Latinica

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Latinica (razvrstavanje).
Latinica
Rimski alfabet
Caslon-schriftmusterblatt.jpeg
Primjer novina na latinici
Generalno
Vrsta alfabet
Jezici latinski jezik, romanski jezici, germanski jezici, slavenski jezici, brojni drugi
Historija
Period oko 700. pne. – danas
Klasifikacija
Porodica
Srodni sistemi
ISO 15924 Latn, 215
Smjer pisanja slijeva nadesno (→)
Unikod pseudonim Latin
Unikod raspon
  • U+0000–U+02AF
  • U+1E00–U+1EFF
  • U+2C60–U+2C7F
  • U+A720–U+A7FF

Latinična abeceda, također poznata i kao rimski alfabet, jest najkorišteniji alfabetski sistem na svijetu.

Slova abecede[uredi - уреди]

Osnovna slova abecede su onakva kakva se koriste u engleskom jeziku, i sastoji se od sljedećih grafema:

Velika slova (lat. majuscules)
A B C D E F G H I J K L M
N O P Q R S T U V W X Y Z
Mala slova (lat. minuscules)
a b c d e f g h i j k l m
n o p q r s t u v w x y z

Ostala slova[uredi - уреди]

Ligature Æ, Œ i simbol ß, kada se koriste u engleskom, francuskom i njemačkom, ne ubrajaju se u posebna slova, već su varijante AE, OE i ss, respektivno. Slova sa dijakritikama također se ne ubrajaju u posebna u ovim jezicima, što nije slučaj sa nekim drugim jezicima koji koriste ovakva slova. Na primjer, å, ä i ö su zasebna slova u švedskom jeziku.

Slova Þ þ, Ð ð, Æ æ i Ƿ ƿ nisu više dio abecede engleskog jezika, ali su u prošlosti to bila.

Evolucija[uredi - уреди]

Duenos zapis, iz 6. veka pne., primjer najranijeg oblika starolatinskog pisma.
Vidi Alfabet: Povijest i rasprostiranje za povijesti pisama koji je doveo do rimskog alfabeta.

Smatra se da su Latini prihvatili zapadnu varijantu grčkog alfabeta u 7. vijeku pne. iz Kume, grčke kolonije u južnoj Italiji. Etrurski alfabet se razvio iz alfabeta Kume, a iz njega su Latini preuzeli 21 od izvornih 26 etrurskih slova. Prvobitna latinska abeceda je bila:

A B C D E F Z
H I K L M N O
P Q R S T V X
  • C se koristilo za g i k.
  • I se koristilo za i i j.
  • V se koristilo za u i v.

Kasnije je grčko zeta (Ζ) izbačeno i na njegovo mjesto je stavljeno novo slovo G. Nakon osvajanja Grčke u 1. vijeku pne., uvrštena su i slova Y i Z i stavljena na kraj. Sada je abeceda sadržala 23 slova. Sve do srednjeg vijeka nisu dodata slova J (za neslogotvorno I) i U i W (da bi se razlikovali od V).

Abeceda koju su koristili Rimljani sastojala se samo od velikih slova (na latinskom majuscula, mn. majuscules). Mala slova (lat. minuscula, mn. minuscules) su se razvila tek u srednjem vijeku od kurzivnog pisanja, prvo kao uncijala, a zatim i kao potpuna mala slova. Stara rimska slova su očuvana u formalnim zapisima i za isticanje u pisanim dokumentima. Jezici koji koriste latinicu, uglavnom koriste velika slova za početak rečenica, pasusa i ličnih imenica. Pravila velikih slova su se vremenom promjenila i različita su u mnogim jezicima. Tako se, na primjer, u nemačkom jeziku sve imenice pišu velikim slovom na bilo kom mjestu u rečenici.

