanom Aspalathos, nazvanoj po grčkoj riječi za brnistru, biljku koja raste u okolici. To je naselje, međutim, dugo vremena bilo u sjeni obližnje Salone, daleko većeg grada koji će kasnije postati prijestolnica velike rimske provincije Dalmacije.

Početak Splita u današnjem obliku se povezuje za rimskog cara Dioklecijana, koji je navodno bio rodom iz okolice Salone. Pred kraj svog života se odlučio povući u rodni kraj, te je tamo sagradio velebnu palaču. Ta je palača nešto kasnije služila kao ljetnikovac i rezidencija careva i velmoža, od kojih je posljednji Julije Nepot, rimski vladar Dalmacije, ubijen 480. godine.

Ključni događaj za Split je bilo uništenje Salone od strane Avara i Slavena prilikom njihove invazije na Balkan godine 614. Preživjeli stanovnici su utočište našli iza zidina Palače, koja otada dobija karakter grada, odnosne jezgre oko koje će se vijekovima početi razvijati Split.

U srednjem vijeku je Split ispočetka bio bizantskom vlašću, ali je povremeno dolazio pod nominalnu vlast hrvatskih kraljeva, odnosno Mletačke republike. Split se s vremenom razvio i tipični srednjovjekovni grad-državu, koji je donosio vlastite zakone, pa čak i vodio ratove protiv svojih susjeda, tako da se bilježi rat između Splita i susjednog Trogira 1282. godine. U isto doba je Split, čije je stanovništvo ispočetka bilo romansko, zabilježio priliv slavenskog stanovništva iz zaleđa Dalmacije, što je proces koji traje sve do današnjih dana. Split se također počinje javljati kao jedno od najvažnijih kulturnih središta na ovim prostorima.

Godine 1358. Split je dopao pod hrvatsko-ugarsku vlast, da bi 1420. godine nad njim vlast trajno preuzeli Mlečani. U doba renesanse Split nastavlja svoj kulturni procvat, tako da je u njemu djelovao i Marko Marulić, koji se često naziva ocem hrvatske književnosti.

Razvoj Splita je zaustavio prodor Otomanskog imperija na zapad Balkana, što se pogotovo iskazalo nakon pada obližnjeg Klisa 1526. godine. Turska osvajanja su neposrendo ugrozila i sam Split, tako da su turske stražarske kule bile u blizini današnjeg središta grada. Split je pogotovo teško stradao za vrijeme dugotrajnog kandijskog rata u 17. vijeku, kada ga je osim rata pogodila i epidemija kuge. Tako je na početku 18. vijeka imao tek nešto više od 1000 stanovnika.

Nazadovanje Splita je tek usporeno u relativno dugom periodu relativnog stabilnosti nakon Požarevačkog mira. Godine 1797. padom Mletačke republike Split kao i ostatak Dalmacije prelazi pod vlast Austrije, a 1805. mirom u Požunu pripada Napoleonovoj Francuskoj. Godine 1813. Split ponovno zauzimaju Austrijanci, čija će vlast biti potvrđena Bečkim kongresom.

U Splitu, kao i u drugim hrvatskim krajevima, se u 19. vijeku javlja nacionalna svijest. Ona dobija i svoju političku komponentu s nastankom Austro-Ugarske, odnosno podjelom Carstva na austrijski dio - kome je pripala Dalmacija i mađarski dio- kome je pripala jezgra današnje Hrvatske. Dok se dio stanovnika Splita zalaže za ujedinjene s Hrvatskom, dio se izjašnjava kao pripadnicima italijanske nacije i traži ujedinjenje s nezavisnom Italijom. Potonji kao alternativno rješenje nude stvaranje autonomne Dalmacije, odnosno novu slavensku naciju Dalmatinaca. Tim opcijama se krajem 19. vijeka priključuje radnički pokret, odnosno zagovornici socijalizma i anarhizma čije če Split postati tradicionalno uporište, a od početka 20. vijeka i zagovornici stvaranja Jugoslavije.

Nakon prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Split postaje dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a kasnije i Kraljevine SHS. Od 1929. godine postaje središte Primorske banovine. U tom periodu je ekonomski razvoj Splita potakla činjenica da je Zadar, dotadašnje administrativno središte Dalmacije, mirovnim ugovorima postao italijanska enklava na istočnom Jadranu.

