Livonski red

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
oklop livonskih vitezova

Livonski red bio je je autonomna livonska grana Teutonskog Reda i član Livonske konfederacije od 1435. do 1561.

Nakon što su poraženi od Žemajta u Bitci kod Saule 1236., ostatci Livonskog bratstva mača stopili su se sa Teutonskim viteškim redom i postali poznati kao vitezi Livonskog reda 1237.[1] Između 1237. - 1290. Livonski red je osvojio čitavu Kurlandiju , Livoniju i Žemajtiju, ali pokušaji Reda da se upadne u susjednu Republiku Novgorod bili su neuspješni i njegova vojska je na kraju poražena u bitci kod Rakvere (1268). Red je 1346. kupio Vojvodstvo Estoniju od danskog kralja Valdemara IV. Život unutar teritorija Reda opisan je u Kronici Balthasara Russowa (Balthasar Russow kronika der Provinz Lyfflandt).

Teutonski viteški red je počeo slabiti nakon poraza u Bitci kod Grunwalda 1410. i sekularizacije svojih pruskih domena od strane Alberta od Brandenburga 1525. , ali se Livonski red uspio održati kao nezavisni viteški red .

Poraz livonskog reda u bitci kod Swiente (Pabaiskasa) 1. rujna 1435. , koji je koštao života Velikog Majstora i nekoliko visokih vitezova, doveo je Red bliže njihovim susjedima u Livoniji.Sporazum livonske konfederacijae (eiine fruntliche eyntracht) potpisan je 4. prosinca 1435. od strane nadbiskupa u Rigi, biskupa Kurlandije , Dorpata, Osel-Wieka i Revala, predstavnika Reda , vazala i zastupnika gradskih vijeća iz Rige, Revala i Dorpata.[2]

Tokom Livonskog rata red je pretrpio odlučujući poraz od vojske ruskog cara Ivana Groznog u bitci na Ergeme 1560. Zbog tog je Livonski red zatražio zaštitu od kralja Poljsko-Litvanske Unije i Velikog Litvanskog kneza Sigismunda II Augusta, , koji je intervenirao u sukobu između biskupa Vilima od Rige i Bratstva godine 1557.

Nakon dolaska u dogovoru sa Sigismundom II i njegovim predstavnicima (naočito sa Mikolajem "Crnim" Radziwillom), zadnji Veliki majstor Gotthard Kettler sekularizirao je Red i obratio ga na luteranstvo. U južnom dijelu teritorija Reda formirao je Kneževinu Kurlaniju i Semigaliju za svoju familiju. Većina ostalih zemalja zauzeta od strane Velike Kneževine Litve. Sjeverno od Estonije je uzeto natrag natrag od Danske i Švedske.

Od 14. do 16. stoljeća, srednji niski njemački kao govorni u gradovima Hanze je bio etablirani na jezik, ali ga je kasnije naslijedio visoki njemački kao službeni jezik tijekom 16. i 17. stoljeća. [3]

Meštri Livonskog reda[uredi - уреди | uredi kôd]

Livonski Veliki majstor kao i Veliki majstor Teutonskog reda bio je biran od strane svojih kolega vitezova doživotno. Veliki majstor je imao sve prerogative vlasti, a odluke njegovog savjeta koji nije bio obavezan, imale su efekt dekreta. Veliki majstor teutonskih vitezova nije ograničavao lokalnu autonomiju, rijetko je posjećivao Livoniju ili slao ambasadora u vizitu.

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. http://books.google.hr/books?id=lVBB1a0rC70C&pg=PA69&dq=%22Livonian+order%22&redir_esc=y#v=onepage&q=%22Livonian%20order%22&f=false
  2. http://books.google.hr/books?id=4QxtGQAACAAJ&dq=&redir_esc=y
  3. Koch, Kristine (2002) (in German). Deutsch als Fremdsprache im Russland des 18. Jahrhunderts. Die Geschichte des Deutschen als Fremdsprache. 1. Berlin/New York: Walter de Gruyter. p. 59. ISBN 3-11-017503-7.