Bosanski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Bosanski jezik)
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezična standardizacija, preuređivanje, reorganizacija ili usklađivanje sa standardima srpskohrvatske Wikipedije.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

 

Bosanska varijanta srpskohrvatskog jezika
Govori se u  BiH
 Srbija
 Crna Gora
 Hrvatska
 Slovenija
 Makedonija
 Albanija
 Kosovo
 Turska
i Bosanska dijaspora
Region Južna Evropa
Ukupno govornici 2,000.000 [1]
Jezička porodica Indoevropski


>Baltoslavenski
->Slavenski
-->Južnoslavenski
--->Srpskohrvatski
---->

Službeni status
Službeni jezik u  BiH
 Crna Gora[2]
 Srbija
 Albanija
Regionalni ili lokalni službeni jezik u:
 Kosovo[3]
Reguliran od nema službene regulacije
Jezički kodovi
ISO 639-1 bs
ISO 639-2 bos
ISO 639-3 bos
srpskohrvatske standardne varijante,
dijalekti i govori
policentrični srpskohrvatski standardni jezik
usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti
srpska varijanta · hrvatska varijanta ·
bosanska varijanta · crnogorska varijanta
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · jekavski)
torlački (našinski) · užički
romanosrpski · bunjevački
gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski
slavenosrpski
p  r  u

Bosanski je standardna varijanta srpskohrvatskoga jezika[4][5] koju maternjom smatraju Bošnjaci i mnogi drugi ljudi iz Bosne i Hercegovine. Bosanskom varijantom govori od 2 do 2,4 miliona ljudi: u Bosni i Hercegovini (1,7-1,8 miliona), u susjednim zemljama Srbiji i Crnoj Gori (245.000), Hrvatskoj i Kosovu te u zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi (150.000), kao i neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika). U bosanskoj varijanti se koriste dva ravnopravna pisma: latinica i ćirilica. Sadrži nešto veći broj turcizama zbog utjecaja orijentalne kulture.

Narječja[uredi - уреди | uredi izvor]

Dijalektološka karta štokavskog narječja

Bošnjaci su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskog narječja:

  • novoštokavskog ikavskog (tzv. bosansko-dalmatinski) i
  • šćakavsko ijekavskog (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati,
  • novoštokavskog ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te
  • nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt), kojim govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi.

Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta, no, približno se može navesti sljedeće: većina Bošnjaka u Bihaćkoj regiji, zapadnoj Bosni općenito, kao i srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno) i sjevernom dijelu Hercegovine govornici su bosansko-dalmatinskog dijalekta; stanovnici širokog pojasa koji se proteže južno od Sarajeva do Tuzle na sjeveru, sa središtima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidovićima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju izvorni su govornici istočno-bosanskog dijalekta; Bošnjaci u području srednje i istočne Hercegovine (Čapljina, Stolac, Nevesinje), istočnoj Bosni (Goražde, Višegrad, Rogatica), te u većem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Nikšić, Pljevlja, Prijepolje), kao i stanovnici većih gradova (uključujući i one protjerane iz gradova kao Teslić, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica) su govornici istočnohercegovačko-krajiškog dijalekta; dok su Bošnjaci koji nastanjuju istok Crne Gore i jugozapad Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar) govornici zetsko-južnosandžačkog dijalekta.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Povijesna distribucija srpskohrvatskih dijalekata

Postanak i historijski razvoj standardnog idioma neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uveliko zavisi o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činilaca je odigralo važnu ulogu:

  • jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 stoljeća uoči osmanlijskog osvajanja
  • utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina orijentalnih jezika (arapskog, turskog i prezijskog), snažno su obilježili bosansku varijantu na različite načine u različitim vremenima
  • relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanska standardna varijanta, ili propisani jezički sistem, sporo diferencirao od srpske i hrvatske varijante u 20. stoljeću
  • za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Posmatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci, predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

U pregledu koji slijedi, bit će prikazane glavne tendencije razvitka bosanske varijante, uklopljenog u opći razvoj jezika na tlu Bosne i Hercegovine, što je dano u historijskom prikazu razvitka jezika na tlu BiH.

Naziv "bosanski" u književno-historijskim izvorima[uredi - уреди | uredi izvor]

Bošnjaci u novije doba svoj maternji idiom imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), kako u Bosni tako i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve.