Za vrijeme drugog svjetskog rata su Split okupirale italijanske snage, a i formalno anektirale tzv. Rimskim ugovorima s Nezavisnom državom Hrvatskom. Split je ostao bez svog prirodnog zaleđa, a stanovništvo je podvrgnuto brutalnoj fašističkoj politici italijanizacije. Zbog toga je već 1941. veliki dio lokalnog stanovništva posredno ili neposredno pristupio Titovim partizanima. Partizani su grad zauzeli u septembru 1943. nakon kapitulacije Italije, ali su ga nakon žestokih borbi morali prepustiti njemačkom Wehrmachtu. Split je formalno pripao NDH, ali je 26.10. 1944. ponovno došao pod partizansku kontrolu. Do kraja rata je služio kao privremeno sjedište vlade Federalne države Hrvatske.

U doba SFRJ Split doživljava nagli ekonomski rast, dijelom vezan uz ratvoj indutsrije u obližnjem Kaštelima, ali i sve veći razvoj turizma u Dalmaciji. Porast industrije i životnog standarda je imao i značajne demografske posljedice, prvenstveno u naglom priljevu stanovništva iz ekonomski zaostalih krajeva Dalmatinske Zagore i Hercegovine.

Raspad SFRJ se u Splitu odrazio kroz niz ozbiljnih oružanih incidenata, koji su prethodili eskalaciji rata u Hrvatskoj. Razlog za to je bilo postojanje anažnog garnizona JNA u gradu, vezanog uz ratnu luku Lora, glavnu bazu JRM. Za vrijeme rata su Lora i drugi objekti JNA bili pod opsadom, okončanom tek potpisivanjem Sarajevskog primirja 1992. godine i povlačenjem snaga JNA početkom 1992. godine. U međuvremenu su se zbili mnogi incidenti, od kojih je najveći bio pomorski napad na Split, 15.11. 1991., kada je razarač Split bombardirao grad prije nego što je oštećen i prisiljen na povlačenje vatrom hrvatskih obalnih baterija. To je zasada jedini slučaj u historiji da je neki ratni brod bombardirao grad po kome je dobio ime.

Rat je nakon toga trajao još tri godine, a Split, iako ne neposredno pogođen, je dosta pretrpio zbog ekonomskog kolapsa, tek djelomično ublaženog činjenicom da je služio kao glavna logistička baza snagama UNPROFOR-a u BiH.

Teška ekonomska situacija se nastavila i nakon rata, s obzirom da se Split, slično kao i ostatak Dalmacije daleko teže oporavljao u odnosu na Zagreb i druge dijelove Hrvatske. Zbog toga se Split - pogotovo njegova okolica - pokazao daleko plodnije tlo za održavanje nacionalističke desnice. To se između ostaloga iskazalo i u čuvenom mitingu na Rivi održanom početkom 2001. godine u znak podrške generalu Mirku Norcu, hrvatskom generalu optuženom, a kasnije i osuđenom za ratne zločine.

Gradska naselja[uredi - уреди | uredi izvor]

Splitu su 1952. upravno pripojena naselja Strožanac, Kaštel Gomilica, Kaštel Sućurac, Kaštel Kambelovac, Grljevac, Vranjic, Rupotina Donja i Rupotina Gornja.(N.N. NRH, 16/52)[5]

Godine 1954. su mu pripojena naselja Amižići, Most, Stobreč, Podstrana, Sirotkovići, Dvori, Korešnica, Gajine Žrnovničke, Kamen, Glavica i Privor (N.N. NRH, 33/54).[5]

Godine 1952. odnosno 1954. Splitu su bili pripojeni Mravince, Podstrana, Sitno Gornje i Sitno Donje, Solin i Strana Solinska.(N.N. NRH, 16/52 I 33/54)[5]

Godine 1962. su iz Splita upravno odvojena i osamostaljena mjesta Solin, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kamen, Kaštel Gomilica, Kučine, Slatine("Slatina", Čiovo), Mravince, Stobreč, Blaca, Podstrana (kojoj je pripojen iz Splita netom odvojen i osamostaljen Strožanac), Vranjic, Žrnovnica, Srinjine, zatim Sitno Gajine od kojeg su stvoreni Donje Sitno i Gornje Sitno.(N.N. SRH, 39/62)[5]

