Menorca

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Menorca
Localització de Menorca respecte les Illes Balears.svg
Podaci
Lokacija Sredozemno more
Arhipelag Baleari
Koordinate 39°58′0″N4°05′0″E
Država  Španjolska
Glavno naselje Maó-Mahón
Površina 702[1] km²
Broj stanovnika 68,000[2]
Maó.jpg

Menorca (od latinskog: Insula Minor, kasnije Minorica = Mali otok) je najistočniji i drugi po veličini otok arhipelaga Baleari u Španjolskoj.[2]

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Menorca leži u Sredozemnom moru, gotovo na pola puta između Alžira i Marseilla[1], od susjedne Mallorce udaljena je oko 34 km istočno.[2] Otok ima površinu od 702 km², obalu dugu 216 km²,[3] dug je pedesetak i prosječno širok desetak km. Na njoj živi 68,000 stanovnika.[2]

Administrativni centar Maó-Mahón leži na istoku otoka, na kraju dubokog zaljeva odlične prirodne luke. Pored Maó-Mahóna veći urbani centar je Ciutadella nekadašnja otočka prijestolnica i jedan od najstarijih gradova na otoku.[2]

Otok administrativno podpada pod Autonomnu pokrajinu i Provinciju Baleari[3], a podjeljen je na 8 općina.

Iako nije velika Menorca je poprilično različita. Sjeverna polovica otoka ima vrlo razvedenu stjenovitu obalu sa malim plažama od crvenog pijeska ispod visokih klifova. To je geološki najstariji dio otoka, kraj blagih brežuljaka među kojima je i Monte Toro, koji je sa svojih 358 metara najviša točka na otoku. Kako je izložen snažnim sjevernim tramontanama - vegetacija je oskudna, a stabla rijetka.[1]

Za razliku od tog južna obala je ravna sa malo uvala. Iznad se redaju vapnenačke visoravni, izborane šumovitim klancima, a plaže su od bijelog pijeska.[1]

Klima[uredi - уреди | uredi izvor]

Prosječna godišnja temperatura iznosi oko 17 °C, ali se ljeti penje i do 30 °C. Ali zahvaljujući povjetarcima s mora i čestim tramontanama, rijetko je prevruće. Ljeta su suha i gotovo bez padavina od juna do septembra, ali ih zato ima zimi. Prosječna količina padavina varira po otoku, na jugu padne do 400 mm godišnje, za razliku od tog na sjeveroistoku padne 650 mm kiše.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Najstariji nalazi ljudske prisutnosti na otoku sežu do 2. milenija pne.. Ta neolitska kultura nastavila je egzistirati sve do rimskih vremena. Ostavila je puno talaiota i taula - megalita za koje se nezna čemu su služili. Iz tog perioda ostalo je je i nekoliko nekropola sa karakterističnim kamenim grobnicama u formi prevrnutog broda (naus / navetas).[3]

Karta Menorce

Rimljani su zavladali Balearima 123. pne. i uključili ih u svoju provinciju Hispania Citerior od Augusta je dio Provincije Hispania Tarraconensis.

Za ranog srednjeg vijeka često je mjenjala gospodare a od 10. vijeka je dio Kordopskog Kalifata, a od 13. vijeka Krune Aragona. Tokom 16. vijeka trpio je od napada berberskih pirata.

Britanska vojska se 1708. iskrcala na otok i zauzela ga, 4 godine kasnije Menorca je Utrechtskim mirom pripala Britaniji. Jedan od prvih poteza koji je poduzeo prvi britanski guverner - Richard Kane, bilo je preseljenje prijestolnice iz Ciutadelle u Maó-Mahón, jer je on imao bolju luku za britansku mornaricu.[1]

Prvi period britanski vladavine, od 1708. do 1756. godine, smatra se jednom od najplodnijih u novijoj historiji Menorce, jer je guverner Kane ukinuo inkviziciju, bitno smanjio utjecaj crkve, podigao škole, cisterne i bolnice, i izgradio modernu cestu između Maóa i Ciutadelle koju i danas zovu Kaneova cesta.[1]

On je završio 1756. kad se na otok iskrcalo 20.000 francuskih vojnika, i natjeralo Britance na odlazak. Nakon tog je otok narednih 50 godina često mjenjao gospodare, kako se mjenjao odnos među tadašnjim silama[1] To je potrajalo do 1802. kad je Menorca vraćena u Španjolskoj. Otok je ponovno procvjetao tokom 19. vijeka, za industrijske revolucije kad su otvorene predionice, tvornice cipela i nakita po kojima je otok i danas poznat. Razvilo se i govedarstvo i paralelno s tim proizvodnja mliječna industrija, zahvaljujući širenju novih pasmina krava.[1]

Najznačajniji događaj 19. vijeka, koji je ostavio velik trag na otok, bio je Španjolski građanski rat 1936. godine, jer se Menorca svrstala na republikansku stranu. Kad su frankisti konačno zauzeli otok 1939. krenuli su u krvavu odmazdu i poduzeli su čitav niz represivnih mjera.[1]

Privreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Uz turizam stanovnici se bave ribarstvom i poljoprivredom. Za razliku od Mallorce, Menorcu nije toliko zahvatio bum turističke izgradnje, pa je još uvijek ima dosta borovih šuma i zelenih pašnjaka, po kojima pase 25.000 grla stoke.[2] Velik dio vapnenačkih visoravni je posan i pogodan jedino za ispašu stoke, ali su neki viši tereni plodni, pa se te terasaste oranice intenzivno obrađuju, jer donose bogate žetve. Pored tog na jugu ima i nekoliko aluvijalnih dolina koje se također intenzivno obrađuju.[3] Jedna od karakteristika tog otoka su vjetrenjače koje se koriste za navodnjavanje. Najviše se sade žitarice, krumpir, dinje, šipak, smokve i bademi. Oko 10 % radno sposobnih radi u brojnim malim tvornicama cipela kojih ima po čitavom otoku.[3]

Transport[uredi - уреди | uredi izvor]

Menorca ima aerodrom (IATA: MAH, ICAO: LEMH) koji leži 20 km južno od Maó-Mahóna.[4] Otok je brodskim i trajektnim linijama povezan sa Barcelonom i Mallorcom, a kako ima i aerodrom povezan je i sa Londonom.[3]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]