Navodimo svjedočanstva, argumente, činjenice i primjere:

  • Stanovnici Bosne su ostali vezani za svoj jezik, a također od kraja 15. do početka 20. stoljeća stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima u predstandardizacijskom razdoblju jezik žitelja Bosne nazivan je često bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri stoljeća osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na našim prostorima je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćiriličke tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890).
  • Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod bosanskih muslimana koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
  • Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.
  • Jedan od najstarijih spomena bosanskog imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".
  • Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu "bosanskim".
  • U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. st.) spominju se uz ostale naše govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.
  • Bosanskim su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. st. naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.
  • Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski.
  • Evlija Ćelebija, osmanlijski putopisac iz 17. st, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.
  • Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575. - Rim 1650.), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).
  • Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.
  • Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu toga govora.
  • Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) autor "Razgovora ugodnog", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "bosanski".
  • Bosanski spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljković (1732.-1798.).
  • Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojemu je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskoga govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.
  • Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu našu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.
  • Mula Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780.),koji govori pola turskim, pola bosanskim.
  • Naziv bosanski upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").
  • Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bosanski jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše bosanski".
  • Svoj govor naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac,1849).
  • Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 g. naš jezik zvao bosanskim.
  • I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !".
  • Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.
  • Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a našim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".
  • "Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".
  • Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napiši".
  • Ibrahim Edhem Berbić štampao je "Bosansko-turski učitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).
  • Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)".
  • Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.
  • 1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića "Bergivija", koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski, "radi općenite koristi".
  • Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Ćelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909).
  • Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.
  • Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".
  • U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, akceptirajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik - kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. već je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g. određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.
  • Prvi štampani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

Predosmanlijsko razdoblje[uredi - уреди | uredi izvor]

U ovo doba (do 1463.) spadaju jezični spomenici koje, u različitim stupnjevima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski dijeli sa susjednim područjima. Veći dio tih jezičnih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti. Historijski pregled se može ovako izložiti:

  • pisani korpus je od 10. ili 11. stoljeća, prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici ili bosanskoj ćirilici. Glavni spomenici se mogu svrstati u 3 kategorije:

a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnoga bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. stoljeća, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Ovisno o kancelariji, pisarima i prijepisima, stepen narodnog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od konca 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni jezik, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi je diplomatsko-trgovinski spis Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja se čuva u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjaka) prije i neposredno nakon turskoga osvajanja. Iako stećaka ima oko 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, oko 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća, iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.

  • jezičnodijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u centralnoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.

Takav bijaše jezični raspored uoči osmanlijske invazije sredinom 15. stoljeća. Detaljnije o tom razdoblju se može vidjeti na stranici o prikazu nastanka jezika u BiH.

Osmanlijsko razdoblje[uredi - уреди | uredi izvor]

Po osmanlijskom osvajanju, koje je započelo 1463. godine, a nastavilo se u raznim područjima današnje BiH u narednih 50 godina, dolazi do znatnih jezičkih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15./16. stoljeća mijenjala je oblike govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasniji standardni jezik. Novoštokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu BiH) su: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava dočetnoga –o u participu mjesto –l (govorio/govoril), te gubitak fonema "h" u većini govora ('oću, 'ajde). Bošnjaci su zadržali to slovo u puno više riječi nego Srbi i Hrvati. Prije nego što pređemo na prikaz jezičnih karakteristika, kratko ćemo se osvrnuti na ekstralingvističke faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj BiH:

a) prvo se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim vrelima sing. "Bosnensis") označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na području Bosne su jako dugo živjeli Iliri a tu došli i neki Kelti i Goti koji su se mješali sa Ilirima. Oko 7. stoljeća na područje Bosne i Hercegovine su došli Slaveni i Avari i misli se da su najveći narodi bili Slaveni i Iliri, ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime države je postalo Bosna od ilirske riječi Bosona, a narod te države je sebi dao ime Bošnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se može vidjeti i u starobosanskim poveljima, kao recimo onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...".

Ime "Bošnjak" (greškom ponekad smatrano za turcizirano "Bošnjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak, dešnjak itd.) je dakle u početnom periodu turske vladavine. Tokom osmanlijske vlasti, riječ "Bošnjak" se udomaćila i označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bosanski narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu, vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Ćelebije koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd. Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda sa tri različite vjere, međutim nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci se počinju identificirati sa Srbima i Hrvatima, ali mali broj Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika i Bošnjaci muslimani ostaju u bošnjačkoj naciji.

b) druga sporna tema odnosi se na današnje nazivanje svog jezičnog idioma, bosanskim. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10 . i 11. stoljeća u grčkim i latinskim vrelima, da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što se radi o jednom od glavnih sporova oko imenovanja jezika, i to od strane Hrvata i Srba (koji su tokom historije imali pretenzije na bosansku teritoriju). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se idiom Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci, posebno u novije doba izloženi zahtjevu svojih političara i vjerskih vođa, posežu za nazivom "bosanski".

