Karmelićani

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Karmelićani
Ordo Fratrum Beatissimæ Virginis Mariæ de Monte Carmelo
grb
( grb)
Kratica naziva: OCD
Godina osnivanja: kraj 12. vijeka
Godina reorganiziranja: 1562
Reorganizator: Terezija Avilska
Mjesto osnivanja: Karmel
utemeljitelj:
krilatica:
Službeni jezik: latinski
Sjedište: Rim
general reda: Fernando Millán Romeral
čelni čovjek: general reda
Roditeljski red: -
Redovi nastali iz ovog reda:
Podredovi:
Broj pripadnika:
Poznati pripadnici: Terezija Avilska, Ivan od Križa
Odijelo:
...

Karmelićani službeno Red braće blažene djevice Marije od Karmela (latinski:Ordo Fratrum Beatissimæ Virginis Mariæ de Monte Carmelo, akronim O.C.D.) su jedan (uz dominikance, franjevce i augustince) od četiri velika prosjačka reda rimokatoličke crkve iz srednjeg vijeka.[1]

Historija reda[uredi - уреди | uredi izvor]

Njihova geneza može se pratiti od Gore Karnel u sjeverozapadnom Izraelu, gdje se oko 1155. okupila veća grupa vjernika, bivših hodočasnika i križara, nedaleko od legendarnog ilijinog izvora.[1] Pravila reda sastavio je između 1206. - 1214. Jeruzalemski patrijarh Albert Avogadro, a odobrio papa Honorije III 1226. Prvi redovnici nadali su se će na Karmelu nastaviti način života proroka Ilije, kog su ranokršćanski pisci opisivali kao osnivača monaštva.[1]

Prvi karmelićani živjeli su kao pustinjaci i apstinenti po kolibama na gori. Uskoro je slom Križarske države u Palestini, učinio njihov boravak na Gori Karnel nesigurnim pa su oko 1240. krenuli su preko Cipra, Sicilije za Francusku i Englesku.[1]

Svoju prvu sinodu kojom je predsjedao Simon Stock, održali su u Engleskoj 1247. Nakon tog su se brzo proširili po čitavoj Zapadnoj Evropi, postajući jednako popularni kao dominikanci i franjevci.[1]

Prvi ženski samostan karmelićanskih redovnica osnovan je 1452.[1]

Od svih pokreta koja su se pojavljivali u redu, daleko najvažniji bio je onaj koji je pokrenula Terezija Avilska. Reforme koja je ono skoro punih 30 godina provodila u samostanu u Ávili, kog je osnovala 1562., imale su dalekosežne posljedice. Terezija je pored tog što je osnivala nove samostane, uspostavila i čvrstu suradnju sa Juanom de Yepesom (kasniji Ivan od Križa) i brojnim redovnicima koji su slijedili njena stroža pravila. Cilj njene reforme bio je obnoviti i naglasiti strogost i kontemplativni karakter izvornog karmeličanskog života.[1]

Kako su njeni reformirani karmelićani nosili sandale umjesto cipela i čarapa, prozvali su ih Bosonogim Karmelićanima (službeno Red bosonoge braće blažene djevice Marije od Karmela), da ih razlikuju od starije grane reda. Samostani Bosonogih Karmelićana su 1580. proglašeni zasebnom provincijom, ali ostavljeni pod jurisdikciju starijeg reda, a od 1593. su postali potpuno nezavisna crkvena provincija direktno pod papom.[1]

Karmelićani su pretrpili velike štete od Francuske revolucije, Napoleona i liberalnih vlada tokom 19. vijeka, kad im je rad zabranjivan a samostani raspuštani. Danas su obnovili svoj rad u većini zemalja Zapadne Evrope, Bliskog Istoka, Latinske Amerike i Sjedinjenim Američkim Državama.[1]

Orginalni Red Karmelićana, kolokvijalno zvani - Bijeli fratri bavi se prvenstveno propovijedanjem i poučavanjem. Red Bosonogih karmelićana, bavi se pastoralnim radom i evangelizacijom po misijama. Obje karmelićanske grane bile su važni promotori Marijanske pobožnosti.[1]

Pored klasičnih redovnica u samostanima, u novije vrijeme formirane su brojne zajednice sestara laikinja - trećeretki, koje se bave odgojem, brigom o bolesnima i drugim dobrotvornim ativnostima.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 "Carmelite" (engleski). Encyclopædia Britannica. https://www.britannica.com/topic/Carmelites. pristupljeno 16. 05. 2017. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]