Utrechtski mir

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Sporazum u Utrehtu)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Utrechtski mir
Utrechtski mir

Paolo de Matteis: Alegorija mira

Generalno
Jezik latinski, španjolski, engleski
Nacrt 1713.-15
Stranke
Strana 1 Strana 2
Strane Kraljevina Francuska
Španjolska
Kraljevstvo Velika Britanija
Nizozemska Republika
Kraljevina Prusija
Portugal
Vojvodstvo Savoja
Potpisnici Louis XIV
Felipe V od Španije
Anne od Velike Britanije
João V od Portugala
Vittorio Amedeo II od Savoje
Willem IV od Oranje-Nassaua

Utrechtski mir bolje rečeno Utrechtski sporazumi (april 1713. - septembar 1714.), je ime za seriju mirovnih sporazuma između Kraljevine Francuske i drugih evropskih sila (11. april 1713. - 7. septembar 1714.) kao i za seriju sporazuma između Španjolske i ostalih sila (13. jul 1713. - 26. jun 1714.), kojima je završen Rat za špansko nasljeđe (1701.-14.)[1]

Francuski sporazumi[uredi - уреди | uredi izvor]

Kraljevina Francuska sklopila je u Utrechtu sporazume sa Britanskim kraljevstvom, Nizozemskom Republikom, Kraljevinom Prusijom, Portugalom i Savojskim vojvodstvom.[1]

Sporazumom sa Britanijom (11. april) Francuska je priznala kraljicu Anne kao britanskog suverena i obavezala se prestati pomagati Jamesa Edwarda, sina svrgnutog kralja Jamesa II. Pored tog Francuska je predala Britaniji Newfoundland, Novu Škotsku, krajeve oko Hudsonova zaljeva i otok Saint Kitts.[1]

Sporazumom sa Nizozemskom Francuska je pristala da Ujedinjene provincije Nizozemske anektiraju dio Gelderlanda i zadrže neke fortifikacije prema Španjolskoj Nizozemskoj.[1]

Karta Evrope nakon Utrechtskog mira

Sporazumom sa Prusijom, Francuska je priznala kraljevsku titulu Friedrichu I (koju on traži od 1701.) i priznala mu pravo na Neuchâtel (u Švicarskoj) i jugoistočni Gelderland. U zamjenu za to Francuska je od Prusije dobila Kneževinu Oranje.[1]

Sporazumom sa Savojom, Francuska je priznala Vittoria Amedea za kralja Sicilije i vladara Nice.[1]

Sporazumom sa Portugalom priznala mu suverenitet na obje obale rijeka Amazone, zauzvrat joj je ostala Kolonija Gvajana, ali bitno smanjena.[1]

Španjolski sporazumi[uredi - уреди | uredi izvor]

Španjolskoj je trebalo nešto više vremena da sklopi slične sporazume, 13. jula sklopila je sporazum sa Britanijom, njime je Gibraltar i Menorcu dala Britaniji.[1] Nešto prije su britanski trgovci stekli monopol da slijedećih trideset godina snabdjevaju afričkim robovima Španjolsko kolonijalno carstvo, on im je tim sporazumom potvrđen. Španjolska je sporazum sa Savojom sklopila 13. augusta 1713. njime je svoju dotadašnju domenu Siciliju predala Vittoriu Amedeu, kao dio njegovog ratnog plijena, on se zauzvrat odrekao aspiracija na španjolski tron. Sporazum sa Nizozemskom Republikom sklopila je 26. juna 1714., a sporazum sa Portugalom u februaru 1715.[1]

Car Svetog Rimskom Carstva - Karl VI, je svojim potpisivanjem rastattskog (6. mart 1714.) i badenskog (7. septembar 1714.) sporazuma sa Francuskom (7. septembar 1714.), stavio je točku na i Rata za špansko nasljeđe. Sličan sporazum sklopio je sa Španjolskom u Hagu (februar 1720.).[1]

Pitanje španjolskog prijestolonasljednika, a time i uzrok Rata za špansko nasljeđe konačno je riješeno u korist burbonskog kandidata Felipea V, unuka francuskog kralja Louisa XIV.[1]

Britanija je izvukla najviše koristi od Utrechtskog mira, jer je postala najveća kolonijalna sila i lider u svijetskoj trgovini, profitirao je i grad Utrecht koji je sljedećih dvadesetak godina postao faktor u međunarodnoj politici.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 "Treaties of Utrecht" (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/topic/treaties-of-Utrecht. pristupljeno 05. 05. 2019. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]