Isusovci

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Isusovci (ili Jezuiti; Šablon:Jezlat), punim nazivom Družba Isusova (lat. Societas Iesu) je rimokatolički crkveni red. Geslo im je: "Ad Maiorem Dei Gloriam" odnosno "Sve na veću slavu Božju!". Danas je u svijetu ovo najbrojniji crkveni red s oko 20 000 članova, a osim po duhovnoj djelatnosti isusovci su poznati po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima. Poglavar cijele Družbe, "general" reda trenutno je p. Peter Hans Kolvenbach.

Dopuštenje Kraljevskog vijeća za propovijedanje u Americi isusovci su dobili 1566. godine, nakon što su dvaput bili odbijeni. Dvije godine kasnije utemeljili su prvi samostan u Limi, odakle su se počeli širiti u Čile i Tucumán, a 1572. su prvi put stigli u Ciudad de México.[1] Godine 1585. uspostavili su prve misije u Paragvaju. Carlos de Sigüenza y Góngora je pretkolumbovski (uglavnom astečki) politeistički svijet proučio tako da je pokušao dokučiti mjesto i funkciju raznih božanstava te njihovu hijerarhiju. Taj panteon uspoređivao je s grčkim i rimskim. Cilj takve interpretacije bio je prenijeti španjolskoj kolonijalnoj vlasti znanje o starini prostora kojim je vladala ne bi li ona, kao i cijela kulturna javnost, prema starini tog prostora izgradila odnos donekle sličan odnosu europske zapadnokršćanske kulture prema sredozemnoj antičkoj kulturi. Francisco Xavier Claviger napisao je tekst Historia antigua de México, koji opisuje pretkolumbovski Meksiko, osvajanje i koloniju prikazavši konkvistadore u negativnom, a Asteke i druge koji su se borili za očuvanje državnog integriteta i cjelokupnog identiteta u pozitivnom smislu. Godine 1767. isusovci su protjerani sa svih područja na kojima je vladala španjolska i portugalska kruna. U Požegi je 1871. održan proces protiv njih, kada su nekolicina zaduženih za odgoj siročadi u orfanotrofiju bili optuženi zbog zločina neprirodnog bluda izvršenog na nekoliko povjerenih im učenika. Zbog sličnih su stvari Isusovci bježali 1887. iz Dubrovnika, a 1893. iz Zadra. Petar Preradović ih je u jednoj svojoj pjesmi nazvao crnim sjemenom Lojolovim, a Srbobran je negodovao zbog ponovnog dolaska Isusovaca u Zagreb, prilikom izgradnje jezuitske crkve i samostana u Palomtičevoj ulici 1901. godine, ovim riječima: U manastiru će biti prostorija za katoličke kongrese i razne zavode za zaglupljivanje omladine. Dolazak jezuita smatraju sjemenom koje je brzo stalo ponovo klijati u ovoj, klerikalizmom i reakcionarstvom natopljenoj zemlji. [2] [3]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Mirjana Polić-Bobić - Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb 2007., str. 98.
  2. Вишњић, Чедомир (2013.). Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 77., 80.. Загреб, Београд: СКД Просвјета, Службени Гласник. 
  3. Србобран, бр. 177., 211, 17. (30.) августа, 27. септембра (10.) октобра 1901.,. Загреб. 1901.. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Il Gesu, matična crkva Družbe Isusove u Rimu
Dokumenti Katoličke crkve
Jezuitski dokumenti
Web-stranice
Mediji