Afrika

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Afrika na karti svijeta

Afrika je drugi po veličini svjetski kontinent. Sa 30,244,050 km2 (uključujući i ostrva koja joj pripadaju) čini 20.3% ukupne površine Zemlje. U Africi živi više od milijardu stanovnika što čini oko jedne sedmine ukupne ljudske populacije. Poslije Azije Afrika je najmnogoljudniji kontinent svijeta.

Stari Rimljani su koristili ime Africa terra — "zemlja Afra" (plural, od "Afer") — za sjeverni dio kontinenta, koji odgovara današem Tunisu, gdje se nalazila Rimska provincija Africa. Samo porijeklo imena Africa ima više tumačenja: od feničanski afar (prašina), grčki aphrike (bez hlada) ili latinski aprica (sunčano).

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

U Africi se nalazi 56 država, kao i: Masiv Atlas, reke Nil i Kongo, Jezero Viktorija, ostrvo Madagaskar, Zelenortska ostrva, rt Dobre Nade, gradovi Kairo, Johannesburg, Kinšasa, Alžir, Adis Abeba, itd.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Karta Afrike iz 1689.

Smatra se da je Afrika, kolijevka čovječanstva, koju su već prije oko 3,5 miliona godina naseljavali preci današnjeg čovjeka. Prije oko 1,8 miliona godina napustio ju je Homo erectus koji se proširio Europom i Azijom. Do sada najstariji sačuvani primjerak to jest posmrtni ostaci modernog čovjeka su otkriveni na području EtiopijaEtiopije, a procjenjuje se da oni potiču iz 200.000 godina prije nove ere [1]. Krajem ledenog doba oko 10.500 godine pne. Sahara je postala plodna ravnica u koju su se doseljavali tadašnji ljudi, ali njenim isušivanjem oko 5.000 godina pne. stanovništvo je bilo prisiljeno preseliti se prije svega na jug, ali također i na sjever na obale Sredozemno moreSredozomnog mora. Nakon isušivanja Sahare jedino plodno područje s ugodnom klimom postaje rijeka Nil koja se uspješno probija kroz Saharsku pustinju do mora. Uz njene obale tako ubrzo nastaje prva velika civilizacija Afrike, ona Egipatska oko 5 000 godina prije nove ere. Ova civilizacija koja će se uz razne političke prekide, invazije uspješno održati praktičke sve do zadnjih desetljeća stare ere će ostaviti od sebe piramide kao najstarije preživjele ljudske spomenike koji 4000 godina nakon svoje izgradnje još uvijek stoje i pokazuju građevinsku domišljatost ovog naroda koji je pored raznih ostalih otkrića otkrio pismo (oko 3300. pne) i medicinu.

Između 1000 i 300 godine prije nove ere svoje kolonije u sjevernoj Africi grade stari Grci i Feničani, ali njena budućnost će biti određena tek rimskim osvajanjima tijekom kojih su anektirane sve tamošnje sjeverno afričke države i civilizacije.

U 7. i 8. vijeku dolazi do arapskog osvajanja Afrike čime se sjeverni dio kontinenta našao pod arapsko-islamskim utjecajem. Prije Krista u Nubiji se razvilo kraljevstvo Kuš, te Kraljevstvo Aksum u današnjoj Etiopiji. U zapadnoj se Africi 700. godine razvija kraljevstvo Gana koje traje do 1200. U 8. vijeku arapski trgovci stvaraju trgovački put preko Sahare s bogatim trgovačkim gradovima. Razmjenjuju oruđe i oružje, bakar i konje za zlato, kožu i robove. 1100. javlja se kraljevstvo Benin u zapadnoj Africi koje traje sve do 1897. 1200. se javlja kraljevstvo Mali (traje do 1500), 1350. kraljevstvo Songhai (traje do 1600). Na jugu Afrike 1270. do 1450. traje kraljevstvo Shona. Grad Timbuktu u 14. vijeku postaje središte trgovačkih putova koji vode preko Sahare.

Kolonijalna podjela Afrike 1914. godine

Ostala većina stanovnika Afrike južno od Sahare bila je izolirana od događaja u sjevernoj Africi. Bartolomeu Dias oplovljava Rt Dobre nade. Europsku ekspanziju u Africi započeli su Portugalci u 15. vijeku čime započinje ekonomsko iskorištavanje Afrike. Oni su zauzeli obale kraljevstva Konga i obalu istočne Afrike, te stvorili svoje kolonije u Angoli i Mozambiku. Od 17. vijeka Britanci su započeli osvajanje obale današnje Gane, a Francuzi su zauzeli ušće rijeke Senegal. God 1652. Svoju koloniju u južnoj Africi, Kaapstadt, stvorili su Nizozemci. Već u 16. vijeku počinje izvoz crnog roblja u Ameriku. U 18. je vijeku više od 7 miliona Afrikanaca poslano u Ameriku kao roblje što tamo dovodi do situacije da većinu u mnogim karipskim državama čine osobe koje potiču iz Afrike. Tijekom 18. i 19. vijeka trajala su istraživanja unutrašnjosti Afrike. Britanski istraživači Burton, Speke, Livingstone i Stanley postepeno su otkrivali sve veća i veća područja tzv. crne Afrike. 1487. Kolonijalno osvajanje Afrike u pravom smislu ostvareno je u 19. vijeku. Najveće kolonijalne sila postale su Velika Britanija i Francuska, a osim njih kolonizatori su bili i Njemačka, Belgija, Italija, Portugal, Španjolska. Podjela Afrike na kolonije službeno je prihvaćena na berlinskom kongresu 1885.

Prvi svjetski rat koji traje između 1914 i 1918 godine je pored ostalog bio i rat za kolonije pošto je jedan od zahtjeva članica centralnog saveza bio preraspodjela kolonije pošto su se te novostvorene države kasno pojavile na političkoj sceni da bi sudjelovale u podjelama 19. vijeka. Poraz Nemačke u ratu je ujedno označio podjelu malenog broja njenih kolonija među pobjednicima, ali to za tamošnje afričko stanovnoštvo prolazi bez ikakvog značaja. Drugi svjetski rat koji se s izuzetkom sjevernoafričkih arapskih država/kolonija vodio izvan ovog kontinenta ipak dovodi do velikih promjena. S jedne strane kod mobiliziranih afrikanaca kao i tamošnje novostvorene političke elite dolazi do nacionalnih buđenja, a s druge strane evropske kolonijalne velesile Francuska i Velika Britanija su praktički bankrotirale tako da na početak afričkih zahtjeva i pobuna nisu uspjele dati dobar odgovor. Rezultat toga postaje dekolonizacija Afrike to jest tamošnje kolonije postaje nezavisne iako s njihovom ekonomijom u stvarnosti i dalje upravljaju bivši kolonijalni gospodari. Tijekom šesdesetih godina dvadesetog vijeka te ranije navedene kolonijalne velesile su "darovale" svim svojim bivšim kolonijama nezavisnost tako da početkom sedamdesetih jedini kolonijalni gospodari ostaju Portugal (Angola i Mozambik) i Španija (Zapadna Afrika) koje daruju nezavisnost u trenutku kada im padaju fašistički režimi. Povlačenjem njih jedini kolonijalni gospodari u Africi postaju sami afrikanci to jest Južna Afrika koja daruje nezavisnost Namibiji 1990. godine i Eritreja koja se izborila za samostalnost od Etiopije 1991. godine. Trenutačno posljednja afrička kolonija je Zapadna Afrika koju nakon špansko napuštanja osvaja, a ubrzo potom i masovno naseljava Maroko.

