Staroslavenski jezik

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ne poistovećivati sa praslovenskim jezikom.
staroslovenski jezik
ⰔⰎⰑⰂⰡⰐⰠⰔⰍⰟ ⰧⰈⰟⰊⰍⰟ
словѣ́ньскъ ѩꙁꙑ́къ
Države Slovenske države i oblasti u srednjem veku
Regija istočna Evropa
Izumro koristi se kao liturgijski jezik
Porodica indoevropski
Sistem pisanja glagoljica i ćirilica
Službeni status
Zvaničan Pravoslavne i istočne katoličke crkve
Reguliše niko
Jezički kodovi
ISO 639-1 cu
ISO 639-2 chu
ISO 639-3 chu
Naslovnica Jovanovog evanđelja iz Zografskog kodeksa, 10-11. vek

Staroslavenski jezik (словѣньскъ ѩꙁꙑкъ - slovenski jezik, zvan i starocrkvenoslavenski, staromakedonski i starobugarski; ISO 639-3: chu) prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću.[1] Staroslovenska pisma bila su glagoljica i ćirilica.[2] Izvorno pismo sačinjeno za ovaj jezik je glagoljica,[3] koju je sastavio Konstantin Filozof, poznat pod monaškim imenom Ćiril.

Staroslavenski jezik su kodifikovali hrišćanski misionari, braća Kiril i Metodij, radi prevođenja Svetog pisma s grčkog, opismenjavanje starih Slovena i uvođenje slovenskog bogosluženja. Staroslovenski je tokom srednjeg veka postao književni jezik većine slovenskih naroda (Južnih Slovena od IX do XVIII veka, Istočnih Slovena od X do XVIII veka, moravskih Slovena i Čeha od IX do XI veka) i uticao na formiranje mlađih slovenskih jezika. Staroslavenska književnost uključuje mnoge kanonske, apokrifne, pravne, istorijske i druge spise. Tako, Žitije Konstantina Filozofa iz 9. veka opisuje širenje pismenosti među Slovenima, Beseda na jeres iz 10. veka opisuje pojavu bogumilske jeresi na Balkanu, a Povest vremenih let (11-12. vek) istoriju ruskih zemalja, a Zakonopravilo iz 13. veka je najstariji sačuvani srpski pravni akt.

Naslednik staroslovenskog je konzervativni crkvenoslovenski jezik, u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama slovenskih zemalja.[4] Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se arhaizmi ili crkvenoslavizmi.

Geneološki, staroslovenski jezik pripada grupi južnoslovenskih jezika, i ne sme se mešati s praslovenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode poreklo svi slovenski jezici.[2]

Naziv[uredi - уреди | uredi izvor]

Balkan u 9. veku. Braća Kiril i Metodij su Solunjani, "a svi Solunjani govore čisto slovenski".[5]

U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno slovenskim - slovĕnьskъ. U 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo III. govori Ćirilu i Metodu da su oni Solunjani, a da Solunjani vьsi čisto slovĕnьsky besĕdujǫtъ. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige otъ grьčьska języka vъ slovĕnьskъ, a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti latinьsky i grьčьsky i slovĕnьsky sъtrĕbišę, a isti naziv koristi i bizantski pisac Jovan Egzarh.

Staroslavenski se razvio na osnovi jednog makedonskog govora, stoga se često nazivao i staromakedonski te starobugarski.

Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe - starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa, usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito).

Neki razlikuju navedena dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika, doba kanonskih spisa 10. i 11. stoljeća, a crkvenoslavenskim jezik od 12. stoljeća nadalje, kad se počinju javljati prve redakcije.

Najčešći je naziv staroslavenski jezik. On ne ukazuje na narodnu osnovicu ni na uporabu te je neutralan i čest u uporabi. Staroslavenski jezik ne smije se miješati s praslavenskim jezikom, matice iz koje su se razvili svi slavenski jezici. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.

