Peter Paul Rubens

Izvor: Wikipedia
Peter Paul Rubens
Barok
Rođenje 28. lipnja 1577.
Siegen, Flandrija
Smrt 30. svibnja 1640.
Antwerp, Nizozemska
Opus
Polje slikarstvo - crtež
Znamenita djela
Inspiracija

Peter Paul Rubens (hol. Peter Paul Rubens; Zigen, Vestfalija, 28. jun 1577Antverpen, 30. maj 1640) bio je diplomata i flamanski umetnik baroka. NJegov stil naglašava pokret, boju i senzualnost. On se oprobao u slikanju na raznovrsne teme: od religije, do istorije, od klasične mitologije, scena lova, portreta, pa sve do ilustracija za knjige i dizajna tapiserija. Bio je veoma plodan u pogledu radova; procenjuje se da je iza njega ostalo oko 3000 slika, delimično zahvaljujući članovima njegove radionice.[1] NJegovi učenici su Jakob Jordans i Antonis van Dajk.[2] Rubens je vladao sa dosta jezika, bio je veliki humanista i dobar diplomata.[1]

Jedan je od najvećih majstora baroknog stila u slikarstvu koji je sjedinio najbolje tradicije severnog i italijanskog slikarstva. Stvorio je slike pune dramatike, čulnosti i sjaja boja. One obično prikazuju alegorije inspirisane mitološkom simbolikom. Živio je najviše u Antverpenu, ali je radio i u Francuskoj i Španiji.

Izuzetno bogato Rubensovo delo zastupljeno je u bogatstvu motiva, aktovi i mitološke teme, teme iz lova kao i mrtve prirode u kojima se očituje tradicija flamanske umetnosti u vreme baroka i svojim patosom i pokretom predstavlja najautentičnije izraze svoga vremena. NJegova paleta se karakteriše toplim bojama i tonovima koji bliješte sa njegovih platna sa do tada neviđenom žestinom kao da se uticaji koje je napravio mogu sagledavati ne samo u slikarstvu flamanskog baroka već u slikarstvu uopšte i mogu se pratiti sve do pojave Evgen Delakroa a upoređujući ga sa slikarem svih vremena nazvan je “slikarem tela” nasuprot Rembrantu koji je nazvan “slikarem duše”. Malo je umetnika u istoriji umetnosti bilo tako čuveno i uticajno u svoje vreme poput Rubensa.

Istorijski kontekst[uredi - уреди]

U XVI veku, Antverpen, prestonica Flandrije, bio je veliki i bogat poslovni centar zbog svoje važne luke, odakle je stizala roba iz svih zemalja. Zarađeni novac trošio se brzo sa lakoćom i velikom radošću, ne samo na zabavu, već i na kulturu, umetnost i štampanje radova koji su uglavnom bili namenjeni za uvoz.

Slikarstvo u Antverpenu redovno prati trendove renesanse zahvaljujući doprinosima iz Italije, koji se šire po celoj Holandiji. Direr, na putu do zemlje 1520. godine, je sreo slikare Metsisa, Patinira i Holanđanina Lejdena. Flamanska umetnost je uticala, dopuštajući manirizmu i realizmu da žive njihove tradicije. Sa pojavom Pitera Brojgela, umetnik je bio u mogućnosti da pokaže više flamenka u svojim delima od kojih Rubens gradi potpuno inovativan likovni izraz, koji je doveo do genijalnosti u baroku.[3]

Holandija je bila pod špansku vladavinu, od vremena kad su u braku Filip I od Kastilje i Huana I od Kastilje, a kasnije i za vreme njihovih naslednika Karla V i nakon abdikacije Filipa II 1555. Ni običan narod ni aristokratija, na čelu sa Vilemom Ćutalicom, nije podržao diktaturu Filipa II, koji je doneo 15. aprila 1566.

