Đuro Daničić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Đuro Daničić

Đuro (Đura) Daničić (pravo ime Đorđe Popović)[n 1] (Novi Sad, 4. april 1825. – Zagreb, 17. novembar 1882.), srpsko-hrvatski filolog, učesnik ilirskog pokreta i jedan od utemeljitelja zajedničkog srpskohrvatskog jezika.

Daničić je bio pristalica Vukovih pogleda na narodni jezik i fonetsko pismo. Inspirisan Vukovom reformom ćirilice, poduzeo je reformu Gajeve latinice, koja je delimično prihvaćena.

Život[uredi - уреди | uredi izvor]

Đuro Daničić rođen je pod imenom Đorđe Popović, kao četvrti sin novosadskog sveštenika Jovana Popovića, u Novom Sadu, 1825. Prve škole učio je u Novom Sadu i Požunu, a pravne nauke u Pešti i Beču, gde je došao 1845. Pod uticajem Karadžića i Miklošiča počeo je da se bavi slovenskom filologijom, kojoj je kasnije, a naročito proučavanju srpskog jezika, posvetio ceo život. Za vreme studija materijalno su ga pomagali Knez Mihajlo Obrenović i Jovan Gavrilović.

Daničić je bio jedan od potpisnika bečkog književnog dogovora hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista 1850. godine kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku. Godine 1856. postao je bibliotekar Narodne biblioteke u Beogradu i sekretar Društva srpske slovesnosti, a 1859. profesor Liceja (Velike škole). Godine 1865. ostavio je profesuru, i na kratko vreme postao činovnik Uprave pošta, a 1866. otišao je u Zagreb za sekretara tada osnovane Jugoslovenske Akademije. 1873. se vratio na katedru srpskog jezika u Veliku školu u Beogradu, predajući u njoj do 1877. Otišao je zatim na odmor u Zagreb da produži rad na započetom velikom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na tom poslu ga je i zatekla smrt. NJegovo telo preneseno je novembra iste godine (1882) u Beograd i tu je sahranjeno na Markovom groblju.

Svoje prezime zamenio je 1847. prezimenom Daničić, kojim se potpisao na prvom svom naučno-polemičkom radu Rat za srpski jezik i pravopis, i pri tom prezimenu je posle stalno ostao.

Naučni rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1882).

Daničić je jedan od najvećih radnika na području ispitivanja srpskohrvatskog jezika.

NJegov prvi rad objavljen je 1845. (u Podunavci) u zaštitu Vuka. Naučno obaranje teorije Vukovih protivnika, Daničić je izneo u raspravi Rat za srpski jezik i pravopis (1847), kojom je doprineo brzoj pobedi Vukovih ideja. Zatim je dao Malu srpsku gramatiku (1850), u kojoj je srpski književni jezik prvi put naučno okarakterisan. Kasnije (od 1863) to je malo delo izlazilo u više izdanja (1—7), pod nazivom Oblici srpskog jezika. Dela Daničića, u kojima je obrađivao različite strane srpskog jezika, jesu: Srpska sintaksa (1858), samo sa odeljkom o padežima sa i bez predloga, zasnovana na tadašnjoj lokalističkoj teoriji o padežima, Osnove (1876), klasifikacija, sasvim mehanička, nastavaka za obrazovanje reči, Korijeni (1847), bez velike teorijske vrijednosti, Istorija oblika (1874), najzad slavne akcenatske studije (Slav. Bibi., Miklošić, I, Glasnik, 8—9. Rad, 6, 14, 20), koje su obrazovale osnovu proučavanja slovenskog akcenta.

Daničićeva veća izdanja srpskih starih spomenika, većinom još nezamenjena, jesu: Žitije Sv. Save (Teodosijevo, 1860, u izdanju pripisano Domentijanu), Žitija Sv. Simeona i Sv. Save od Domentijana (1865), Nikoljsko jevanđelje (bosanske redakcije, 1864), Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih (Danila i drugih, 1866), i mnoga druga manja dela, razbijena po naučnim izdanjima.

