Teutonski viteški red

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Teutonski viteški red
Ordo domus Sanctæ Mariæ Theutonicorum Hierosolymitanorum
grb
( grb)
Kratica naziva: teutonci
Godina osnivanja: oko 1190
Godina reorganiziranja:
Reorganizator: -
Mjesto osnivanja: Akra
Heinrich Walpot von Bassenheim
utemeljitelj: Heinrich Walpot von Bassenheim
krilatica:
Službeni jezik:
Sjedište: Akra (1192. - 1291.)
Venecija (1291. - 1309.)
Marienburg (1309. - 1466.)
Königsberg (1466. - 1525.)
Bad Mergentheim (1525. - 1809.)
Beč (1809. - do danas)
Veliki meštar: Bruno Platter
čelni čovjek: Veliki meštar
Roditeljski red: -
Redovi nastali iz ovog reda:
Podredovi:
Broj pripadnika:
Poznati pripadnici:
Odijelo: bijeli plašt sa crnim križem
...

Teutonski viteški red ili Teutonski vitezovi (latinski: Ordo domus Sanctæ Mariæ Theutonicorum Ierosolimitanorum, prevedeno - Red teutonskih vitezova doma svete Marije Jeruzalemske, njemački: Orden der Brüder vom Deutschen Haus St. Mariens in Jerusalem, odnosno najčešće i kraće samo Deutscher Orden ili Deutschritterorden) je njemački rimokatolički vjerski red koji je odigrao veliku ulogu u Istočnoj Evropu za kasnog srednjeg vijeka, i koji je pored toga prošao kroz brojne metamorfoze od svog osnivanja 1189. / 1190. do danas. [1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nastajanje[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme kad su između 1189.- 1190., križari opsjedali Akru u Palestini, neki njemački trgovci iz Bremena i Lübecka osnovali su bratovštinu koja se trebala baviti oboljelima u Palestini.[1]

Nakon zauzimanja Akre - 1191., ta bratovština preuzela je gradsku ubožnicu, koju su prezvali u Bolnica Svete Marije iz njemačke kuće u Jeruzalemu. Papa Klement III. odobrio je njihov red, i pravila po uzoru na Suvereni Red Svetog Ivana Jerusalemskog, odnosno Malteške vitezove.[1]

Smrt Hohenstaufenovskog cara Henrik VI., car Svetog Rimskog Carstva 1197, koji je inače planirao veliku invaziju Palestine, poremetila je stanje na frontu, jer se velik broj njemačkih križara koji su došli do Palestine odlučio vratiti kući.[1] Kako bi popunili novonastalu prazninu, njemački kneževi i biskupi, zajedno s jeruzalemskim kraljem Amalrichem II, odlučili su - 1198 pretvoriti Teutonsku bratovštinu u vojnički viteški red, sa sličnim monaškim pravilima po uzoru na templare. Red je dobio brojne privilegije od papa Celestina III i Inocenta III i velike donacije zemlje, i to ne samo po kraljevstvu Jeruzalema, već i po Njemačkoj i drugdje. Papa Inocent III odobrio je 1205. teutonskim vitezovima korištenje bijelog plašta s crnim križem.[1]

Karta Teutonske države 1260

Teuronci su zauvjek napustili Palestinu krajem križarskih ratova, i konačnog pada te zemlje pod islam 1291.[1]

Djelovanje po Istočnoj Evropi i Prusiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Teutonski vitezovi su u međuvremenu, pod vodstvom velikog meštra reda Hermanna von Salza (rukovodio redom od 1210 do 1239), počeli seliti svoju aktivnost sa Bliskog istoka u Istočnu Evropu. Prvi Teutonski evropski poduhvat bio je uUgarskoj - 1211., nakon što ih je pozvao kralj Andrija II. da mu pomognu zaštititi pograničnu Transilvaniju od invazije Kumana tako da je koloniziraju i pokrste. Zauzvrat su dobili velika autonomna prava, ali su oni u svojim zahtjevima pretjerali pa su protjerani iz Ugarske 1225. Ali im se tad ukazala prilika za novi angažman, jer ih je pozvao poljski vojvoda Konrad I Mazowiecki, da mu pomognu očistiti donji tok rijeka Visle od poganskih Prusa.[2]

