Legenda

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Legenda. Za druga značenja, v. Legenda (razvrstavanje).

Legenda (lat. ono što se ima pročitati, štivo) u srednjem vijeku, pobožno štivo, najčešće životopis nekog sveca, koji se čitao u crkvi ili samostanskoj blagovaonici za vrijeme jela (u našim krajevima takvi su se tekstovi obično nazivali čtenija, čtenja, štenja ). Kao književna vrsta legenda je pripovijest u prozi ili stihovima, u kojoj je jezgra povijesno-biografskih podataka (ili elemenata sa historijskom namjenom) isprepletena fantastičnim (basnoslovnim, natprirodnim, pustolovnim) pojedinostima.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Legenda je prastarog postanka, djelomično se poklapa sa mitom i proizlazi iz težnje da se činjenična građa, historijska tradicija ili prvotni oblik nekog prikaza preobrazi i obogati sadržajima fantazijsko-emocionalne vrijednosti. Stare predaje o osnucima naselja, seobama, ratnim pohodima, katastrofama, uglednim vođama i vladarima, mudrim državnicima i zakonodavcima, pustolovnim pomorcima, glasovitim ljepoticama, junačkim borcima, smjelim buntovnicima itd., književno su se staložile i legendama kojima su protkane Ilijada, Odiseja, Mahabharata, Ramayana, egipatske Sinuheove zgode, židovske Pentateuh, babilonski ep o Gilgamešu, budistička Tripitaka, perzijska Zend-Avesta, kineska Shu-king, Vergilova Eneida, Ovidijeve Metamorfoze i druge.

S pobjedom kršćanstva, legende se počinju stvarati oko ličnosti i događaja religioznog značaja: mučenika, pustinjaka, svetaca, misionara, crkvenog prelata, vladara, osnivanja crkava i samostana itd. Prve kršćanske hagiografske legende pojavljuju se već na prijelazu u srednji vijek (Djela Apostolska, Djela Mučenika, svetačke biografije Atanasija, Jeronima, Grgura iz Toursa). Na osnovi antičkih prisjećanja koje je podržavao studij klasičnih pisaca, stvaraju se motivi kršćanskog kruga preoblikovani i prilagođeni mentalitetu srednjovjekovnog čovjeka (Aleksandar Veliki, pad Troje, Orfej, Kleopatra, Tizba, Antiob, Trajan, Dioklecijan i drugi) Narodna predaja čuva i umnožava građu legendi oko predstavnika feudalno-viteškog društva (Karlo Veliki, Roland, Fridrik Barbarossa, Arthur, Tristan, Lancelot, Hamlet, Grizelda, Izolda, Genoveva i drugi), dok križarski ratovi prenose na Zapad, zajedno s ostalim kulturnim elemntima Istoka, i blago njihovih legendi (Budin život, priča o Sakuntali, motivi iz Pančanatre, Tisuću i jedne noći i drugi). Neki legendarni motivi tvore široke cikluse (vitezovi Okruglog stola, Sveti gral), dok se neki povezuju u jedinstvene spjevove (Edda, Pjesma o Nibelunzima).

Među zbirkama legendi iz kasnijeg srednjeg vijeka posebno mjesto zauzima Zlatna legenda (Legenda Aurea), čiji je autor genoveški biskup Jacobus de Voragine (oko 1230-1298); ona se stoljećima širila u bezbrojnim prijevodima i preradbama, a neki likovi i motivi te zbirke nadahnuli su mnoga kasnija književna djela kao i likovna ostvarenja (čarobnjak Kristijan, sv. Juraj, sveti Kristofor, božji čovjek Aleksije i drugi). Iz istog vremena (13. stoljeće) potječe zbirka o rimskoj povijesti Gesta Romanorum, koja je bila glavno vrelo pseudoantičke, a donekle i orijentalne legende u kasnom srednjem vijeku. Poseban krug legendi stvoren je oko života Franje Asiškoga i njegove braće (Legenda trium sociorum, Fioreti, Ferenczlegenda). Legendarna građa dobrim je dijelom nadahnula i prva velika djela talijanske književnosti (Danteova Božanstvena komedija, Boccacciov Dekameron).

Kako pokazuju naši glagolski i ćirilični rukopisi od 13. stoljeća nadalje, naša je stara literatura prihvatila, ponajviše iz bizantinskih i latinskih vrela, ali i preko usmene predaje, velik broj srednjovjekovnih, biblijskih, svetačkih, pseudoantičkih, viteških i orijentalnih legendi. Osobito bogat krug legendi splela je narodna mašta oko osoba i događaja iz vlastite povijesti pretočivši ih u pjesmu, pripovijetku i andegdotu Legednardne motive sadržavaju mnoga djela naše starije literature počevši od Zoranićevih Planina Barakovićeve Vile Slovinke i Gundulićeva Osmana do Kačićeva Razgovora. Hagiografske legende u prozi i u stihovima, među kojima ima i domaćih, sačinjavaju glavnu građu mnogih hrvatskih rukopisnih i tiskanih spisa kao što su: Žića sv. Otaca (oko 1400), Cvet vsake mudrosti (15. stoljeće), Transit sv. Jeronima (Senj 1508), Mirakuli slavne Dive Marije (Senj 1507-1509), Libro od mnozijeh razloga, Divkovićeve Besjede (1616), Kožičićeva Žitija rimskih arhijereov i cesarov, razna Zrcala, Korizmenjaci, Čudesa itd. Premda je legenda proživjela svoje zlatno razdoblje u srednjem vijeku, ona ostaje i dalje motiv književnih nadahnuća.

U svakidašnjem govoru riječ „legenda“ obično označava izmišljen ili nepouzdan povijesni ili fantazijom iskrivljeni događaj, ali pridjev legendaran označava i nešto što je znamenito, dostojno da bi bilo ovjekovječeno legendom (legendaran junak, legendaran pothvat). Još je napomenuto da legende uglavnom imaju izmišljenu priču.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Opća enciklopedija JLZ, svezak 5 L-nigh 1979. Zagreb