Za socijalističke Hrvatske Splitu bili pripojeni Solin, Donje Sitno i Gornje Sitno .[5] Također su bila ova naselja pripojena Splitu, a poslije su izdvojena: Blaca, Kamen, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kučine, Lovrinac, Srinjine i Stobreč.[5] Splitu su bila pripojena i ova naselja: Grabavac, Grljevac, Sveti Martin, Torčići, Amižići, Korešnica, Sveti Kajo, Majdan (Solin), Meterize.[5]

Tijekom 1980-ih, do preustroja administrativne podjele uspostavom samostalne RH, Split je bio jedan od osam velikih gradova u SFRJ koji su imali donekle različit oblik lokalne samouprave, te je jedini od velikih urbanih područja na obali organiziran u tzv. gradsku zajednicu općina (GZO) Split, a tvorile su je općine Kaštela, Solin i Split. Ovakav oblik gradske administracije u Hrvatskoj je, osim Splita, imao jedino Zagreb, koji je i danas zadržao sličan oblik ustroja lokalne samouprave, primjeren velikim gradovima, dok je Split ukidanjem statusa velikoga grada s GZO, praktički uskraćen za mogućnost integriranja njegovog urbanog područja u osmišljeniju i bolje upravljanu cjelinu, podjeljen na tri grada sa zasebnim upravama i interesima, iako su im "granice" realno nevidljive i protežu se po sredini gradskih ulica.

Gradu Splitu danas pripada 8 naselja (stanje 2006), to su: Donje Sitno, Gornje Sitno, Kamen, Slatine, Split, Srinjine, Stobreč i Žrnovnica. Split je podijeljen na više gradskih kotareva: Bačvice, Bilice, Blatine-Škrape, Bol, Brda, Dračevac, Duilovo, Firule, Grad, Gripe, Karepovac, Kila, Kman, Kocunar, Lokve, Lora, Lovret, Lučac-Manuš, Mejaši, Meje, Mertojak, Neslanovac, Žnjan-Pazdigrad, Plokite, Pojišan, Pujanke, Ravne njive, Sirobuja, Skalice, Smokovik, Split 3 (Smrdečac), Stoci, Sućidar, Sustipan, Šine, Šperun, Špinut, Trstenik, Varoš, Veli Varoš, Visoka, Žnjan [6].

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi opći popis stanovništva, koji se ujedno smatra i prvim suvremenim popisom, proveden je 1857. godine, a Split je tada brojio 10.358. stanovnika.[2] Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, na površini od 79 km2, imao je 178.102 stanovnika, što predstavlja 39,16% od ukupnog broja stanovnika Splitsko-dalmatinske županije, odnosno 4,15% od ukupnog broja stanovnika Hrvatske.[3]

Prvo udvostručenje broja stanovnika Split je imao oko 1907., a drugo na početku četrdesetih godina. Do Drugoga svjetskog rata, Split je imao relativno sporo povećanje broja stanovnika. Zbog ubrzane industrijalizacije i razvoja tercijarnih djelatnosti nakon Drugoga svjetskog rata, javlja se potreba za velikim brojem radne snage, što je bilo povod za intenzivno doseljavanje, posebice šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Analiza prirodnoga kretanja pokazuje da je Split u razdoblju između 1981. i 2001. prešao iz srednjih u niske stope rodnosti, te iz niskih u srednje stope smrtnosti, što je rezultiralo niskim prirodnim prirastom. Posljedica je tog procesa i stalno smanjivanje vitalnog indeksa. Dobna struktura stanovništva Splita sve više poprima karakteristike regresivnog tipa: smanjuje se udio mladoga, a povećava udio starog stanovništva. Radni kontingent raste sve sporije. U ukupnom stanovništvu prevladavaju žene, iako se njihov udio smanjuje. Domovinski rat pogoršao je ionako lošu demografsku situaciju.[4]

Klima grada Splita[uredi - уреди | uredi izvor]

Grad Split ima sredozemnu klimu koju karakteriziraju blage zime te suha i vruća ljeta. Republika Hrvatska klimatski se nalazi u sjevernom umjerenom pojasu u kojem vrlo važnu ulogu imaju Sredozemno i Jadransko more čije zračne struje zimsko razdoblje u Primorskoj Hrvatskoj, a tako i u gradu Splitu,  čine blagim, toplim i često vrlo vlažnim. [5]

