Ꙉ
Izgled
| Ћирилично слово Ꙉ | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Glas: | /dʑ/ , /tɕ/ | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Naziv: | дѥрв | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Ćirilica | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Slova slavenskih jezika | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Slova neslavenskih jezika | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Stara slova | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Đerv (glagoljica: Ⰼ, stara ćirilica: Ꙉ, ꙉ) je slovo staroslovenskog jezika koje se koristilo u glagoljici i staroj ćirilici. Korišćen je u mnogim srednjevekovnim srpskohrvatskim rukopisima za predstavljanje glasova /dʑ/ i /tɕ/ (moderni đ i ć).[1]
Đerv je osnova modernih ćiriličnih slova Ћ i Ђ; potonje je zapravo direktno oživljavanje djerv-a, i smatra se istim slovom.[1]
Slovo Ћ je prvi upotrebio Dositej Obradović u direktnoj reformi djerv-a.[2][3]
Slovo Ђ je 1818. godine osmislio Vuk Stefanović Karadžić, nakon nekoliko predloga za reformu đerva Lukijana Mušickog i Gligorija Geršića.[1][4][5]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Maretić, Tomislav. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, p. 14-15. 1899.
- ↑ Maretić, Tomislav. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. 1899.
- ↑ George L Campbell and Christopher Moseley, The Routledge Handbook of Scripts and Alphabets, 2nd ed., Routledge, 2013, ISBN 1135222967, p. 85.
- ↑ Lalević, Miodrag S. (1953). Potsetnik iz srpskohrvatskog jezika i pravopisa: s pravopisnim i jezičkim savetnikom. Rad. str. 75. »Облик му је у Вуковој азбуци дао песник Лукијан Мушицки«
- ↑ Петар Ђорђић. Историја српске ћирилице. Београд, 1971.