Ni ljudi ni vlastele, sa Vilemom Ćutalicom na čelu, uz podršku diktaturu Filip II, koji je doneo 15. aprila 1566. predstavlja Gov Margaret, nazvan po Filipu II, peticiju poznatu kao "kompromis od plemića", čiji je cilj bio eliminisanje inkvizicije i obnova slobode. To je promovisano od strane kalvinista, koji koristi konflikt koji je doveo ovaj zahtev, crkava uništenih, oskrnavljena slike i zapalili sela. Ovaj ustanak je bio guverner traži pomoć za Filipa II, koji je poslao vojvoda od Albe. To, 1567. nakon nekoliko žestokih borbi i osvete, da li se ponovo uspostavi mir i kalvinisti su pobegli u Nemačku.[4]

Površina je ostala pod španskom vlašću do Sporazuma u Utrehtu 1713, kada se ponovo vraća u austrijski deo Habzburg. Umetnici su radili i našli svoje mecene među španskom monarhijom i plemstvom, što je uticalo na to šta je prikazano radovima, naročito u verskim temama i temama bitaka, kao i portreta. Flamanska škola slikanja je utvrđena u južnoj Holandiji, gde je Katolička crkva povećala najveći prikaz trijumfa kao religije. Ova pobeda je imala najvećeg interpretatora Rubensa, koji je bio rimokatolički duboko religiozan.[5]

Biografija[uredi - уреди]

Rubens i Isabella Brant u Honeysuckle Boweru, 1609.-10. Alte Pinakothek, München.

Rani dani[uredi - уреди]

Rubens je rođen u Siegenu, Njemačka, od roditelja Jana Rubensa i Marije Pypelincks. Njegov otac i majka kalvinisti pobjegli su iz Antwerpena u Koln 1568. godine nakon pojačanih vjerskih previranja i progona protestanata za vrijeme Španjolske vladavine Nizozemskom Fernanda Álvareza od Toleda, trećeg vojvode od Albe. Jan Rubens je postao pravnim savjetnikom (i ljubavnikom) Anne Saske, druge žene Williama I. te se doselio u njen dvor u Siegenu 1570. Uslijedilo je pritvaranje zbog preljuba, a Peter Paul Rubens se rodio 1577. Obitelj se vratila u Kӧln slijedeće godine. Godine 1589., dvije godine nakon očeve smrti, Rubens se s majkom vratio u Antwerpen gdje je primljen u katoličku školu. Religija je odigrala važnu ulogu u njegovom kasnijem radu i Rubens je kasnije postao vodeći glas katoličkog protureformatorskog slikarstva.[6]

U Antwerpenu, Rubens je završio humanističko obrazovanje, učio latinski i klasičnu literaturu. S četrnaest godina započeo je umjetničku naobrazbu kod ponajboljih gradskih slikara tog doba.[7] Većina njegovog obrazovanja sastojao se u kopiranju ranijih djela, kao što su drvorezi Hansa Holbeina mlađeg i grafike Marcantonia Raimondija prema Rafaelu. Rubens je završio svoje naukovanje 1598. u vrijeme kada je primljen u “Ceh sv. Luke” kao neovisan majstor.[8]

Konjanički portret vojvode od Lerma, Prado, Madrid. Rubens je naslikaoovu sliku prilikom svog prvog putovanja u Španjolsku 1603.
Obožavanje Djevice, 1608. ulje na slitini i bakru, Santa Maria u Vallicelli, Rim. Ovo je središnja ploča visokog oltara.

Godine 1600. Rubens je putovao u Italiju, najprije u Veneciju, gdje je vidio djela Tiziana, Veronesea i Tintoretta prije no što se smjestio u Mantovi na dvoru vojvode Vincenza I. Gonzage. Način bojenja i kompozicije Veronesea i Tintoretta imale su direktan učinak na Rubensovo slikarstvo, a na njegov kasniji, zreli stil utjecao je više Tizian.[9] S vojvodinom financijskom podrškom Rubens je otputovao do Rima i Firence 1601. Tamo je studirao djela klasične grčke i rimske umjetnosti i kopirao djela talijanskih majstora. Helenistička skulptura Laokont sa sinovima je imala osobit utjecaj na njega, kao i umjetnost Michelangela, Rafaela i leonarda.[10] Na njega su također utjecale i iznimno naturalističke slike Caravaggioa. Kasnije je čak napravio kopiju njegova Polaganja u grob, te predložio je svom meceni,vojvodi od Mantove, da kupi od Caravaggia njegovu “Smrt djevice” (Louvre).[11]

Rubens je putovao u Španjolsku u diplomatskoj misiji 1603. noseći poklone obitelji Gonzaga na dvor Filipa III. Dok je bio ondje vidio je bogatu kolekciju Rafaelovih i Tizianovih djela koje je skupio kralj Filip II.[12] Ovo je bilo prvo njegovo putovanje, od mnogih u karijeri, na kojima je kombinirao umjetnost I diplomaciju.