Klimu u Splitu određuju blizina mora, reljef i geografski smještaj. U razdoblju od mjeseca studenog do ožujka moguće je hladno razdoblje s prosječnom temperaturom od 7,6 ℃.  U ovom razdoblju bilježe se veće količine padalina zbog česte pojave i zadržavanja ciklone u kojem padne prosječno 62% ukupne godišnje količine padalina (uz važan podatak da kroz cijelu godinu u Splitu prosječno padne 825 mm padalina). Vruće razdoblje obuhvaća period od mjeseca svibnja do rujna, a statistički najtopliji je mjesec srpanj. Prosječna temperatura u ovom razdoblju je 22℃. Toplo razdoblje karakterizira mala količina padalina, sušno razdoblje, visoke dnevne temperature i tople noći. Ipak, i najtoplije razdoblje u godini, zbog obrnuto proporcionalnog odnosa vlažnosti i temperature, vrućine čini podnošljivima. Klimatski položaj grada Splita karakterizira vrlo mali broj oblačnih dana. Vjetrovi karakteristični za grad Split u zimskom periodu su vjetrovi iz sjeveroistočnog kvadranta – poznat pod nazivom bura. Ipak, u hladnim mjesecima puše i puno jači, ali topliji vjetar koji se zove jugo. U ljetnom periodu pušu vjetrovi iz jugozapadnog kvadranta, kao što su maestral, blaga bura ili burin. Klima grada Splita uvrštava se u umjereno toplu kišnu klimu sa sušnim  i vrućim ljetnim periodom. Klimatski gledano, prema Walterovu klimadijagramu, izrazito sušan i iznimno topao je mjesec srpanj, umjerena suša traje od lipnja do rujna, a svibanj je granični mjesec vlažnog razdoblja i umjerene suše. [6]

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Arheološki muzej u Splitu[uredi - уреди | uredi izvor]

Arheološki muzej u Splitu ujedno je i najstariji hrvatski muzej, a utemeljen je 1820. godine. Dugo vremena smatran je kulturnim središtem Splita, ali i Dalmacije. U knjižnici i arhivu Arheološkog muzeja u Splitu čuvali su se predmeti koji su bili od velikog značaja za kulturnu povijest, poput različitih arheoloških zbirki, te umjetnina. Časopis Arheološkog muzeja u Splitu – Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, smatra se najstarijim hrvatskim hrvatskim časopisom.[7]

Izgradnja zgrade u kojoj se i danas nalazi Arheološki muzej u Splitu završena je 1914. godine, a i rađena je prema projektu dvojice austrijskih arhitekata A. Kiresteina i F. Ohmanna. Ideja navedenih arhitekata bila je izgraditi objekt koji će omogućiti kružno kretanje posjetitelja muzeja. Muzej je otvoren 1922. godine. Na objektu je izvršen veći građevinski zahvat tek 80 godina od izgradnje.[8]

Kulturni spomenici i znamenitosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Srebrna vrata, istočni ulaz u Dioklecijanovu palaču
Peristil

Najznačajniji kulturni spomenik i turistička atrakcija Splita jest Dioklecijanova palača. Ona se nalazi u užem centru grada. Povijesnu jezgru grada Splita tvori Dioklecijanova palača i dio grada unutar mletačkih obrambenih zidova iz XVII. st. (od 1979. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine).[9] Unutar palače, kraj katedrale sv. Dujma, nalazi se Splitski Peristil, jedan od najljepših Splitski trgova[10]. Značajna atrakcija je i sjeverni ulaz u palaču, nazvan Zlatna vrata.

Split - riva

Splitska riva mjesto je zabave, festivala i religijskih manifestacija. Najveća fešta održava se na Rivi svake godine 7.5., kad se slavi zaštitnik grada sv. Dujam. [11]

Park šuma Marjan mjesto je iznimno očuvane prirode, te izletište i mjesto rekreacije mnogih Splićana i posjetitelja.






Arheološki lokalitet "Ad basilicas pictas"[uredi - уреди | uredi izvor]

U tijeku pripremnih iskopavanja za izgradnju trgovačkog centra Small Mall na raskrižju Ulice Domovinskog rata s Vukovarskom, Livanjskom i Bihaćkom ulicom otkriveno je novo i neočekivano važno arheološko nalazište. Radi se o do sada nepoznatom amfiteatru iz IV stoljeća, odnosno iz vremena kad je car Dioklecijan obitavao u svojoj palači. Unatoč nepristupačnosti većem dijelu ostataka antičke građevine zbog okolnih kasnije sagrađenih i danas još funkcionalnih građevina, arheolozi su bili u mogućnosti procijeniti neke njene osnovne karakteristike[12]. Istraživanje je provela i tvrtka Neir, a nadzirao splitski Konzervatorski odjel[13].