Ovaj put je Hermann von Salza, ušao u posao puno pažljivije, kako bi se izbjegao ono što je doživio u Transilvaniji. Kako je već uživao povjerenje hohenstaufenovskog cara Fridrika II, kome je već služio kao diplomat, zatražio je od njega (i dobio 1226.) zlatnu bulu sa jasno preciziranim benificijama i pravima za posao sklopljen sa Konradom I. Po njoj red ne samo da je imao pravo na zemlju dobijenu od Konrada, već i na onu koju bi sam osvojio u borbi sa Prusima.[2]

Fridrik II, odobrava redu da zauzme Prusiju

Nešto kasnije - 1234., Hermann je također osigurao i privilegije od pape Grgura IX., koje se mogu smatrati kao drugi temelj njihove pruske feudalne države, jer su pape bile spremni prihvatiti sadašnja i buduća osvajanja reda kao vlasništvo Svete Stolice dato na vječno korištenje samom redu.[2]

Od 1233. Teutonski vitezovi pod zapovjedništvom lokalnog veleposjednika Hermanna Balka, uz pomoć laičke dobrovoljačke vojske, regrutirane uglavnom po centralnoj Njemačkoj, započinju osvajanje Prusije.[2] Tokom sljedećih 50 godina, napredujući od donje Visle do donjeg Njemena, uspjeli su istrijebiti većinu orginalnog pruskog stanovništva (velike pogrome Teutonci su provodili u vrijeme velikih pobuna 1261. - 1283.) želivši na taj način uspostaviti svoju kontrolu nad Prusijom.[2]

Iako su Teutonci dali jednu trećinu osvojenih teritorija crkvi, a s druge strane dali veliki stupanj autonomije novoosnovanim gradovima na tom području, oni su bez sumnje izrasli u dominantnu silu Prusije.[2] Svoju posesiju nastojali su osigurati podižući utvrde, ali i doseljavanjem njemačkih seljaka po opustjelim područjima i darovanjem velikih posjeda njemačkom i poljskom plemstvu koje je postalo vazal reda, ali i monopoliziranjem lukrativne trgovine žitom, osobito nakon 1263., kad je papa je dozvolio i viteškim redovima koji su prethodno bili dužni držati se zavjeta siromaštva, da se uključe izravno u trgovinu.[2]

Do 1237, manje od dvije godine prije nego što Hermann Salza umro, autonomna grana Teutonskog reda osnovana 1202. Red braće mača (Schwertbrüderorden), poznati i kao vitezovi mača, ili Livonski red potpuno su ovladali Livonijom.No i pored toga Teutonski red, nikada nije uspio provesti efikasnu kontrolu nad tim sjevernim pokrajinama, kao što mu je to uspjelo po Prusiji.[2]

Do 1309., kada je veliki meštar reda uspio organizirati svoju rezidenciju u Marienburgu, Teutonski red je stvorio i snažnu feudalnu državu koja je vladala ne samo nad Prusijom, nego i po istočnobaltičkim zemljama, a nakon 1346. i Estonijom i Pomerenijom, uključujući i grad Danzing i teritorije po centralnoj i južnoj Njemačkoj.[2] Tokom nekoliko idućih [[vijekova kako bi pokazali svoju moć - stalno su (iako neuspješno), pokušavali osvojiti i pokrstiti Litvu, ali su istovremeno štitili hanzeatske trgovačke gradove i širili svoje teritorije kupnjom i osvajanjem.[2]

Širenje reda i jačanje njegove moći, navuklo je neprijateljstvo Poljske, kojoj je red širenjem svojih posjeda, odsjekao pristup Baltičkom moru, ali i Litve, koju su Teutonci i dalje smatrali neprijateljskom zemljom iako se ona obratila na kršćanstvo - 1387.[2] Zbog toga su nakon izbijanja pobune protiv reda u litvanskoj Žemaitiji - 1408., Poljska i Litva udružili snage i porazili Teutonske vitezove u Bitci kod Grunwalda (1410) ). Iako se red nakon tog poraza bio prisiljen odreći samo - Žemaitije i poljskog Dobrzyńa (Sporazum iz Toruna 1411.), to je bio njegov kraj, jer mu je bila skršena vojna moć.