Nakon prikaza ovih izvanjezičkih polemičkih elemenata, prikazat ćemo osnovne karakteristike koje su značajne za formiranje savremene bosanske standardne varijante srpskohrvatskog jezika.

Književnost alhamijado i formiranje vernakulara[uredi - уреди | uredi izvor]

Matija Divković, bosanski franjevac, izdao je 1611. knjigu Nauk krstjanski na narodnom jeziku pisanu bosančicom.

U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji jezika na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Jezik je temeljen na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakvoga nalazimo na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičnom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su stanovnici zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Stanovništvo koje se se širilo zajedno s osmanlijskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.

Na području sadašnje BiH dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmanlijsko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom oko kojega se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske Krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, jezik od 15. do 19. stoljeća bi se moglo reći da je uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje BiH; jedini izuzetak čini prostrano područje Bosanske Krajine i manjim dijelom, Podrinja i Semberije.

Prema tome, u 15. i 16. stoljeću dolazi do novog pomaka u razvoju jezika, koji sazrijeva u novom ozračju orijentolnog civlizacijskoga kruga i temeljen na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti dobar je primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenima), dok su za razonodu napisani kratki romani kao "Candide" ostali piščevo trajno nasljeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s alhamijado (sreću se još i izrazi kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i farsiju/perzijskom. No, tok historije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, položivši ih u nepregledno more islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo, i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jeste stvaralaštvo na narodnom jeziku.

Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost - na bosančici i arebici (ili arabici)- modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama narodnog jezika.

Latinica, bosančica i arebica, historijska bosanska pisma.

Alhamijado književnost je dala preko 100 djela - kako pjesničkih, tako i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satirično-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i sl. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadžijahić u knjizi "Bosansko-Hercegovačka književna hrestomatija", 1. dio, "Starija književnost", Sarajevo 1974. prvi pjesnik na narodnom jeziku Bosne bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu datirana oko 1480.

Književnost u pregledu starije književnosti nije hronološki uređena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, Čuvidina) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samoga Hadžijahića. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobožne, didaktične, refleksije na savremene događaje, arzuhale, legende i molitve. Većina djela je anonimnoga postanka, a spomenuti autori su Zirai (Aršinović), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Muhamed Hevaji Uskufi (prva polovica 17.st., Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2.), Karahodža (1779. učenik u Banjoj Luci, tekst nastao u Žepču), Ajvaz-Dedo (možda najstariji tekst, 1480.?), Umihana Čuvida (umrla oko 1870.), Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika), Mehmed-aga Pruščanin ("Duvanjski arzuhal", oko 1728.). Općenito, ako je datacija tačna, može se reći da se radi o neprekinutom korpusu od 1480. do, bar, 1850. (a vjerojatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potječu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najviše iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla), te Donjih Kraja (Duvno, Livno,..) i Hercegovine (Mostar,..). Zbirke i izvori su uglavnom Bašagićeva, Ćorović-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u BiH (dobar dio je bio u Hadžijahićevoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: većina je pjesama štokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktički su nestali čakavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko ("črn"), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme skoro nerazumljive zbog potrebe stalnoga zagledanja u glosar. Prosjek je oko 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-Dedinoj kasidi iz 1480., o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2-3 (vada - rok, rahmet - milost, bo kaside - ovu poučnu pjesmu). Duvanjski arzuhal je sačuvan na turskom pod imenom "Bosandža lisanile arzuhal" (Molba na bosanskom), "Bošnjakuša" Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput "dojde"). Jedna je pjesma zanimljiva zbog očita utjecaja dubrovačko-dalmatinske književnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz (tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750.