Amfiteatar je imao arenu raspona 50 metara, bio je ukupnog promjera 80 metara[14], a nalazio se uz sam Dioklecijanov aqueduct sve do kraja kandijskog rata 1647. godine kada ga je, već djelomično porušenog, u potpunosti dao razrušiti mletački providur Dalmacije Leonardo Foscolo kako bi spriječio moguće utvrđivanje Osmanlija na tako maloj udaljenosti od tadašnjeg mletačkog Splita. Inače, lokalitet na kojem su pronađeni ostatci ove povijesno toliko važne građevine već je poznat pod nazivom “Ad basilicas pictas”[14] (“Kod oslikanih bazilika”). Tu su već ranije pronađeni ostatci arhitekture koja je prethodila nastanku Dioklecijanove palace, točnije antičnom naselju Spalathum, kao i ostaci nekih drugih antičkih i srednjovjekovnih građevina[13].

Ovaj pronalazak je od iznimne ne samo arheološke, već i kulturno-povijesne, kao i turističke važnosti. Uz Pulsku Arenu, te amfiteatre u antičkoj Saloni i Burnumu kraj Knina, ovo je četvrti primjer ove arhitekture na području Republike Hrvatske. Ipak, zbog nemogućnosti daljnjeg istraživanja na lokalitetu, pronađeni ostatci su konzervirani i ostavljeni za neka daljnja proučavanja. Vjerojatno je iz istog razloga zaustavljena i izgradnja navedenog trgovačkog centra jer se nakon tog otkrića odustalo od gradnje istog na toj vrlo atraktivnoj poziciji uz sam povijesni centar grada[13].

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Industrija

„Jugoplastika“ je imala vlastitu trgovačku mrežu od 180 prodavaonica u svim jugoslavenskim republikama u kojoj je radilo više od 1300 radnika. Zbog goleme palete od 3200 vrsta proizvoda razvila  je i vlastitu prodajnu mrežu. Zbog svega toga bila je likvidna i nije imala zaduženja i kredite. Posjedovala je četiri robno-distributivna centra u Ljubljani, Sarajevu, Nišu i Skoplju. U svim glavnim gradovima saveznih republika imala je trgovačka predstavništva s kompletnom infrastrukturom marketinga i trgovačkih putnika. Jugoplastika je bila iznimno značajna za društvenu zajednicu grada Splita, naročito u području ekonomske antropologije. Prenamjena Jugoplastikine tvornice u trgovački centar Joker izazvala je veliko zanimanje a val nostalgije za kombinatom  Jugoplastike je izražen brojnim komentarima na novinske članke koji su o tome pisali po internetskim portalima.

Fokus zanimljivosti je u tome da je prostor proizvodnje prenamijenjen u prostor potrošnje i to u doba kada je veća stopa nezaposlenosti u gradu što ukazuje na određeni apsurd.

Jugoplastika je bila ideja zajedništva, discipliniranog rada i brzog napretka kojoj je pripadalo gotovo 13 000 radnika od kojih je 10000 bilo u samoj proizvodnji.

Sama tvornica je bila najsnažniji simbol modernizacije, tehnološke inovativnosti i dobara.[15]

Jugoplastika je bila tvornica koja je prozvodila dijelove za tvornice automobila Zastavu, Citroen, Renault, Volkswagen, Ladu, Daciju, Fiat. U tim i takvim uvjetima ona je mogla i opstati i nakon rušenja socijalističkog tržišnog modela jer se njezina proizvodnja zasnivala na plastičnim masama a u svjetskoj proizvodnji se u polju plastike nije dogodilo ništa inovativno da omete daljnji rad.

Počela je raditi 1952 a registrirala se kao tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvda.  Ukupno je zapošljavala 12.900 radnka a prihod je 1990.godine iznosio 350 milijuna dolara.