Nakon tog je autoritet i financijski položaj reda naglo opao, pa on više nije bio u stanju izdržati ratove koje je i nadalje vodio sa Poljacima, a nakon što su ga napustili vazali i pridružili se Poljacima za Trinaestgodišnjeg rata (1454 -1466), red je konačno poražen.[2] Nakon tog je red - 1466. morao Poljskoj ustupiti Pomereniju, obje obale Visle i Warmijsku biskupiju (Sporazum iz Toruna 1466.). Teutonci su ipak uspjeli zadržati ostatak Prusije, ali pod uvjetom da njihov veliki meštar postane vazal poljskog kralja. Velika promjena za red bila je i u tome što je odtad bio obvezan prihvatiti i poljske članove, a dotad je bio isključivo njemački.[2]

Slabljenje i raspad reda[uredi - уреди | uredi izvor]

Vlast Teutonskog reda u Prusiji trajala je do kraja 1525., kad je tadašnji veliki meštar Albert, pod utjecajem protestantizma, raspustio red a njegove dotadašnje posjede pretvorio u vlastito sekularno vojvodstvo pod poljskim suverenitetom.[2] Novi veliki meštar reda 1526 , Walter od Kronenberga, učvrstio je svoju rezidenciju u Bad Mergentheimu.[2] Nakon gubitka Prusije Teutonci su još uvijek imali po Evropi nekoliko teritorija. Ali su stvari krenule nagore nakon 1558. kad su izgubljeni livonijski teritoriji, oni su podijeljeni između Rusije, Švedske i Poljsko-Litavske Unije. Nakon tog je Utrechtska unija - 1580. označila gubitak teritorija po Beneluxu. Krajem 17. vijeka francuski kralj Louis XIV sekularizirao je njihove posjede po Francuskoj, a nakon potpisivanja Lunévillskog mira - 1801. red je izgubio i sve njemačke posjede na lijevoj obali Rajne. Konačni udarac redu zadao je 1809. Napoleon, kad je preostale posjede reda podjelio između drugih kneževina i država.[2]

Austrijska obnova[uredi - уреди | uredi izvor]

Do kraja Napoleonskih ratova Teutonski red uspio je zadržao samo male teritorije po austrijskim zemljama i Tirolu. Austrijski car je 1834. ponovno oživio red u Beču, kao crkvenu ustanovu, rezervirajući položaj velikog meštra za nekog od vojvoda iz habsburgške dinastije.[3] Nova pravila donešena od 1839. do 1840. ograničila su aktivnost Teutonaca na karitativnu i pastoralnu djelatnost, a rad njihovih ženskih članica isključivo na sestrinstvo.[3] Papa Pio IX. odobrio je 1871. nova pravila za svećenika reda. Kad je 1918. propala Austro-Ugarska posljednji habsburgški veliki meštar reda - nadvojvoda Maksimilijan, prepustio je svoj položaj ordinarnom svećeniku reda. Od 27. novembra 1929. red ima nova pravila koja naglašavaju vjersku disciplinu.[3]

Trenutačno je sjedište reda u bečkoj - Singerstrasse 7, u kojoj imaju crkvu i arhiv. Pored Austrije, red ima ogranke u Bavarskoj, Hesenu i talijanskom Tirolu.[3]

Panorama teutonskog zamka Malbork
Panorama teutonskog zamka Malbork

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]