Zapadnoeuropski narodi natjecali su se tko će više opljačkati, pobiti i porobiti na drugim kontinentima. Slijede moja saznanja o haranjima europskih monstruma Afrikom. Francuzi su 1832. opljačkali riznicu alžirskoga deya (osmanlijskog upravljača Alžira prije velikofrancuske agresije 1830.) našavši čak 15 550 funti zlata od kojeg je najveći dio dovezen preko Sahare i 220 000 funte srebra. John Hawkins, trgovac iz Plymoutha, sklopio je savez s dvojicom lavljogorskih kraljeva 1562. kako bi napali susjedne zemlje, a za usluge koje su pružili njegovi vojnici dobio je nekoliko stotina ratnih zarobljenika. Odveo ih je u Spanish Main (sjeverna obala Južne Amerike između Orinoca i Paname) i podosta zaradio prodavši ih u roblje. Nahrupivši s oceana na istočnoafričku obalu, Portugalci su gotovo odmah počeli pljačkati i paliti. Upadali su u grad za gradom, razarali i krali. Da Gama je opustošio Mombasu, d'Almeida zapalio Kilwu, da Cunha uništio Bravu i Zeilu. Godine 1505. najveće portugalsko brodovlje koje je ikad zaplovilo prema Indiji, pod zapovjedništvom budućeg potkralja d'Almeide, uzvratilo je na gostoprimstvo ratom. Jedan Nijemac ili Nizozemac koji je putovao s d'Almeidom ostavio je zapis o svirepoj velikoportugalskoj agresiji. Zlatni grad s "puno kuća visokih nekoliko katova" osvojen je, a da se zbunjeni stanovnici nisu ni odupirali. Ubrzo su "nadbiskupov zamjenik i nekolicina franjevaca stupili na obalu u svečanoj povorci noseći dva križa i pjevajući Te Deum". "Otišli su u palaču, spustili križ i admiral se počeo moliti. Tada su svi krenuli u pljačku, odnoseći svu robu i namirnice". Dva dana potom zapalili su ga. Isti svjedok kazuje kako je u Mombasi d'Almeida "naredio da se grad pohara i da svaki čovjek odnese na svoj brod sve što nađe". "Na kraju je plijen podijeljen, a svaki je čovjek dobio dvadesetinu onog što je našao. Isto se pravilo odnosilo na zlato, srebro i bisere. Tada su svi počeli pljačkati grad i pretraživati kuće, razvaljujući vrata sjekirama i željeznim polugama. U gradu je bila velika količina pamučnih tkanina za Sofalu jer se cijela obala time opskrbljivala iz Mombase. Zaplijenjeno je puno raskošne svile i zlatom vezene odjeće, te ćilima; jedan od njih, neuobičajeno lijep, poslan je, skupa s mnogim drugim dragocjenostima, portugalskom kralju". U zapisu iz 1518. godine Duarte Barbosa se sjeća kako je da Cunha postupio u Bravi na somalskoj obali. Taj "divan grad lijepih kamenih i ožbukanih kuća" uništili su Portugalci, pobivši ili zatvorivši stanovnike, te uzevši bogat plijen u zlatu, srebru i robi". Portugalski zapisi pokazuju da je od prvog putovanja Vasca de Game do 1612. bilo još 1 231 putovanje brodom do Indije i natrag, što je u prosjeku 10 putovanja godišnje. Između 1500. i 1600. zabilježeno je čak 66 brodoloma, a neki su brodovi stradali u sukobu s neprijateljima. Kada je prvi zanos pljačkanja prošao bilo je teško naći brodove i posadu. Pošto su nizozemski monstrumi jačanjem trgovine istisnuli portugalske, a poslije i engleski i francuski, Portugalci su oko 1650. godine mogli držati samo nekoliko jakih uporišta (otok Mozambique, Mombasa i Tete daleko u gornjem toku Zambezija) te nekoliko manje važnih trgovišta u unutrašnjosti. U manje od 100 godina velikoportugalskom agresijom uništeno je ono što je stvarano stoljećima. Godine 1652. na Rt dobre nade iskrcao se nizozemski zločinac Jan van Riebeeck s nalogom organizirati uzgoj svježeg povrća i proizvodnju mesa za nizozemske posade koje su putovale na istok ili se vraćale odatle. Ti su doseljenici bili malobrojni i samoopsluživali Nizozemsku istočnoindijsku kompaniju. Gotovo su gladovali, a želeći im pomoći Kompanija je 1657. odlučila da se doseljenici više pozabave poljoprivredom. 9 službenika postali su veleposjednici ("slobodni građani"), a svaki je dobio 13 jutara zemlje i bio potpuno oslobođen poreza pod uvjetom najmanje 20 godina proizvoditi hranu. Pokus je opet gotovo propao, ali su se novi poljoprivrednici dosjetili da proizvodnju mogu povećati ako dovedu domorodačke radnike koji su radili gotovo ni za što. Uskoro su zatečene Khoisane (Hotentote) pretvorili u robove što je bio začetak apartheida koji će potrajati sve do 1994. godine. Willem ten Rhyine ovako je 1686. pisao o domorocima u području Rta dobre nade: "Njihovo urođeno barbarstvo i lijenost, te posvemašnja neupućenost u bilo kakve vrline, čine ih podložnima svim mogućim poročnim zadovoljstvima. Ti su prostaci nepouzdani i podmukli, žive u bezvjerici i sramno se prepuštaju svojoj požudi, lašci su i varalice". Johannes de Grevenbroek zapisao je 1695. godine: "Od nas su se naučili huli, krivokletstvu, neslozi, svadljivosti, pijančevanju, prijevari, razbojništvu, krađi, nezahvalnosti i neobuzdanoj želji za tuđim, nedjelima koja nisu prije poznavali, a od ostalih zlodjela najgore vrste zlosretnoj pohlepi za zlatom". Europsko gusarenje zapadnoafričkom obalom počinje 1441. kada je Antam Goncalves zarobio "dva Maura" (Berbera iz Sanhandže) i odveo ih u Lisabon zajedno s još 7 zarobljenika. Dvije godine kasnije Nuno Tristao poveo je još jedan mali prepad blizu Arguina, malo južnije, a uskoro nahrupljuju gusari. Zurara u analima objavljenim u Lisabonu 1453. spominje napade na goloruke ribarske obitelji i nomade, a Fernandez južno od Arguina zarobljuje pet žena i nasilno odvodi na brod. Godine 1482. u ganskom primorju Portugalci traže od lokalnog poglavice zemljište za gradnju kuće u kojoj bi mogli skladištiti robu, na mjestu koje će se kasnije zvati Elmina. Poglavica je nevoljko pristao, a zatim se iznenadio vidjevši kako Portugalci grade nešto što je očito puno veće od kuće i to još na mjestu koje su domoroci smatrali svetim. Portugalska izvješća govore da se zapovjednik imenom Azambuja uspio izvući iz okršaja koji je uslijedio, te da su "radovi napredovali tako brzo da su za 20 dana zidovi tvrđave dostigli punu visinu, a toranj također". Potom je Azambuja ostao "u utvrdi 2 godine i 7 mjeseci, za to vrijeme podigao vješala i stup sramote, te utanačio druge odredbe i sporazume s crncima, na veliku čast i čest kralju Portugala", ne zaboravljajući do temelja spaliti selo mjesnog poglavice. Pereira 1506. piše o području između ušća Senegala i Sierra Leonea: "Kada se trgovina dobro organizira, možemo očekivati više od 3 500 robova godišnje, puno slonovskih kljova, nešto zlata, finih pamučnih tkanina i obilje druge robe". U tom području se trgovalo s dyulama koji su poslovali sa svojih tržišta u Maliju, te s volofskim državama u Senegalu i nizom manjih primorskih zajednica kojima su upravljali poglavice. Englezi su 1553. dvama brodovima i jednom pinasom (lakim jedrenjakom s dvama jarbolima) dopremili u londonsku luku 400 funti zlata, 36 bačvi papra u zrnu i otprilike 250 slonovskih kljova. Bili su uvelike iznenađeni vidjevši kako se za bakrenu i mjedenu zdjelu može dobiti zlata u vrijednosti 30 tadašnjih funti sterlinga.