Osim četiri tvornice „Jugoplastika“ je imala i tvornicu na ulazu u Solin, nekoć poznatu radnu organizaciju „Autodijelovi“ koja danas nosi ime „AD Plastik“. To je ujedno jedini preživjeli pogon nakon što je tvornica raznesena sa stotinjak kilograma eksploziva a njezino mjesto je zauzeo trgovački centar „Joker“.

Osim u Splitu pogone je imala po cijeloj Dalmaciji i otocima pa je bila često smatrana tvorcem gospodarske politike razvoja Dalmacije. Pogoni „Jugoplastike“ imali su vlastite restorane a sama tvrtka je uživala ugled u svijetu, izvozilo se i na Zapad i na Istok.

Bila je sponzor košarkaškom klubu koji je nosio njeno ime a 1993.godine mijenja se ime tvrtke u „Diokom“ i nakon provedene privatizacije i stečajnog postupka tvrtka nestaje, radnici odlaze na biro a proizvodnju mijenja potrošnja i trgovački centar „Joker“. [16]

Turizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Grad Split je moguće percipirati kao grad spomenik koji svojom bogatom kulturnom ponudom može odgovoriti zahtjevima svih profila gostiju, a tako i onim zahtjevnijim kojima je prioritet iskusiti njegovu povijest koja živi u njegovim kulturnim institucijama, a napose trgovima i ulicama. Početke kulturnog turizma u Splitu možemo prepoznati u nastojanjima tadašnje ravnateljice Etnografskog muzeja u Splitu, Aide Koludrović, da ostvari suradnju između Muzeja i njegovog etnografskog materijala s turističkim organizacijama kako bi se napravio svojevrsni most prema posjetiteljima.[17]

Osim što grad Split odiše bogatom poviješću i kulturnom baštinom, mlađi domaći turisti percipiraju Split kao grad koji je lijep, opušten i zabavan, no ne glamurozan i zapadni.[18] Iako Split već dugi niz godina ima reputaciju tranzitne destinacije i odredišta jednodnevnih izleta, ta slika se polako mijenja u korist percepcije istoga kao city break destinacije, što u konačnici utječe na sve veća ulaganja lokalnih vlasti u razvoj turističke infrastrukture.[19]

Plaže u Splitu[uredi - уреди | uredi izvor]

Plaža Bačvice u Splitu

Bačvice su najpoznatija splitska plaža koja se nalazi u neposrednoj blizini centra grada. Podrijetlo riječi Bačvice nije u potpunosti protumačeno iako se javlja još za vrijeme mletačke vlasti. S obzirom na neugledni izgled uvale uz koju je prolazio poljski put kojim su se kretali težaci sa magarcima natovarenim teretom na putu do svojih vinograda dugo vremena nikome nije palo na pamet ovdje se kupati sve dok prvo kupalište nije podigao 1891. Ivan Košćina iz poznate splitske obitelji toga vremena, a do kupališta se dolazilo kočijama i omnibusom. Članovi obitelji obitelji Bui i Paparelo-Rizmondo bili su prvi kupači u uvali koji su ondje posjedovali kuće. 1919. godine kupalište prelazi iz privatnog vlasništva u javno te se uređuju i postavljaju prve drvene kabine čiji broj se konstantno povećava te u godini 1928. broji već 300 kabina koje su podijeljene na muške, ženske ili obiteljske. U početku je kupanje bilo strogo ograničeno i podijeljeno, kada su smjeli ulaziti muškarci, a kada žene, a sve radi očuvanja morala zbog čega je Košćina kupalište morao preurediti i podijeliti sa visokom ogradom. Na desnoj strani kupali su se muškarci, a na lijevoj žene, a na ogradi koja je dijelila mušku od ženske strane stajao je veliki natpis: 'Globom i zatvorom kaznit će se prekršitelj zabrane zajedničkog kupanja'.[20] Drvene kabine 1941. godine zamjenjuju se novom betonskom zgradom, a izgled današnjih Bačvica formirao se 1997. godine. Svoju slavu duguje igri zvanoj Picigin koja spada u UNESCO-vu nematerijalnu kulturnu baštinu. Nema službenih zapisa o počecima igranja picigina na ovoj plaži, ali iz Rješenja Ministarstva kulture kojim je definirana ova igra i kojom joj je dodijeljeno svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra navodi se da se ju donijeli splitski studenti iz Praga 1908. godine.[21] Picigin je društvena igra loptom koja se izvodi u plićaku pješčane plaže gdje igrači, stojeći u moru, nabacuju loptu koja ne smije dodirnuti morsku površinu.[22] Pravim je piciginašima igranje način života i razmišljanja te igraju tijekom cijele godine, u prosjeku čak 250 dana godišnje. Bez njih je teško vizualizirati plažu Bačvice i uvelike su zaslužni za stvaranje njezinog identiteta.[23]

Danas je plaža Bačvice sve više komercijalizirana sa prevelikim brojem ležaljki i kioska s hranom te ju sve veći broj ljudi zamjenjuje plažom Firule.

