Fotoelektrični efekt

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Prikaz fotoelektričnog efekta - koji ilustrira emisuju elektrona sa površine metala osvjetljenog elektromagnetnim zračenjem

Fotoelektrični efekt ili fotoefekt je fizikalna pojava kod koje djelovanjem elektromagnetnog zračenja dovoljno kratke valne duljine (npr. u vidljivom ili ultraljubičastom području spektra) dolazi do izbijanja elektrona iz obasjanog materijala (obično kovine). Zračenja veće valne duljine od granične, ne izbijaju elektrone, jer tad elektroni ne mogu dobiti dovoljno energije za kidanje veze s atomom. U pojedinim slučajevima se ti izbačeni elektroni nazivaju “fotoelektroni”.[1] [2]

Tu pojavu prvi je uočio Heinrich Herz 1887., on je otkrio da je fotoefekt uočljiviji ukoliko su elektrode osvjetljene UV zračenjem, jer tad lakše stvaraju iskru.

Heinrich Rudolf Hertz

Za fotoefekt potrebni su fotoni energije od nekoliko elektronvolti do preko 1 MeV i kemijski elementi visokog atomskog broja. Proučavanje fotoefekta je dovelo do važnog otkrića kvantne prirode svjetlosti i elektrona, te do ideje dualizma, ili dvostruke prirode vala i čestice. Osim toga, došlo se do novih pojmova, kao što je fotoprovodljivost, fotootpornost, fotovoltažni efekt i fotoelektrokemijski efekt.

Način rada[uredi - уреди | uredi izvor]

Fotoni svjetla imaju točno određenu količinu energije, koja određuje frekvenciju svjetlosti. Ukoliko neki elektron u materijalu upije energiju fotona, pa njegova energija bude veća od izlaznog rada materijala(energija vezanja elektrona za atom ili molekulu), onda elektron bude izbačen iz materijala. Ako je energija ulaznog fotona svjetlosti mala, tada elektron neće imati dovoljno energije da napusti materijal. Ukoliko povećavamo intenzitet energije ulazne svjetlosti, povećati će se i broj izbačenih elektrona, ali se neće povećati energija pojedinog elektrona. To znači, da energija izbačenih elektrona ne ovisi o intenzitetu svjetlosti, već samo o frekvenciji ulaznih fotona. To je u stvari međudjelovanje ulaznih fotona i izbačenih elektrona.

Kada elektron upije energiju fotona, jedan dio energije se troši na oslobađanje elektrona iz materijala, a drugi dio energije daje kinetičku energiju elektronu.

Rezultati pokusa[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Za određeni metal i frekvenciju ulazne svjetlosti, kinetička energija izbačenog elektrona je direktno proporcionalna sa intenzitetom ulazne svjetlosti
  • Za određeni metal, postoji određena frekvencija ulazne svjetlosti, ispod koje elektroni ne mogu biti izbačeni, i ta se frekvencija naziva granična frekvencija.
  • Za određeni metal i sa određenim izlaznim radom materijala, povećanjem intenziteta ulazne svjetlosti, povećava se i veličina električne struje, iako napon zaustavljanja ostaje isti.
  • Za određeni metal i sa određenim izlaznim radom materijala, povećanjem frekvencije ulazne svjetlosti, povećava se maksimalna kinetička energija kojom su elektroni izbačeni, ali jačina električne struje ostaje ista, dok se povećava napon zaustavljanja.
  • Iznad granične frekvencije, maksimalna kinetička energija kojom su elektroni izbačeni ovisi o frekvenciji ulazne svjetlosti, ali ne ovisi o intenzitetu ulazne svjetlosti (ukoliko nije prevelik)
  • Zaostajanje između ulazne svjetlosti i emisije elektrona je vrlo malo, oko 10−9 sekundi

Einsteinova jednadžba[uredi - уреди | uredi izvor]

Grafikon s prikazom zavisnosti kinetičke energije elektrona Ek o frekvenciji ulazne svjetlosti f

