Barokno slikarstvo
Ova slika se smatra prvom baroknom slikom i ujedno prvim baroknim djelom uopće.
U baroknom slikarstvu su karakteristične jake boje, snažni svjetlosni kontrasti i iluzija dubokog prostora koja se dobiva primjenom radikalnih perspektivnih rješenja. Tematski prevladavaju sakralne i mitološke kompozicije u kojima se isprepliću religiozno patetični zanos i senzualnost putenih golih aktova. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme, a u nekim se grafikama postiže savršenstvo likovnog izraza.
Barokni način izražavanja najlakše je pojasniti u njegovoj suprotnosti s renesansom: za renesansu tipično jasno ocrtavanje linija (linearnost) zamjenjuje barokno otapanje mekih obrisa (slikovito), renesansno plošno oblikovanje zamjenjuje barokno dubinsko, zatvorene i mnogolike kompozicije zamjenjuju otvorene i jedinstvene, a jasno oblikovanje postaje nejasno.
Najpoznatiji predstavnici baroknog slikarstva su:
- Italija: Caravaggio, obitelj Carracci, Artemisia Gentileschi, Giovanni Battista Gaulli, Gian Lorenzo Bernini, Giovanni Battista Piazzetta, Francesco Guardi, Pietro da Cortona, Lodovico Carracci, Giovanni Battista Piranesi, Guido Reni.
- Francuska: obitelj Le Nain, Jean Callot, Nicolas Poussin, Claude Lorain, P. Mignard, Georges de la Tour.
- Španjolska: Diego Velázquez, Bartolomé Esteban Murillo, Jusepe de Ribera, Francisco de Zurbarán.
- Flandrija i Nizozemska: Rembrandt, Peter Paul Rubens, Frans Hals, Jan Brueghel mlađi, Abraham Brueghel, M. Hobbema, Anthonis van Dyck, Jan Vermeer, Jacob van Ruisdael, Hermen Steenwyck, Judith Leyster.
- Njemačka i Austrija: obitelj Asam, A. Elsheimer, M. Rottmayr.
Barokno slikarstvo se razvilo najprije u Italiji, a za naglo širenje zidnog slikarstva najzaslužniji su bili Isusovci koji su, boreći se za pobjedu protureformacije, osnivali brojne samostane i gradili uz njih blistave i raskošne crkve po cijeloj Europi. Čak štoviše, Vatikan i katolička crkva su odredili stroga ikonografska pravila u slikarstvu i zahtijevali su da se na slikama izrazi snažan vjerski zanos ili skrušena pobožnost.
Prvo načelo su za ideal uzeli slikari iluzionističkih kompozicija na svodovima crkava. To su bile slike koje su težile za pokrenutošću, senzualnošću i spektakularnošću; slike koje su "rastvarale" zidove, svodove i kupole i sugerirali da se unutarnji prostor crkve ili dvorca prelijeva i stapa s vanjskim okolišem. Uz kombinaciju odgovarajuće arhitekture i oslikanih kipova, pokatkad je taj iluzionizam bio tako uspješan da u gledatelja izaziva optičku varku, kao da se miješa zbiljsko i naslikano.
Vrhunac iluzionističkog slikarstva nalazimo u djelu Pietra de Cortone Veličanje vladavine Urbana VIII. u palači Barberini u Rimu. Naslikana i stvarna arhitektura se miješaju i sve je uznemireno vrtlogom likova koji se uzdižu u beskrajno nebo. Neki likovi se čak doimaju kao da lebde unutar dvorane. Da Cortonino slikarstvo je epska poezija pokreta, gesta i izraza koji se lako čitaju.
Umjetnik kojeg zovemo prvim baroknim slikarom, Michelangelo Merisi della Caravaggio, pristao je uz drugo načelo – skrušenu pobožnost. Caravaggio je unio krajnji realizam u slikarstvo - njegove likove na slikama ocrtava neobično svjetlo i tama intimne sjene u koju su uronjene. Svoje likove je slikao gledajući žive modele, i to obično ljude s ulice, pa i likove svetaca i samog Krista (Što je izazvalo zgražanje rimskih građana).