Jedan Španjolac koji je bio na položaju s kojeg je mogao procijeniti zbivanja piše 1518. da je u doba kada je Hispaniola otkrivena na njoj živjelo 1 130 000 Indijanaca. "Danas ih nema više od 11 000, a sudeći prema onome što se događa, za tri ili četiri godine ne će biti niti jednog ako se nešto ne promijeni". Uvidjelo se da domoroci nisu dobri robovi i kako ih treba zamijeniti afričkim crncima. Godine 1516. Španjolska prima prvu pošiljku šećera koji su na Karibima uzgojili crnci, a 1518. španjolski brod prvi put u Ameriku dovozi "tovar" Afrikanaca pravo s gvinejske obale. Kongoanski kralj Nzinga Memba, pokršten nedugo nakon 1500. kao kralj Affonso I., srdačno je primio Portugalce koji su došli s obećanjima kako će trgovati i donijeti mnoga korisna znanja. Darovao im je mnogo kućnih slugu i drugih sebi potčinjenih ljudi, a zatim uvidio neuzaživu portugalsku glad za robljem koje će uzgajati šećer na Sao Tomeu ili u Brazilu. Portugalski zastupnici bezobzirno ruše kraljevu vlast među obalnim poglavicama trgujući sa svakim od njih posebno umjesto preko kraljevih opunomoćenika. Odvode svakoga koga se dočepaju, pa i članove kraljevske obitelji. Korupcija i razularenost toliko se razmahaše da ožalošćeni kongoanski kralj 1526. piše u pismu poslanom u Lisabon kako "zemlja ostaje povremeno bez stanovništva". Dva stoljeća kasnije kralj Dahomeja čak nudi bijelcima stvoriti plantaže na obali pod uvjetom da prestanu odvoditi ljude, ali niti jedan pokušaj ne uspijeva jer dosta afričkih poglavica prodaje zarobljenike kako bi se domoglo europskih pušaka. Kapetani jedrenjaka kupovali su crnce prema kojima su postupali kao prema stoci procjenjujući veličinu, snagu i ljepotu. Onda bi ih natrpali u bijedno zagušljivo potpalublje i vezali lancima, te plovili prema Americi što su mogli brže (a to je bilo vrlo sporo) nadajući se da gubitak na putu ne će biti veći od 10% do 15%. Borbot opisuje uobičajeni prizor: "Kada dovedu robove iz unutrašnjosti u Ouidah, zatvore ih sve zajedno u daščaru sagrađenu za to pored plaže; kad ih Europljani trebaju preuzeti, robove izvedu na veliku poljanu gdje brodski ranarnik ispituje svaki dio svakog čovjeka, do najmlađega; muškarci i žene stoje potpuno goli. Oni za koje se ustanovi kako su zdravi i podobni odvajaju se na jednu stranu, a ostali na drugu. Ti odbijeni robovi zovu se makronima: obično im je više od 35 godina ili su im oštećena usta, oči ili zubi, ili su posijedjeli, ili imaju spolnu bolest, ili neki drugi nedostatak. Kada su ti odvojeni, svima koji su proglašeni podobnima na grudi se užarenim željezom utiskuje znak Francuske, Engleske ili Nizozemske tvrtke kako bi svaka država mogla razlikovati svoju imovinu i kako bi onemogućili trgovcima zamijeniti ih za druge, slabije. U toj se pojedinosti pazi da se žene, kao najnježnije, ne spale previše". Zapovjednik broda obično bi se opravdano bojao pobune pa bi obično naredio zatvorenike u potpalublju okovati lancima; ponekad su ih jednom dnevno izvodili na palubu udahnuti zraka i tjerali skakati kako bi obnovili cirkulaciju. To se smatralo toliko nužnim za zdravlje, rečeno je u Donjem domu 1789. godine, da su zatvorenike "bičevali ako bi odbili". Smatrali su da je mudro odvoditi Afrikance u ropstvo budući da ih se tako odvodi iz "beskrajne noći divljega barbarstva" u zagrljaj "nadmoćne uljudbe". Britanski državni tajnik za kolonije lord Dartmouth još je 1775. mogao u Parlamentu reći da njegova vlada ne može dopustiti obustavu ni "bilo kakvo" slabljenje "trgovine koja toliko koristi naciji". Dio Afrikanaca, većinom iz Angole, uspio je pobjeći iz zarobljeništva u sjeveroistočnom Brazilu te su oko 1605. osnovali svoju vlastitu slobodnu Republiku Palmares, koja se gotovo 100 godina uspješno branila od stalnih portugalskih i nizozemskih nasrtaja. Atlantskom trgovinom raseljeni su ili umrli deseci milijuna Afrikanaca. Slijede dva primjera oglasa za prodaju robova u SAD-u.

  • CRNCI NA PRODAJU

Pošiljka vrlo lijepih čvrstih muškaraca i žena u dobrom stanju i sposobnih odmah stupiti u službu, upravo uvezenih s afričke obale privjetrine brodom "Dva brata". Uvjeti: pola u gotovu novcu ili proizvodima, ostatak prvoga dana idućeg siječnja, uz obveznicu ili jamčevinu na zahtjev. Prodaja će započinjati svakoga dana u 10 sati u dvorištu gospodina Bordeauxa, na broju 48, u zaljevu. 19. svibnja 1784., John Mitchell.

  • TRIDESET ISKUSNIH CRNACA

Prodaju se na kredit, na privatnoj prodaji. Među njima je i tesar, ni za jednog se ne zna da bi bio nepošten. Također, na prodaju za gotov novac, mladi crnac, kuhar, dobra vladanja, rođen u ovoj zemlji, nekoliko godina služio u inozemstvu pod francuskim kuharem, te njegova žena, srednje dobi, poslužiteljica (oboje vrlo pošteni), i njihovo dvoje djece. Slično: mlad muškarac, tesar. Pitati za uvjete kod tiskara.