Zavisnost najveće moguće kinetičke energije elektrona Ek o frekvenciji ulazne svjetlosti f daje Einsteinova jednadžba:

gdje je h - Planckova konstanta, f0 - granična frekvencija zavisna o materijalu, f – frekvencija ulazne svjetlosti, a hf0 - jednako izlaznom radu materijala W0. Budući da kinetička energija elektrona mora biti pozitivna, to znači da i frekvencija ulazne svjetlosti, mora biti veća od granične frekvencije f0, da bi se fotoefekt uopće pojavio. [3]

Albert Einstein je za objašnjenje ovog efekta 1921. dobio Nobelovu nagradu za fiziku.

Napon zaustavljanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Druga karakteristika efekta je vezana za kretanje električnih napona koji napuštaju metalnu ploču. To kretanje se može zaustaviti ako se električni naponi koče vanjskim električnim poljem. Pokusi su ukazivali da veličina napona kočenja uopće ne zavisi o intenzitetu svjetlosti, već samo o njenoj valnoj dužini. To se također nije moglo objasniti teorijom o svjetlosti kao valu: ona je predviđala da će sa povećanjem intenziteta rasti napon kočenja koji neće zavisiti o valnoj duljini.

Ako je m masa elektrona i vmax je maksimalna brzina izbačenih elektrona, onda vrijedi:

Gornja jednadžba pokazuje da maksimalna brzina emitiranih elektrona ne zavisi o intenzitetu ulazne svjetlosti. Gornju jednadžbu možemo pisati:

V0 - napon zaustavljanja zavisi linijski sa frekvencijom ulaznog svjetla.

Historija otkrića[uredi - уреди | uredi izvor]

Kad je površina nekog materijala izložena elektromagnetskom zračenju iznad izvjesne granične frekvencije, a ona je; vidljiva svjetlost za alkalijske metale, UV zračenje za ostale metale i ekstremno UV zračenje za nemetale, taj materijal upija zračenje i izbacuje elektrone. Tu pojavu je prvi je zabilježio Herz 1887., a kasnije je ispitivao Lenard 1900.

Ultraljubičasto zračenje može se dobiti elektrolučnom svjetiljkom, ili paljenjem magnezija, ili iskrenjem između elektroda cinka ili kadmija. sunčeva svjetlost nije baš bogata UV zrakama, jer ih upija ionosfera i ne dovodi do pojave fotoefekta kao elektrolučna svjetiljka. [4] [5]

19. vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

  • 1839. Alexandre Becquerel je otkrio fotovoltažni efekt dok je proučavao utjecaj svjetla na elektrode u elektrolitu. Iako to nije fotoefekt, ipak postoji jaka veza između svjetla i električnih karakteristika materijala. 1873. Willoughby Smith je otkrio fotoinduktivitet selenija, dok je ispitivao telegrafske kablove za podmornice. [6]
  • 1887. Heinrich Hertz je uočio fotoefekt dok je slao i primao elektromagnetske valove. Njegov prijemnik je imao zavojnicu sa razmakom za iskrenje. Kada je prijemnik spremio u kutiju, primjetio je da se iskrenje smanjilo, dok bi se na svjetlu pojačalo. [7]
  • Između 1888. - 1891., Aleksandar Stoletov je usavršio opremu za generiranje fotoefekta i detaljno proučavao pojavu.

Stoletova aparatura sastojala se od dvije elektrode - katode (izrađene od ispitivanog materijala) i anode smještene u vakuumsku cijev, koja je priključena na [[Baterija|bateriju, tako da se potenciometrom može mijenjati ne samo vrijednost, nego i napon koji se dovodi. Kada se katoda osvijetli monokromatskom svijetlošću (kroz kvarcni prozor), iz nje se izbijaju elektroni, koji se zatim održavanjem napona ubrzavaju do anode, tad se javlja fotoelektrična struja koja se mjeri miliampermetrom. Osvjetljavajući katodu svjetlošću različitih valnih dužina (tj. različitih frekvencija), Stoletov je utvrdio slijedeće zakonitosti:

  1. Da najefikasnije djelovanje ima UV zračenje;
  2. Da pod djelovanjem svijetlosti materijal gubi samo negativni električni naboj - elektrone (koje je tek 1903. godine Thomson imenovao kao posebne čestice);
  3. Da je jakost struje koja se javlja kod osvjetljavanja katode direktno proporcionalna intenzitetu ulazne svjetlosti.

