Obznana

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Proglas)
Tekst Obznane.

Obznana je naziv za dekret kojim je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 30. prosinca 1920. godine zabranila rad Komunističke partije Jugoslavije i prokomunističkih sindikata, te suspendovala razna radnička i ustavna prava.

Komunistička partija Jugoslavije je zabranjena nakon što je velikim uspehom na prvim poslijeratnim izborima postala treća po snazi stranka u Skupštini, a na općinskim izborima pobijedila u 59 najvećih gradova novoosnovane države.[1]

Obznanom je naređeno da se "zabrani svaka komunistička i druga razorna propaganda", ugase njihove organizacije, zatvore njihova mesta okupljanja, zabrane "njihove" novine i spisi koji bi propovedali "diktaturu, revoluciju ili ma kakvo nasilje". Zatvorom do mesec dana je zaprećeno svima koji pozivaju na generalni štrajk, naređeno je da se proteraju svi stranci koji se "pridružuju smutnjama", da se iz državne službe se otpuste svi činovnici koji bi vode "propagandu boljševizma" i da se oduzme pomoć za školovanje svima studentima komunistima.[2]

Autor Obznane je bio ministar policije Milorad Drašković, koga je nedugo potom ubio komunistički atentator Alija Alijagić 21. jula 1921. godine. Nakon Obznane donet je Zakon o zaštiti države 4. kolovoza 1921. godine.

Nakon zabrane Komunističke partije u Jugoslaviji, na stotine komunista je izbjeglo u SSSR.[1]

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Radničke novine od 24. avgusta 1920. godine sa vestima o trijumfu komunizma na izborima u Srbiji i Makedoniji. Iste godine, Komunistička partija Jugoslavije je zabranjena dekretom.
Filip Filipović, prvi sekretar KP Jugoslavije, izabran za gradonačelnika Beograda 1920. godine, kome nije dozvoljeno da preuzme funkciju.

Obznana je bila uperena prvenstveno protiv Komunističke partije Jugoslavije koja je u to doba, na valu revolucionarnog raspoloženja potaknutog patnjama tijekom rata, poslijeratnim izrabljivanjem, terorom i korupcijom u novostvorenoj državi, te nadama koje je pobudila Oktobarska revolucija, postigla velike uspjehe na općinskim izborima u proljeće 1920. i na izborima za Ustavotvornu skupštinu rujna te godine, kada sa 58 osvojenih mandata postaje treća stranka po snazi.

Groznica revolucionarnog raspoloženja, začeta za vrijeme rata (zeleni kadar) bila je još uvijek snažna među stanovništvom. Pobune kojima su proglašene "sovjetske republike" izbile su 1918-1919. u Labinu (Labinska republika), Ptuju i Banatu (Kusićka sovjetska republika). Ubrzo nakon osnivanja, SRPJ(k) je pokazala svoju snagu organizacijom generalnog štrajka protiv sudelovanja jugoslovenske vojske u intervenciji protiv sovjetskih revolucija u Rusiji i Mađarskoj, 20-21. jula 1919. Akcija je bila uspešna i jugoslovenska vlada je morala odustati od svoje namere. Usledili su veliki štrajkovi rudara u Sloveniji i Bosni, koji su natjerali Vladu da u rudnicima uvede vojnu upravu. Sredinom 1920. partija je imala preko 65.000 članova, a Ujedinjeni sindikati 208.000. Vlast je u KPJ, koja je na svojem Drugom kongresu 1920. u Vukovaru, proklamirala orijentaciju na stvaranje "narodne i crvene vojske" sa ciljem rušenja kapitalizma, uspostave diktature proletarijata i vlasti sovjeta, vidjela opasnog neprijatelja. Komunisti su prijetili ujediniti nezadovoljne seljake i radnike dajući im ideologiju, čvrstu organizaciju i oslonac na prvu uspešnu "proletersku revoluciju" u Rusiji.

