Ilirski pravopis

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, Budim, 1830.

ilirski pravopis, naziv za ortografski normativ kojeg su se jedno vreme pridržavali Ilirci.

U prvom broju Gajevog lista “Danica” date su dve pesme: jedna Rakovčeva, pisana kajkavskim dijalektom i kajkavskim pravopisom i druga Babukićeva, pisana štokavskim dijalektom i slavonskim pravopisom, kako su slavonski pisci pisali do tada. Time redakcija lista upoznaje čitaoce da postoje dva pravopisa, horvacki i ilirički, kojih će se ona dalje pridržavati, po želji pisaca koji šalju priloge “Danici”, bez ikakvih izmena.

Od desetog broja “Danice” Gaj uvodi novi, dijakritički, pravopis koji nadrednim znacima beleži glasove kojih nema u prvobitnom latinskom alfabetu. Uveden je niz “rogatih” slova od kojih se i danas koriste: č, ž i š. Nisu zaživela slova: ě (za stari jat) koje je nešto duže potrajalo, ň (za nj), (za lj), (za đ) i ğ (za ).

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Enciklopedijski leksikon, Mozaik znanja: Srpskohrvatski jezik, Interpres Beograd 1972.