Od 1604. proveo je četiri godine u Mantovi, Genovi i Rimu gdje je naslikao brojne portrete na osobit način koji će kasnije utjecati na rad slikara kao što su: Anthony van Dyck, Joshua Reynolds i Thomas Gainsborough.[13] U to vrijeme započinje oslikavati gradske palače i crkvene oltare kao što je trodijelni oltar "Santa Maria u Vallicelli".[14]

Utjecaj Italije na Rubensa bio je izniman. Pored umjetničkih utjecaja, Rubens se nastavio dopisivati s talijanskim prijateljima cijeli svoj život; čak se i potpisivao kao "Pietro Paolo Rubens" i često govorio o povratku na poluotok – želja koja mu se nije ostvarila.[15]

Princeza Isabella Clara Eugenia (1566.-1633.), 1615. Kunsthistorisches Museum, Beč.

Zrele godine u Antwerpenu (1609.–1621.)[uredi - уреди]

Podizanje križa, 1610.–11., središnja ploča oltara Gospine katedrale u Antwerpenu.

Čuvši za majčinu bolest 1608., Rubens se uputio u Antwerpen, no majka mu je umrla prije njegova dolaska. Njegov povratak u Antwerpen se podudarao s godinama novog prosperiteta zahvaljujući “Antwerpenskom sporazumu” iz 1609. kojim je nastupilo “dvanestogodišnje primirje”. U listopadu iste godine Rubens je postavljen za dvorskog slikara austrijskog vojvode Alberta i Isabelle Španjolske, upravitelja Nizozemskih pokrajina. Dozvoljeno mu je da svoj studio iz dvora u Bruxellessu preseli u Antwerpen. S nadvojvotkinjom Isabellom ostao je u dobrim odnosima sve do njene smrti 1633., ne samo kao njen slikar nego i veleposlanik i veleposlanik. Još je više učvrstio veze s gradom 1609., oženivši Isabellu Brandt, kćerku vodećeg Antwerpenskog građanina i humanista Jana Brandta.

Godine 1610., Rubens se preselio u novu kuću s ateljeom koji je sam dizajnirao u maniri talijanskih vila. Danas poznata kao Rubenshuis muzej u centru Antwerpena, njemu je služila kao radionica, ali i kao škola za njegove učenike i galerija za njegovu osobnu kolekciju umjetnina i knjiga koja je bila najveća u Antwerpenu. Njegov najpoznatiji učenik bio je Anthony van Dyck, koji će postati vodećim flamanskim portretistom koji je često surađivao s Rubensom. Također je surađivao s drugim umjetnicima u gradu, poput slikara životinja Fransa Snydersa, koji je zaslužan za orla na njegovoj slici Okovani Prometej, kao i slikarom cvijeće i njegovim dobrim prijateljem Janom Brueghelom starijim.

Peter Paul Rubens i Frans Snyders, Okovani Prometej, 1611.-12., Muzej umjetnosti, Philadelphia.

Oltarne slike za Gospinu katedralu u Antwerpenu su utvrdile njegovo mjesto kao vodećeg slikara Flandrije. “Podizanje križa”, centralna slika oltara, na primjer, pokazuje njegovu sposobnost da uklopi Tintorettovo Raspelo iz Venecije, Michelangelove dinamične figure i svoj osobni stil. Ova slika postala je reprezentativnim primjerom baroknog religijskog slikarstva.[16]

Rubens je iskoristio tiskane ilustracije u knjigama kako bi još više proširio svoju slavu širom Europe. Izuzev nekoliko sjajnih bakropisa, on je samo crtao predlške po kojima su stručnjaci kao Lucas Vorsterman pravili grafike.[17] Ipak je sam uradio nekoliko drvoreza.

Rad za Mariju de' Medici i diplomatske misije (1621.–1630.)[uredi - уреди]

Iskrcavanje Marije de' Medici u Marseillesu, 1622.-25., ulje na platnu, 394 × 295 cm, Louvre.

Godine 1621., kraljica Francuske, Marija de' Medici naručila je od Rubensa dvije velike alegorijske slike koje su trebale slaviti njezin život i njezina muža Henrika IV. za “Luxemburšku palaču” u Parizu. Louvreu, postavljena je 1625., ali nikada nije bila potpuno dovršena.[18] Mariju je protjerao iz Francuske njezin sin Luja XIII. i umrla je u Kolnu 1642. godine, u istoj kući u kojoj je Rubens živio kao dječak.[19]

Po isteku Dvanaestogodišnjeg primirja 1621. godine, Španjolski Habsburgovci su povjerili Rubensu više diplomatskih misija i on je bio veoma aktivan do1630. Kretao se od Engleskog do Španjolskog dvora u pokušaju da postigne mir između Španjolske Nizozemske i Nizozemskih ujedinjenih pokrajina. Također je putovao u sjevernu Nizozemsku kao umjetnik, ali i kao diplomat gdje je prepoznat kao izniman gospodin. U tom razdoblju dvaput je primio viteški naslov, najprije od kralja Filipa IV. Španjolskog 1624., a potom i od kralja Karla I. Engleskog 1630. Primio je i počasnu titulu majstora umjetnosti sveučilišta u Cambridgeu 1629.[20]

Rubens je proveo nekoliko mjeseci u Madridu od 1628.–1629. gdje je pored svoje diplomatske misije naslikao i nekoliko važnih djela za kralja Filipa IV. Tu se sprijateljio sa slikarom Velazquezom, te su njih dvojica planirali skupa otputovati u Italiju, ali Rubens se morao vratiti u Antwerpen i Velázquez je putovao bez njega.[21]

Rubens je ubrzo morao otputovati u London gdje je ostao do 1630. i naslikao jednu od najvažnijih slika ovog perioda – Alegorija Mira i Rata (1629; Nacionalna galerija u Londonu.[22] Ona oslikava umjetnikovo snažno zalaganje za mir, a poklonjena je kralju Karlu I.

Portret Hélène Fourment (Het Pelsken), oko 1630tih. Kunsthistorisches Museum, Beč.

Posljednje godine (1630.–1640.)[uredi - уреди]

Rubens je posljednju deceniju proveo u Antwerpenu i okolici. Iako je bio zaokupljen slikanjem za svod Dvorane za bankete arhitekta Inigo Jonesa u Palači Witehall u Londonu, našao je vremena za osobna umjetnička istraživanja.

Godine 1630., četiri godine nakon smrti njegove supruge, 53-godišnji slikar oženio je 16godišnju Hélène Fourment. Hélèna je inspirirala pozamašne figure na mnogo njegovih slika od 1630tih, uključujući: Venerina gozba (Kunsthistorisches Museum, Beč), Tri Gracije (Prado, Madrid) i Parisov sud (Prado, Madrid). U kasnijim slikama koje je radio za španjolski dvor, umjetnikovu mladu ženu su prepoznali na slikama.

Farmeri se vraćaju s polja, oko 1635.-8., Galerija Pitti, Firenca.

Godine 1635., Rubens je kupio imanje izvan Antwerpena, dvorac de Steen (Het Steen) gdje je proveo mnogo svog vremena slikajući pejzaže koji odražavaju njegov kasni stil koji se oslanja na Nizozemsku tradiciju Pietera Brueghela.

Rubens je preminuo od gihta 30. svibnja, 1640. Sahranjen je u crkvi sv. Jakova u Antwerpenu. Ostavio je za sobom osmero djece, tri s Isabellom i petero s Hélènom; njegovo najmlađe dijete je rođeno osam mjeseci nakon njegove smrti.

Djela[uredi - уреди]

Otmica Leukipovih kćeri, 1615., ulje na platnu, 224 x 211 cm, Alte Pinakothek, München.

Rubens je bio plodan autor koji je stvarao uglavnom religijske teme, povijesne motive i lovačke scene u koje je uključivao mitološke likove. Naslikao je nekolikoportreta, uglavnom prijatelja i autoportrete, kao i nekoliko pejzaža pred kraj svog života. Dizajnirao je tapiserije i grafike, ali i svoju kuću.

