Glagoljica

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Historija pisma

srednje brončano doba 19. – 15. v. pne.

meroitičko 3. v. pne.
Geneologija

Glagoljica (staroslovenskisloven – "sloviti" – "govoriti") je pismo koje su slovenski narodi koristili u drugoj polovini 9. veka. U današnjoj nauci prevladava mišljenje da ju je sastavio jedan od slovenskih misionara Ćiril u drugoj polovini 9. veka (oko 863. godine), uz pomoc svog brata Metoda. On je tim pismom preveo Bibliju i to na staroslovenski jezik. Glagoljica je sastavljena, po jednoj hipotezi, prema grčkom tajnopisu. Prvobitno je imala 40 slova, a posle 38 slova (svako slovo je imalo dvojaku vrednost – glasnovnu i brojnu).

Od spomenika pisanih glagoljicom poznati su: Zografsko jevandjelje, Asemanovo jevandjelje, Sinajski psaltir, Marijinsko jevandjelje, Baščanska ploča i Kocev glagoljaš, Bečki listići, Hrvojev misal. Originalni tekstovi Kirila i Metoda nisu sačuvani, vec samo prepisi tih tekstova s kraja 10. i početka 11. veka.

Prvobitna glagoljica je predstavljala tip oble glagoljice sa okruglim slovima. Ovom su glagoljicom pisane knjige koje koje su doneli ucenici slovenske brace iz Moravske u Bugarsku, Makedoniju, Rasku, i u primorsku Hrvatsku i Dalmaciju. U zapadnim predelima glagoljica je ostala vrlo dugo u upotrebi u crkvi, ali se promenila pod uticajem beneventane i gotice, postala ostrija, uglasta, sa izlomljenim linijama i zato se naziva uglasta glagoljica.

U nekim mestima Dalmacije rimokatolicki svestenici i danas odrzavaju glagoljicu kao slovensko pismo za koje se u 10. veku borio Grgur Ninski.

Glagoljicu su negovali i uporno cuvali narodni svestenici nazvani "glagoljasi", iz otpora prema tudjinskom uticaju preko latinskog pisma u crkvi. Stare hrvatske glagoljske knjige liturgijskog karaktera pisane su svecanom glagoljicom, lepim, uspravnim slovima. Od kraja 14. veka, kada je usla u administraciju, glagoljica je brzopisna, sa mnogo ligatura i abrevijacija (vezanih slova i skracenica).

Slova azbuke[uredi - уреди | uredi izvor]

glagoljica ćirilica naziv latinica glagoljski
broj
[1]
ćirilični
broj
A азъ (azъ) a 1 1
Б бѹкꙑ (buky) b 2
В вѣдѣ (vědě) v 3 2
Г глаголи (glagoli) g 4 3
Д добро (dobro) d 5 4
Е, Є єсть (jestъ) e, je 6 5
Ж живѣтє (živěte) ž 7
, Ѕ ѕѣло (dzělo) dz 8 6
, З зємл҄ꙗ (zemlja) z 9 7
Ⰹ, Ⰺ И и/ижє (i/iže) i, j 10 8
І, Ї и/ижє (i/iže) i, j 20 10
дѥрв (đervь) đ, ǵ, ć 30
К како (kako) k 40 20
Л людиѥ (ljudije) l, lj 50 30
М мꙑслитє (myslite) m 60 40
Н нашь (našь) n, nj 70 50
О онъ (onъ) o 80 70
П покои (pokoi) p 90 80
Р рьци (rьci) r, rʲ 100 100
С слово (slovo) s 200 200
Т тврьдо (tvrьdo) t 300 300
Оу, оукъ (ukъ) u 400 400
Ф фрьтъ (frьtъ) f 500 500
Х хѣръ (hěr) h 600 600
Ѡ ѡмега (omega) o, /ɔ/ 700 800
Щ ща (šta) št 800
Ц ци (ci) c 900 900
Ч чрьвь (črьvъ) č 1000 90
Ш ша (ša) š
Ъ ѥръ (jerъ) ŭ (poluglas)
ⰟⰊ ѥрꙑ (jery) y
Ь ѥрь (jerь) ĭ (poluglas)
Ѣ ѣть (jatь) ě
(jo) jo
Ю ю (ju) ju
(ja) ja
Ѥ ѥ (je) je
Ѧ ѧсъ (ęsъ) ę (nazalno e) 900
Ѩ ѩсъ (jęsъ)
Ѫ ѫсъ (ǫsъ) ǫ (nazalno o)
Ѭ ѭсъ (jǫsъ)
Ѯ ѯи (ksi) ks 60
Ѱ ѱи (psi) ps 700
Ѳ ѳита (thita) th 9
Ѵ ижица (ižica) i, y, v 400
  1. Glagolitic alphabet