Benjamin Franklin
Benjamin Franklin
| |
 Jean-Baptiste Greuze: Portret Franklina 1777. godine | |
| Na dužnosti 18. oktobar 1785. – 1. decembar 1788. | |
| Prethodnik | John Dickinson |
| Nasljednik | Thomas Mifflin |
| Na dužnosti 1765 – 1765 | |
| Prethodnik | Isaac Norris |
| Nasljednik | Isaac Norris |
| Na dužnosti 1778. – 1785. | |
| Imenovan od | Kongresa Konfederacije |
| Prethodnik | Nova služba |
| Nasljednik | Thomas Jefferson |
| Na dužnosti 1782 – 1783 | |
| Imenovan od | Kongresa Konfederacije |
| Prethodnik | Nova služba |
| Nasljednik | Jonathan Russell |
| Rođen/a | 17. januar 1706. Boston, Massachusetts |
| Umro/la | 17. april 1790. (dob: 84) Philadelphia, Pennsylvania |
| Državljanstvo | United States |
| Politička stranka | None |
| Suprug/a | Deborah Read |
| Profesija | naučnik piac političar |
| Potpis | 
|
Benjamin Franklin (Boston, 17. siječnja 1706. - Philadelphia, 17. travnja 1790.), američki državnik, filozof, izumitelj, fizičar, ekonomist i pisac
Franklin prvi utvrđuje identičnost munje s elektricitetom, postavlja novu teoriju elektriciteta, dokazujući postojanje pozitivnog i negativnog elektriciteta, otkriva tijek i karakteristike Golfske struje, te pronalazi gromobran, što mu pronosi ime cijelim svijetom. Godine 1775. postaje član američkog kongresa i jedan od autora "Deklaracije neovisnosti".
U Philadelphiji je osnovao prvu javnu knjižnicu uopće, izdavao je novine i tiskao knjige. Kao diplomatski predstavnik u Francuskoj od 1776. do 1785., koristeći se svojim osobnim ugledom i popularnošću, učinio je goleme usluge Sjedinjenim državama u njezinom ratu za nezavisnost. Vrativši se u Ameriku, Franklin sudjeluje u stvaranju američkog ustava 1787., a posljednjih godina života objavljuje niz članaka u korist ukidanja ropstva. Učenjak, neumoran borac za slobodu čovjeka, diplomat, vjerujući u djelotvornost razuma pri rješavanju ljudskih pitanja, Franklin je personifikacija i simbol svoga prosvjetiteljskog vijeka. U pismu 7. prosinca 1778. Ruđer Bošković napominje: "prekjučer sam se našao u Versaillesu na ručku kod gospodina grofa Vergennesa sa slavnim doktorom Franklinom, izaslanikom Ujedinjene Amerike, kojega već od prije poznajem". Dakle, Bošković je na francuskom dvoru sreo Benjamina Franklina, koji je tada obnašao dužnost veleposlanika SAD-a u Parizu (1776.-1785.). Međutim, Bošković navodi da je Franklina upoznao puno ranije, misleći pritom na njihov susret u Londonu 1760. Dok je gotovo prije dva desetljeća iz londonskog razdoblja Bošković s Franklinom razgovarao o teoriji elektriciteta, dotle su u njihovom versajskom susretu prevladavale političke teme.
Bošković je zapravo tijekom tog susreta prisustvovao razgovoru saveznika u ratu za neovisnost SAD-a. Naime, izgubivši tijekom Sedmogodišnjeg rata posjede u Sjevernoj Americi, Francuska je spremno podržala pobunu američkih kolonija, što će ishodovati Pariškim mirom iz 1783., kojim će Velika Britanija priznati SAD.
Godinu dana nakon susreta s Franklinom u Versaillesu Bošković će u "Posvetnoj poslanici najmoćnijem francuskom kralju Luju XVI." djela De solis ac lunae defectibus (1779.) napisati...
S koje se strane, međutim, Amerika pruža u kraje Arktičke, ondje u rat za slobodu srljahu lijepu Nedavno tlačeni puci. A ti im zazvan i žuđen Trčiš u pomoć. I hiti na zapovijed beskrajnim morem Brodovlje oružja puno i ljudi. I slobodna kliče Sad Filadelfija. Čete u bezglavu bježahu trku Dušmanske. Slobodna već se delavarska otvara rijeka Širom i građane svoje do glavnog sprovodi grada; Zdanje se novog carstva u punoj sigurnosti diže.
U pjesničkom obliku Bošković slavi potporu kralja Luja XVI. američkim težnjama za neovisnošću te se osvrće na konkretnu tadašnju intervenciju francuske ratne flote pod zapovjedništvom admirala d'Estaigna. Međutim, čini se kao da u posljednjem stihu Bošković nadilazi trenutačni vanjskopolitički okvir, te u posveti Luju XVI., kralju starog poretka (ancien regime), najavljuje novo carstvo (Imperiique novi) s onu stranu Atlantika.
Kako bi ilustrirao vanjskopolitičku podršku kralja Luja XVI. slobodarskim težnjama drugih naroda, Bošković odmah nakon američkog primjera navodi kraljevu potporu maloj Dubrovačkoj Republici...
Tvoja pronicljiva briga, međutim, ne pomaže samo Velikim narodima: ti sitan ne prezireš pijesak. Moja je očinska zemlja na jadranskom žalu, doduše, Tijesna, al sredstvima možna i starim diči se plemstvom, Prodornim umovima, odiskona trajnom slobodom I trgovinom se po moru bavi golemu. Tebi se utječemo, a ti nas dobrostivo primaš. S tako malima nove, ti veliki, saveze sklapaš, Saveze s kojih sam stalno sve više privržen tebi.
Da je tim stihovima Bošković želio zahvaliti kralju Luju XVI. za unaprjeđenje francusko-dubrovačkih odnosa iz 1776. svjedoči njegov komentar: "Ugovor između Luja XVI. i Dubrovnika, moje domovine; pohvala tomu gradu".
Citati[uredi - уреди | uredi izvor]
- Vrijeme je novac.