Stvaranje[uredi - уреди | uredi izvor]

Braća Ćirilo i Metodije sa učenicima

Još od traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze - nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma "bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Ćiril i Metod:

Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia. (...) Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.

Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu bivajući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.

Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).

Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom.

Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.

Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:

Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi

Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).

Teorije o porijeklu[uredi - уреди | uredi izvor]

Staroslavenski jezik razvio se na osnovi makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.

Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.

Slovenska azbuka[uredi - уреди | uredi izvor]

Konstantin Filozof, poznat pod monaškim imenom Kiril (Ćiril), tvorac slovenske azbuke.
glagoljica ćirilica naziv naziv (lat) latinica glagoljski
broj
[6]
ćirilični
broj
A азъ azъ a 1 1
Б бѹкꙑ buky b 2
В вѣдѣ vědě v 3 2
Г глаголи glagoli g 4 3
Д добро dobro d 5 4
Є єсть jestъ e, je 6 5
Ж живѣтє živěte ž 7
Ѕ ѕѣло dzělo dz 8 6
З / зємл҄ꙗ zemlja z 9 7
Ⰹ, Ⰺ И ижє iže i, j 10 8
І / Ї и/ижє i/iže i, j 20 10
Ђ / Ћ дѥрв đervь đ, ǵ, ć 30
К како kako k 40 20
Л людиѥ ljudije l, lj 50 30
М мꙑслитє myslite m 60 40
Н нашь našь n, nj 70 50
О онъ onъ o 80 70
П покои pokoi p 90 80
Р рьци rьci r, rʲ 100 100
С слово slovo s 200 200
Т тврьдо tvrьdo t 300 300
Оу / оукъ ukъ u 400 400
Ф фрьтъ frьtъ f 500 500
Х хѣръ hěr h 600 600
Ѡ отъ otъ o, /ɔ/ 700 800
Щ ща šta št 800
Ц ци ci c 900 900
Ч чрьвь črьvъ č 1000 90
Ш ша ša š
Ъ ѥръ jerъ ŭ (poluglas)
ⰟⰊ ѥрꙑ jery y
Ь ѥрь jerь ʹ ili j
Ѣ ѣть jatь ě
jo jo
Ю ю ju ju
Ѥ ѥ je je
Ѧ ѧсъ ęsь ę (nazalno e) 900
Ѩ ѩсъ jęsь
Ѫ ѫсъ ǫsь ǫ (nazalno o)
Ѭ ѭсъ jǫsь
Ѯ ѯи ksi ks 60
Ѱ ѱи psi ps 700
Ѳ фита thita th 9
Ѵ ижица ižica i, v 400

Praslovenski jezik nije imao glas f, a slova fert () i fita () korišćena su za prepisivanje reči grčkog porekla, kao i ižica () za grčko ipsilon.

Rukopisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvorni rukopisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Staroslavenski kanon čini malen broj sačuvanih spomenika iz 10. i 11. stoljeća, nakon djelovanja Ćirila i Metoda, jer njihova djela nisu sačuvana.

Spomenici pisani glagoljicom:

Spomenici pisani ćirilicom:

Spomenici pisani latinicom:

Sačuvani prepisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Mnogi staroslovenski rukopisi nisu sačuvani u originalu, već u mnogobrojnim prepisima. Neki od njih su:

Rane redakcije[uredi - уреди | uredi izvor]

Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.

Moravska redakcija[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
  2. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
  3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
  4. genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)

Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.

Preslavska redakcija[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ǫ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ę
  2. ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja

Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.

Ohridska redakcija[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
  2. jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, ь > e
  3. ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
  4. katkad se ę mijenja s e, a ǫ s a, ъ i u
  5. št i žd se čuvaju

Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje, Asemanijevo jevanđelje

Kasnije redakcije[uredi - уреди | uredi izvor]

Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika, razvijajući se prvo u zasebne redakcije, a potom i zasebne književne jezike.

Ruska redakcija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Staroruski jezik
  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i ja
  2. prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
  3. ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se s ro- i lo- (rabota, lokъtь)
  4. staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
  5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
  6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
  7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)

Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.