Pošto se javila kao organizator niza štrajkova, pobedila na izborima za gradonačelnika Beograda i Zagreba i osvojila znatan broj mandata za Konstituantu u Kraljevini SHS, Komunističkoj partiji Jugoslavije je 29. decembra 1920, jednom Vladinom odlukom pod nazivom Obznana zabranjen rad. Obznana nije bila uredba pošto nije bila „potpisana od Kralja nego samo od ministra, - nije objavljena u službenim novinama nego samo izlepljena na ulicama.“ Sa pravnog stanovišta, Obznana je izgledala kao jedno „parče papira“ koja je trebala da posluži „kao sredstvo političkog prepada i zastrašivanja“.

U obrazloženju Obznane, njen autor, ministar unutrašnjih dela demokrata Milorad Drašković dao je svoj opis komunističkih akcija, Cilj komunista je „da po ruskom boljševičkom primeru, sve sruše što danas postoji od zakona, ustanova i dobara javnih i privatnih, a da na mesto svega zavedu kao i u Rusiji vlast nekoliko ljudi koji će raspolagati životom, slobodom i imanjem građana, a državu našu otvoriti invaziji stranaca. To oni zovu diktaturom proletarijata i pošto smatraju našu državu samo kao jedan sektor na frontu u borbi koju boljševici vode protiv ostalog sveta to će oni na tom sektoru povesti vojnu protiv svetskog kapitalizma kako bi se srušilo sve i svuda u svetu što su do danas stvorili duh, snaga i rad čovečanstva.“

Sadržaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Cenzirisane Radničke novine iz aprila 1920. godine, još pre donošenja Obznane.

Obznanom je Vlada naredila:

„1. Da se do rešenja Ustava zabrani svaka komunistička i druga razorna propaganda, obustave njihove organizacije, zatvore njihova zborišta, zabrane njihove novine i svi drugi spisi koji bi mutili spokojstvo i mir države, propovedali, pravdali i hvalili diktaturu, revoluciju ili ma kakvo nasilje. Odmah se imaju uzaptiti svi pozivi na generalni štrajk i do mesec dana zatvoriti svi koji ih čine usmeno ili pismeno.

2. Zabranjivaće se sve štampane stvari, kojima se umanjuje značaj ovih mera naređenih za održavanje slobode, reda i svojine. Po sebi se razume da ostaje netaknuta sloboda javne reči i pisanja, ako se njima ne vređa država i ne izaziva javna demoralizacija.

3. Da se u svakom slučaju nereda sa razornim karakterom prvo preduzimaju oštre mere protiv vođa i moralnih podbadača, bili oni tu ili pravili veštački alibi.

4. Zavodi se obavezna prijava oružja. Ko ne prijavi vatreno oružje i eksplozive, kažnjava se da tri meseci zatvora sa radom.

5. Za sve vreme rada Ustavotvorne skupštine zabranjene su u Beogradu svake manifestacije rastrojnog i uzbudljivog karaktera. Vojnom sudu na suđenje predaju se svi, koji bi istavljali oružani otpor državnim organima. sigurnosti.

6. Da se s našeg zemljišta proteraju svi stranci koji bi se smutnjama pridruživali i jačali ih.

7. Da se iz državne službe otpuste svi činovnici viši i niži, koji bi produžili propagandu boljševizma u našoj zemlji, a da se oduzme pomoć za školovanje svim studentima komunistima.

Primena[uredi - уреди | uredi izvor]

Protest u Beogradu protiv Obznane 1920. godine
Fotografija sa skupa u Kragujevcu gde je govorio Triša Kaclerović protiv Obznane.

Komunistička je partija stavljena van zakona, njihovim je parlamentarnim zastupnicima onemogućen rad (kasnije su njihovi mandati poništeni), svaka komunistička propaganda biva zabranjena. Zaplijenjena je sva imovina partije i zatvoreni svi partijski i sindikalni domovi. Svako zalaganje za radnička prava kroz sindikate, štrajkove isl. moglo je biti proglašeno za "komunističku propagandu", a mjere policijskog terora široko su primjenjivane protiv protivnika režima, u interesu samog kralja i istaknutih pojedinaca. Svatko tko bi protiv državnog nasilja prosvjedovao mogao je i sam biti uhićen kao onaj koji ugrožava »mir i spokojstvo Države«. Ukupno je bilo uhićeno oko 10.000 ljudi.

Posledice[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote „Poslije donošenja Obznane i Zakona o zaštiti države bačena je Partija, htjela ne htjela, u ilegalno stanje. Partijsko vodstvo mjesto da popravi svoje ranije pogreške u pitanju osnivanja ilegalnih partijskih organizacija, mjesto toga, ona i dalje živi u iluziji da će na upravu zemlje doći liberalniji ljudi, koji će dozvoliti legalno djelovanje Partije. Zato se u to vrijeme trudi na sve moguće i nemoguće načine da Partiju legalizuje.[3]

Atentat na ministra policije[uredi - уреди | uredi izvor]

Spomenik Aliji Alijagiću, atentatoru na ministra policije Milorada Draškovića.

Alija Alijagić iz Bijeljine je 1921. godine u Delnicama izvršio atentat na Milorada Draškovića, autora Obznane i ministra unutrašnjih poslova Kraljevine SHS. Suđenje za to delo je počelo 6. oktobra 1921, suoptuženi su Rodoljub Čolaković i još četvorica (Lopandić, Petrović, Marinković i Ivanović). Alijagić je osuđen na smrt i obešen 1922. godine. Pošto je njegov grob bio mesto okupljanja komunista, vlasti su ga 1925. ekshumirale i prenele u selo Turiju kod Bihaća.

Zakon o zaštiti države (1921)[uredi - уреди | uredi izvor]

Ubistvo ministra unutrašnjih poslova dovelo je do proglašenja Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi (redovno nazivan kraće: Zakon o zaštiti države) 2. kolovoza 1921. Odredbe Obznane pretvorene su sada u trajni zakon i još pooštrene.

Ove mjere državnog terora bile su uspješne i do tada uspješna i masovna partija je gotovo uništena. Pred izbore 1923. godine manje grupe onih koji su nastavili djelovanje organizirali su se pod imenom Nezavisna radnička partija, ali njihove su kandidature gotovo svuda bile onemogućene, a istaknuti kandidati nigdje nisu dobili dovoljan broj glasova za ulazak u parlament. Slijedeće je godine i NRP zabranjena po Zakonu o zaštiti države.

Opća enciklopedija JLZ, u doba kada su komunisti na vlasti, prikazuje to ovako: »Obznana je nanijela težak udarac daljnjem razvoju KPJ, koja ni organizacijski ni politički nije još bila pripremljena za prelaženje na ilegalan rad, ali je znatno pridonijela čišćenju partije od oportunističkih socijal-demokratskih elemenata«. Ideološkim riječnikom iskazana je činjenica: većina članova razočarala se i pasivizirala, a manji broj tvrdokornih, među kojima je bio i Josip Broz Tito, odlučili su se za nastavak rada u ilegali.

Primjena Zakona o zaštiti države protiv HRSS (1924)[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem 1924, Zakon o zaštiti države bio je primjenjen i na Hrvatsku republikansku seljačku stranku, zbog toga što je Stjepan Radić prilikom posjete Moskvi upisao stranku u Seljačku internacionalu koju su organizirali boljševici. Radić biva uhićen i nakon dva mjeseca u zatvoru pravi drastičan zaokret u politici stranke: pristaje na odricanje od republikanizma (stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka, HSS), priznaje monarhiju i Vidovdanski ustav. Tako je stranka ponovo legalizirana, a Radić čak postao član Vlade.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Jugoslavenski trockisti u Sovjetskom Savezu: Stanko Dragić
  2. Tekst Obznane ((sh))
  3. Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 154-166), Beograd, 1989.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Dedijer, Vladimir: Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Zagreb: Mladost i Spektar, Rijeka: Liburnija, 1980.
  • Hrvatski enciklopedijski rječnik
  • Opća enciklopedija JLZ
  • Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918-1988. Prva knjiga: Kraljevina Jugoslavija 1914-1941, Beograd: Nolit (godina izdanja nije navedena), str. 111. i dalje.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]