Barbot piše 1860-ih: "Silni robovi koje kalabarski crnci prodaju svim europskim nacijama nisu njihovi ratni zarobljenici; većinu su ih kupili od susjeda iz unutrašnjosti". Također piše da su Ardra, Jakin i susjedne države duž obale "toliko marljive da su mogle isporučiti tisuću robova mjesečno". Britanci su 1839. godine procijenili da se godišnje na Zanzibaru prodavalo 40 000 do 45 000 robova. Sajjid Said učinio je još više pretvorivši otok u najvećega svjetskog proizvođača klinčića. Livingstone piše o unutrašnjosti južne Afrike 1840-ih: "Osobno sam vidio kako Buri ulaze u selo i prema svome običaju zahtijevaju da im dvadesetak ili tridesetak žena oplijevi vrtove; vidio sam kako te žene odlaze na neplaćenu tlaku noseći hranu na glavi, djecu na leđima, a alat na ramenu. Buri se nisu nimalo trudili prikriti to podlo iskorištavanje neplaćenih radnika. Upravo obrnuto, svaki od njih, od njihovih vođa gospodina Potgeitera i gospodina Gerta Kriegera naniže, hvalio je svoju vlastitu čovječnost i pravičnost u stvaranju takva pravedna propisa. Zahtijevamo da ti ljudi rade za nas, a zauzvrat im dopuštamo živjeti u našoj zemlji". Buri su stvorili vlastitu poljoprivredu čija je podloga bilo neobično shvaćanje da je sve Afrikance, biblijske "Hamove sinove", Bog odredio da rade kao njihovi robovi. Do 1864. u delti Nigera sagrađena je čak 21 postaja britanskih poduzeća, a sedam godina kasnije rijekom je plovilo 7 britanskih parobroda. Jedan britanski funkcionar 1883. objašnjava svome ministru: "Protektorati su neugodan teret, no u ovom je slučaju, ako sam u pravu, riječ o tome hoće li ovi protektorati biti britanski, što će biti neugodno, ili francuski, što će biti kobno". Samo 1825. godine groznicama su podlegla 52 misionara duž zapadne obale, ali dragovoljaca nikad nije uzmanjkalo. Nigerski biskup Samuel Ajayi Crowther preveo je Bibliju na jorupski. Europski osvajači postavljali su svoje marionete kao poglavice u kolonijama. "Postavljeni kao glavari sela, oni su zapravo teret pučanstvu koje mora uzdržavati te ljude, njihovu omiljenu ženu, mlađega brata, slugu i konjušara, ljude sklone lagodnu životu koji zahtijevaju dobru kuhinju i pile za svaki obrok", pišu Francuzi. Pučanstvo Belgijskoga Konga smanjilo se upola od 1890-ih do 1918. godine. Zahvaljujući Leopoldu, koncesijske tvrtke upravljaše golemim krunskim zemljama, a kralj i poslovni ljudi želi su bogatu žetvu profita, bar nakon 1895., izvozom gume i bjelokosti. Te su proizvode prikupljali domoroci natjerani na prisilni rad, a osim prijevoza i troškova vojne uprave izdataka gotovo nije ni bilo. Golemo prostranstvo Francuske Ekvatorske Afrike (današnji Čad, Gabon, Srednjoafrička Republika i Kongo) razdijeljeno je 1900. među 40 francuskih tvrtki koje su stekle pravo na 30 godina korištenja (bezobzirne pljačke). Proizvode su skupljali Afrikanci koji su jedino dovoljnim količinama gume, bjelokosti i druge robe mogli skupiti novac za glavarinu koju su morali platiti ne žele li na izravan prisilni rad. Za izgradnju željezničke pruge do atlantske obale koja se gradila u južnim dijelovima nezamislivih kongoanskih prostranstava od 1921. do 1932. unovačeno je 127 250 muškaraca od kojih je više od 14 000 nestalo. Coquery-Vidrovitcheva tvrdi kako je nestalih bilo oko 20 000. Kamerun su zauzeli Nijemci, a Južnokamerunska kompanija hamburškog bankara Scharlacha dobila je 1898. gotovo dvadeset milijuna jutara na kojima je mogla skupljati gumu zauvijek oslobođena svih davanja. Godinu dana potom Sjeverozapadna kamerunska kompanija dobila je čak petinu cijele kolonije. Zakonom o ujedinjenju 1910. spojene su četiri južnoafričke kolonije (Rt Dobre Nade, Natal, Slobodna Država Oranje i Transvaal), a tri godine kasnije u tom je britanskom dominionu donesen zakon kojim se Afrikancima uskraćuje pravo na posjed i naseljavanje na 88% ozemlja! Najbolje i najplodnije zemljište obično bi u svim kolonijama bilo predviđeno za naseljavanje Europljana i crnci su istjerani u najnegostoljubivije krajeve. Drugi Luderitzov ugovor o koncesiji sklopljen je 1883. s namskim poglavicom po imenu Joseph Fredericks, a Nijemcima je omogućio kupiti 250 milja primorja sjeverno od ušća Oranjea, dajući za to 500 funti sterlinga i 60 britanskih pušaka. Prema odredbama ugovora, taj je obalni pojas trebao biti širok 20 milja. Nije čudno što su Name mislili kako su posrijedi engleske milje. Kako je sporazum bio na njemačkome, Nijemci su tvrdili kako je širina izražena u njemačkim miljama, a razlika nije mala: engleska milja je oko 1.4, a njemačka oko 7.4 kilometara. Name su odjednom shvatili kako su potpisom predali veći dio cijele svoje zemlje. Da ih je Luderitz namjerno prevario, razvidno je iz njegovih vlastitih sačuvanih zapisa.

Prvi ozbiljan sukob s domorocima izbio je 1893. kada su postrojbe pod zapovjedništvom von Francoisa ispalile oko 16 000 metaka na usnulo namsko selo, ubivši nekoliko muškaraca i prema službenim izvješćima barem 78 žena i djece. Od 1893. do 1903. gotovo svake godine nizale su se kaznene vojne ekspedicije. Očajni zbog stalne otimačine stoke, zemljišta i prava u korist njemačkih doseljenika, Herere su 1904. objavili otvoreni rat Nijemcima. Nekoliko mjeseci kasnije, ne u dogovoru s Hererama, isto čine i Name. Imperijalne pismohrane iscrpno izlažu što su sve narodi pretrpjeli zbog represije koja se pretvorila u sustavno i dugotrajno uništavanje domorodaca. General von Trotha piše: "Poznajem ova afrička plemena. Sva su ista: ne poštivaju ništa osim sile. Provoditi silu brutalnim terorom i čak svirepošću (mit krassem Terrorismus und selbst mit Grausamkeit) bila je i ostaje moja politika. Ja istrjebljujem (vernichte) pobunjenička plemena potocima krvi i potocima novca. Jedino takva sjetva može dati neki nov, postojan plod". Opkolio je glavne hererske snage ostavljajući im samo jedan izlaz iz obruča, prema Kalahariju. Tamo u bezvodnoj pustinji Omaheke, računao je, ostavit će ih skapati. Herere su umirali, a one koji su se pokušavali približiti izvorima uz rub Omahekea njemački vojnici ubijali su iz pušaka. "Zatvaranje istočne granice kolonije i primjena terora nad svakim primijećenim Herereom potrajat će sve dok ja budem ovdje. Taj narod mora nestati (untergehen), ako ne od metaka, a onda ovako". "Ovako" je značilo smrt od žeđi u pustinji Omaheke. Oni koji nisu zašli u Omaheke nego su ostali unutar granica oblasti koju je Njemačka proglasila svojom kolonijom, također su stradali u von Trothinu teroru. Svirepo su stjerani na gomilu i odreda strijeljani; jednako muškarci, žene i djeca. Drugi su zatočeni u sabirne logore. Od oko 15 000 tako "koncentriranih" Herera, te oko 2 000 Nama, više od 45% umriješe do 1907. godine kad su ustanci prestali. Godine 1904. bilo je procijenjeno da je Herera ukupno oko 80 000, a Nama 20 000. Podaci pokazuju da je do 1911. preživjelo 15 130 Herera i 9 871 Nama: gotovo 75 000 ljudi umrlo je zbog imperijalnog prestiža. Procjenjuje se da je od 1914. do 1918. godine 46 000 Kenijaca preminulo u britanskoj vojnoj službi. U zapadnoj Africi Francuzi su unovačili čak 211 000 Afrikanaca, 169 000 ih je sudjelovalo u žestokim bitkama u južnoj Francuskoj, a službeno je objavljeno da ih je 24 762 ubijeno pri čemu se ništa ne govori o mnoštvu onih o čijoj se sudbini ništa ne zna. Nitko se nikad nije ni najmanje potrudio isplatiti odštetu obiteljima poginulih.

