Praslavenski jezik
![]() |
Ovom članku potrebno je sređivanje. To podrazumijeva korekturu, reorganizaciju i usklađivanje sa stilskim standardima Wikipedije na srpskohrvatskom jeziku. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
Sve grane slavenskih jezika su razvijene od dijalekta od prastarog Slavenskog jezika roditelja koji se sa svoje strane razvio od jedne verzije koja je prethodila i Starobaltičkom. Oba ova jezika dijele sa istočnim Indo-Evropskim jezicima (zvanim satemski) istu promjenu u palatelizaciji K i G u S i Z (omekšavanje). Karakteristike tih obiju solucija su: 1. Promjena starih glasova R, N, i M koji su bili samoglasnici u Ir, Ur i slično 2. Iste vrste naglaska kod imenica i glagola 3. Promjene poretka glagola da naprave 2 oblika prošlog vremena u -a i -e
Iako se smatra da su se nakon trećeg milenijuma prije Nove ere te kulture razdvojile ipak su one zadržale neke karakteristike sa Staroevropskim koje se ogleda u imenima rijeka (Ruska Oka). Dijalekti prastarog Slavenskog jezika su govoreni u prvom vijeku od Karpata, preko zapadne Evrope (Germanski, Keltski, Italijanski) i uključivali su zone na Balkanu (Ilirski, Tračanski i Frigijski). Oni su ostali u toj zoni sve do 6-og vijeka kad su počeli da se raseljavaju do Elbe i Jadranskog mora i preko Dunava sve do Peloponeza. U tom periodu, prema Grčkim i Latinskim izvorima su već bili podjeljeni u različite grupe. Staroslavenski jezik se ipak nije puno promijenio.
Tokom vremena osnovna promjena što se dogodila je da je struktura postala otvorenija, slogovi su se završavali samoglasnicima. U sljedećem periodu su se izgubili “jere” a samim tim je došlo do većih promjena ne samo u zvučanju jezika nego su uslijedile promjene na različite načine kod pojedinih grupa. Nakon toga prilično dugog perioda, počevši od 10-og vijeka su se pojavili posebni ogranci i drugačiji oblici jezika.
Specifičan razvoj jezika kod Južnih Slovena se dogodio nakon što je prekinuta veza između njih i zapadnih Slavena dolaskom Mađara u Mađarsku i Germanizacijom Slavenskih prostora u Bavarskoj i Austriji.
Napor da se spriječi Uticaj Zapadnog Krišćanskog Carstva (koje je povezivano sa Germanizacijom) je bio motiv iza uvođenja Staroslovenskog crkvenog jezika u liturgiju Velike Morave. U 863 godini njihov princ Rastislav je pozvao Svetog Ćirila i njegovog brata Svetog Metodija da naprave odvojenu crkvu sa vlastitim jezikom i pismom. S tim počinje Staroslavenski Crkveni jezik.
Širenje praslavenskog jezika počelo je krajem VI stoljeća kada su se Slaveni našli u avarskoj državi koja je do kraja VIII stoljeća obuhvatala veliki dio istočne Evrope. U savremenoj Evropi oko tri stotine miliona ljudi govori slavenskim jezicima.
Teritorija[uredi | uredi kod]
Tokom čitave grčke i rimske antike Slaveni se, kao narod, uopšte ne pojavljuju u istorijskim izvorima. U latinskim se izvorima slavensko ime po prvi put pojavljuje kod Jordanesa, romaniziranog gotskoga pisca koji djeluje u 6. st. I koji je autor Povijesti Gota. On navodi da se radi o brojnom narodu koji živi u „okviru“ četiri tačke: a) grad Noviodunum (na početku delte Dunava u rumunskoj Dobrudži); b) takozvani Lacus Mursianus; c) Dnjestar d) pa na sjeveru na istočnoj obali Visle.