Na osnovu ovih rezultata, Stolev je kreirao prvu solarnu ćeliju. [8]

Način rada kutne fotoelektronske spektroskopije

20. vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

  • 1900. Philipp Lenard je otkrio da može ionizirati plinove sa ultraljubičastom svjetlosti. 1902. Lenard je otkrio da se ionizacija plinova povećava ako ga ozrači sa ultraljubičastom svjetlosti veće frekvencije, što nije bilo u skladu sa Maxwellovom valnom teorijom svjetlosti, koja je predviđala da će se energija povećavati sa intenzitetom zračenja.
  • 1905. Albert Einstein uspio je objasniti fotoefekt uvodeći točno određene količine energije ili kvant svjetlosti, koji je kasnije nazvan foton. Na osnovu Planckovog zakona, zaključio je da bi iznos kvanta svjetlosti trebao biti proporcionalan sa frekvencijom svjetlosti i pomnožen sa konstantom, koja se pokusima dobila kao Planckova konstanta. Do fotoefekta je dolazilo samo ako se prešla određena granična frekvencija. Za te rezultate Einstein je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1921. [10]

Primjena[uredi - уреди | uredi izvor]

Fotomultiplikator[uredi - уреди | uredi izvor]

Uređaj za noćno gledanje
Fotootpornik

Fotomultiplikator je vrlo osjetljivi detektor u području vidljivog, ultraljubičastog i bliskog infracrvenog zračenja. Električni signal koji nastaje na fotosjetljivom sloju pojačava se do 100 milijuna puta, što omogućava registriranje pojedinačnih fotona. Zahvaljujući svojim karakteristikama još uvijek se koristi u fizici, astronomiji, medicini i filmskoj tehnici (telekino), iako je u nekim primjenama zamijenjen s poluvodičkim elementima kao što je lavinska fotodioda.

Elektroskop sa zlatnim listom[uredi - уреди | uredi izvor]

Elektroskop sa zlatnim listom

Elektroskop sa zlatnim listom se koristi za otkrivanje statičkog elektriciteta. Ukoliko se glava elektroskopa naelektrelizira, onda se zlatni list odmakne od metalne šipke, budući da imaju isti električni napon. Elektroskop se može iskoristiti za ispitivanje fotoefekta. Ukoliko glavu elektroskopa osvijetlimo sa ultraljubičastom svjetlošću, doći će do izbijanja elektrona i zlatni listić će se približiti metalnoj šipki. Ovaj pokus je bitan za određivanje granične frekvencije ulazne svjetlosti kod fotoefekta. [11]

Fotoelektronska spektroskopija[uredi - уреди | uredi izvor]

Fotoelektronska spektroskopija nije klasična spektroskopija jer ne promatra elektromagnetsko zračenje koje je molekula apsorbirala ili emitirala, već promatra elektrone koje je molekula ispustila uslijed djelovanja elektromagnetskog zračenja. Kako elekromagnetsko zračenje mora imati dovoljnu energiju za ionizaciju molekule, koristi se vakuumsko ultraljubičasto zračenje. Zračenje mora biti monokromatsko. Rjeđe se koristi i rendgensko zračenje. Vakuumsko ultraljubičasto zračenje ima dovoljnu energiju za ionizaciju valentnih elektrona, pa se primjenom tog zračenja, mogu vidjeti samo ionizacije valentnih elektrona te odrediti energije njihovih orbitala. Primjenom rendgenskog zračenja, mogu se ionizirati i sržni elektroni. Primjenom rendgenskog zračenja ne može se postići razlučivanje, kao primjenom vakuumskog ultraljubičastog zračenja. Kako elektroni utječu jedni na druge, energije sržnih elektrona u manjoj mjeri ovise i o vanjskim elektronima, a tako i o elektronskom okruženju atoma. Na taj način je moguće analizirati strukture molekula. Fotoelektronska spektroskopija koja koristi rendgensko zračenje, naziva se i ESCA (engl. Electron Spectroscopy for Chemical Analysis). Fotoelektronska spektroskopija se zasniva na fotoelektričnom efektu. Energija elektrona, izbačenog iz molekule je jednaka energiji elektromagnetskog zračenja, umanjenoj za energiju vezanja elektrona koji je izbačen, te energija vibracije i rotacije molekule. U fotoelektronskom spektru se vide energije elektrona, a ako spektar ima dovoljno veliko razlučivanje, moguće je vidjeti i vibracijsku strukturu. [12] [13]