Propisom Glen Grey Act 1894., koji je možda smislio predstavnik britanskih agresora Cecil Rhodes, predviđeno je da afrički muškarci u Kapskoj provinciji moraju godišnje plaćati 10 šilinga "poreza na rad" ne uzmognu li dokazati da su tri mjeseca svake godine "služili ili bili zaposleni izvan granica okruga". Time se, ukratko, željelo natjerati Afrikance nadničiti za Europljane, pri čemu su se vlasti pobrinule za to da nadnice ostanu puno manje od onih koje bi zahtijevali europski radnici. Seljaku je nametnut godišnji porez koji je morao plaćati u gotovu novcu, a zaraditi je mogao jedino radom za Europljane ; kada seljak ne bi mogao platiti, kolonijalna policija odvela bi ga na "zatvorski rad". Domaća proizvodnja neprestano je nazadovala zbog monopola Europljana. Ibn Haldun je procijenio da je alžirsko tkalačko središte u Tlemsenu u 14. stoljeću imalo oko 4 000 ručnih razboja. Sredinom 19. stoljeća, nakon uspješne velikofrancuske agresije, bilo ih je samo 500, a 1954. godine u Tlemsenu moglo se nabrojiti točno 105 razboja! Govoreći o tome zašto je urozvijski kralj 1690-ih protjerao sve Portugalce iz svoje zemlje, portugalski potkralj Goe opisao je i mnoge druge nevolje koje su snašle njegove sunarodnjake. "Ovi su ratovi izbili zbog nadmenosti naših vlastitih ljudi koji su držali puno Afrikanaca (kao robove), te u mnogo čemu pretjerivali, što u afričkih kraljeva i prinčeva izaziva gnušanje. Svatko (od Portugalaca) želi biti vladar". Nisu se "inferiorni" crnci lako dali podložiti europskim monstrumima. Vitez Samori Turay, koji je junački branio zapadni Sudan tijekom velikofrancuske agresije, pokrenuo je 1890-ih proizvodnju vatrenog oružja. Kažu da je zapošljavala 300-400 kovača koji su mogli proizvesti 12 pušaka i 200-300 metaka tjedno. Te su puške, iako glatke cijevi sa zavojnicama blizu ušća, imale po mišljenju jednoga francuskoga vojnog stručnjaka "zatvarač koji je dobro funkcionirao". Bijelci su često lagali sebe kako su došli "uljuditi divljake" donoseći obrazovanje, zdravstvo i promet, ali je stvarni cilj kolonijalnih osvajanja bila samo najbezobzirnija pljačka prirodnih i kulturnih bogatstava. Razina portugalskih "civilizatorskih napora" u Angoli i Mozambiku bila je tolika da do 1961. više od 99% domaćeg pučanstva nikad nije vidjelo unutrašnjost škole. U najvećem dijelu kolonija diljem Afrike uvedeno obrazovanje imalo je pružiti samo najosnovniju pismenost i osnovne račune potrebne drvosječama i vodonošama. Što se tiče srednjeg obrazovanja, u cijeloj tropskoj Africi do stjecanja neovisnosti potkraj 1950-ih bilo je tek par srednjih škola. Nakon 40 godina britanske uprave u Tanganjiki, među gotovo 10 000 000 stanovnika, točno je 318 učenika dospjelo do dvanaestog razreda (tj. posljednjeg razreda četverogodišnjega srednjeg obrazovanja), a samo 245 učenika dobilo je svjedodžbu koja im je omogućavala daljnje školovanje. Službeni podaci pokazuju da su, uzeti zajedno, tri britanska posjeda u istočnoj Africi (Kenija, Tanganjika i Uganda), s ukupno 24 000 000 stanovnika, u nekoliko desetljeća "skrbi" izdavala manje od 2 000 svjedodžbi godišnje, dakle, manje od jedne na 12 000 stanovnika. U zapadnoj Africi općenito je bilo nešto bolje, u drugim područjima često puno gore. Službeni podaci za 1958. godinu, nakon 33 godine vladavine Britanaca u krunskoj koloniji Južnoj Rodeziji, pokazuju da se 12 158 afričke djece upisalo u najniži razred (tzv. podrazred A), a do vrha ljestvica (dvanaestog razreda) dospjelo ih je točno 13 i to na otprilike 3 000 000 domorodnih stanovnika. Kraljevsko povjerenstvo za istočnu Afriku 1955. zamjećuje: "Zla koja proistječu iz nepostojanja obiteljskog života, pijanstvo, prostitucija i spolne bolesti umnažaju se u gradovima s velikom afričkom populacijom". Europljani pogoduju kaosu pošto npr. federacija francuskih zapadnoafričkih kolonija 1951. uvozi 15 puta više žestokih pića nego trinaest godina ranije. Sve do 1965. bilo je u crnoj Africi oko 20 000 francuskih vojnika, a i nakon toga bivša je metropola utjecala na mnoge gospodarske i budžetske odluke odnedavno neovisnih zemalja, a neke je i izravno nadzirala. Prosječni je Alžirac 1870-ih imao pet kvintala žita godišnje, 1900. četiri, a 1940-ih malo više od dva. Na to je uvelike utjecao prirast pučanstva, ali i eksproprijacija žitorodnih polja u primorju na kojima su Francuzi sadili vinograde. Godine 1830. samo je 4 000 jutara bilo pod vinogradima, a 1950-ih čak 750 000! S gospodarskim slabljenjem išlo je i uskraćivanje političkih prava. Politika kulturnog potčinjavanja išla je toliko daleko da arapski, kojim govori većina Alžiraca, nije bio dopušten kao službeni jezik u obrazovnim ustanovama niti su ga djeca mogla učiti u školama. Buna Kikuya protiv britanskih doseljenika u Keniji počela je 1953., a ugušena četiri godine kasnije uz smrt 10 000 kikujskih branitelja svoje zemlje. Još 1959. Belgijanci su izjavljivali kako namjeravaju vladati Kongom idućih 30 pa i više godina iako svojim doseljenicima nisu predali nikakve utjecajne političke položaje. U siječnju 1960. iznenada su se predomislili, očito u nadi da će iskoristiti neiskustvo Afrikanaca, te u roku šest mjeseci priznali Kongu punu političku neovisnost. To je učinjeno sredinom 1960. godine, bez ikakve pripreme. U to doba tek je nekoliko Kongoanaca imalo visoku naobrazbu, nijedan nije imao iskustvo u upravi, a nijedna domaća stranka ili pokret nisu imali više od nekoliko mjeseci vremena pripremiti se i organizirati preuzimanje vlasti. Kongoanska najamnička vojska (Force Publique), kolonijalne postrojbe stvorene kolonijalnim metodama u doba Slobodne Države Kongo i redovno rabljene za zatiranje Afrikanaca, smjesta se pobunila i pod tim i drugim pritiscima novostvorena vlada se slomila. Patrice Lumumba pao je kao žrtva vanjskih pritisaka i unutarnjih spletki 1961., te su slijedile godine sukoba i izdaja. Rasistička vlada u Pretoriji je 1973. držala oko 4 000 južnoafričkih vojnika, a godinu kasnije vjerojatno puno više kako bi osigurala nadzor 250 000 rodezijskih bijelaca nad bespravnim daleko brojnijim crncima. Južnoafrički aparthejdski režim pomažući prevlast bijelaca poslao je oko 2 000 vojnika u Mozambik, bar 4 000 u Rodeziju i vjerojatno dvostruko toliko u sjevernu Namibiju. Plan režima ovladati cijelom podsaharskom Afrikom i spriječiti raspad kolonijalnog i rasističkog ustroja nije uspio pošto su se 1974. Portugalci povukli i priznali punu neovisnost Mozambiku, a reakcija Pretorije značila bi otvorenu agresiju. U Nigeriji je 1960-ih vođen građanski rat nakon kojeg je vlada generala Yakobua uspostavila mir podijelivši zemlju na 12 saveznih država umjesto na dotadašnje 4 potpuno umjetne pokrajine, ostavštinu kolonijalnog doba u kojem su bijelci iscrtali granice nimalo ne poštivajući povijest i etnički zemljovid kontinenta. Potkraj 1971. u Gani se uvidjelo kako vlada ne može poboljšati težak gospodarski položaj zemlje. Vrhunac je dosegnut 40-postotnom devalvacijom ganske valute, za što je uglavnom bilo krivo mahnito kratkoročno zaduživanje koje je negativnim posljedicama uvelike premašilo dugoročna zaduživanja u doba Nkrumaha.

Politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Afrika se sastoji od 56 država od kojih su većina republike u kojima vlast ima predsjednik.

Od sticanja nezavisnosti, razvoj afričkih država je sputavan nestabilnošću, korupcijom, nasiljem i diktaturama. Do nedavno, samo nekoliko država u Africi je razvilo demokratske vlade, u kojima nije na vlasti diktatura.