Reforma latiničnog pisma[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Gajeva latinica

U svom započetom delu Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Daničić je predložio reformu latiničnog pisma po ugledu na Vukovu reformu ćirilice, u kojoj bi se digrafi dj, lj, nj, zamenili grafemama đ, ļ, ń, ģ, i time postigla puna kompatibilnost latinice sa ćirilicom, i izbegle nedoumice u kojima grafeme iz digrafa stoje jedna do druge, ali se posmatraju odvojeno (npr. nadživeti, injekcija, podjednako itd.).

Od Daničićevih grafema, u širu upotrebu je jedino ušla grafema Đ đ, umesto dotadašnjeg dj.

U Dubrovačkom časopisu Srđ se od 5. broja (1902.g.) počeo primenjivati ovaj Daničićeva pravopis za latinično pismo srpsko-hrvatskog jezika. [1]

Citati[uredi - уреди | uredi izvor]

Ne misli se svuda jednako, koje su Srbi, kojeli Hrvati. Kod nas se (Srba) najobičnije misli da su Hrvati u tri stare županije kraljevine hrvatske, koji mjesto što govore kaj, te ih zato zovu kajkavcima. Oni se doista i sami zovu Hrvati, i kad god treba, djelom dokazuju, da osjećaju i znaju da su Hrvati. Ali je jezik njihov prijelaz od novoga slovenskoga na najbliži susjedni; po tome, ako se taj jezik i zove hrvatski, niti se upravo može zvati drugačije, opet ime hrvatsko nije moglo za nj postati, pa ne može ni pripadati samo njemu, nego je na nj prešlo od susjednoga, ka kojemu je on prijelaz; pa očevidno tome susjednome valja da pripada ime hrvatsko, još više nego njemu. Drugi, pribrajajući k Slovencima te Hrvate, protiv njihove volje, protiv njihova osjećanja i protiv samoga jezika njihova misle ko što sam i sam mislio da će Hrvati biti narod u Hrvatskoj vojničkoj krajini na zapadu, po susjednom primorju dalmatinskom i obližnjim ostrvima i u ne kim županijama zapadne Ugarske do samoga Beča, koji se sami takodje zovu Hrvatima, i izmedju ostaloga, mjesto što govore ča, te ih zovu čakavcima. Ali su razlike u jeziku, kojima se oni razlikuju od svojih susjeda u Hrvatskoj i Dalmaciji, vrlo male i neznatne; a i koje su najznatnije, one su gotovo sve u staro vrijeme bile i u susjeda njihovijeh; te su se u staro vrijeme, još manje razlikovali nego sada; tako da je težko misliti, da bi tijeh razlika radi postalo samo za taj dio naroda osobito ime narodno, a po tome, da bi i sada ime hrvatsko pripadalo samo tom dijelu naroda. Doista, osim pomenutijeh Hrvata, kajkavaca i čakavaca, ima naroda koji govori sasvijem ovako kao i mi, ali se ne zove Srbima, nego Hrvatima; i to ime ljubi, i njim se ponosi, isto tako kao što mi ljubimo srpsko ime, i njim se ponosimo. Po tome ja mislim, da ne može biti drugo nego da su Srbi i Hrvati jedan narod, samo imaju dva imena. Tome su uzroci mogli biti različni, i to još od početka njihova. Ta se razlika poslie utvrdila političkim životom, kad obje strane osnovaše svaka sebi državu.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Prva djela objavio je pod imenima Đorđe, Đ. P., Đ. I. P. B., Đorđe I. Popović, Goislav, Đorđe Goislav Popović, Mlad Srbin iz Austrije, Branislav Petrović Srbin.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Mala enciklopedija, Prosveta, Beograd, 1978
  • Narodna enciklopedija (1927 g.), članak napisao Aleksandar Belić;
  • St. Novaković, Beleške o Đ. Daničiću (Godišnjica Nikole Čupića, 8, 1885);
  • Rad. Vrhovac, Karakter i rad Đure Daničića (knjige Matice Srpske, 48, 1923);
  • Bibliografija radova, Đ. S. Đorđevića (Kolo za 1889), 232 do 236.

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]