Ivan Mažuranić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ivan Mažuranić
Mažuranićev spomenik na zagrebačkom Zrinjevcu, rad Rudolfa Valdeca iz 1911.g.

Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. - Zagreb, 4. kolovoza 1890.) je bio hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar (prvi ban pučanin). Jedan od najuticajnijih pisaca ilirskog pokreta.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Najznačajnija je kreativna ličnost Hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban). Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Osnovnu školu pohađao je u Novom, gimnaziju u Rijeci, studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju. Po svršetku studija radio kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu.

Mažuranić je bio jedan od potpisnika bečkog književnog dogovora hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista 1850. godine kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku. Službuje u Saboru od 1861. godine, 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske 1858.-1872., bansku dužnost vršio je od 1873. - 1880. godine.

Književni i jezikoslovni rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko djelo. Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16-godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva “Osmana” (1844.), dug je i strm put; ali u trenutku kad se latio toga posla, on je taj put već svladao: i razjašnjenje metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, i vergilijanski ep s iskustvom koje iz njega proizlazi, a tiče se odnosa povijesti i poezije. U “Danici” je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi.

Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik: zajedno s Josipom Užarevićem, sastavio je djelo od 40.000 riječi u kojemu je, osim apsorpcije starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Smrt Smail-age Čengića”, koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju-ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli-vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Već u početnim stihovima pokazuje osobitu originalnost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji.

Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovom spjevu Smrt Smail-age Čengića.

Pjesme:

  • Primorac Danici (1835.);
  • Danici ilirskoj (1836.);
  • Vjekovi Ilirije (1838.);
  • Javor (1839.- 1840.);
  • Peru (1840.);
  • Iz dopune Osmana;
  • Pozdrav Vinodolu (1830.);

Poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]