U mnogim zemljama su se pojavila stara plemenska neprijateljstva, koja su bila smirena u doba kolonijalnih vlasti. U mnogim državama se vojska pojavila kao jedini faktor koji može održati red i praktično imati vlast.

U periodu između 1960. i 1980. u Africi je bilo više od 70 državnih udara i 13 atentata na predsjednike.

Hladni rat, sukob između SAD i SSSRa je takođe imao ulogu u nestabilnosti. Kada su države postajale nezavisne obje zaraćene strane su očeivale pristupanje jednom od blokova. Najveći broj država se u to vrijeme pridruživao Pokretu nesvrstanih. I pored toga mnoge države sjeverne Afrike su primale Sovjetsku vojnu pomoć, dok su centralne i južne afričke države bile potpomognute Sjedinjenim Državama ili Francuskom.

Padovi vlada i raširena korupcija su kao rezultat dali rašireno siromaštvo, glad, dok su u značajnoj mjeri distributivni sistemi nesposobni da stanovništvu obezbjede dovoljne količine vode i hrane za opstanak. U Africi je došlo i do velikog širenja brojnih zaraznih bolesti poput HIV virusa, uzročnika side.

Pod pritiskom međunarodnih finansijskih institucija, poput IMFa, mnoge afričke vlade su pokrenule ekonomije koja počinje da daje pozitivne rezultate.

Političke asocijacije kakva je Afrička unija, daju nadu za veću kooperativnost i mir među zemljama.

Gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

BDP per capita preračunat u američke dolare; izvor Svjetska banka - 2002.

Afrika je najsiromašniji kontinet svijeta. Prema UN-ovom izvješću iz 2003., od 175 zemalja 151. – 175. mjesto zauzele su afričke države. Gospodarsko stanje usko je povezano s političkom stabilnošću. S obzirom da su ratovi, suše, glad, oboljelo stanovništvo afrička svakodnevica, gospodarske prilike na većem su dijelu kontinenta iznimno teške. Ipak, postoje regionalne razlike.

Sjever Afrike u daleko je boljem položaju od ostatka kontinenta (Subsaharske Afrike – južno od Sahare). Životni standard puno je viši, iako je još uvijek znatno niži nego u slabije razvijenim europskim državama (Libija je izuzetak), postotak oboljelih od AIDS-a gotovo je zanemariv, a blizina Europe i Sahara u zaleđu orijentirali su ovaj prostor povijesno-geografski više prema europskome civilizacijskom krugu nego prema ostatku Afrike. Izuzetak je također i Južnoafrička Republika. Svazi, Lesoto, Bocvana i Namibija uglavnom zbog rudarstva, Sejšeli, te Gabon i Ekvatorijalna Gvineja, uglavnom zbog nalazišta nafte, također spadaju u bogatije države Afrike.

Gospodarstvima većine afričkih zemalja dominira poljoprivreda. Proizvodnja usjeva koji čine okosnicu prehrane stanovništva, kao i komercijalnih usjeva ima mnogo veće značenje od industrije. Industrija je uglavnom ograničena na JAR. Izvoz mnogih zemalja ovisi o jednom jedinom artiklu – poput bakra ili zlata te komercijalnih usjeva poput kave, što ih izlaže riziku promjena cijena na svjetskom tržištu. Mnoge afričke vlade traže prekomorske ulagače kapitala kako bi razgranale svoje gospodarstvo i razvile širu industrijsku osnovu.

Ukupni BDP cijele Afrike iznosi 1.635 bilijuna $. Stopa godišnjeg rasta BDP-a iznosi 0,74%. Također, BDP po glavi stanovnika vrlo je nizak. Prosječan BDP po glavi stanovnika iznosi 1,968$. Od dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta s BDP-om manjim od 300$, osamnaest ih se nalazi u Africi. Najsiromašniji su Burundi, DR Kongo i Liberija s BDP-om od oko 100$. Većina afričkih zemalja, pogotovo onih južno od Sahare, bilježi tijekom posljednjih tridesetak godina drastičan pad narodnog dohotka. 50 % Afrikanaca zarađuje manje od 1 $ dnevno. Nabogatija država Afrike je Mauricijus, s BDP-om po glavi stanovnika od 12 800 $, slijede Južna Afrika (10 000 $), Bocvana (8 500 $), Sejšeli (7 800 $), Namibija (6 900$), Tunis (6 800 $) itd. Afrika danas proizvodi oko 28% svjetske proizvodnje kakaa, 25% kave, 56% uljane palme, 60% sisala, 11% pamuka i 6% prirodnog kaučuka. Afrika je također bogata šumama – 23 % kontinenta prekrivaju šume (12% svjetskih zaliha drvne mase).

Gospodarstvo Afrike uglavnom se i danas oslanja na prirodna bogatstva koja se često neplanirano i nerazumno troše. Smještaj prirodnih bogatstava utjecao je na ukupnu gospodarsku i demografsku polarizaciju Afrike. Veći gradovi nastaju uglavnom uz velika nalazišta rudnih bogatstava te uz morske obale. Godišnja stopa rasta afričkog gradskog stanovništva iznosi 3,5 %. Primjer polarizirane koncentracije vezane za rudna nalazišta je Transvaal u JAR-u. Obuhvaća gradove poput Johannesburga, Pretorije, Krugersdorpa, Vereeniginga... i tu je prisutna golema koncntracija stanovništva. Drugi su primjer rudarska pokrajina Shaba (Katanga) u Kongu, Kabilija u sjeveroistočnom Alžiru, gotovo cijela obala zapadne Afrike a i pojas koji se proteže od Maroka do Tunisa jedno je od najurbanijih afričkih područja, s 43 milijuna ljudi u gradovima. To područje obuhvaća 54 grada s 100 000 ljudi ili više. Stanovništvo često hrli i u glavne gradove gdje je sve prisutniji problem divlje gradnje. I u Africi se tim procesom stvaraju megalopolisi u kojim se stalno povećava broj stanovnika. Primjer su konkurbacija KairoAleksandrijaPort Said (Egipat), CasablancaRabat (Maroko), rast južnoafričke luke Capetown...

Poljoprivreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Tržnica u Banfori u Burkini Faso

Gospodarstvo Afrike više se nego ijedan drugi kontinent oslanja na poljoprivredu – poljoprivredna proizvodnja sudjeluje u ukupnom izvozu i BDP–u s 34%, a oko 60% afričke radne snage radi u primarnom sektoru. Od ukupne površine kontinenta 8,1 % otpada na oranice, 20,8 % na livade i pašnjake, 25,7 % na šume, 43 % je neproduktivno zemljište, a 2,4 % je potencijalno produktivno. 3/5 afričkih poljoprivrednika radi na malim imanjima kako bi prehranili svoje obitelji, tako da gotovo i nemaju viškove koje bi mogli prodati.

S druge strane, značajan je broj velikih farmi na kojima se uzgajaju proizvodi poput kave, pamuka, kakaa i kaučuka. Te se farme rasprostiru na više desetaka kvadratnih kilometara i zapošljavaju veliki broj radnika. Nažalost, veliki broj tih radnika čine djeca kojima se njihov rad često ne isplaćuje.

Drugi problem je taj što je cjelokupna proizvodnja namijenjena izvozu, tako da, kada nastupe krize zbog civilnih nemira i loše žetve najčešće uzrokovane sušama, Afrika nema rezervne zalihe hrane i nastupa glad. Nasuprot tome, razvijene zemlje često svoje viškove proizvodnje uništavaju jer im se zbog visokih troškova transporta preko oceana i tržišta koje ima veoma malo novaca koje može potrošiti sama trgovina ne isplati.

Problemi afričke poljoprivrede datiraju još s kraja 1970-ih. Glavni uzročnici bili su vanjski trgovinski šokovi, neprestani sukobi, postojanje paradržavnih struktura i sustavno zanemarivanje poljoprivredne uloge u gospodarstvu. Također, velike suše 1968. – 1973. i 1982. – 1985., koje su uništile polovicu kontinenta i odnijele milijune žrtava, bacile su Afriku u tešku poljoprivrednu krizu koja traje i danas. Već sedamdesetih poljoprivredna proizvodnja bilježi pad od –0.3% da bi se osamdesetih oporavila na 1.3%, što ipak nije pratilo galopirajuću stopu rasta stanovništva. Time je direktno ugroženo dvije trećine afričke populacije izravno ovisne o poljoprivrednoj proizvodnji.

Kontinent je osiromašen kolonijalizmom, infrastruktura je bila nezadovoljavajuća, a navodnjavanje slabo. Također, ograničeno je korištenje novih tehnologija u poljoprivredi.

Većina novca ulaže se u sekundarni i tercijarni sektor koji se smatraju boljim potencijalnim izvorom zarade. Politika je takva da se i ulaganja u poljoprivredu koncentriraju gotovo isključivo na proizvodnju žitarica za izvoz jer je to često jedini izvor deviznog priljeva, i takvu je proizvodnju moguće oporezivati, za razliku od proizvodnje za domaće potrebe. Neke države čak i proizvode dovoljne količine hrane za vlastite potrebe, ali ga lokalno stanovništvo zbog visokih cijena ne može kupiti, a tako dobiveni viškovi se također izvoze.

Industrija[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom 1960-ih većina afričkih zemalja doživjela je korjenite promjene – izborena je politička samostalnost, a da bi se riješili teške ovisnosti o uvozu robe iz bivših kolonijalnih sila i izvozu poljoprivrednih proizvoda, industrijski razvoj smatrao se dobrim rješenjem. Odabran je model zamjene uvoza po uzoru na Latinsku Ameriku, te su afrički proizvođači zamijenili uvoz robe iz razvijenog svijeta vlastitom proizvodnjom. Od 1965. do 1973. industrijski rast tako je iznosio 14.6%.

Paralelno s favoriziranjem industrijske proizvodnje zanemarivala se poljoprivreda, o kojoj je većina afričkog stanovništva ovisila, a ovisi i danas. Nasuprot tome, već u razdoblju 1973. – 1983. industrijski je rast smanjen na jednu desetinu (1.4%). Nije bio održiv na dulje vrijeme i industrija se nije mogla prilagoditi na vanjske promjene i šokove. Naftni šokovi, nesmanjena stopa rasta stanovništva, neprestani sukobi, rast vanjskog duga i loše gospodarenje doveli su do stagnacije, pada ulaganja i dužničkih kriza. Afrika je opet ovisila isključivo o poljoprivrednoj proizvodnji.

Afričke države veliki su izvoznici najrazličitijih vrsta jeftinih sirovina za industrijsku proizvodnju u razvijenim zemljama Zapada. Velik je dio afričke industrije usredotočen na vađenje i preradu sirovina. To uključuje naftnu industriju, proizvodnju hrane, rudarstvo i proizvodnju tekstila. Afrika daje 77% svjetske proizvodnje dijamanata, 62 % zlata, 26 % ugljena, 17 % bakra i boksita te znatne količine kobalta, volframa i ostalih ruda.

Oko 15 % afričkog stanovništva zaposleno je u industrijskom sektoru. Preko polovice industrijske proizvodnje otpada na JAR, dok većina ostalog dijela dolazi iz zemalja uzduž sjeverne obale. Kako nemaju vlastite industrijske proizvodnje, ili je ona tek u začecima, ostale su afričke države prisiljene uvoziti skupe gotove proizvode na što troše velika sredstva iz državnih proračuna. Takvi su trgovinski odnosi doveli afričke zemlje do teškoga financijskog stanja. Vanjski dug prema razvijenim državama neprestano raste, a njegovo servisiranje nije moguće zbog nedostatka novca u proračunima. Danas postoji snažna inicijativa međunarodne zajednice da se afričkim državama otpišu vanjski dugovi.

Promet[uredi - уреди | uredi izvor]

Cestovni promet u Tanzaniji
Zrakoplov u Zanzibaru

Promet je u Africi vrlo slabo razvijen, što je posljedica različitih prirodnih i društvenih čimbenika. Najvažnija je zapreka reljef, odnosno slaba razvedenost obale, strmi planinski rubovi nad njima, slapovi na rijekama, pustinje, prašume i močvare, te velike udaljenosti. Zato je Afrika u pretkolonijalnom razdoblju prometno bila vrlo zaostala, a takvo stanje je do danas tek djelomično popravljeno.

Tradicionalan način prometa poput onoga na devi još se uvijek često koristi u slabije pristupačnim dijelovima Afrike, a u sredozemnoj Africi teret često prenose magarci i mazge. Pretkolonijalna Afrika južno od Sahare nije poznavala kola na kotačima sve do 19. vijeka kada su Buri prodirali u unutrašnjost stepa volovskim zapregama. Kolonijalno razdoblje unosi bitne promjene – ubrzo je obala bila uključena u oceansku plovidbu, no problem je bio povezati unutrašnja proizvodna područja s obalom. I danas je taj problem prisutan.

Afrika ima oko 8 000 km unutrašnjih plovnih puteva koji su zbog nedostatka međusobne povezanosti i povezanosti s morem gospodarski manje važni. Mreža rijeka Nila, Konga i Nigera pruža ograničene mogućnosti pristupa prostorima unutrašnjosti kontinenta jer brojni vodopadi i slapovi sprečavaju plovidbu duž većeg dijela riječnog toka.

Afričke željeznice sagrađene su prvenstveno radi iskorištavanja prirodnih resursa i većina ih povezuje unutrašnjost s većim priobalnim gradovima, ostavljajući velike dijelove kontinenta nedirnutima – pet zemalja bez pristupa moru uopće nema željeznice (Mali, Gvineja Bisau, Sijera Leone, Liberija i Gvineja). Afrika ima manje željezničkih pruga od ijednog drugog kontinenta. Na 1 000 km2 dolazi 2 km pruge. Najrazvijeniju mrežu željeznica ima JAR, na koju otpada 24 % svih afričkih pruga. Potpuno zasebnu željezničku mrežu ima Egipat (7 % afričkih pruga) i atlaske zemlje (13 % afričkih pruga).

Nakon Prvog svjetskog rata Afrika dobiva i prve automobilske ceste. Mnoge su ceste izgrađene 1970-ih no gospodarske poteškoće otežavaju njihovo održavanje i proširivanje mreže. Velike udaljenosti, nedostatak drugih prometnih veza i potreba za brzom povezanošću sa svijetom dovode u najnovije doba do naglog razvitka zračnog prometa.

Demografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Približno 80% Afrikanaca živi u južno od pustinje Sahara. Domorodačko stanovništvo Podsaharskih zemalja je uglavnom crnačko. Postoje brojne varijacije fizičkih odlika među crnačkim stanovništvom, a najuopštenija podjela je na tip Masai koji su poznati po visokoj građi i na tip Pigmeji koji su među najnižim tipovima na Zemlji.

Bantu jezici su dominantni u zapadoj, centralnoj i južnoj Africi. U pustinji Kalahari u južnoj Africi, živi narod poznat pod imenom Bušmani

Na sjeveru Afrike živi brojna populacija koja ne pripada crnačkoj populaciji.

Narodi sjeverne Afrike u najvećem broju govore Afro-Azijskim jezicima. U ove narode spadaju i drevni Egipćani, Berberi, Nubijci koji su proširili civilizaciju iz Sjeverne Afrike po antičkom svijetu. U 600. godini, Arapi muslimani su sa istoka prešli u Afriku i osvojili čitav region.

