Andrija II.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Andrija II.

Andrija II. (1177. - 12.9.1235.) je bio hrvatsko-ugarski kralj koji je vladao između 1205. i 1235. godine.

Prilike uoči stupanja na vlast[uredi - уреди | uredi izvor]

Andrija II. je bio mlađi sin kralja Bele III. i antiohijske latinske kneginje Ane Chatillon.

Bela III. je iskoristio borbe za vlast u Galiciji, u kojoj su se trojica pretendenata borila za položaj kneza. Na poziv boljara za pomoć, provalio je i pokorio Galiciju, te joj na čelo postavio sina Andriju. No nakon četiri godine izbio je ustanak, koji je potpomagala Poljska, pa je Andrija već 1189. godine morao pobjeći u Ugarsku.

Sam kralj Bela je deklarativno htio poći u Treći križarski rat, ali mu zbog raznih razloga to nije pošlo za rukom stoga je ostavio Andriji poveču svotu novca da prikupi vojsku i krene u križarski rat, a Andrija mu je prisegnuo da će to učiniti. Otac je svojim reformama ukinio tradiciju da kraljev brat dobije na upravu titulu hercega i Hrvatsku, a Andriji je za uzdržavanje dodjelio novac i imanja.

Belu III. nasljedio je stariji sin Emerik. Andrija je nakon očeve smrti počeo prikupljati vojsku, ali umjesto protiv nevjernika zaratio je 1197. godine protiv brata kralja Emerika. Andrija se nije obazirao ni na papine prijetnje o izopćenju ne krene li smjesta u križarski rat,a na kraju rat završava kratkotrajnim primirjem po kojemu Andrija dobiva titulu hercega i upravu nad Hrvatskom i Dalmacijom, gdje vlada gotovo kao nezavisni vladar. Obnašao je dužnost vrhovnog suca i zapovjednika vojske, a samostalno je ratovao protiv Huma i Srbije. Andrija je kovao i svoj novac i postavljao biskupe, a Zadrani su ga izabrali za kneza.

Andrija je 1199. godine podigao novu bunu. Kralj je nanio težak poraz buntovničkoj vojsci, a Andrija se sklonio u Austriju kod vojvode Leopolda VI. Emerik je na to iz osvete provalio i poharao austrijske pokrajine. Kralj se posredovanjem pape i nadbiskupa Mainza izmirio s bratom i vojvodom Leopoldom VI. tako da Andrija ponovno dobiva čast hercega, ali s znatno suženim ovlastima, jer je kralj pridržao vrhovnu vlast i u Hrvatskoj. Kralj se ujedno obvezao papi da će se uputiti na križarsku vojnu, a s pripremama je otpočeo 1201. godine. Andriju je odredio za regenta za svog odsustva, no morao je odustati zbog rata protiv Srbije.

Andrija se 1203. godine vjenčao s Gertrudom, kćerkom vojvode Berchtolda od Andechs-Merana. Iste godine se po treći put pobunio protiv Emerikove vlasti, ali je poražen i zatočen u Knegincu. Emerik je 1199. godine dobio sina Ladislava, kojem je želio obezbjediti vlast, pa ga je 1204. krunio za hrvatskog i ugarskog kralja. Bojao se da mu Andrija ne preotme vlast. Pred smrt se pomirio s bratom koji je sada ponovno obećao vjernost bratu pa je imenovan ga skrbnikom Emerikovog mladog sina. Praktički odmah nakon kraljeve smrti 1204. godine Andrija ponovno krši svoju rječ i vrši puč tako da kraljica udovica bježi s kraljem Ladislavom III. u Austriju. No mali kralj je umro "na vreme" posle samo osam meseci izbjeglištva, pa je Andrija i službeno postao kralj.

Vladavina Andrije II.[uredi - уреди | uredi izvor]

Dolaskom Andrije na prijestolje okončani su sukobi unutar dinastije, za kojih su ojačali svjetovni i duhovni velikaši, a oslabila kraljeva vlast i ugled. Kraljeva supruga takvo je stanje još dodatno pogoršala. Sam kralj je bio nestalan, neodlučan i rasipan, pa je loše stanje dodatno pogoršao, a inače je bio potpuno u vlast svoje supruge Gertrude. Njen mladi brat, iako posve nesposoban, postao je kaločki nadbiskup i hrvatski ban. I drugim je rođacima dijelila najznačajnije državne službe i časti, te imanja. Ovakva nepotistička politika dovela je do velikog nezadovoljstva i urote velikaša, u kojoj je kraljica ubijena, a njen brat se bijegom uspio spasiti.