Širenje latinice[uredi - уреди]

Latinica se proširila iz Italije zajedno sa latinskim jezikom u oblasti oko Sredozemnog mora širenjem Rimskog carstva. Istočni dio Carstva, uključujući Grčku, Malu Aziju, Levant i Egipat, nastavio je koristiti grčki jezik kao svakodnevni, ali latinski je postao govorni jezik u zapadnom dijelu gdje su zapadnoromanski jezici, to jest španjolski, francuski, katalonski, portugalski i talijanski jezik evoluirali iz latinskog i prihvatili latinicu. Ona se zatim proširila na germanske narode sjeverne Europe zajedno sa kršćanstvom, zamjenjujući ranije runsko pismo. Tokom srednjeg vijeka, latinica je stigla i među zapadno orijentirane slavenske narode, i to Poljake, Čehe, Hrvate, Slovence i Slovake, odnosno one narode koji su prihvatili katoličanstvo; istočni slavenski narodi su zadržali ćirilicu. Baltički narodi, Litvanci i Letonci, kao i neindoevrpljani, Finci, Estonci i Mađari, prihvatili su latinicu.

Do kasnog XV vijeka, latinica je bila ograničena na narode istočne i srednje Europe. Pravoslavni Slaveni istočne i jugoistočne Europe su koristili ćirilicu, grčki alfabet se još koristio u istočnom Sredozemlju. Arapsko pismo se širilo sa Islamom, kako među arapskim tako i među turičkim i iranskim narodima. Ostatak Azije je koristio verzije bramanskog ili kineskog pisma.

Tokom proteklih pet vijekova, latinica se proširila na cijeli svijet. Europskom kolonizacijom se proširila na Amerike, Australiju, djelove Azije, Afrike i Pacifika sa španjolskim, portugalskim, engleskim, francuskim i nizozemskim jezikom. U XVIII stoljeću, Rumunji prihvaćaju latinicu, jer su, iako romanski narod, kao pretežno pravoslavna zemlja do tada koristili ćirilicu. Vijetnam, pod francuskom vlašću, prihvaća latinicu za vijetnamski jezik, koji je do tada koristio kineske znakove. Latinica se koristi i u mnogim austronezijskim jezicima, uključujući tagalog i druge jezike Filipina, kao i zvanični/službeni malezijski i indonežanski jezik, koji su do tada koristili arapsko, odnosno bramansko pismo. 1928, kao dio Ataturkovih reformi, Turska prihvata latinicu za svoj jezik umesto arapskog pisma. Većina neslavenskog i nekršćanskog stanovništva Sovjetskog Saveza, Tatari, Baškiri, Azeri, Kazaci, Kirgizi i drugi, koristili su Uniformno turičko pismo u 1930-tim. 1940-tih je svim tim narodima nametnuta ćirilica, ali se posle kolapsa države 1991, više turičkih naroda vratili latinici. 1970-tih je Narodna Republika Kina uvela latinicu za sistem transkripcije mandarinskog dijalekta kineskog jezika, pod imenom pinjin, ali je kinesko pismo i dalje primarno.

Upotreba u raznim jezicima[uredi - уреди]

Tokom povijesti, latinica je prilagođena novim jezicima u kojima se koristila, koji su imali foneme kojih nema u drugim jezicima, i tako su nastala nova slova i dijakritike, npr.:

  • sedija (cedilla) kod ç (izvorno malo z pisano ispod c) koje je predstavljalo glas ts (c) u romanskim jezicima, a danas ѕ (s) pred a, o i u
  • haček (háček) u slovenskim jezicima koji označava palatalizaciju osnovnog slova, npr. cč.
  • tilda u španskom ñ i portugalskim samoglasnicima ã and õ (izvorno malo n nad slovom) predstavljalo je eliziju prethodnog n, a danas se koristi za nazalizaciju osnovnog slova i estonsko õ.
  • akutni akcent á é í ó ú u španskom i drugim jezicima
  • grav akcent à è ù ỳ francuskom, italijanskom i drugim jezicima
  • sirkumfleks â ê î ô û u francuskom, rumunskom i drugim jezicima
  • dijareza (umlaut) ä ë ï ö ü u nemačkom i drugim jezicima
  • natpisana tačka ė ż u poljskom, letonskom i drugim jezicima
  • ogonek ą ę į ų u poljskom, letonskom i drugim jezicima
  • makron ā ē ī ū u letonskom i drugim jezicima
  • dvostruki akutni akcent ő ű u mađarskom
  • brev akcent ă ğ u rumunskom, turskom i drugim jezicima
  • potpisani zarez ş ţ u rumunskom (često se meša sa sedijom)
Videti „Pisma izvedena iz latinice“ za detaljniji prikaz.

