Francuski jezik

Izvor: Wikipedia

Francuski jezik je jedan od romanskih jezika koje se primarno koristi u Francuskoj i Belgiji, u bivšim kolonijama koje su držali govornici ovog jezika, te u nekim drugim područjima, kao sto je npr. Quebec u Kanadi. Ovaj jezik koriste 77 miliona stanovnika na Zemlji kao prvi jezik, te 128 miliona ljudi kao drugi jezik. Francuski jezik je jedanesti po broju govornika.

Historija[uredi - уреди]

Mapa francuskih dijalekata

Smatra se da su Zakletve iz Strazbura (les serments de Strasbourg) iz 842. prvi tekst napisan na protofrancuskom.

Kralj Fransoa I je 1539. naredio da francuski bude zvanični jezik administracije i dvora u Francuskoj.

1634. osnovana je Francuska akademija (Académie française), koja se bavila „Unapređenjem i zaštitom francuskog jezika“. Od sedamnaestog vijeka francuski je postao lingua franca evropskih plemića, prvo u centralnoj, a u 18-om i 19-om vijeku istočnoj Evropi (Poljska, Rusija, Rumunija). U ovo vrijeme Francuska je postala kolonijalna sila, čime je postavila osnove za širenje francuskog jezika van Evrope. Belgija, koja je stekla nezavisnost 1830., takođe je uvela francuski jezik u svoje kolonije.

U 18-om vijeku francuski je postao glavni jezik u domenu međunarodnih odnosa i diplomatije (umjesto latinskog). Kasnije je stvaranjem kolonijalnog carstva Velike Britanije u 19-om vijeku, i porastom moći SAD-a u 20-om veku, situacija promijenjena u korist engleskog jezika.

Značaj francuskog jezika[uredi - уреди]

Iako je tek treći po broju govornika među romanskim jezicima (iza špankog i portugalskog), francuski jezik je i dalje geopolitički gledano najvažniji romanski jezik. I dok je još u 19. vijeku (i na početku 20. vijeka) uživao status glavnog svjetskog jezika, tokom 20. vijeka francuski je drastično izgubio na važnosti, do te razine da ga se katkada (neutemeljeno) zna svoditi samo na jezik kulture i diplomacije.

Međutim, osnivanjem i djelovanjem Međunarodne organizacije Frankofonije (l'Organisation Internationale de la Francophonie) (kraće: Frankofonija), svakojakom suradnjom Francuske i Belgije s bivšim kolonijama, promoviranjem francuskoga u svijetu, te prije svega brzim demografskim rastom velikog broja zemalja članica Frankofonije i opismenjivanjem stanovništva u istima (pretežno onima smještenima u Africi) trend stagnacije francuskog je zaustavljen, pa se u posljednjih par desetljeća mogu primijetiti posve drukčija kretanja.

Prema najnovijim podatcima francuski jezik uči 89 634 000 ljudi u svijetu (porast od gotovo 10% u 7 godina - od zadnjeg istraživanja 1998.), što ga čini drugim najviše učenim svjetskim jezikom (odmah nakon engleskog). Od toga broja 37,26% se odnosi na subsaharsku Afriku, 30,9% na Evropu, 20,1% na Sjevernu Afriku i Bliski Istok, 9,47% na Sjevernu i Južnu Ameriku, a 2,25% na Aziju (bez Bliskog Istoka) i Okeaniju.

Karakteristike[uredi - уреди]

Poznavanje francuskog jezika u zemljama EU i njezinim kandidatima

Francuski jezik je veoma daleko od fonetskih pravila čitanja i pisanja. Završni suglasnik u rečima se nikad ne izgovara. Slova n i m se ponekad ne izgovaraju. Francuski se čita „tečno“, što znači da se završni suglasnici često spajaju sa narednom reči. U pisanju se koristi pet vrsta akcenta: akut ´, grav `, cirkumfleks ˆ, umlaut ili trema ¨, i cedilja ¸.

Francuski jezik razlikuje deset glagolskih vremena: 5 prostih i 5 složenih.

Prosta su: sadašnje vreme (le présent), imperfekt (l'imparfait), futur (le futur), prezent subjunktiv (le subjonctif) i sadašnji kondicional (le conditionnel).

Složena su: složeni perfekat (le passé composé), pluskvamperfekt (le plus-que-parfait), futur perfekat (le futur antérieur), imperfekat subjunktiv (le subjonctif passé) i prošli kondicional (le conditionnel passé).

Francuski razlikuje učtivo oslovljavanje od prijateljskog. Za učtivo obraćanje koristi se drugo lice množine (vous). Izgubio je deklinaciju koja je postojala u latinskom jeziku. Francuski jezik razlikuje dva gramatička roda.

Pregled fonetike[uredi - уреди]

Samoglasnici[uredi - уреди]

  • [a] = a
  • [u] = ou
  • [i] = i, y
  • [o] = o, au, eau
  • [e] = è, ê, ai, ei (u principu e s kvačicom (osim é ))
  • [é] = (isto kao i e, samo su malo usta razvučenija, može se čitati isto kao i e) é, ed,
  • ez, er (na kraju riječi, npr parler i parlez se izgovaraju [parlé ]
  • [ü]= (ili fućkajuće i), kaže se i, samo se skupe usne u krug kao da će se reći u
  • [ø]= (ili muklo e), englesko e u the=
  • e (bez ikakve kvačice, osim kad je prvo slovo u riječi, tad se čita normalno), eu
  • [ö]= (ili muklo eu). Glas sličan hrvatskom poluglasu ugh, kada je neko zbunjen, kad se ne zna što je neko rekao, ugh = eu, œ, (npr. provocateur [provokat r]

a, o i ö imaju 2 verzije otvoreniju i zatvoreniju, ali se na to manje-više ne obraća neka pažnja.