Svemirske letjelice[uredi - уреди | uredi izvor]

Fotoefekt uzrokuje da se plohe kod svemirske letjelice, koja su izložene Sunčevom zračenju, pozitivno nabiju. To može biti i do 10-tak volti. Problem je što je druga strana letjelice obično negativno nabijena (nekoliko tisuća volti) zbog prisutne plazme, pa dolazi do pojave električne struje, koja može oštetiti neke električne dijelove. [14]

Mjesečeva prašina[uredi - уреди | uredi izvor]

Sunčeve zrake udaraju prašinu na mjesecu, koja postaje električni nabijena, zbog fotoefekta. Uslijed toga čestice prašine se međusobno odbijaju, podižu iznad površine elektrostatskim lebdjenjem. Ta pojava izgleda kao “atmosferska prašina” ili blijeda izmaglica. Najmanje čestice mogu biti izbačene i do kilometar u visinu. Prvi puta je snimljena 60-tih godina 20-tog stoljeća sa svemirskih sondi iz programa "Surveyor". [15] [16]

Uređaji za noćno gledanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Fotoni koji udaraju u tanki film alkalijskih metala ili poluvodičkog materijala, kao što je galij arsenid u cijevi za pojačavanje slike, mogu izbaciti elektrone zbog fotoefekta. Zatim se elektroni ubrzavaju sa električnim poljem, do ekrana sa fosfornim slojem, pretvarajući elektrone nazad u fotone, koji stvaraju pojačanu sliku u uređajima za noćno gledanje.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Physics for Scientists & Engineers" Serway Raymond A., 1990., Saunders, [1]
  2. Sears Francis W., Mark W. Zemansky and Hugh D. Young (1983):, University Physics, Sixth Edition, Addison-Wesley, pp. 843-4
  3. Fromhold A.T.: "Quantum mechanics for applied physics and engineering", Courier Dover Publications, 1991., [2]
  4. G. C. Schmidt, Wied. Ann. Uiv. p. 708, 1898.
  5. O. Knoblauch, Zeit.J. Physikalisclte Chemie, xxix. p. 527, 1899.
  6. [3] Smith, W., (1873) "Effect of Light on Selenium during the passage of an Electric Current", Nature, 1873-02-20, str.303.
  7. "Report of the Board of Regents By Smithsonian Institution", Smithsonian Institution. [4]
  8. A. Stoletow, 1890., Journal de Physique
  9. The International year book. (1900). New York: Dodd, Mead & Company. Page 659.
  10. Willis E. Lamb, Willis Lamb, Scully Marlan O.: "The photoelectric effect without photons" [5] 1968.
  11. K. A. Tsokos, Cambridge Physics for the IB Diploma, Cambridge University Press
  12. "Photoelectron Spectroscopy Principles and Applications" Stefan Hüfner. Springer, 3rd edition, 2003.
  13. "Solid-State Photoelectron Spectroscopy with Synchrotron Radiation" John H. Weaver, Giorgio Margaritondo. "Science 12" 1979.
  14. [6] "Spacecraft charging"
  15. [7] Bell Trudy E., "Moon fountains", FirstScience.com, 2001.
  16. [8] "Dust gets a charge in a vacuum"