Drugi etnonim, Anti (Antes) se isprva odnosio na istočni dio Slavena (oko Dnjepra) ili na etnički miješano stanovništvo u kojem su se slavenski elementi pretapali s iranskima. Samo ime Antes vjerojatno je iransko – izvodivo je iz prairanskoga *anta– »rub, granica, kraj«, osetski ätt’iyä »posljednji, straga«. Ono se spominje i u vizantijskim izvorima (u obliku Ántai), a nakon 7. st. nestaje bez traga. Najvjerojatnije se radi o imenu kojim su iranska plemena Sarmata i Alana u ukrajinskim stepama nazivala istočne skupine Slavena s kojima su dolazila u dodir. [1]
Formiranje praslavenskog[uredi | uredi kod]
Slaveni su kao etnička zajednica sa sviješću o vlastitom identitetu nastali u 6. st. Slavensko se zajedništvo oblikovalo na dunavskom limesu Bizanta, gdje se u svrhu lakše komunikacije (i koordinacije rata i trgovine) među govornicima različitih, ali bliskih dijalekata i usko srodnih jezika proširila neka vrst koiné, zajedničkoga naddijalektalnog idioma koji nazivamo praslavenskim. Taj je jezik bio prilično jedinstven: u 6. i 7. st. nema nikakvih svjedočanstava o njegovoj dijalekatskoj raščlanjenosti. Govornici toga jezika potekli su (u etničkom smislu) iz različitih dijelova Istočne Europe sjeverno od Karpata i Dunava i zapadno od Visle, a među njima je bilo i onih sa germanskim, iranskim, skitskim ili sarmatskim porijeklom. [1]
Nazive oružja primili su Slaveni od germanskih susjeda. Mač, meč (mьčь) dolazi od gotskog mekja, šljem od staronjemačkog helma, strijěla od staronjemačkim Strala. Iz njemačkog je i reč vitez (vitÓ zь) od Vithungi. Iz iranskog je topor – sjekira, a samo ime sjekira je u vezi sa skitskim sagaris. Tesla, treći naziv za isto oružje, jeste njemačka dehsala. Oklop - brьnih, brnja, brnje, uzet je od gotskog brunjo. Dosta rano javlja se riječ župan, kao poglavar župe. Riječ je hunskog porijekla, jer se javlja oko IV vijeka u napisima u Nađi Sent Muklošu, iz Atilinog vremena. Od nje je češko i poljsko hpan i pan i poslije mađarsko ispan. I drugi nazivi za poglavice stranog su porijekla; ban je došlo od avarskog hagana Bajana, a knez (kъnÓ zь) je od germanske riječi Kuningiaz. [2] [3]
Širenje praslavenskog jezika[uredi | uredi kod]
Na prostor Slavena 559. godine dolaze Avari i podjarmljuju ih. Od tada u zajedničkoj državi počinje život, svojevrsna simbioza, Avara kao državotvornog naroda i Slavena kao mnogobrojnijeg naroda. Počeo je nedovoljno objašnjeni proces slavenizacije (a ne avarizacije) koji je za posljedicu imao da se na teritoriji Avarskog kaganata govorio staroslavenski jezik. [4] [5]
U svojoj najvećoj moći, na prelazu 6. u 7. stoljeće, zauzimala je avarska država prostranstva od rijeke Dnjepar i poluostrva Krim na istoku, pa na zapadu do rijeke Soče i tvrđave Aguntum na Dravi u Alpama i rijeke Saale u Njemačkoj, te od luke Patras na poluotoku Peloponez na jugu Grčke pa do Baltičkog mora na sjeveru Evrope. [3]
Raspadom avarske države, izuzev opšteg slavenskog, dolazi do formiranja novih skupnih identiteta na području nestale avarske države. Redefiniranje starih te stvarajnje novih identiteta, dovelo je do stvaranja novih dijalekata i u praslavenskom jeziku. [6]
Jezička kultura i opšti stepen slavenske civilizacije na kraju VII vijeka bili su prilično razvijeni. Postojale su riječi i izrazi za dosta suptilne pojmove. Najbolji dokaz je za to taj, da je prevod Svetog Pisma u IX vijeku sa grčkog jezika bio potpuno moguć na praslavenskom. [2]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 „Matasović: NAJSTARIJI JEZIČNI TRAGOVI SLAVENA I PROBLEM SLAVENSKE PRADOMOVINE”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-12. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ 2,0 2,1 „Vladimir Ćorović -Istorija srpskog naroda”. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ 3,0 3,1 „Georgije Ostrogorski: Istorija Vizantije”. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Walter Pohl, Die Avaren, Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822. N.Chr.”. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ Avarska država
- ↑ Bilogrivić: Etnički identiteti u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj[mrtav link]