Neki od primjera interesantnih za alhamijado književnost je oblik koji srećemo u pjesništvu Mehmeda Uskufija. Donosimo dio pjesme Mehmeda Uskufija (1601, Solin kod Tuzle - poslije 1651)

Savjet ženama
Ah Boga vam, sve žene,
bac'te zlu ćud od sebe,
svjet uzmite od mene.
Bacte zlu ćud od sebe...
Ej vi žene udate,
grijeha se čuvajte,
muža dobro slušajte,
Bacte zlu ćud od sebe.
Ako ste vi kadune
i ukoliko uljudne,
mužu budte ugodne.
Bacte zlu ćud od sebe.
Bogu robna ti budi
i svom mužu ugodi,
te u dženet uhodi!
Bacte zlu ćud od sebe.
Svaka žena zagluša
koja muža ne sluša,
njome šejtan brod kuša.
Bacte zlu ćud od sebe.
Što muž neće ne radte,
na sotonu ne jašte,
mužu hatur ne kvarte.
Bacte zlu ćud od sebe.
Mužu hizmet činite,
dobro ga se bojite,
ružnom smrti ne mrite.
Bacte zlu ćud od sebe.
Koja muža imade
hak muževski ne znade
u džehenem upade.
Bacte zlu ćud od sebe.
Ah Boga vam, Sarajke
ne slušajte vi majke,
a ni one ebejke.
Bacte zlu ćud od sebe!

......

Pjesmu smo naveli u okrnjenom obliku (cijela, ima 26 četeverostiha), no i to je dovoljno da se izvuku neki zaključci. Vidljivo je da Uskufi upotrebljava veliki broj islamskih orijentalizama. Zanimljivo je i to da je navedena pjesma većinom štokavsko-ijekavska, dok je većina ostalih Uskufijevih pjesama napisana na štokavsko-ikavskom dijalektu ("Ja, kauri, vami velju", "Višnjemu Bogu sve koji sazda", "Molimo se tebi, Bože", i sl.). Iz toga se mogu izvući bar dva značajna zaključa:

  • striktna jezičko-dijalekatska podjela je, kao i u slučaju dubrovačkih pjesnika, nemoguća i besmislena, jer se piše na ikavsko-ijekavskoj mješavini
  • Uskufi koristi turcizme prvenstveno u tekstovima koji referenciraju običajni svakodnevni život, dok u vjersko-pobožnim pjesmama, nasuprot očekivanju, islamskih orijentalizama skoro da i nema, osim u dijelovima koji se odnose na karakteristično teološke pojmove. Sve to ukazuje da je tursko-islamski leksik prodro u svakodnevni život, ali na ograničenim poljima.

Uz ovo treba reći da je Uskufi autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora iz Bosne. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom "Makbul-i 'arif", a bolje poznat pod popularnim nazivom "Potur-Šahidi" napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik "Tuhfe-i Šahidi" turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija. Radi se o rimovanome bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskoga narječja. To djelo ima u svemu oko 700 riječi koje se objašnjavaju u tristotrideset stihova. Možemo ga čitati i kao pjesnički tekst, jer nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Evo primjera (turske riječi nismo pisali s prijeglasima, a jat je upisan po običajima kao rogato e - ě ):

Ompek poljubit, kočmak zagerlit;
Ton ile gomlek gaće košulj dur
Mačka kedi dir, pička diferdže,
Hem kad kačan dur, čatlak pukal dur.
Gluh oldy sagyr, slěp ne kor dur.
Hrom topal dur, šugav ne kel dur.
Ognjište odžak, hem kut budžak dur.
Kušluk ne ručak, lokva ne gol dur.
Lěpu milovat zakon je davni.
Guzeli sevmek adet ezel dur.

Kao zaključak, moglo bi se navesti da alhamijado književna produkcija, gleda li se jezična struktura, pokazuje sljedeće karakteristike:

  • relativno ujednačen jezični idiom, štokavsko ikavski i jekavski
  • vokabular u kojemu je vidljiv porast udjela turcizama, i koji su se najviše ukorijenili na poljima vjerske terminologije, porodičnih i društvenih odnosa, kao i zanata
  • promjene u morfologiji koje su vidljive u tvorbi riječi, posebno u pojavi sufiksa tipa –lija ili –džija (sevdalija, kujundžija), kao i onomastici i toponimima (prezimena kao Haramija, imena mjesta kao Sarajevo, Tuzla, Donji Vakuf itd.)