W je sastavljeno od dva V ili U i dodato je u kasnom romanskom periodu da se predstave glasovi germanskih jezika. Izvorno U i J se nisu razlikovalo od V i I, repsektivno. U staroengleskom, dodata su slova æ - ash, ð - eth i runska slova þ - thorn i ƿ - wynn. Eth i thorn su kasnije zamenjena sa th, a wynn sa novim slovom w. U savremenom islandskom još se koriste ð i þ.

Posebna slova u nemačkom jeziku su prikazi ranijih ligaturnih oblika (aeä, ueü i ſsß). Francuzi su dodali cirkumfleks da bi se obeležili suglasnici izmenjeni elizijom koji su se sretali u ranijim oblicima (starofrancuski hostel → francuski hôtel).

Zapadnoslovenski jezici i veći deo južnoslovenskih danas koristi latinicu. Poljski jezik ima širok dijapazon dijakritika i digrafa koji predstavljaju različite fonetske vrednosti, kao i grafemu ł koja ima fonetsku vrednost blisku glasu w. Češki, slovački i hrvatski jezik i srpska latinica koriste haček, odnosno kvačicu, na slovima č, š, ž (slovački na velikim Ď, Ň, Ť i, malo izmenjeno, na Ľ, a češki još i na ě i ř). Osim ovoga, češki i slovački označavaju duge samoglasnike i polusamoglasnike akutnim akcentom (á é í ó ú ĺ ŕ), i koriste dijarezu ä, sada već izjednačeno sa e, kao i cirkumfleks na ô za diftong uo. U hrvatskom i u srpskoj latinici, koristi se đ, za palatalizovan glas d.

Afrički jezik hausa koristi tri dodatna suglasnika ɓ ɗ ƙ, kao varijante glasova b, d i g.

Redosled slova u drugim jezicima[uredi - уреди]

Pisma izvedena iz latinice imaju različita pravila redosleda slova:

