Romanička arhitektura

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Pogled na katedralu i krstionicu s kosog tornja u Pisi, Toskana (Italija), 11.-12. st.

Romanika je stil arhitekture koji dolazi nakon predromanike. Traje od 10. do 13. st.

U Romanici dolazi do velikog procvata građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, plemićkih utvrda (donjon) i samostana. U crkvenom graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata horizontalna raščlanjenost, kameni polukružni i bačvasti svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima. Brojne su crkve oslikane freskama u žarkim bojama sa svetačkim likovima i legendama. Najpoznatije romaničke crkve podignute su u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj i sjevernoj Italiji, ali se romanička umjetnost proširila i izvan tih zemalja. Regionalizacija je također izražena, svaka regija (pokrajina) ima neke stilske posebnosti.

Dva zakona koja vladaju romaničkom umjetnosti zovemo zakon zbrajanja (adicije) i podređivanja (subordinacije). Zakon zbrajanja znači da se neku veću cjelinu tako slaže (komponira) da uvijek prepoznajemo dijelove od kojih je sastavljena i imamo dojam kako bi ti dijelovi mogli i samostalno postojati. Tako nam se romanička crkva čini sastavljena od samostalnih tornjeva, trokutnih prizmi transepta, poluvaljaka apside s krovom u obliku polu-stošca, zatim valjkasti ophod – deambulatorij s priljubljenim polukružnim apsidicama (apsidiolama). Zakon subordinacije odgovara uređenju feudalnog društva gdje su manji feudalci (vazali) i kmetovi podređeni većima (sizerenima). Tako je u romanici jako izražena hijerarhija i stupnjevita kompozicija koja se sastaje u najvišoj točki.

Utvrde i burgovi[uredi - уреди | uredi izvor]

San Gimignano je tipični romanički grad s jedinstvenom "šumom tornjeva".

Plemićki zamak je najreprezentativnija građevina romanike, on ima masivne čvrste zidove bez ukrasa, malene uske prozore i više katova od kojih su gornji sačuvani za vladara. Građen je prvenstveno kao obrambena utvrda, a ne dvorac za uživanje.

Romanički gradovi posjeduju sve karakteristike utvrda: masivni zidovi, maleni prozori i stiješnjenost prostora, nabijenost zgrada s uskim ili uopće bez ulica. Ti utvrđeni gradovi su obično na brežuljcima, kao npr. "grad tornjeva" San Gimignano u Italiji. Središte grada bio je trg sa stupom srama. Trg je bio slobodnog tlocrta i ovisio je o rasporedu glavnih zgrada koje su ga činile (crkva, vlastelinski dvor, uprava, tržnica itd.).

Samostani i crkve[uredi - уреди | uredi izvor]

Rekonstrukcija katedrale u samostanu Cluny (Francuska) iz 11. st.
Klaustar samostana Sv. Petra u Moissacu, Francuska, 12. st.

Samostan je stambeni i vjerski kompleks svećenika nekog reda koji se obavezno sastoji od crkve i niza objekata stambeno-privrednog značaja oko crkve. Klaustar je dvorište u središtu samostana, četvrtasto u romanici. Poznati samostani su Cluny i Citeaux u Burgundiji.

Ipak, glavni arhitektonski oblik romaničke crkve je Bazilika (nastavak rimske arhitekture u kršćansku crkvu i katedralu). Ona više nema ravan strop, nego svod, a njena se vanjština za razliku od prethodnih crkvenih građevina ukrašava različitom arhitektonskom ornamentikom i skulpturama.

Unutrašnjost crkve Saint-Sernin u Toulouseu s bačvastim svodom.

Obično je trobrodna (brodovi – longitudinalni prostori u bazilikama između stupova i zidova), ima transept koji u tlocrtu formira latinski križ (križ sa duljim donjim krakom). Mjesto za svećenika ostavljeno je u glavnom brodu između transepta i oltarske apside. Apsida je često samo jedna, a ponekad ih ima i tri od kojih su dvije bočne smještene na začeljima bočnih brodova. Naročito u francuskim crkvama bočni brod obuhvaća nužno i oltarski prostor, te se tako razvija tzv. Deanbolatorij (bočno-kružno kretanje u glavnoj apsidi na koga se dodaju obično 3 manje apside - tzv. nastavak bočnih brodova) na koji se zrakasto raspoređuju manje kapele. Iznad presjeka glavnog broda i transepta, obično je kvadratna kula, a ponekad i kupola. Na zapadnoj fasadi nalazi se po jedna kvadratna kula bočnog ulaza. Križasti svod je svod nastao križanjem dva bačvasta svoda.

Južni transept katedrale u Tournaiju, Belgija, 12. stoljeće.

Kako romanička umjetnost obuhvaća veliko Europsko područje koje je bilo društveno-politički usitnjeno od mnogih država i državica, u gradnji se javljaju regionalizmi, tj. u pojedinačnim područjima su se razvijale neke arhitektonske karakteristike, pa romanika ima više regionalnih varijanti.

Tako npr. za talijansku Toskansku školu je karakteristično odvajanje različitih dijelova (npr. Kosi toranj u Pisi) i izražena plošnost ukrasa na fasadi. Talijanski obrazac je crkva kao objekt za obred, pored nje je kula, tj. zvonik, a ispred velika krstionica.

Lombardijska škola ima karakteristične galerije iznad bočnih brodova, dok Normanska škola (Engleska), pored tih galerija na bočnim brodovima podiže i zid, a na njemu prozore koji omogućavaju bočno osvjetljenje (tzv. bazilikalno osvjetljenje). Francuska karakteristika je produljenje bočnih brodova u vidu hodnika koji okružuju oltar crkve, te zrakasto razvedene apside.

Fasada Zadarske katedrale iz 12. st. s dvije romaničke rozete po uzoru na Toskansku školu.

Regionalne karakteristike njemačke škole donose miješanje u kojem crkva stoji stiješnjena između različitih vrsta škola: četvrtaste ili osmerokutne kule s vanjske strane. U Rajnskoj školi u Njemačkoj, osim kula na zapadnoj strani pojavljuju se i dvije kule na istočnoj strani pa crkva izgleda potpuno simetrično. Pri obradi fasade teži se uspostaviti harmoničan odnos između horizontalne i vertikalne podjele.

Motiv koji se koristi na fasadi, a pojavljuje se u cijeloj Europi je motiv rozete (plastični kružni ukras iznad portala bazilike), a služi osvjetljavanju glavnog broda.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]