Nazali[uredi - уреди]

Nazali u francuskom su samoglasnici koji ti se sastoje od kombinacije nekog samoglasnika +n ili m, s time da ti se n (ili m) pročita tiho, ili da se skoro uopće ne čita.

  • nazalno u (čita se a s zaobljenim usnama+ tiho n)= un, um
  • [ẽ] (a + tiho n) = ain, ein, aim, eim, in (općenito neki samoglasnik (ili čak ništa +in)

Razlika između nazalno u i ẽ je nestala u govornom francuskom, tako da se oboje mogu pojednostaviti kao a + tiho n.

  • [õ] (o + tiho n) = on, om
  • [ã] (o s razvučenim ustima + tiho n) = an, en, am, em

Razlika između [õ] i [ã] je da su kod prvog usne zaokružene, kao kod pravog o, a kod drugog razvučene kao u a, ali u brzom govoru se to neće opaziti.

Ako je slučajno n ili m duplo npr. vienne onda glas nije nazal i čita se normalno [vjen]. Ako iza n ili m postoji drugi samoglasnik, glas nije nazal i čita se normalno npr. ananas [anana]. Glagoli u trećem licu prezenta dobivaju nastavak –ent, koji se uopće ne čita (iznimka).

Specijalne kombinacije[uredi - уреди]

  • [j] = i +samoglasnik (npr. ie=je)
  • [wi] = ou+i (npr. oui [wi])
  • [vi] = ui (npr. huit [vi])
  • [wa] = oi (npr. moi [mwa])

Kombinacija ay se čita kao ai+i, dakle ej. Općenito y je kao 2 i (ali to nekada ne dođe do izražaja). Ako su na samoglasniku 2 tačkice, kombinacija samoglasnika se ne čita, već se čitaju odvojeno, npr. noël [noel]

Suglasnici[uredi - уреди]

  • [š] = ch
  • [k] = qu, k, c (uvek osim ispred e & i)
  • [g] = g (uvijek osim ispred e & i)
  • [nj] = gn
  • [r] (malo se drugačije izgovara, vuče na rh) = r
  • [f] = f, ph
  • [s] = s, c sa cedillom (kvačicom ispod slova), c ispred e & i
  • [z] = s između samoglasnika, z
  • [ž] = j, g ispred e & i

Dupla slova se čitaju kao i da je samo jedno napisano.

Specijalne kombinacije[uredi - уреди]

  • [ej], [aj] = ail, eil, eille, aille, ille, il (npr. chandail [šandaj], vermeil [vrmej], grisaille [grisaj], viellard [vjejard], versailles [versaj], soleil [solej])
  • [s] = ss između samoglasnika
  • [si], [se] = ti+on, ti+al, ti+el, ti+eux (npr. station [stasiõ], nation[nasiõ],démocratie[démokrasi], impartial[ãparsial], poteniel [potensiel],ambitieux [ãbisiöz]
  • [ks] = x (manje-više)
  • [gz]= x (među samoglasnicima) npr. example [egzãpl]
  • [s]= x (nekad)

Na kraju riječi koja ima više od jednog sloga zadnji suglasnik (osim ako nije c,r,f,l (englesko CaReFuL:) se ne čita. Ako sljedeća riječ počinje sa samoglasnikom (ili sa h) neki se suglasnici onda dodaju toj riječi, a riječi se spajaju, npr. nous avons [nuzavõ].

Glasovi na kraju riječi čitaju se kao

  • s= [z]
  • x= [z]
  • d= [t]

Posuđenice[uredi - уреди]

Procjenjuje se da najmanje 13% francuskog jezika čine posuđenice (oko 4.200 riječi). 1.054 riječi su iz engleskog jezika, 707 iz italijanskog, 550 iz staronjemačkog, 481 iz starih galoromanskih jezika, 215 iz arapskog, 164 iz njemačkog, 160 iz keltskog, 159 iz španskog, 153 iz holandskog, 112 iz perzijskog i sanskrta, 101 iz raznih indijanskih jezika, 89 iz raznih azijskih jezika, 56 iz raznih afroazijskih jezika, 55 iz raznih slavenskih i baltičkih jezika i 144 iz raznih drugih jezika.

Etimologija[uredi - уреди]

Većina riječi u francuskom potiče iz latinskog jezika ili je izvedena iz grčkolatinskih osnova riječi. Mnoge riječi imaju dublete tako da je jedna verzija iz latinskog, a druga je narodna. Primjer za to su mnoge imenice i izvedeni pridjevi, kao: mère / maternel, frère / fraternel, froid / frigide, œil / oculaire, sûreté / sécurité, i slično.

U francuskom, često se kreiraju neologizmi koji zamjenjuju, uglavnom engleske, pozajmljenice. Na primjer baladeur zamjenjuje engleske riječi walkman i diskman.

Jezici nastali iz francuskog[uredi - уреди]

Regionalni oblici[uredi - уреди]

Afrika[uredi - уреди]

Amerika[uredi - уреди]

Evropa[uredi - уреди]

Azija[uredi - уреди]

Okeanija[uredi - уреди]

Dijalekti[uredi - уреди]

Francuski jezik je bogat lokalnim dijalektima, koji se nazivaju i patoa. Oni se u osnovi dijele na sjeverne (Langue d'oïl, bliže standardnom jeziku), južne (Langue d'oc, pod uticajem oksitanskog jezika), i frankoprovansalske (Franco-Provençal).

Eksterni linkovi[uredi - уреди]