Hrvatska redakcija[uredi - уреди | uredi izvor]

U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas. Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:

  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
  2. jeri y mijenja se u i (byti > biti)
  3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
  4. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, obično daju šć
  5. zbog depalatalizacije, poluglasi (jor i jer) se vokaliziraju, u jakom položaju daju a (u kajkavskim govorima zatvoreno e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.

Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Humačka ploča kod Ljubuškog, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.

Srpska redakcija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Srpskoslovenski jezik
  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e
  2. jeri y daje i
  3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć ili rjeđe u št
  4. različit razvoj poluglasa; jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
  5. odrazi praslavenskih *stj i *skj, kao i u stsl. daju št
  6. jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju s e
  7. palatalno r i meko s postaju tvrdima

Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.

Gramatika[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Staroslovenska gramatika

Staroslovenski je fleksijski jezik s prilično bogatom gramatikom.

Imenice[uredi - уреди | uredi izvor]

U staroslovenskom jeziku imenice mogu biti menjane u tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), tri broja (jednina, dvojina i množina) i sedam padeža:

Glagoli[uredi - уреди | uredi izvor]

U staroslovenskom postoje sledeća vremena[7]:

Brojevi[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ćirilični brojevi
Д-titlo, označava broj 4

U staroslovenskoj azbuci, nisu postojali posebi znaci za brojeve, već su brojevi obeležavani slovima sa posebnom oznakom (titlom) iznad. Brojevi od 1 do 10 su se obeležavali sledećim ćiriličnim slovima[8]:

  • А = 1 единъ
  • В = 2 два
  • Г = 3 три
  • Д = 4 четыре
  • Є = 5 пѧть
  • Ѕ = 6 шесть
  • З = 7 седьмь
  • И = 8 осмь
  • Ѳ = 9 девѧть
  • Ї = 10 десѧть

Brojevi od 11 do 19 su bili sintagme. Dobijani su dodavanjem željenog broja na broj deset (npr. dva na desente - 12) i označavani su sledećim slovima, sa odgovarajućim titlom iznad:

Brojevi od 1 do 20 pisani starom ćirilicom.
  • АЇ = 11 единонадесѧть(e)
  • ВЇ = 12 дванадесѧть(e)
  • ГЇ = 13 тринадесѧть(e)
  • ДЇ = 14 четыренадесѧть(e)
  • ЄЇ = 15 пѧтьнадесѧть(e)
  • ЅЇ = 16 шестьнадесѧть(e)
  • ЗЇ = 17 седьмьнадесѧть(e)
  • ИЇ = 18 осмьнадесѧть(e)
  • ѲЇ = 19 девѧтьнадесѧть(e)

Od ovih brojeva su redukcijom vokala i vokalizacijom diftonga nastali savremeni srpskohrvatski oblici.

Crkvenoslovenski jezik[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Crkvenoslovenski jezik

Staroslovenski jezik je kao živi književni jezik vremenom potisnut narodnim slovenskim jezicima, ali je konzerviran kao crkvenoslovenski, liturgijski jezik pravoslavnih i istočno katoličkih crkava slovenskih zemalja. Jezici slovenskih naroda čiji je bogoslužbeni jezik bio latinski razvijali su se uglavnom bez kontakta sa crkvenoslovenskim - taj je kontakt ili bio rano prekinut (kao kod Slovenaca, Čeha i Moravljana, a kod Hrvata nešto kasnije) ili nikada nije ni bio uspostavljen (na primer, kod Poljaka i Lužičkih Srba). Uporedo sa postojanjem crkvenoslovenskog, u kulturi nekih slovenskih naroda stvara se i književnost na osnovi narodnog jezika, što je imalo za posledicu dvojstvo unutar starosrpskog, staroruskog i starobugarskog, sa dosta jasno razgraničenim sferama upotrebe crkvenog i narodnog jezika. U XVI i XVII veku dolazi do istiskivanja crkvenoslovenskog jezika iz mnogih oblasti upotrebe.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]