Hrvatski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Hrvatski jezik)

 

Hrvatska varijanta srpskohrvatskog jezika
Govori se u Hrvatska, BiH, Srbija (Vojvodina), Crna Gora
Region Jugoistočna Evropa ili Zapadni Balkan
Ukupno govornici 5.5 milijuna[1]
Jezička porodica Indoevropski


>Baltoslavenski
->Slavenski
-->Južnoslavenski
--->Zapadni
---->Srpskohrvatski jezik
----->

Službeni status
Službeni jezik u  Hrvatska
 BiH
 Crna Gora
Burgenland Landesflagge.PNG Gradišće (Austrija)
Actual Caras-Severin county CoA.png Caraşova u Županiji Caras-Severin (Rumunjska)
Molise (Italija)
Flag of Vojvodina.svg Vojvodina (Srbija)
 EU
Reguliran od Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Jezički kodovi
ISO 639-1 hr
ISO 639-2 hrv
ISO 639-3 hrv
srpskohrvatske standardne varijante,
dijalekti i govori
policentrični srpskohrvatski standardni jezik
usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti
srpska varijanta · hrvatska varijanta ·
bosanska varijanta · crnogorska varijanta
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · jekavski)
torlački (našinski) · užički
romanosrpski · bunjevački
gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski
slavenosrpski
p  r  u
Područje na kojem se uz hrvatsku varijantu lokalno govori i kajkavski (ljubičasto) i čakavski (plavo).

Hrvatski je standardna varijanta srpskohrvatskoga jezika[2][3][4] kojom govori 5,5 milijuna ljudi, prvenstveno u Hrvatskoj. Poput srpske, bosanske i crnogorske varijante zajedničkog policentričnog jezika,[5] i hrvatskoj varijanti je u osnovici štokavica.[6]

Dijalekti u Hrvatskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

U Hrvatskoj se osim štokavskog, koji je osnova standardne varijante, koriste i kajkavski i čakavski dijalekt. Međusobna razumljivost između govornika različitih dijalekata unutar Hrvatske je znatno manja nego kad koriste hrvatsku standardnu varijantu u komunikaciji s govornicima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.[7]

Od štokavskih govora arhaični šćakavski (tzv. slavonski) koriste samo Hrvati, novoštokavski ikavski (tzv. zapadnoštokavski govor) i istočnobosanski (tzv. ijekavsko-šćakavski govor) koriste Hrvati i Bošnjaci, a sličan novoštokavski ijekavski koriste Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci.

U Gradišću (Austrija) koristi se jedan poseban gradišćansko-hrvatski mikrojezik koji je čakavsko-štokavski amalgam sa kajkavskim elementima. Na pojedinim područjima u (Mađarskoj, Slovačkoj) koristi se mješavina štokavskih, čakavskih i kajkavskih dijalekata. Slaveno-moliškim govori se u talijanskoj pokrajini Molise, i to štokavsko-ikavskim govorom sa elemenima čakavštine. Hrvati Krašovani u Rumuniji razvili su specifičan govor koji se tokom vremena pod uticajem bugarskih i srpskih govora oblikovao u jedan od torlačkih dijalekata.

Povijest predstandardnog razdoblja[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 9. do stoljeća dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku temeljenom na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okoline Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije tog jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičnim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanom nasljeđu. Prvo pismo predstandardnog razdoblja bila je glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je donijeli učenici otaca slavenske pismenosti Ćirila i Metoda. Glagoljica je od početne oble postala, u sljedećim stoljećima, uglastom. No, ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u zapadne krajeve također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifični vid ćirilice, bosančica, u upotrebi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Latinica dolazi kasnije, u stoljeću, tako da se do 1300-ih koriste tri pisma: glagoljica, bosančica ili zapadna ćirilica i latinica.

Prvi pisani spomenici predstandardnog razdoblja su Baščanska ploča (otok Krk, 11. stoljeće), Humačka ploča (10.-11. stoljeće, Humac kod Ljubuškog u BiH), Valunska ploča (Istra, 11. stoljeće), Mihanovićevi i Grškovićevi fragmenti (12. stoljeće, negdje na području Huma ili Bosne). To su tekstovi na staroslovenskom sa elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom, uz iznimak Humačke ploče, na kojoj nalazimo nekoliko glagoljičkih slova uz tekst na bosančici. No, zlatno doba pismenosti i književnosti pada kasnije, u 14. i 15. stoljeće (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem stoljeća, kada počinje dominirati produkcija na narodnom jeziku sva tri dijalekta.

Prvi se od crkvenoslavenske matrice odvojio čakavski dijalekt. Primjeri toga dijalekta su Vinodolski zakonik (1288.) i Istarski razvod (1275, prepis 1325). Čakavski dijalekt je do turske najezde u stoljeću pokrivao veliko područje sjeverozapadne priobalne Hrvatske, Like, dijela zapadne Bosne, Dalmacije i praktički sve otoke. U 14. i stoljeću se snažno afirmirao čakavski kao književni jezik koji je postojao zajedno sa čakavsko-crkvenoslavenskim amalgamom, te čakavsko-štokavskom mješavinom u velikom dijelu Bosne. Vrhunac postiže književnost pisana čakavskim jezikom od 15. do stoljeća, kada nastaju djela Marka Marulića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića, Petra Hektorovića,... obuhvativši velik broj žanrova: lirsku poeziju, ep, dramu, roman, poslanice i zapise. Takođe, prvi predstandardni rječnik, djelo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskog idioma.

Vinodolski zakonik, djelo rane pravne regulative

Štokavski dijalekt ili Štokavsko narječje je zasvjedočen, kao i čakavski, prvo u mješavini sa crkvenoslavenskim. Problematično je pitanje koji se tekst može smatrati prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi cjeloviti spis «Vatikanski molitvenik», nastao oko 1380-1400 u Dubrovniku kao prepis sa čakavskoga originala. Radi se o štokavskom tekstu na narodnom jeziku. No, i prije toga su se pojavljivali tekstovi na mješavini narodnog štokavskog i crkvenoslavenskog jezika - na primjer, diplomatski spisi iz područja Dubrovnika, Huma i Bosne. Paleografi smatraju da su rani štokavski tekstovi nastali u dubrovačkoj i nekim bosanskim i humskim kancelarijama. Prvi procvat književnost na poluštokavskom književnom jeziku doživljava krajem stoljeća u Dubrovniku, u djelima Dživa Gučetića (1451-1502), Džore Držića (1461-1501) i Šiška Menčetića (1457-1527) - doduše, taj stari jekavsko-čakavski dijalekt se može promatrati kao štokavski protkan velikim brojem čakavskih elemenata (a govori se i danas u Lastovu i Janjini).

Kasniji majstori prave štokavske književnosti od 16. stoljeća koja pokriva poeziju, ep, dramu i prevodne vjerske tekstove Marin Držić, Dominko Zlatarić, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Junije Palmotić i Ignjat Đurđević. U stoljeću se književnost na štokavskom dijalektu proširila u Bosni (Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilović), a u stoljeću je obuhvatila i Slavoniju i Dalmaciju, uz već postojeće Bosnu, Hercegovinu i Dubrovnik. Idiom se razlikovao od kraja do kraja, i mijenjao se tokom vremena: česta je pojava čakavsko-štokavske mješavine, ijekavsko-ikavske (posebno u Dubrovniku i istočnoj Bosni), kao i pisama: u Dubrovniku i Dalmaciji je latinica brzo istisnula bosančicu koja se duže, do sredine stoljeća održala među franjevcima u Bosni. Na štokavskom su napisane i prva gramatika (Bartol Kašić, 1604.), te prvi opsežniji rječnik (Jakov Mikalja, preko 25.000 riječi.)

Kajkavski dijalekt ili Kajkavsko narječje najkasnije ulazi u književnost, 1573. s «Dekretumom» Ivana Pergošića. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Turke. Od 16. do stoljeća niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmira kajkavski dijalekt koji je na početku stoljeća ostao jedinim «konkurentom» štokavštini za osnovicu budućeg standardnog jezika.

No, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta na kojem prva značajna djela u 16. vijeku objavljuju Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin. Taj miješani čakavsko-štokavsko-kajkavski jezik karakterističan je u 17. vijeku za tzv. Ozaljski krug, kojega su njegovale velikaške porodice Zrinski i Frankopani. Najvažnija djela na tom hibridnom idiomu su dali Zrinski, Frankopan, kao i Pavao Ritter-Vitezović u epu, te Belostenec u golemom rječniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekt doživljava javni slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od strane Bečkoga dvora. Ipak i nakon toga neki književnici još pišu ovim interdijalektom - donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković, a sada je to iznova postao na internetu i službeni jezik nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije (chak.volgota.com). Inače je ovo već stoljećima bio izvorni narodni govor dijela današnje sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), te ga i danas koriste npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Sažeto o korištenju pisama kroz povijest:

Sažeto o dijalektima kroz povijest:

  • staroslavenski ili crkvenoslavenski (od 10/stoljeća, uglavnom do stoljeća)
  • čakavski dijalekt i čakavski književni jezik (od 13., uglavnom do stoljeća)
  • štokavski dijalekt i štokavski književni jezik (od stoljeća)
  • kajkavski dijalekt i kajkavski književni jezik (od 15./16. st. do sredine 19. vijeka)
  • čakavsko-štokavsko-kajkavski interdijalekt u stoljeću

O tendencijama koje su ukazivale na smjer standardizacije u obliku štokavskog jezika i latiničnog pisma govori Dalibor Brozović: «Hrvatska jezična povijest naoko možda nije svagda dovoljno jasno slijedila svoj cilj, ali je put k njemu ipak prilično jasan. Glagoljična su se i ćirilična hrvatska djela prelagala u latinicu, ali obratnih postupaka nije bilo. Kajkavski su i čakavski pisci pisali i štokavski, ali obrnuti postupci nisu poznati. Nenovoštokavski štokavci prihvaćali su novoštokavsku osnovicu, ali se nije događalo obrnuto. Ikavci pišu i ijekavski, ali ne i obrnuto.»

Ilirski pokret i 19. stoljeće: standardizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pravopis iz 1830.

U 19. stoljeću Ilirci na čelu s Ljudevitom Gajom zalažu se u Zagrebu za standardni jezik na štokavskoj osnovi. Gaj je standardizirao i latiničnu grafiju: preuzeo je češke dijakritičke znakove (č,š,ž), sam izmislio digrafe lj, nj,dž, iz poljske grafije uzeo ć, a kasnije je Đuro Daničić predložio grafem đ.

Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja toga doba je tzv. Bečki dogovor iz 1850., ili sporazum 5 hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i 2 srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenskog slavista Franca Miklošiča. Taj sporazum je nastao kao posljedica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je «zemaljski jezik» na više područja prestajao biti njemački. Suštinski, radilo se o shvaćanjima da Hrvati i Srbi govore jedan jezik, čiju terminologiju treba ujednačiti.

Ante Starčević je smatrao da standardni jezik treba imati ekavsku osnovu, što od strane predstavnika Ilirskog pokreta nije prihvaćeno. U drugoj polovini stoljeća se u Hrvatskoj ističu dvije filološke škole: Zagrebačka (glavni protagonisti gramatičar Adolfo Veber Tkalčević i leksikograf Bogoslav Šulek), te «hrvatskih vukovaca», ili sljedbenika ideja srpskog jezičkog reformatora Vuka Karadžića. Zagrebačka škola je dominirala od 60-ih godina do kraja stoljeća, a od tada su dominirali «vukovci» ili mladogramatičari (nazvani po dominantnom pravcu u filologiji tog vremena). Najznačajnija djela Zagrebačke škole su veliki rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio terminologiju s neologizmima (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa,..).

Mladogramatičari ili "hrvatski vukovci" se dijele u dvije ili tri generacije, no, najveći utjecaj su imali oni na prelazu 19. u 20. stoljeće. Najistaknutiji mladogramatičar je bio filolog i prevoditelj Tomo Maretić, a uz njega Ivan Broz i Franjo Iveković. Trajna ostvarenja mladogramatičara su na dva polja: pravopisa (koji je po glasovnom načelu napisao 1892. Ivan Broz), te gramatike i jezičnee povijesti (velika gramatika Tomislava Maretića). Na polju leksikografije su sljedbenici ideja Karadžićevog najboljeg nastavljača, Đure Daničića, pa su uređivali do 20-ih i 30-ih godina stoljeća veliki rječnik JAZU (preimenovana 1990-ih u HAZU).

Zanimljivost[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1990-ih govornici hrvatske varijante su pojačano izloženi preskriptivnim zahtjevima raznih jezičnih aktivista.[8] U Hrvatskoj je po PISA istraživanju hrvatski jezik među najnepopularnijim predmetima u školama, a do četvrtog razreda osnovne škole 20 % učenika ne zna osnove čitanja i pisanja dok ih samo 15 % zna napisati besprijekoran sastavak [9].

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Croatian: Ethnologue
  2. Gröschel, Bernhard (2001). "Bosnisch oder Bosniakisch? [Bosanski ili bošnjački?]". u: Waßner, Ulrich Hermann (njemački). Lingua et linguae. Festschrift für Clemens-Peter Herbermann zum 60. Geburtstag. Bochumer Beitraäge zur Semiotik, n.F., 6. Aachen: Shaker. str. 180. ISBN 978-3-8265-8497-8. OCLC 47992691. "za slavistiku kao sistemskolingvističku disciplinu nema nikakvog razloga da srpski, hrvatski i bošnjački smatra različitim jezicima umjesto kao do sada varijantama jednog jezika." 
  3. Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 69–168. ISBN 978-953-188-311-5. LCCN 2011520778. OCLC 729837512. OL15270636W. Arhivirano iz originala 8. 7. 2012. http://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf. pristupljeno 1. 2. 2017.  (NSK) (COBISS-Sr). (COBISS.BH).
  4. Fortson, Benjamin V. (2010). "An Introduction" (engleski). Indo-European Language and Culture, 2nd ed. Blackwell. str. 431. "Because of their mutual intelligibility, Serbian, Croatian, and Bosnian are usually thought of as constituting one language called Serbo-Croatian." 
  5. Kordić, Snježana (2009). "Policentrični standardni jezik". u: Badurina, Lada; Pranjković, Ivo; Silić, Josip. Jezični varijeteti i nacionalni identiteti. Zagreb: Disput. str. 88. ISBN 978-953-260-054-4. OCLC 437306433. Arhivirano iz originala 4. 8. 2012. http://www.webcitation.org/69f5Mtzox. pristupljeno 7. 6. 2015.  (ÖNB).
  6. Blum, Daniel (2002) (njemački). Sprache und Politik [Jezik i politika]. Beiträge zur Südasienforschung ; vol. 192. Würzburg: Ergon. str. 134. ISBN 3-89913-253-X. OCLC 51961066. 
  7. Thomas, Paul-Louis (2003). "Le serbo-croate (bosniaque, croate, monténégrin, serbe)" [Srpskohrvatski (bosanski, hrvatski, crnogorski, srpski)]. Revue des études slaves (in francuski) 74 (2-3): 314. ISSN 0080-2557. Pristupljeno 4. 9. 2016. 
  8. Kordić, Snježana (2009). "Što je (ne)standardno za kroatiste?". u: Bierich, Alexander. Varietäten im Slavischen [Varijante u slavenskim jezicima]. Heidelberger Publikationen zur Slavistik, Linguistische Reihe, vol. 17. Frankfurt na Majni: Peter Lang. str. 313-330. ISBN 978-3-631-57010-4. LCCN 2009502912. OCLC 319695935. Arhivirano iz originala 8. 8. 2012. http://www.webcitation.org/69lPSI8iR. pristupljeno 6. 1. 2017. 
  9. Novi List, dodatak Pogled str. 16 od 23.1. 2011

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Hrvatski jezični korpus