Franjevci

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Franjevci
Ordo fratrum minorum
franjevački grb
(franjevački grb)
Kratica naziva: OFM
Godina osnivanja: 1209.
Godina reorganiziranja: -
Reorganizator: -
Mjesto osnivanja: ...
Franjo Asiški
utemeljitelj: Franjo Asiški
krilatica: ...
Službeni jezik: ...
Sjedište: Rim
franjevački general: ...
franjevački čelni čovjek: general
Roditeljski red: -
Redovi nastali iz ovog reda: Red Manje Braće, Konventualci, Kapucini

podredovi = Mala Braća, Klarise, Franjevački Svjetovni red broj pripadnika = oko 2.000.000

Podredovi: {{{podredovi}}}
Broj pripadnika: {{{broj pripadnika}}}
Poznati pripadnici: ...
Odijelo: ...
...
dva franjevca u odijelu

Franjevci ili fratri su naziv za svjetovni rimokatolički red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182-1226).

Latinski naziv za Franjevce je 'Ordo fratrum minorum', krat. OFM. Red Manje Braće je osnovao Franjo Asiški 1209. godine.

Sv. Franjo je po svom obraćanju ustanovio bratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:

Kako bi ostali vjerni Utemeljiteljivom idealu, franjevci su pokretali brojne "obnove", kroz koje su se uobličile tri razne redovničke obitelji. Svaka od tih triju obitelji ima svoje vlastite poglavare i vlastite strukture:

Franjevački red slijedi pravilo reda, a povijest pravila je sljedeća:

  • prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX 1228. godine
  • drugo pravilo je izradio 1289 godine papa Nikola IV i ostalo je na snazi do 1883. godine
  • treće pravilo je napisao papa Leon XIII, 1883.
  • četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978 godine papa Pavao VI.

Franjevački red danas ima oko 2,000,000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu.

Prvi misionari u Americi bili su franjevci. Petorica franjevaca sudjelovala su već u pohodu Francisca Bobadille 1500., a idućih 13 došlo je s drugim upraviteljem Hispaniole Nicolásom de Ovandom 1502. godine.[1] Godine 1505. utemeljena je prva franjevačka provincija u Americi. Devetnaest godina kasnije prvih 12 franjevaca stiglo je u Meksiko. Godine 1533. utemeljili su prvu provinciju u Limi i odande počeli odlaziti na prostor današnjega Čilea, gdje je prva provincija utemeljena tek 1565. Godine 1553. utemeljili su prvi samostan u gradu Santafé de Bogotá u današnjoj Kolumbiji, a dvije godine kasnije prvi je biskup grada Asuncióna osnovao prvu paragvajsku misiju. U današnju Venezuelu stigli su 1575. iz Santo Dominga, svoje prve postaje u Americi. Nakon toga prvog velikog vala širenja kršćanstva ponovno su se istaknuli krajem 18. stoljeća preuzevši misije u Kaliforniji koje su isusovci morali napustiti. U tom dobu franjevci su vodili čak 163 misije, a godine 1789. u Americi i na Filipinima bilo ih je čak 4 195. Godine 1686. Antoni Llinás utemeljio je u Španjolskoj posebnu ustanovu (colegio de Escornalbou) namijenjenu izobrazbi i pripremi misionara za Ameriku.

Franjevci su otvorili prve škole za Indijance u Texcocu 1523. i u gradu Meksiku 1525. godine. Osnovali su i Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco, neku vrstu znanstvene i akademske ustanove za proučavanje indijanskih jezika, opće povijesti i civilizacija te za poučavanje preživjelih potomaka znamenitih astečkih loza onim disciplinama i znanjima kojima je trebao biti vičan svaki kršćanin.

Uloga u franjevaca u Hrvata[uredi - уреди | uredi izvor]

Franjevci su igrali istaknutu ulogu u povijesnom i kulturnom životu Bosne i Hrvatske.

Hrvatski sveci franjevci su sv.Nikola Tavelić i sv.Leopold Mandić.

U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.

1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu s fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II. Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom.

Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visoko (BiH)g oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci,Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu...

Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na sjeveru Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. stoljeća se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Turskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni.

U 16. stoljeću se područje provincije Bosne Srebrene širi s Turskim osvajanjima, pa obuhvaća i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. stoljeću, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847 se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija.

Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i znanstvenom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić,Grga Martić kao i mnogi drugi.

Vidi također[uredi - уреди | uredi izvor]

Bosanski franjevci

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Mirjana Polić-Bobić - Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb 2007., str. 98.