Matija Antun Reljković

Izvor: Wikipedia
Matija Antun Relković
Matija antun reljković.jpg
Datum rođenja 6. siječnja 1732.
Davor, Hrvatska
Mesto rođenja 22. siječnja 1798.
Vinkovci, Hrvatska
Književni period Klasicizam

Matija Antun Relković (Reljković) (Davor, 6. siječnja 1732. - Vinkovci, 22. siječnja 1798.) bio je hrvatski[1][2] prosvjetiteljski prozaik.

Životopis[uredi - уреди]

Rodom Slavonac iz posavskog sela Davor (prije Svinjar), bio je sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u sedmogodišnjem ratu dok nije 1757. zarobljen od Prusa u Wroclawu (Breslauu), te je proveo zarobljeništvo u Frankfurtu na Odri. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot, vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, autora spjeva o "Satiru" koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak, no radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju "zarobljeničku lektiru"). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednoga plemića). Umro je u Vinkovcima. Po pisanju Ignjata Brlića sinu Andriji Torkvatu Brliću, trgovac iz Osijeka Joso Knežević je financijski pomagao Relkovića, Katančića i dr. (1849.g. pismo 113.)

Književno stvaralaštvo[uredi - уреди]

Relković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije Kačića najznačajniji srpski autor 18. stoljeća, čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično-prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica "Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih", 1795.), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima ("Nova slavonska i nimačka gramatika", 1867 - djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvarenje didaktični spjev, pučkoprosvjetnog karaktera "Satir iliti divlji čovik" (1762., prošireno izdanje 1779.) prožet duhom racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara. Otprilike u to vrijeme je preveo Pančatantru.

Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog 18. stoljeća našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi Francois Quesnay. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u "Satiru" ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju - i to je postigao. Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, "Satir" je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.

Serbski jezik Slavonaca[uredi - уреди]

U "Satiru" je za jezik Slavonaca napisao: "Naši stari jesu knjigu znali, serbski štili a serbski pisali." [3] Zagrebačke novine "Srbobran" su dokazale da je ovdje u pitanju falsifikat i da je prvo pisalo Naški stari a prepravljeno je u Vaški stari... što suštinski ne mijenja stvar jer se radi o Slavoncima i njihovom jeziku i pismu. Antun Radić je u svojim novinama "Dom" citirajući Reljkovića stavio ... kod dijela koji citira ovaj dio o srpskom jeziku Slavonaca (broj 12. 1900.g.).

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: