Bogoslav Šulek

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bogoslav Šulek
Rječnik znanstvenoga nazivlja

Bogoslav Šulek (pravo ime Bohuslav Šulek) (Sobotište, 20. travnja 1816. – Zagreb, 30. studenoga 1895.), hrvatski jezikoslovac, povjesničar, publicist i leksikograf slovačkoga podrijetla.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Pučku školu pohađao u Sobotištu, evangelički licej u Požunu (Bratislava). Ne zaredivši se za pastora i ne mogavši poći na studij u Jenu, u studenome 1838. dolazi k bratu u Brod na Savi, uspostavlja vezu s Ljudevitom Gajem (1839.) i od jeseni iste godine u Zagrebu radi u tiskari Franje Župana.

U Gajevim izdanjima počinje surađivati 1841. Godine 1844/45. glavni je urednik ilegalnoga lista "Branislav" koji je tiskan u Beogradu. Od 1846. uređuje Gajeve "Novine Horvatske, Slavonske i Dalmatinske", od 1849. "Slavenski jug" a od 1850. "Jugoslavenske novine". U pedesetim godinama intenzivno djeluje kao pisac popularnih priručnika (na primjer Naputak za one, koji uče čitati, Početnica za djecu, Prirodopis za niže škole, Biljarstvo za višje gimnazije i druge). Istodobno radi na njemačko-hrvatskome rječniku. Pobijao je velikosrpska jezičnopolitička presizanja srpskoga jezikoslovca i folklorista Vuka Karadžića.

Godine 1856. u časopisu "Neven" izlazi ključni Šulekov članak "Srbi i Hrvati", na više od 30 stranica. Trijeznim se pristupom u kojemu je kombinirana povijest, književnost i filologija pobijaju velikosrpski stavovi koji atribuiraju svu štokavski napisanu književnost srpskomu jezičnomu korpusu. "Tko želi zanijekati egzistenciju jednomu narodu, taj treba da se dobro naoruža razlozima vođenim iz naravi stvari i svjedočanstvima vjere dostojnih povjesnika". Primorski pisci nazivaju svoj jezik hrvatskim, tvrdi Šulek te citira desetak i više djela u kojima se spominje u naslovu hrvatsko ime. Naprotiv, ne može se naći knjiga pisana glagoljicom ili latinicom u kojoj bi pisac svoj jezik zvao srpskim, pače i knjige pisane bosanskom ćirilicom zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim. Uostalom-kako bi ga hrvatski pisac i mogao nazvati srpskim, kada su u ono doba sve do najnovijega vremena Srbi pisali smjesom crkvenoga, ruskoga i srpskoga jezika, dok je štokavski jezik "sve do ovoga vijeka samo kod Hrvata cvatio".

Od 1858. do 1865. uređuje "Gospodarski list". Jedan je od pokretača "Pozora" (1867). Iznimno plodan publicist i popularizator znanosti. Godine 1868. izdaje svoje najpoznatije političko djelo "Naše pravice. Izbor zakonah, poveljah i spisah, znamenitih za državno pravo kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske od god. 1202 - 1868". Akademik JAZU i njezin tajnik od 1871. do smrti. U doktora znanosti promaknut 1867. na temelju disertacije o Ruđeru Boškoviću. Kad je 1861. hrvatski jezik, zamijenivši njemački, ponovno postao službenim, Šulek je predano radio na oblikovanju hrvatskoga stručnog i znanstvenog nazivlja, a nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868), i hrvatskoga vojnog (domobranskog) nazivlja.

Pristaša jezičnih načela zagrebačke filološke škole, naglašeno sklon jezičnomu čistunstvu, posuđenice je zamjenjivao tražeći rješenja u hrvatskim narječjima, posuđujući iz slavenskih jezika (najčešće iz slovačkoga i češkoga, ali i iz ruskoga i slovenskoga) te oblikovanjem novotvorenica. Tako je došao u sukob sa zagovornicima takozvanog čistoga narodnog jezika (hrvatskim vukovcima) koji su kritizirali njegove postupke a njegova leksička (nazivoslovna) rješenja porugljivo zvali "šulekizmi". Usprkos tomu u hrvatskome su se jeziku do danas zadržali brojni nazivi koje je oblikovao Šulek, tako da se bez pretjerivanja može reći da je hrvatsko nazivlje na području društvenih i prirodnih znanosti, tehnologije i urbane civilizacije nezamislivo bez njega. Zahvaljujući tomu, Šulek spada u najuži krug najutjecajnijih hrvatskih jezikoslovaca u povijesti.