Andrija se ponovno vjenčao 1216. godine Jolantom de Courtenay, sestrom careva Latinskog carstva Balduina i Henrika. Kralj je 1217. godine krenuo u pohod na Galiciju i svog sina Kolomana postavio za kralja, no nakon dvogodišnje vladavine je izbila buna. Kralj Koloman je svrgnut i zatočen, a pušten je tek nakon dvije godine tamnovanja.

Križarski pohod kralja Andrije II.[uredi - уреди | uredi izvor]

Andrija je još ocu Beli III. obećao da će poći u križarski rat, ali to nije učinio. Sada je pomislio da su svi problemi Božja kazna. Andrija je krenuo u križarski pohod, u kojem su mu se pridružili Babonići i drugi plemići. Kako nije imao novca za prijevoz, odrekao se u korist Mletačke Republike prava na Zadar. Kralj nije ništa znatno postigao, pa se vratio s više relikvija.

Kralj Andrija II. je po povratku zatekao državu u velikom neredu. Počeo je zalagati državne prihode Jevrejima, devalvirati novac i rasipati ga, pa je izbila buna nižeg plemstva, na čelo koje je stao kraljev najstariji sin Bela. Niže plemstvo je tražilo poštivanje zakona i svojih prava. Kralj je bio prisiljen sazvati 1222. godine Sabor i izdati Zlatnu bulu. Tim je dokumentom ograničena kraljeva vlast i samovolja velikaša. Zlatna je bula u početku bila samo privilegij, a kasnije je postala najznačajniji zakon. Na nju su prisezali svi hrvatsko-ugarski kraljevi prilikom krunidbe.

Za vrijeme ovih sukoba ojačalo je plemstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj. Najjači velikaški rodovi su u Hrvatskoj bili Snačići, koji su vladali Cetinskom županijom, Kačići, gospodari primorja od ušća Žrnovnice do Omiša, Šubići, vladari Bribirske županije i knezovi Krčki, vladari modruške županije i Vinodola. Zbog čestih sukoba unutar i između pojedinih porodica dalmatinski gradovi su birale članove velikaških rodova za svoje knezove, kako bi ih zaštitili.

U Hrvatskoj je dužnost hercega obnašao kraljev najstariji sin Bela, a 1226. godine postao je suvladar svog oca. Na položaju hrvatskog hercega naslijedio ga je mlađi brat Koloman. Koloman je prvo primirio hrvatsko plemstvo, protiv kojeg je morao voditi pravi rat. Herceg je 1229. godine pobjedio, a potom se okrenuo Bosni, gdje je tada vladao ban Matej Ninoslav. Da suzbije Crkvu bosansku, koja je naučavala krivovjerje i uvede katoličanstvo, provali on u Bosnu, a nato se ban i njegovi podanici odreknu hereze i prihvate katoličanstvo. No čim je vojska otišla, sve se vratilo na staro. Ugarska je zaratila i s Austrijom u kojoj je vladao vojvoda Fridirik II. Ratoborni. On je često pomagao kraljeve neprijatelje, a u sukobu koji se vodio 1233. i 1234. godine pobijedio je kralj Andrija.

Andrija je iz prvog braka s Gertrudom od Andechs-Merana imao sinove Belu, Kolomana i Andriju, te kćeri Mariju i Elizabetu, koju je papa Grgur IX. proglasio svetom 27. svibnja 1235., dok je Andrija bio još živ. Iz drugog braka s Jolantom de Courtenay kći Jolantu, a iz trećeg braka s Beatricom od Ferrare se poslije njegove smrti rodio sin Stjepan Postum koji će biti od novog kralja proglašen vanbračnim to jest kopiletom, ali čiji će sin ipak na kraju postati kralj poznat pod imenom Andrija Mlečanin.

Kralj Andrija II. je umro 21.9. 1235., a naslijedio ga je sin i suvladar Bela IV..

Prethodnik: Andrija II. (1205. - 1235.) Nasljednik:
Ladislav III. (1204. - 1205.) Bela IV. (1235. - 1270.)

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda I dio, Marjan tisak 2004

Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata I Zagreb 1980