Takvi likovi su i na njegovim prvim religioznim radovima: Pozivanje Svetog Mateja (Caravaggio) i Sv. Matej i anđeo. Na prvoj slici su likovi Mateja i prijatelja čak prikazani u odjeći vremena kad je slika nastala, a svetost lika Krista postigao je prikazom svjetlosne trake koja kao da dolazi s nekog prozora pored slike. Upravo ta "ležerna" religioznost je odgovarala protu-reformatorskim težnjama (kao kod Francuza de la Toura), ali i protestantskim slikarima (kao što je bio Nizozemac Rembrandt). Slike su mu često bile i autobiografske (Golijat na slici David s Golijatovom glavom). Njegovi sljedbenici, Caravaggisti, su se pojavili još za njegova života u Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj, a svojim slikama je unio svojevrsnu revoluciju u slikarstvo.
U Baroku osobito postaje važan subjektivni dojam, tako se osobni stilovi nekih umjetnika posve razlikuju i upravo je u tome bogatstvo barokne umjetnosti. To je najočitije u slikama dvojice slikara koji su potekli iz istog područja i slikali u gotovo isto vrijeme, ali potpuno različitim stilom. Tako je veliki Flamanski slikar Peter Paul Rubens slikar barokne pokrenutosti, neumjerena obilja i raskoši, materijalnih bogatstava, jarkih boja, usmjeren izvanjskom i površnom u često pretrpanim kompozicijama povijesnih, alegorijskih, mitoloških ili religijskih tema. Posljedicom živopisnog puta, Rubens, dijete iz protestantske obitelji, je postao revnosnim katolikom koji je svakim svojim djelom veličao vjeru. Istinski protu-reformator, Rubens je svijet doživljavao kao pozornicu i njegove slike su prepune drame. Tako njegovo djelo Podizanje križa izgleda kao piramida tijela koja talasaju i kao da izlaze izvan slike, uključujući i promatrača u svoju dramu.
Dok Nizozemac Rembrandt van Rijn, najveći genij Nizozemskog slikarstva, istražuje unutrašnje duhovno bogatstvo, vječitu ljudsku dramu, podjednako u portretima i autoportretima, kao i u biblijskim prizorima, a njegovo glavno izražajno sredstvo su plemenite zlatno-smeđe boje i dramatičan odnos proboja zrake svjetlosti u pretežito mračan prostor slike. Jedan od najplodonosnijih slikara svih vremena oslikao je nebrojene teme iz Biblije, izradio mnoga grafička djela, a zanimljivi su i njegovi brojni autoportreti po kojima točno možemo vidjeti kako se čovjek mijenja od mladosti do najdublje starosti. Njegova najveća slika Noćna straža je jedno od najuspjelijih Baroknih djela s pokretom i svjetlošću koje mu daje nikad prije viđenu dramu. Upravo po toj tami i senzualnoj svjetlosti se uvelike razlikovao od svog suvremenika Rubensa kojeg je doživljavao kao rivala. Pred kraj života slika najdirljivije slike, kao što je Povratak razmetnoga sina koja je tako jaka u osjećaju nježne tišine da se promatrač spontano intimno veže sa skupinom na slici. U ovoj slici bogatstvo ljudskog razumijevanja kroz cjelokupno životno iskustvo slikara se pretače u jedinstven izraz tuge i oproštenja. Možda najintimnije djelo u povijesti umjetnosti do tada.
U baroku se osamostaljuju brojne slikarske teme, kao što su portret, akt, krajolik ili mrtva priroda. Čak se neki slikari opredjeljuju i specijaliziraju za samo jednu od tih tema, ili unutar njih još uže. Tako se Francuz Georges de la Tour bazirao na kontrastnu igru svjetlosti i sjene u noćnoj rasvjeti, Nizozemac Frans Hals je hvatao ljudske emocije na lepršavim portretima, a Jan Vermeer van Delft je opjevao ljepotu intimnosti ljudskog doma.
Najpoznatiji Španjolski slikar je Diego Velazquez. Njegove rane "žanr-scene" (npr. Vodonoša iz Seville) koja su prikazivala siromašne posjedovala su više duha i emocija od njegovih kasnih djela kada je postao kraljevskim slikarom u Madridu. Ipak je bio najbolji slikar svjetla, što se vidi na njegovim tečnim i bogatim slikama (npr. Las Meninas - Princeza i sluškinje).