U neposrednoj blizini Bačvica nalazi se plaža Ovčice.

Žnjan je najveća splitska plaža koja se nalazi u istoimenom kvartu. Od rujna 2017. godine plaža je u procesu potpune rekonstrukcije, koja bi trebala završiti do 1. srpnja 2018. godine.[24]

Poznati Splićani i Splićanke[uredi - уреди | uredi izvor]

Ovdje ulaze osobe koje su rođene i/ili su djelovale u Splitu.

Glazbenici[uredi - уреди | uredi izvor]

Zabavne glazba i "lake note"[uredi - уреди | uredi izvor]

Muzika[uredi - уреди | uredi izvor]

  • TBF, (The Beat Fleet) Hip Hop/Ping Pong glazba zdravog đira

"Klasični muzičari"[uredi - уреди | uredi izvor]

Likovni umjetnici[uredi - уреди | uredi izvor]

Književnici (pisci, pjesnici, esejisti...)[uredi - уреди | uredi izvor]

Dramski umjetnici (glumci, redatelji...)[uredi - уреди | uredi izvor]

Sportaši[uredi - уреди | uredi izvor]

Nogomet[uredi - уреди | uredi izvor]

Novinari[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali[uredi - уреди | uredi izvor]

Košarka[uredi - уреди | uredi izvor]

Tenis[uredi - уреди | uredi izvor]

Atletika[uredi - уреди | uredi izvor]

Plivanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Alpinizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Veslanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Borilački sportovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedrenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Rukomet[uredi - уреди | uredi izvor]

Odbojka[uredi - уреди | uredi izvor]

Stolni Tenis[uredi - уреди | uredi izvor]

Taekwando[uredi - уреди | uredi izvor]

Vaterpolo[uredi - уреди | uredi izvor]

Političari[uredi - уреди | uredi izvor]