  • U Francuskoj i engleskoj abecedi, znaci sa dijarezama (ä, ë, ï, ö, ü, ÿ) se tretiraju kao neakcentovane verzije. Ako se dve reči razlikuju samo po akcentu, u francuskom prednost ima akcentovana reč.
  • U nemačkoj abecedi, slova sa umlautom (Ä, Ö, Ü) se tretiraju isto kao osnovne verzije samoglasnika; ß se uvek ređa kao ss. Ovako se dobija redosled: Arg, Ärgerlich, Arm, Assistent, Aßlar, Assoziation. Za telefonske imenike i slične spiskove imena, umlauti se ređaju kao da su umesto njih kombinacije ae, oe, ue. Ovo daje sledeći redosled: Udet, Übelacker, Uell, Ülle, Ueve, Üxküll, Uffenbach.
  • U švedskoj abecedi, W se smatra varijantom V, a ne posebnim slovom. Abeceda ima i tri dodatna slova koja se stavljaju na kraj: ..., X, Y, Z, Å, Ä, Ö. Ista abeceda i pravila se koriste i za finski jezik.
  • Isti dodatni samoglasnici postoje i u danskoj i norveškoj abecedi, ali drugačijim redosledom (..., X, Y, Z, Æ, Ø, Å). Takođe, Aa se ređa kao ekvivalent Å. U danskom se nekada W smatralo varijantom V, ali danas se smatra zasebnim slovom.
  • Farska abeceda ima dodatna slova Æ i Ø. Pored njih, koristi se i eth (Đ ð) koji sledi iza D. Pet od šest samoglasnika (A, I, O, U i Y) se mogu pisati i sa akcentima i tada se smatraju posebnim slovima. Suglasnici C, Q, X, W i Z ne postoje, te su prvih pet slova A, Á, B, D i Ð, a poslednjih pet V, Y, Ý, Æ i Ø.
  • Neki jezici imaju kompleksna pravila: na primer, španski jezik je do 1997. smatrao ch i ll posebnim slovima (što je davalo redosled cinco, credo, chispa i lomo, luz, llama). Od tada, Španska kraljevska akademija (Real Academia Española) je promenila redosled, pa ll dolazi između lk i lm, a ch između cg i ci. Slovo ñ (eñe) sledi nakon n.
  • Velški jezik takođe ima kompleksna pravila za kombinacije ch, dd, ff, ng, ll, ph i th koje se smatraju posebnim slovima, i ređaju se nakon slova koje je prvo u kombinaciji, osim ng, koje sledi nakon g. Ovo se dodatno komplikuje situacijom kada ove kombinacije nisu jedno slovo. Primer za ovo je redosled lawr, lwcus, llong, llom, llongyfarch: poslednja reč je kombinacija llon i gyfarch i za razliku od llong, ne sadrži slovo ng.
  • U holandskom jeziku, kombinacija IJ se ređala kao Y (ili nekada kao posebno slovo: ...,Y, IJ, Z), ali se danas ređa kao dva posebna slova (..., II, IJ, IK,...). Izuzetak su prezimena, za koja važi staro pravilo, a u nekima se i IJ piše sa Y. Kada reč počinje sa ovim slovom, i I i J se pišu velika, npr. grad IJmuiden.
  • Mađarski jezik koristi akcentovane samoglasnike (á é í ó ú), umlaute (ö ü) i duge umlaute, koji se pišu kao dvostruki akutni akcenat (ő ű). Akcenti su ignorisani u ređanju, a dugi umlauti se tretiraju kao i obični umlauti.
  • U islandskom, na kraju se dodaje þ, a ð sledi nakon d.
  • U poljskom, posebna slova se ređaju nakon svojih originala: A, Ą, B, C, Ć, D, E, Ę, ..., L, Ł, M, N, Ń, O, Ó, P, ..., S, Ś, T, ..., Z, Ź, Ż.
  • U češkom i slovačkom, akcentovani samoglasnici imaju sekundarnu vrednost, a prema drugim slovima se ređaju nakon svojih neakcentovanih parnjaka (A-Á, E-É-Ě, I-Í, O-Ó, U-Ú-Ů, Y-Ý), (npr. pravilan redosled je baa, baá, báa, bab, báb, bac, bác, bač, báč). Akcentovani suglasnici slede nakon neakcentovanih parnjaka (osim Ď, Ň, Ť i Ľ koji imaju sekundarnu vrednost). Ch je posebno slovo i ide između h i i. U češkom jeziku ř sledi nakon r.
  • U esperantu suglasnici sa akcentima (ĉ ĝ ĥ ĵ ŝ) i ŭ se smatraju posebnim slovima i ređaju se posebno (c, ĉ, d, e, f, g, ĝ, h, ĥ, i, j, ĵ ... s, ŝ, t, u, ŭ, v, z).
  • U rumunskom, posebna slova se ređaju nakon originalnih: A, Ă, Â, ..., I, Î, ..., S, Ş, T, Ţ, ..., Z.
  • U tatarskom, postoji 9 dodatnih slova. Pet su samoglasnici, upareni sa osnovnim samoglasnicima kao tvrdi-meki: a-ä, o-ö, u-ü, í-i, ı-e. Četiri suglasnika se ređaju kao ş=sh ç=ch, ñ=ng i ğ=gh.
  • U hrvatskom i srpskoj latinici, kao i u srodnim južnoslovenskim jezicima, akcentovana slova i digrafi se ređaju nakon originalnih, a u slučaju parova Č-Ć i DŽ-Đ, prvo ide tvrdi pa meki suglasnik: ..., C, Č, Ć, D, DŽ, Đ, E, ..., L, LJ, M, N, NJ, O, ..., S, Š, T, ..., Z, Ž.

Veze[uredi - уреди]

Bibliografija[uredi - уреди]

  • Druker, Johana. 2006. Alfabetski lavirint: Slova u istoriji i imaginaciji. Novi Sad: Stylos.
  • Jensen, Hans. 1970. Sign Symbol and Script. London: George Allen and Unwin Ltd. Transl. of Die Schrift in Vergangenheit und Gegenwart. VEB Deutscher Verlag der Wissenschaften. 1958, as revised by the author.
  • Rix, Helmut. 1993. La scrittura e la lingua In: Cristofani, Mauro (hrsg.) 1993. Gli etruschi - Una nuova immagine. Firenze: Giunti. S.199-227.
  • Sampson, Geoffrey. 1985. Writing systems. London (etc.): Hutchinson.
  • Wachter, Rudolf. 1987. Altlateinische Inschriften: sprachliche und epigraphische Untersuchungen zu den Dokumenten bis etwa 150 v.Chr. Bern (etc.): Peter Lang.
  • Biktaş, Şamil, 2003, Tuğan Tel.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]