Štokavski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
srpskohrvatske standardne varijante,
dijalekti i govori
policentrični srpskohrvatski standardni jezik
usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti
srpska varijanta · hrvatska varijanta ·
bosanska varijanta · crnogorska varijanta
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · jekavski)
torlački (našinski) · užički
romanosrpski · bunjevački
gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski
slavenosrpski
p  r  u
Karta štokavskih poddijalekata (legenda karte na engleskom)
Raspored štokavskih poddijalekata prije migracija iz 16. stoljeća.

Štokavski (štokavština, štokavica), jedna od četiriju dijalektalnih grupa srpskohrvatskoga jezika, nazvana po upitnoj zamjenici što. Štokavski je u 19. stoljeću odabran za nadregionalni jezik koji natkriljuje druge dijalekte i sociolekte. Time je postao standardni jezik. Poznat je pod nazivom srpskohrvatski.[1][2][3]

Na dijalektalnoj razini štokavski je dio južnoslavenskog dijalektalnog kontinuuma koji se prostire od slovensko-austrijske do bugarsko-grčke granice.[4][5][6] Karakteristično za kontinuum je da se dijalekti postepeno pretapaju jedan u drugi. Zato je neosnovano govoriti o nekakvom dijasistemu koji bi isključivao Sloveniju, Makedoniju i Bugarsku.[7]

Međutim, postoji pokušaj izbjegavanja govorenja o srpskohrvatskom kao standardnom jeziku uvođenjem izraza "srednjojužnoslavenski dijasistem", čime bi se htjelo reći da govornike povezuju dijalekti a ne standardni jezik. Međutim, takav pristup nije održiv jer govornici srpskohrvatskog (Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci) mogu međusobno tečno komunicirati samo na standardnom jeziku, dok ako se prebace na dijalekte, npr. tako da jedan govori čakavski a drugi torlački, tada nastaju problemi u komunikaciji zbog otežane razumljivosti.[8]

Štokavski se sastoji od sedam poddijalekata i više mikrodijalekata ili tipova govora.

  • Štokavski dijalekti:
    • Zapadnoštokavska grupa:
      • slavonski (ne novoštokavski ikavsko/ekavsko/ijekavski) (Ovim dijalektom govore samo Hrvati).
      • zapadni (ili bosansko-dalmatinski) (novoštokavski ikavski) (Ovim dijalektom govore većinom Hrvati i nešto Bošnjaci u zapadnoj polovini Bosne i Hercegovine).
      • istočnobosanski (ne novoštokavski ijekavski) (Ovim dijalektom govore većinom Bošnjaci i manje Hrvati u centralnoj i severnoj Bosni).
    • Centralni ili istočno-zapadni:
      • istočnohercegovački (ili hercegovačko-krajiški) (novoštokavski ijekavski), (Različitim varijantama ovog dijalekta govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci).
    • Istočnoštokavska grupa:
      • kosovsko-resavski (ne novoštokavski ekavski) (Ovim dijalektom govore samo Srbi)
      • šumadijsko-vojvođanski (novoštokavski ekavski) (Ovim dijalektom govore većinom Srbi i nešto malo Hrvati u Sremu)
      • zetsko-južnosandžački (ne novoštokavski ijekavski) (Ovim dijalektom govore većinom Crnogorci i znatno Bošnjaci u Sandžaku).

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Laškova, Lili (2001) (bugarski). Sărbo-hărvatska gramatika [Srpskohrvatska gramatika]. Sofija: Emas. str. 30. OCLC 635194865. 
  2. Blum, Daniel (2002) (njemački). Sprache und Politik: Sprachpolitik und Sprachnationalismus in der Republik Indien und dem sozialistischen Jugoslawien (1945-1991) [Jezik i politika: jezična politika i jezični nacionalizam u Indiji i socijalističkoj Jugoslaviji (1945-1991)]. Beiträge zur Südasienforschung ; vol. 192. Würzburg: Ergon. str. 134. ISBN 3-89913-253-X. OCLC 51961066. 
  3. Merk, Hening (2008). "Neka pragmatična zapažanja o postojanju srpskohrvatskog jezika". u: Ostojić, Branislav. Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. str. 295. ISBN 978-86-7215-207-4.  (COBISS-CG).
  4. Friedman, Victor (1999) (engleski). Linguistic emblems and emblematic languages: on language as flag in the Balkans [Jezični simboli i simbolični jezici: jezik kao zastava na Balkanu]. Kenneth E. Naylor memorial lecture series in South Slavic linguistics ; vol. 1. Columbus, Ohio: Ohio State University, Dept. of Slavic and East European Languages and Literatures. str. 8. OCLC 46734277. 
  5. Kristophson, Jürgen (2000). "Vom Widersinn der Dialektologie: Gedanken zum Štokavischen" [O kontradikcijama dijalektologije: razmišljanja o štokavskom]. Zeitschrift für Balkanologie (in njemački) 36 (2): 180. ISSN 0044-2356. 
  6. Alexander, Ronelle (2000). In honor of diversity: the linguistic resources of the Balkans [U čast raznovrsnosti: jezični resursi Balkana]. Kenneth E. Naylor memorial lecture series in South Slavic linguistics ; vol. 2. Columbus, Ohio: Ohio State University, Dept. of Slavic and East European Languages and Literatures. str. 4. OCLC 47186443. 
  7. Gröschel, Bernhard (2009) (njemački). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik [Srpskohrvatski jezik između lingvistike i politike]. Lincom Studies in Slavic Linguistics ; vol 34. München: Lincom Europa. str. 82–83. ISBN 978-3-929075-79-3. LCCN 2009473660. OCLC 428012015. OL15295665W.  (COBISS-Sr). (COBISS-Sl). Inhaltsverzeichnis.
  8. Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 76. ISBN 978-953-188-311-5. LCCN 2011520778. OCLC 729837512. OL15270636W. Arhivirano iz originala 8.7.2012. http://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf. pristupljeno 21.8.2016.  (CROLIB). (COBISS-Sr).