Danas bošnjačko stanovništvo, za razliku od srpskog i hrvatskog, čuva fonem "h" u većini slučajeva kada ovaj nestaje u novoštokavštini (hoću, hajde). Uzrok tome lingvisti traže u tome da su večina Bošnjaka bili Bošnjaci muslimani. Pa se odgovor traži u vjerskom odgoju temeljenom na Kur'anu koji zbog prozodijskih zahtjeva djeluje u očuvanju toga fonema a Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici su ga sigurno sačuvali preko Bošnjaka muslimana ali su i oni nekad h u nekim riječima odbacili ali je to više od osobe do osobe ali se može reči da je bosanska varijanta za razliku od srpske i hrvatske večinom zadržala h a i primila puno vise orijentalizama što se može objasnit orijentalnim načinom života bosanskih muslimana.

Kao zaključak o ovom periodu, moglo bi se reći da se bosanska varijanta, iako je pred njim bio (i još jest) dobar put do formalne standardizacije, ostavila značajna djela u vernakularu koja se po idiomu bitno ne razlikuju od sadašnjega propisanog standarda. To je štokavsko jekavski i ikavski vernakular, s karakteristikama koje su ušle u kasniji književni jezik (a odstupaju od većinskih štokavskih govora Hrvata i Srbe je očuvanje fonema "h"), te veći udio turcizama, prije svega u porodičnim i zanatskim odnosima.

Usmena književnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Ironijom sudbine, najpoznatija bosanska narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginica", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska" pjesan koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, i koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta koncem 18. i početkom 19. stoljeća. Ipak, Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku - tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni djelatnik Giulio Bajamonti) pjesancu predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije.

Najznačajnije zbirke epske i lirske narodne poezije izašle su u Hrvatskoj i inostranstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Hörmann, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Parry; krajem 20. stoljeća te su zbirke ponovno izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne - npr. Marjanovićeva, koja je sakupljana u Krajini, s "pivačem" Mehmedom Kolakovićem, te drugima, ima preko 255.000 stihova; Parryjeva, koja reproducira preko 12.000 stihova bjelopoljskog "Homera" Avde Međedovića. Za jezičnu situaciju je važno sljedeće:

  • epske i lirske pjesme, a i veoma popularne i rado bilježene sevdalinke, pružaju, u pogledu jezičkoga izraza, očekivanu sliku-unatoč "prepravljanju" tekstova tokom vremena (npr. uklanjanje raznih jezičnodijalekatskih osebujnosti, a katkad i nedopustive intervencije u tekstu koje su se očitovale u dodavanju ili oduzimanju riječi ili cijelih stihova), vidljivo je da je usmeno stvaralaštvo, na dijalekatskoj razini, ostvareno na bosansko-dalmatinskom, istočno-bosanskom, istočnohercegovačko-krajiškom i zetsko-sandžačkom dijalektu
  • narodne pjesme imaju osjetno veći udio turcizama, ili islamskih orijentalizama u vokabularu, nego što je to uobičajeno u razgovornom jeziku

U formalnoj standardizaciji bosanske varijante narodno stvaralaštvo je sudjelovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov utjecaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, utjecaj narodne poezije i usmenoga stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, obiteljskih odnosa i vjersko-običajne terminologije.

Književnost i pismenost na orijentalnim jezicima[uredi - уреди | uredi izvor]

Pretci današnjih Bošnjaka, osim aljamijado literature na narodnom jeziku, razvili su bujnu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istražen u djelima Safveta Bašagića, Muhameda Mujezinovića, Hazima Šabanovića, Fehima Nametka i Smaila Balića. Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom. Među mnogobrojnim autorima se ističu Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić... Veliki je dio tih tekstova ostao je aktuelan, jer je posvećen političko-povijesnoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo, ..), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i značajna djela historiografije npr. Muvekkita, Kadrića. U taj dio korpusa pismenosti i književnosti spada o brojna epigrafika na nišanima (grobljima), što je područje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafičar Mehmed Mujezinović.

Situacija u 20. stoljeću i standardizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom 20. stoljeća bosanska varijanta je prošla kroz mnoge mijene, od kojih će biti zabilježene i komentirane samo najvažnije. Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju savremene bosanske standardne varijante je razodoblje prijelaza 19. u 20. stoljeće. Jezik najvažnijih autora toga vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića. Naravno, ovdje valja napomenuti da je taj jezični izraz bio više implicite normiran, tj. pokazivao je ujednačenost u praksi, bez pridržavanja strogih preskripcija jezičnih savjetnika. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora toga doba (Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić) mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj, njihov jezični izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora. Taj, na prvi pogled racionalan prigovor, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatičkom, leksičkom i drugom tekstualnom analizom jezičnog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da se radi o logičkom produžetku i nasljedovanju bosanskog književnog izraza prošlih stoljeća, a prvenstveno literature 19. stoljeća prije Austro-Ugarske okupacije. Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili, kasnije, Jugoslavije. Za vrijeme NDH bio je izražen i puristički radikalizam, kada je puristička tendencija nekih hrvatskih preskriptivaca dovedena do apsurda. U tim vremenima je u djelima većeg broja bosanskih pisaca ipak sačuvan autentičan izraz (Enver Čolaković, Hasan Kikić, Hamdija Kreševljaković).