Galerija slika[uredi - уреди | uredi izvor]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Popisane osobe, kućanstva i stambene jedinice, prvi rezultati popisa 2011.". Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/htm/h11_RH.html. Pristupljeno 28. 8. 2012.. 
  2. Klempić, Sanja (2004-03-30). "Utjecaj imigracije na strukture stanovništva Splita". Migracijske i etničke teme (in Croatian) 20 (1): 79–110. ISSN 1333-2546. Pristupljeno 2020-06-13. 
  3. https://www.dzs.hr
  4. Klempić, Sanja (2004-03-30). "Utjecaj imigracije na strukture stanovništva Splita". Migracijske i etničke teme (in Croatian) 20 (1): 79–110. ISSN 1333-2546. Pristupljeno 2020-06-13. 
  5. Šegota, Tomislav; Filipčić, Anita (2003-06-01). "Köppenova podjela klima i hrvatsko nazivlje". Geoadria (in Croatian) 8 (1): 17–37. ISSN 1331-2294. doi:10.15291/geoadria.93. Pristupljeno 2020-04-14. 
  6. Filipčić, Anita. Klima Splita. //Geografski horizonti 41, 2(1995), str. 16-20.
  7. Marin, E. (1995). 'ARHEOLOŠKI MUZEJ U SPLITU I BOKA KOTORSKA', Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 35(1), str. 67-79. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/114580 (Datum pristupa: 25.04.2020.)
  8. Mardešić, J. (1998). 'Preuređenje Arheološkog muzeja u Splitu', Informatica museologica, 29(3-4), str. 104-107. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/143033 (Datum pristupa: 25.04.2020.)
  9. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=57463
  10. "Complete visitor's guide to Split - Split Tourism" (en). http://www.split-tourism.com/. 
  11. Center of Split
  12. U Splitu otkriven antički amfiteatar iz 4. stoljeća. Tportal pristupljeno 20. ožujka 2020. https://www.tportal.hr/kultura/clanak/u-splitu-otkriven-anticki-amfiteatar-iz-4-stoljeca-20131113
  13. 13,0 13,1 13,2 Arheološko nalazište kod Općine. Splitski portal split.com.hr https://www.split.com.hr/novosti/vijesti/arheolosko-nalaziste-kod-opcine
  14. 14,0 14,1 Eremut, Antonija (2013-12-15). "Danski zalog hrvatskoj spomeničkoj baštini". Kvartal : kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj (in Croatian) X (3-4): 74–76. ISSN 1334-8671. Pristupljeno 2020-04-20. 
  15. Blagaić, Marina. "Otočna ekonomija - epizoda "Jugoplastika"." Etnološka tribina 42, br. 35 (2012): 243-258. https://hrcak.srce.hr/94131
  16. https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/oj-gospodo-jel-vam-zao-jugoplastika-je-mogla-opstati-i-hraniti-12-900-radnika-92726
  17. Bunja, Vanda (2009-09-12). "Etnografski muzej u Splitu kao jedna od turističkih privlačnosti grada". Ethnologica Dalmatica (in Croatian) (17): 33–45. ISSN 0353-9210. Pristupljeno 2020-04-14. 
  18. Matić, Jelena; Bratko, Denis (2015). "Osobnost brenda destinacije i predviđanje ponašajnih namjera turista: primjer grada Splita". Sociologija i prostor : časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja (in Croatian) 53 (3 (203)): 213–231. ISSN 1846-5226. doi:10.5673/sip.53.3.2. Pristupljeno 2020-04-14. 
  19. Mikulić, Davorka (2009-06-01). "MARKETINŠKA VALORIZACUA SPLITA KAO DESTINACIJE KULTURNOG TURIZMA". Acta turistica (in Croatian) 21 (1): 95–122. ISSN 0353-4316. Pristupljeno 2020-04-14. 
  20. http://www.picigin-bacvice.com/files/bacvice/bacvice-povijest.html
  21. Premuž Đipalo, Vedrana (2015-04-15). "„Ne vridi mi dan ako ne dođem na Bačvice“: O piciginašima s Bačvica i stvaranju mjesta". Ethnologica Dalmatica (in Croatian) (22): 317–341. ISSN 0353-9210. Pristupljeno 2020-04-21. 
  22. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Registar kulturnih dobara: Split, Picigin-društvena igra loptom.
  23. Premuž Đipalo, Vedrana (2015-04-15). "„Ne vridi mi dan ako ne dođem na Bačvice“: O piciginašima s Bačvica i stvaranju mjesta". Ethnologica Dalmatica (in Croatian) (22): 317–341. ISSN 0353-9210. Pristupljeno 2020-06-16. 
  24. "Split tourism - The most famous beaches in Split" (en). http://www.split-tourism.com/beaches/top-beaches-split. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Gradovi i općine Splitsko-dalmatinske županije
Gradovi

Hvar | Imotski | Kaštela | Komiža | Makarska | Omiš | Sinj | Solin | Split | Stari Grad | Supetar | Trilj | Trogir | Vis | Vrgorac | Vrlika


Općine


Baška Voda | Bol | Brela | Cista Provo | Dicmo | Dugi Rat | Dugopolje | Gradac | Hrvace | Jelsa | Klis | Lećevica | Lokvičići | Lovreć | Marina | Milna | Muć | Nerežišća | Okrug | Otok | Podbablje | Podgora | Podstrana | Postira | Prgomet | Primorski Dolac | Proložac | Pučišća | Runovići | Seget | Selca | Sućuraj | Sutivan | Šestanovac | Šolta | Tučepi | Zadvarje | Zagvozd | Zmijavci

Ostale općine i gradovi u Hrvatskoj

Zagrebačka županija | Krapinsko-zagorska županija | Sisačko-moslavačka županija | Karlovačka županija | Varaždinska županija | Koprivničko-križevačka županija | Bjelovarsko-bilogorska županija | Primorsko-goranska županija | Ličko-senjska županija | Virovitičko-podravska županija | Požeško-slavonska županija | Brodsko-posavska županija | Zadarska županija | Osječko-baranjska županija | Šibensko-kninska županija | Vukovarsko-srijemska županija | Splitsko-dalmatinska županija | Istarska županija | Dubrovačko-neretvanska županija | Međimurska županija


Popis općina u Hrvatskoj | Popis gradova u Hrvatskoj