Pravopis srpskohrvatskog jezika

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Pravopis srpskohrvatskog jezika, pravopis koji se upotrebljava za pisanje srpskohrvatskog jezika, a uključuje zapisivanje pojedinim pismima, bilježenje glasova, glasovnih promjena i refleksa jata, upotrebu velikih i malih slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, pisanje riječi iz stranih jezika, kraćenje riječi, punktuaciju i dr. Budući da u njemu prevladava fonološki princip, tj. isti se glas (fonem) bilježi uvijek istim znakom (slovom, grafemom), odn. isti znak označuje uvijek isti glas, to je fonološki pravopis. Iako je u njemu fonološki princip dominantan, on se kombinira s morfonološkim principom, pa su dopuštena i pojedinačna i sistematska odstupanja.

Budući da je kodifikacija srpskohrvatskog jezika pluricentrična, postoje određene ortografske varijacije među pojedinim serbokroatofonim zemljama, ali i unutar njih samih, što je posljedica napora za promjenom određenih pravopisnih pravila koje su se pokazale više ili manje uspješnima.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi pravopis (slovopis) izdao je 1639. u Mlecima dubrovački dominikanac Rajmund Džamanjić (Raymund Giamagnik) pod naslovom Nauk za piisati dobro latinskiema slovima rieci yezika slovinskoga koyiemse Dubrovcani, i sva Dalmatia kakko vlasctitiem svoyiem yezikom sluzcij.[1]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]


Linguistics stub.png Nedovršeni članak Pravopis srpskohrvatskog jezika koji govori o lingvistici je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.