Odlike bosanske varijante su sljedeće:

  • bosanska standardna varijanta srpskohrvatskog jezika, kao i ostale varijante (hrvatska, crnogorska i srpska) povezane su sa starijom jezičkom baštinom nastalom na tlu Bosne i Hercegovine
  • jezički standard još nije u potpunosti zavladao medijima bošnjačkoga naroda u Bosni i Hercegovini
  • jezičke spomenike predturskog perioda kakve nalazimo na natpisima na kamenim mramorima i u poveljama Kotromanića, odlikuje štokavsko narječje prožeto u većoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je područje ćirilične pismenosti, imala je i svoje autentično i posebno pismo bosančici, dok se latinično pismo prvi put javlja za vrijeme Austro-Ugarske.
  • jezički spomenici koji nisu pisani na mješavini crkvenoslovenskog i vernakulara, kakvog nalazimo na natpisima na stećcima u 14. i 15. stoljeću, sežu u 16. i 17. stoljeće, u alhamijado književnost pisanoj na modificiranom arapskom alfabetu (arebica). Česta je bila i upotreba ćirilice, i to prvenstveno u korespondenciji bosanskih velikaša ("begovica", begovsko pismo)
  • tokom 19. stoljeća (prvenstveno krajem stoljeća), pojavljuje se opsežnija kulturna djelatnost na jeziku koji najčešće imenovao srpskohrvatskim. Meša Selimović autor djela "Tvrđava" i "Derviš i smrt", i Izet Sarajlić su neki od poznatijih bosanskih pisaca, dok u sandžačke pisce ubrajamo Huseina Bašića, Ćamila Sijarića, Murata Baltića, Bajrama Redžepagića i Safeta Sijarića.

Raspadom Jugoslavije i za vrijeme rata u Bosni i Hercegovi intenzivirana je kodifikacija bosanske varijante, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Senahida Halilovića. Odlike njihovih normativističkih djela su češća upotreba orijentalizama ("turcizmi" i "arabizmi") i očuvanje fonema "h" i "f" u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. http://www.communicaid.com/language-courses/bosnian/index.php
  2. "Archived copy". Arhivirano iz originala 2009-06-17. https://web.archive.org/web/20090617081137/http://www.pravda.gov.me:80/vijesti.php?akcija=rubrika&rubrika=121. pristupljeno 2009-03-18.  See Art. 13 of the Constitution of the Republic of Montenegro, adopted on 19 October 2007, available at the website of the Ministry of Justice of the Republic of Montenegro
  3. Driton Muharremi and Samedin Mehmeti (2013). Handbook on Policing in Central and Eastern Europe. Springer. str. 129. https://books.google.com/books?id=WZ1GAAAAQBAJ&pg=PA129. 
  4. Benjamin V. Fortson, IV, Indo-European Language and Culture: An Introduction, 2nd ed. (2010, Blackwell), pg. 431, "Because of their mutual intelligibility, Serbian, Croatian, and Bosnian are usually thought of as constituting one language called Serbo-Croatian."
  5. Kordić, Snježana (2011). "Jezična politika: prosvjećivati ili zamagljivati?". u: Gavrić, Saša. Jezička/e politika/e u Bosni i Hercegovini i njemačkom govornom području: zbornik radova predstavljenih na istoimenoj konferenciji održanoj 22. marta 2011. godine u Sarajevu. Sarajevo: Goethe-Institut Bosnien und Herzegowina ; Ambasada Republike Austrije ; Ambasada Švicarske konfederacije. str. 60–66. ISBN 978-9958-1959-0-7. OCLC 918205883. Arhivirano iz originala 30. marta 2013. http://bib.irb.hr/datoteka/565627.JEZICNA_POLITIKA.PDF. pristupljeno 11. marta 2017.  (NSK). (ÖNB).

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]