Berberi su ostali u manjini u Maroku i Alžiru, dok jedan broj Berbera živi i u Tunisu i Libiji. Tuarezi i drugi nomadski narodi su većinsko stanovništvo u saharskim državama.

Narodi poput Etijopljana i Somalijaca se najčešće smatraju crncima, ali istorijski gledano oni su mješanog porijekla, i vezani su i za sjeverno afričku i za podsaharsku kulturu.

Neki dijelovi istočne Afrika, a naročito ostrvo Zanzibar su rpihvatili Arapske i muslimanske doseljenike i trgovce u srednjem vijeku. Od početka šesnaestog vijeka Evropljani poput Portugalaca i Holanđana su formirali trgovačke postaje i utvrđenja duž zapadne i južne obale Afrike. Veliki broj Holanđana, Francuza i Nijemaca su naselili današnju Južnu Afriku. Njihovi potomci, Afrikaneri, su najveća bijelačka populacija u Južnoj Africi.

Približno 20% Afrikanaca su pripadnici urođeničkih afričkih religija. Mali broj Afrikanaca poštuje Jevrejsku tradiciju, dok su u najvećem broju Hrišćani i Muslimani.

Jezici[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje četiri grupe jezika koje pripadaju Africi.

Engleski, francuski i portugalski jezik su zvanični jezici u nekim državama.

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Mnoge sjeverne države od Egipta do Maroka se smatraju dijelom arapske kulture. Južno od Sahare postoji veliki broj kulturnih područja, od kojih su neki veoma mali. Veliki dio tih kultura se može smatrati dijelom Bantu kulture.

Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

U Africi postoji mnogo rasprostranjenih religija. Islam koji obuhvata 42% ili oko 485 miliona vjernika i hrišćanstvo48% ili 560 miliona pripadnika su najrašireniji u velikom broju država do drugi imaju lokalne religije cirka 95-100 miliona koje su tradicija pojedinih plemena.

Islam je dominantna vjera na sjeveru medju Arapima i Berberima u Alziru,Tunisu,Libiji,Mauritaniji i Maroku muslimani cine preko 98% populacije,U Egiptu (preko 90%). Većina afričkih muslimana zivi južno od Sahare u sjevernoj Nigeriji(50%), Sudanu (95%), Maliju (93%), Senegalu (94%), Gvineji (84%),Sijeri Leone (60%) Nigeru (oko 98%), Burkini Faso (55%), Eritreji (50%), Somaliji (99%) i Dzibutiju gdje cine ogromnu vecinu stanovnistva. Velike muslimanske zajednice imaju Etiopija (34%),Obala Slovovace (36%),Tanzanija (oko 35%),Mozambik (od 15-20%), Malavi (20%), Kamerun (22%), Gana (16%),Togo (13%),Benin ( 20%),Liberija (16%), Zair (oko 5%), Kenija ( 7%) i Uganda ( oko 12%)u Juznoj Afici postoji jaka rastujuca muslimanska zajednica (oko 2%). Islam je vjera 42% Afrikanaca muslimanska populacija ima veliku tendenciju porasta u Africi.U Africkim zemljama zivi vise od cetvrtine muslimanskog stanovnistva svijeta.Velika vecina muslimana u Aafrici su suniti uglavnom malikijske pravne skole,safijski suniti dominantni su na istoku(Sudan,Somalija,Etiopija idr.)Dok u Egiptu preovladavaju suniti hanefijske pravne skole.Siiti su evidentni u zemljama istocne Afrike gdje cine mali dio stanovnistva(Tanzanija oko 7%,Kenija 1-2%,Uganda 1%),Pokret Ahmedija prisutan je u Gani,Burkini Faso i Nigeriji.

Hrišćanstvo snazno se prosirilo u dvadesetom vijeku preovladava uz rub Afrike i na etiopskoj visiji.Vecinu hrišćana imaju DR Kongo, Uganda, Kenija, Namibija, Južna Afrika, Gabon, Malavi ,Etiopija Zambija,Ruanda,Burundi,Kamerun,Angola,Gabon,Gana,Svazilend i lesotu gdje se procenat hriscana krece od 60-96% . U Nigeriji, Madagaskaru i Zimbabveu po 40%. Afrički hrišćani su uglavnom katolici oko 180 miliona prisutni u velikom postotku u centralnom dijelu kontinenta:KongoDR(50%),Angola(60%),Gabon (55%),Ruanda i Burundi oko(55%),Uganda(42%),Kamerun(25%),Tanzanija (30%),Zambija (33%)i protestanti 135 miliona,rasireni duz zapadno africke obale na jugu i istoku evidentni su u JAR (oko 45%),Namibiji (50%),Svazilendu(60%),Uganda(40%),Kenija(23%),Cen.Afr.Rep. (50%),Gana (40%),Nigerija (20%).Medju protestantima su brojni anglikanci 40 miliona,luterani 10 miliona,baptisti 7 miliona.Dok orijentalni hriscani koptska (prisutna u Egiptu oko 10% populacije)i etiopska crkva (u Etiopiji 45% i Eritreji 40% populacije)ukupno oko 45 miliona vjernika.Nezavisnim crkvasma tzv sinkretickim grupama kojih ima vise hiljada pripada 80 miliona vjernika koji praktikuju hriscanstvo kombinujuci i animizam.Ove zajednice su evidentne u Juznoafrickoj Republici(oko 33%),Kongu(25%),Keniji (22%),Nigeriji(15%)Oko 48% svih Afrikanaca su hrišćani.

Desetina populacije na kontinentu se jos uvijek pridrzava tradicionalnih vjera kao što su animizam i vudu.Ova vjerovanja se povlace ispred naglog sirenja hriscanstva i islama.Danas ove tradicije koje mi nazivamo fetisizam ili animizam preovladavaju u nekim zemljama zapadne Afrike u Beninu(oko 45%),Togou (43%),Gvineji Bisao( oko 50% naspram 45% muslimana),na jugu u Mozambiku(oko 25%),Bocvani(50%),Madagaskaru(50% animista,45%hriscana i 5% muslimna),Tanzaniji(oko 30%),Juznoj Africi (oko 15%).

Na Mauricijusu živi 50 % hindusa. Jevrejske zajednice zive u Maroku, Etiopiji i Tunisu.

Fauna[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Fauna Afrike

Države[uredi - уреди | uredi izvor]

Istočna Afrika

Centralna Afrika

Severna Afrika

Jug Afrike

Zapadna Afrika

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Asante, Molefi (2007). The History of Africa. USA: Routledge. ISBN 0-415-77139-0. 
  • Clark, J. Desmond (1970). The Prehistory of Africa. London: Thames and Hudson. ISBN 978-0-500-02069-2. 
  • Crowder, Michael (1978). The Story of Nigeria. London: Faber. ISBN 978-0-571-04947-9. 
  • Davidson, Basil (1966). The African Past: Chronicles from Antiquity to Modern Times. Harmondsworth: Penguin. OCLC 2016817. 
  • Gordon, April A.; Donald L. Gordon (1996). Understanding Contemporary Africa. Boulder: Lynne Rienner Publishers. ISBN 978-1-55587-547-3. 
  • Khapoya, Vincent B. (1998). The African experience: an introduction. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall. ISBN 978-0-13-745852-3. 
  • Moore, Clark D., and Ann Dunbar (1968). Africa Yesterday and Today, in series, The George School Readings on Developing Lands. New York: Praeger Publishers.
  • Naipaul, V. S. The Masque of Africa: Glimpses of African Belief. Picador, 2010. ISBN 978-0-330-47205-0
  • Besenyő, János. Western Sahara (2009), free online PDF book, Publikon Publishers, Pécs, ISBN 978-963-88332-0-4, 2009
  • Wade, Lizzie. Drones and satellites spot lost civilizations in unlikely places, American Association for the Advancement of Science, DOI: 10.1126/science.aaa7864, 2015

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]