Njegovi crteži su iznimno snažni ali bez detalja; također je često koristio skice s uljenim bojama. Posljednji je umjetnik koji je pored slikanja na platnu još slikao i na drvenim pločama, te oltarne slike na kamenu škriljevcu kako bi izbjegao refleksije.

Kako je bilo uobičajeno u to vrijeme, Rubens je imao veliku radionicu u kojoj je slikao, ali ponekad dopuštajući drugim slikarima da slikaju pojedine dijelove slike, a ponekad samo nadgledajući stvaranje slike.

Parisov sud, 1630., ulje na platnu, Nacionalna galerija, London.

Njegova strast za slikanjem punašnih žena postala je pojmom za 'Rubensizam' ili 'Rubensovski', dok se koristi i izraz “Rubensovske” za punašne žene, naročito u Nizozemskoj.

Na aukciji kuće Sotheby's 10. lipnja 2002., Rubensova novopronađena slika “Masakr nevinih” prodana je za £49.5 milijuna, ili 76.2 milijuna USA $ lordu Thompsonu.

Kronološki popis poznatijih djela[uredi - уреди]

Bitka s Amazonkama, 1619., -ulje na platnu, 121 × 165 cm, Alte Pinakothek, München.

Reference[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Historia Universal del Arte, tom XII (1984)
  2. Historia del Arte Espasa (2004) pp. 799
  3. Cabanne, Pierre (1967) pp. 24-25
  4. Cabanne, Pierre (1967) pp. 7-8
  5. Micheletti, Emma (1966) pp. 6
  6. Belkin (1998): 11.–18.
  7. Held (1983): 14.-35.
  8. Belkin (1998): 22.–38.
  9. Belkin (1998): 42.; 57.
  10. Belkin (1998): 52.–57.
  11. Belkin (1998): 59.
  12. Belkin (1998): 71.–73.
  13. Belkin (1998): 75.
  14. Jaffé (1977): 85.–99.; Belting (1994): 484.–90., 554.–56.
  15. Belkin (1998): 95.
  16. Martin (1977): 109.
  17. Pauw-De Veen (1977): 243.-251.
  18. Belkin (1998): 175; 192; Held (1975): 218–233, esp. pp. 222–225.
  19. Belkin (1998): 173.-175.
  20. Belkin (1998): 339.–340.
  21. Belkin (1998): 217.–218.
  22. [1].

Literatura[uredi - уреди]

  • Kristin Lohse Belkin, Rubens, Phaidon Press, 1998., ISBN 0-7148-3412-2
  • Hans Belting, Likeness and Presence: A History of the Image before the Era of Art, University of Chicago Press, 1994., ISBN 0-226-04215-4
  • Held, Julius S. (1975) "On the Date and Function of Some Allegorical Sketches by Rubens." In: Journal of the Warburg and Courtauld Institutes. Vol. 38: 218–233.
  • Held, Julius S. (1983) "Thoughts on Rubens' Beginnings." In: Ringling Museum of Art Journal: 14–35. ISBN 0-916758-12-5.
  • Alpers, Svetlana. Stvaranje Rubensa. New Haven 1995.
  • Büttner, Nils, Herr P. P. Rubens. Göttingen 2006.
  • Alpers, Svetlana. The Making of Rubens. New Haven 1995.
  • Baumstark , Reinhold (1985). Peter Paul Rubens: the Decius Mus cycle. New York: The Metropolitan Museum of Art. ISBN 0870993941. 
  • Büttner, Nils, Herr P. P. Rubens. Göttingen 2006.
  • Corpus Rubenianum Ludwig Burchard. An Illustrated Catalogue Raisonne of the Work of Peter Paul Rubens Based on the Material Assembled by the Late Dr. Ludwig Burchard in Twenty-Seven Parts, Edited by the Nationaal Centrum Voor de Plastische Kunsten Van de XVI en de XVII Eeuw.
  • Lamster, Mark. Master of Shadows, The Secret Diplomatic Career of Peter Paul Rubens New York, Doubleday, 2009.
  • Suzanne Lilar, Le Couple (1963), Paris, Grasset; Reedited 1970, Bernard Grasset Coll. Diamant, 1972, Livre de Poche; 1982, Brussels, Les Éperonniers, ISBN 2-87132-193-0; Translated as Aspects of Love in Western Society in 1965, by and with a foreword by Jonathan Griffin, New York, McGraw-Hill, LC 65-19851.
  • Sauerlander, Willibald. The Catholic Rubens: Saints and Martyrs (Getty Research Institute; 2014); 311 pages; looks at his altarpieces in the context of the Counter-Reformation.
  • Schrader, Stephanie, Looking East: Ruben's Encounter with Asia, Getty Publications, Los Angeles, 2013. ISBN 978-1-60606-131-2
  • Vlieghe, Hans, Flemish Art and Architecture 1585–1700, Yale University Press, Pelican History of Art, New Haven and London, 1998. ISBN 0-300-07038-1
  • Hans Gerhard Evers: Peter Paul Rubens. F. Bruckmann, München 1942, 528 S., 272 Abb., 4 Farbtafeln (Flämische Ausgabe bei De Sikkel, Antwerpen 1946).
  • Hans Gerhard Evers: Rubens und sein Werk. Neue Forschungen. De Lage Landen, Brüssel 1943. 383 S. u. Taf.
  • Frans Baudouin: Peter Paul Rubens. Köster, Königstein/Taunus 1977
  • Reinhard Liess: Die Kunst des Rubens. Wasmuth, Braunschweig 1977
  • Agnes Czobor: Eine Ölstudie zum Kopf des Hl. Franziskus auf dem großen Antwerpener Altarbild, in: Gentse Bijdragen tot de Kunstgeschiedenis XXIV (1976–1978), hrsg. Hoger Instituut voor Kunstgeschiedenis en Outheidkunde van het Universitair Vermögen, S. 9–14
  • Hubert von Sonnenburg, Frank Preußer: Rubens. Gesammelte Aufsätze zur Technik. Bayerische Staatsgemäldesammlung, München (Mitteilungen der Abteilung für Restaurierung und naturwissenschaftliche Untersuchungen (Doerner-Institut) 3/1979)
  • Sabine Cotté: Rubens und seine Welt. Gondrom, Bayreuth 1980
  • Julius S. Held: The Oil-Sketches of Peter Paul Rubens: A Critical Catalogue. Princeton 1980 (2 Bde.)
  • Günter Brucher: Der Ildefonso-Altar von Peter Paul Rubens, in: Kunsthistorisches Jahrbuch Graz, Graz 1982, S. 49–78
  • Christopher White: Peter Paul Rubens. Leben und Kunst. Belser Verlag, Zürich 1988
  • Marc Morford: Stoics and Neostoics. Princeton 1991
  • Justus Müller Hofstede: Rubens und das Constantia-Ideal. Das Selbstbildnis von 1623 in: Der Künstler über sich und sein Werk, hrsg. von Matthias Winner, Weinheim 1992, S. 335–405
  • Matías Díaz Padrón (Hrsg.): El Siglo de Rubens en el Museo del Prado. Barcelona 1995
  • Christine Göttler: Die Kunst des Fegefeuers nach der Reformation. Mainz 1996
  • Ulrich Heinen: Rubens zwischen Predigt und Kunst. Der Hochaltar für die Walburgenkirche in Antwerpen. Weimar 1996 (PDF; 113 kB)
