Pierre-Simon Laplace

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Pierre-Simon, marquis de Laplace
Pierre-Simon Laplace.jpg
Rođenje 23. april 1749.
Beaumont-en-Auge, Normandija, Francuska
Smrt 5. mart 1827. (dob: 77)
Pariz, Francuska
Prebivalište Francuska
Narodnost Frencuz
Polje astronomija
matematika
Institucija École Militaire (1769-1776)
Alma mater Univerzitet u Caenu
Istaknuti studenti Simeon Denis Poisson
Poznat po Rad u nebeskoj mehanici
Laplaceova jednačina
Laplaceov operator
Laplaceova transformacija
Laplaceova raspodjela
Laplaceov demon
Laplaceovo proširenje
Young–Laplaceova jednačina
Laplace–Runge–Lenzov vektor
Dvostrana Laplaceova transformacija
Laplaceov zakon
Laplace–Stieltjeseva transformacija
Laplaceov broj
Laplaceova granica
De Moivre–Laplaceov teorem
Laplaceova invarijanta
Log-Laplaceova raspodjela
Laplaceov princip

Pierre-Simon, markiz od Laplacea (23.3. 1749. - 5.3. 1827.) je francuski matematičar i astronom poznat po tome što je cjelokupni doprinos svih svojih prethodnika na polju matematičke astronomije sažeo u kapitalno djelo Nebeska mehanika. Poznat je i kao tvorac matematičke fizike i Laplaceovih jednadžbi. Smatra se jednim od najuticajnih naučnika u historiji.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Laplace je rođen u mjestu Beaumont-en-Auge, Normandija, Francuska 23. ožujka 1749. godine. Dugovao je svoju naobrazbu zanimanju svojih bogatijih susjeda koji su uočili njegove sposobnosti. O njegovoj ranoj mladosti zna se u biti vrlo malo, no zna se da 1765. godine kreće u Školu vojvode od Orleansa u Beaumontu i kasnije na studij teologije u Caenu gdje studira pet godina.

Na studiju se našao pod pokroviteljstvom dvojice učitelja matematike (Christophe Gadbled i Pierre Le Canu) koji su pobudili zanimanje za matematiku. Laplace nikada nije diplomirao teologiju, no u Pariz se uputio s preporukama za tada, već poznatog matematičara Jean le Rond d'Alemberta.

Prema zapisima koji su ostali iz tog vremena, d'Alembert ga je primio ne s prevelikim entuzijazmom i riješio ga se dajući mu debelu matematičku knjigu uz napomenu da se vrati kada je bude pročitao. Kada se Laplace vratio nekoliko dana kasnije, d'Alembert nije mogao vjerovati da je Laplace pročitao i shvatio knjigu. No, ispitujući ga shvatio je da je Laplace zaista pročitao i shvatio knjigu i od tog trenutka uzeo ga je po svoje okrilje. Prema drugoj priči Laplace je preko noći riješio problem za koji mu je d'Alembert dao tjedan dana da ga riješi i nakon toga slijedeće noći je riješio još teži problem. D'Alembert je bio impresioniran i preporučio ga za mjesto predavača na École Militaire.

Sa sigurnim prihodom i ne previše zahtjevnim predavanjima, Laplace se sada mogao posvetiti originalnim istraživanjima i u slijedećih 17 godina, otprilike od 1771. do 1787. godine, napisao je većinu svojih radova iz područja astronomije. U kasnim tridesetima zasnovao je obitelj te imao dvoje djece. U vrijeme restauracije vlasti Bourbona nagrađen je titulom marquisa. Umro je u Parizu 5. ožujka 1827. godine.

Radovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Premda je objavom svojih ranih radova otpočeo još 1771. godine uglavnom na temu diferencijalnih jednadžbi, već je tada počeo razmišljati o pojmovima kao što su vjerojatnost i statistika. Paralelno s radom na području matematike sistematski je radio na pitanjima iz gibanja nebeskih tijela te stabilnosti sunčeva sustava. Razmatrajući zapaženu nestabilnost Jupitera i Saturna prvi je istražio i objavio mogućnost da zakon gravitacije ne djeluje trenutno, zakoračivši na taj način intelektualno više od stotinu godina u budućnost. Razvio je i hipotezu nastanka sunčeva sustava i predvidio da su planeti udaljeniji od središta sustava stariji od onih bliže suncu. Laplace je, štoviše, došao vrlo blizu i do koncepta pojma crne rupe. Ukazao je da negdje može biti toliko masivna zvijezda čija je gravitacija toliko jaka da čak niti svjetlo ne može pobjeći s njene površine. Nagađao je i da neke maglice nisu dio galaksije Mliječni put, već da su i same galaksije.

Značajni su i njegovi radovi na uvođenju ideje skalarnog potencijala, skalarne funkcije koja opisuje ponašanje vektora te je operator iz tog područja nazvan Laplasov operator ili Laplasijan. Pojam potencijala se pojavljuje ne samo u gravitaciji, već i u dinamici fluida, elektromagnetizmu i drugim područjima. Štoviše i drugi pojmovi iz fizike i matematike nose njegovo ime, spomenimo samo Laplaceov broj, Young–Laplaceovu jednadžbu, Laplaceov limes, Laplaceovu jednadžbu, Laplaceov princip ili Laplaceovu distribuciju.

Premda je poduzeo mnoga istraživanja na području fizike (površinska napetost, adijabatski procesi pri kompresiji zraka,.. itd), tema njegovih radova bilo je i područje vjerojatnosti gdje je, između ostaloga, u svome radu Essai philosophique sur les probabilités (1814.) postavio matematičke principe vjerojatnosti zasnovane na vjerojatnosti mogućih ishoda događaja.

Slijedeći radove Eulera i Lagrangea poduzeo je ključni korak upotrijebivši integralnu transformaciju (Laplaceova transformacija) u namjeri da cijelu integralno-diferencijalnu jednadžbu riješi u transformiranom području, postupak koji se pokazalo daleko lakšim od rješavanja originalne integralno-diferencijalne jednadžbe u originalnom obliku. Laplaceova transformacija možda je u širim krugovima njegov najpoznatiji rad koji je našao brojene primjene i to naročito u analizi linearnih dinamičkih sustava, poglavito električnih mreža i krugova.

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvornici[uredi - уреди | uredi izvor]

Engleski prijevodi[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]