Doprinos u stvaranju znanstvenog nazivlja[uredi - уреди | uredi izvor]

Dr. Bogoslav Šulek napisao je više znanstvenih djela, no možda se iz jezične perspektive najzanimljivijim čini njegovo popularno-znanstveno djelo "Prirodni zakonik za svakoga iliti popularna fizika", izdano u 3 knjige:

Ta su djela tiskana u razdoblju od 1873. do 1876. godine od strane društva sv. Jeronima u Zagrebu. Već na prvi pogled u tom se djelu može primijetiti velik dio riječi koje se danas smatraju iščezlim i u govornom i u pisanom smislu. Osim toga, Šulek u to djelo unosi vlastite riječi koje se odnose na stručne pojmove toga vremena. U tom se djelu, stoga, prožimaju Šulekova jezična domišljatost i riječi koje pripadaju starom leksiku. Šulek je usto mislio i na čitatelje te svoju knjigu približio i neukom pučanstvu, pišući jednostavnim i nepretencioznim stilom. U svome djelu vrlo praktične stvari koje se dotiču fizikalnih zakona objašnjava koristeći svoje novoskovane riječi. Izlažući umjerstvo (statiku) i kretstvo (dinamiku) objašnjava zašto se kola natovarena sijenom prevrću na stazi kojom prazna bez problema prolaze i daje niz drugih praktičnih rješenja vezanih uz sporednik tj. paralelogram sila. Šulek je u to vrijeme također bio zagovornik industrijske modernizacije i razvitka, stoga u opširnom poglavlju o strojstvu (strojarstvu) objašnjava rad parnih strojeva, tada rijetke i prilično nove pojave. Kada su se u to vrijeme u Austro-Ugarskoj tek uvodile mjerne jedinice, Šulek je imao odgovor i na to. U njegovim su djelima mjer, stor i tez zamjenjivali današnji metar, ar i gram. Svoj je jezični opus crpio iz tvorbenih mogućnosti slavenskih jezika u koje je uvijek polagao naročito povjerenje za pronalaženje najboljeg jezičnog rješenja. Njegova se nazivlja (ne samo znanstvena) i dan-danas naširoko koriste. Primjerice, zahvaljujući Šuleku imamo obujam (volumen), zračenje (radijaciju), ozračje (atmosfera), kovine (metali), slitine (legure), toplomjer (termometar), tlakomjer (barometar), sredstvo (medij), dalekozor (teleskop)... Neke se njegove riječi nisu ukorijenile, no neke se ponovno uvode u pisanu riječ i možda jednoga dana opet zažive, poput riječi sitnozor za mikroskop koja je osmišljena po grčkom uzorku slično kao i dalekozor. Među tim riječima su i svjetlopis (fotografija), koji je koristio i sami Tin Ujević, stisljivost (kompresibilnost), raspružljivost (ekspanzivnost), suonitost (kohezija), prionitost (adhezija), bugačljivost (kapilarnost), vlasatice (kapilare), pružnost (elastičnost), rastegljivost (plastičnost), skrljivost (apsorpcija tj. upijanje)... Dok se među pridjeve ubrajaju i jamast (konkavan), bokat (konveksan), prozračan (translucentan), itd. No, Bogoslav Šulek je možda najpoznatiji po svome prevođenju naziva kemijskih elemenata i drugih srodnih pojmova. U tom je segmentu u hrvatski uveo kisik, vodik i ugljik, a izmislio je i razne druge nazive kao što su: solik (klor), jedik (fluor), smrdik (brom), litik (litij), lužik (kalij), sodik (natrij), svjetlik (fosfor), vapnik (kalcij), težik (barij), glinik (aluminij). Za tvari je, primjerice, pisao da po svojoj nakupitosti (agregaciji) mogu biti krutci (krutine), tiječi (tekućine) i uzdušine (plinovi). U svakom slučaju, Bogoslav Šulek je imao veliki utjecaj na stvaranje i prihvaćanje novih nazivlja koja bjehu u duhu hrvatskog jezika.

Važnija djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • "Deutsch-kroatisches Worterbuch - Njemačko-ilirski rječnik", I. - II. (Zagreb, 1860.)
  • "Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja", I. - II. (Zagreb, 1874./75.; pretisak: Zagreb, 1995.)
  • "Jugoslavenski imenik bilja", (Zagreb, 1879.)

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]