  • Otto von Simson: Peter Paul (1577–1640): Humanist, Maler und Diplomat. Mainz 1996
  • Christopher Brown (Hrsg.): Making & Meaning: Rubens's Landscapes. Ausstellungskatalog National Gallery, London 1997
  • Fiona Healy: Rubens and the Judgement of Paris. Turnhout 1997
  • Kristin Lohse Belkin: Rubens. London 1998
  • Ilse von zur Mühlen: Bild und Vision. Peter Paul Rubens und der Pinsel Gottes. Frankfurt/M. 1998
  • Susanne Tauss: Dulce et decorum? Der Decius-Mus-Zyklus von Peter Paul Rubens. Osnabrück 2000
  • Prosper Arents, A. K. L. Thijs (Hrsg.): De Bibliotheek van Pieter Pauwel Rubens. Antwerpen 2001
  • Ulrich Heinen, Andreas Thielemann (Hrsg.): Rubens Passioni. Die Kultur der Leidenschaften im Barock. Göttingen 2001, ISBN 978-3-525-47902-5
  • Ulrich Heinen: Versatissimus in historiis et re politica. Rubens’ Anfänge als Diplomat, in: Sinnliche Intelligenz. Festschrift für Prof. Dr. Hans Ost, hg. Rainer Budde, Red. Roland Krischel, Wallraf-Richartz-Jahrbuch 63, 2002, S. 283–318
  • Konrad Renger (Hrsg.), Claudia Denk (Hrsg.): Flämische Malerei des Barock in der Alten Pinakothek. München u. a. 2002
  • Frits Lammertse (Hrsg.), Alejandro Vergara (Hrsg.): Peter Paul Rubens. The Life of Achilles. Ausstellungskatalog Museum Boijmans Van Beuningen/Madrid, Prado, Rotterdam 2003
  • Nils Büttner, Ulrich Heinen (Hrsg.): Peter Paul Rubens: Barocke Leidenschaften. Ausstellungskatalog im Herzog Anton Ulrich-Museum Braunschweig (8. August bis 31. Oktober 2004), München 2004
  • Kristin Lohse Belkin (Hrsg.), Fiona Healy (Hrsg.): A House of Art: Rubens as Collector. Ausstellungskatalog Antwerpen, Museum Rubenshuis, 2004
  • Ulrich Heinen: Rubens’ Garten und die Gesundheit des Künstlers, in: Wallraf-Richartz-Jahrbuch 65, 2004, S. 71–182
  • Margit Thøfner: Helena Fourment's Het Pelsken, in: Art History 27, 2004, S. 1–33
  • Nico van Hout: Copyright Rubens. Ausstellungskatalog Antwerpen, Koninklijk Museum, 2004
  • Kate Bomford: Peter Paul Rubens and the value of friendship, in: Rubens and the Netherlands, hrsg. von Jan de Jong et al., Zwolle 2006 (=Nederlands Kunsthistorisch Jaarboek 55, 2004), S. 229–257
  • Johann Kräftner (Hrsg.) et al.: Rubens in Wien. Wien 2004
  • Eveliina Juntunen: P.P.R's bild-implizite Kunsttheorie in ausgew. mytholog. Historien (1611–1618). Petersberg 2005
  • Rubens, Eleonora de' Medici Gonzaga e l'oratorio sopra Santa Croce. Ausstellungskatalog Mantua, Palazzo Ducale, 2005
  • Anne-Marie Logan, Michiel Plomp: Peter Paul Rubens. The Drawings. Ausstellungskatalog New York, Metropolitan Museum of Art, 2005
  • Dagmar Feghelm, Markus Kesting: Rubens. Bilder der Liebe. Prestel, München 2005, ISBN 978-3-7913-3353-3 (Flexo).
  • Martin Warnke: Peter Paul Rubens. Leben und Werk. Dumont, Köln 2006
  • Nils Büttner: Herr P. P. Rubens. Vandenhoeck, Göttingen 2006 ISBN 3-525-47906-9
  • Ulrich Heinen: Rubens's Pictorial Diplomacy at War (1637/1638), in: Rubens and the Netherlands, hrsgg. von Jan de Jong et al., Zwolle 2006 (=Nederlands Kunsthistorisch Jaarboek 55, 2004), S. 196–225. ISSN: 0169-6726
  • Andreas Thielemann: Sprechende Köpfe: Seneca-Bildnisse um 1600, in: 300 Jahre „Thesaurus Brandenburgicus“. Archäologie, Antikensammlungen und antikisierende Residenzausstattungen im Barock. hrsg. von Max Kunze/Henning Wrede, München 2006, S. 167–206
  • Jacob Burckhardt: Werke. Kritische Gesamtausgabe. Band 11. Erinnerungen aus Rubens. Aus dem Nachlaß herausgegeben von Edith Struchholz und Martin Warnke. München, C.H.Beck, 2006, 275 S.
  • Karin Hellwig: Peter Paul Rubens. Rowohlt, Reinbek 2012, ISBN 978-3-499-50710-6
  • Gerhard Finckh, Ilka Hartje: Peter Paul Rubens (Katalog zur Ausstellung im Wuppertaler Von der Heydt-Museum, 16. November 2012 bis 28. Februar 2013) ISBN 978-3-89202-085-1

Vanjske veze[uredi - уреди]