Iliri

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Postojbina ilirskih plemena pre rimskih osvajanja.
Postojbina ilirskih plemena pre rimskih osvajanja.

Iliri je zbirno ime nadjenuto heterogenoj skupini plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, nekad nastanjenih u područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora i južne Italije. Mišljenje Gustava Kossinne je bilo da su porijeklom iz Lužice u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka c. 1,300. pne. Taj proces njihova doseljenja je značio kraj za brončanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).

Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno disperzije La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III stoljeću pne) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire.

Ilirska plemena su počela uspostavljati kompleksnije proto-državne tvorevine pod mediteranskim (pretežno Helenskim) utjecajima tek u kasno željezno doba. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama, a jedini izuzetak je razdoblje od 250. pne. - 167. pne., kroz koji period je postojala. Poznati su im kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta.

Ime[uredi - уреди | uredi izvor]

Ime Ilira dovodi se u vezu sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenesla mu svoju magičnu snagu, on će postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira.

Značajno je napomenuti da je ilirsko etničko ime "Iliri" (Illyrioi) tvorevina grčkih trgovaca i njihovih pisaca u VI stoljeću pne, da bi opisali svoje ne-Helenske susjede na sjeverozapadu, (Illyrii proprie dicti), i najdalje do rijeke Drima. Tijekom III stoljeća ime se proširuje do obala Neretve, a u I stoljeću pne. i do rijeke Cetine, da bi ga nakon toga tada Rimljani proširili do Dunava, približno korespondirajući sa teritorijem Rimske provincije Ilirik (Illyricum). Oni su naprosto ime jednog manjeg plemena ili saveza plemena prenosili i na ostala njima slična plemena u unutrašnjosti Balkana. Iliri se dakle nisu pojavili kao gotova narodnosna grupacija plemena, nego su se formirali u procesu simbioze i asimilacije raznorodnih etničkih i kulturnih komponenata

Na osnovu svjedočanstava antičkih pisaca, autohtonih imena ilirskih plemena iz rimskoga doba, i arheoloških kultura željeznoga doba, danas se razlikuju distinktivne šire etničke zajednice Ilira: Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Panoni i mnogi drugi.

Život i običaji[uredi - уреди | uredi izvor]

Iliri se danas smatraju prastanovnicima zapadno- i centralno-balkanskog područja. Iliri se nisu libili baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu, na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Optužuje ih se i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima.

Zidine drevnog Daorsona, u Ošanićima kod Stolca, Bosna i Hercegovina.

Naselja. Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznate kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasivali bi obrambenim zidinama i kulama. Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci, zemunice su građene ispod gnojnica, navodeći usput, da su se Dardanci prali svega dvaput u životu, na rođenju, i prilikom vjenčanja.

Izgled i odjeća. Što se tiče izgleda i nošnje Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području suvremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali. Odjeća se sastojala od bijele košulje koje su visjele sve do koljena i opasane oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa a na nogama su nosili kožne opanke.

Zanatstvo. Iliri su bili vješti mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i brončanog nakita: narukvice, fibule, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalno posuđe, oblici im bili situla (vedro s poklopcem) i vedro. Sjekire su od kamena, bronce i željeza. Dlijeta su bila od bronce i željeza (dva tipa).

Poljoprivreda. Iliri su poznavali poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu, ovo posljednje je vjerojatno naučeno od susjednih Grka. U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, a ovo se odnosi i na škare. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali dolaskom Rimljana. Već u mlađem Željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosir, veći dio tog oruđa je od željeza. Prilikom pečenja kruha Iliri su se služili pekama. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.

Stočarstvo i ribolov. Stočarstvo je također važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Iliri su uzgajali svinje, ovce, koze, nešto manje goveda. Imali su i konje i pse. Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vršcima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak je luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrškom, taj otrov nazivali su 'ninum', a dobivali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke . Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronce, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.

Rudarstvo. Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kopanjem ruda služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoju njihove metalurgije podali su dospjeli Kelti. Sada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali broncu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. stoljeća nove ere stagnira proizvodnja zlata a sve se više proizvodi željezo. Rudarstvu treba ovdje pridodati da su Iliri znali dobivati i sol iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650 °C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u Starije željezno doba.

Gusarstvo i trgovina. Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za brze napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom, i trgovali su. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.

Novac. Novac je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi puta počinju ga kovati početkom IV stoljeća prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu, taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. stoljeća pne. Daorsi i Labeati novac kuju od II st. pne. Peonci od IV st. pne..

Društveno uređenje Ilirskih plemena[uredi - уреди | uredi izvor]

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorijai broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Neki Iliri, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, među Ilirima je bilo i ropstva, spominju se Ardijejci i Dardanci. Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

Rat i oružje[uredi - уреди | uredi izvor]

Prikaz ilirskog ratnika, Vače, Slovenija, oko 400. pne.

Iliri su bili ratoboran narod, borbe su se vodile kako protiv susjeda, tako su plemena ratovala međusobno. Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica' (izgovor sika), on se možda razvio od zakrivljenog brončanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela i kao obrambeno oružje su štitovi, brončani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

Pomorstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodice lembos i liburna (liburnica navis) su bili lagani, brzi i velikih manevarskih sposobnosti. Lembos se spominje kao monorema (brod sa jednim redom vesala) i bio je prihvacen u vecini helenistickih flota sa odredjenim modifikacijama dok je liburna uvijek spominjana kao birema (dvoveslarka) i sa odredjenim modifikacijama, usvojena je u Rimske flote u razdoblju carstva. Najvještiji ilirski pomorci bili su uz Liburne i Ardijeji, Labeati, Daorsi i Picenti.

Pogrebni običaji[uredi - уреди | uredi izvor]

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapaju pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci su se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo položen u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a u toku njegovog podizanja razbijala se lončarija. Tokom obreda ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.

Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

Kod Ilira što se tiče religije, ona je mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Histra poznati su: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica, ona se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu. Nadalje Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda. Identificira se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata. Nadalje bogovi: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan), bio je vjerojatno bog liječništva, Na jugu ilirskog područja javljaju se Dracon i Draccena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.

Ilirska država[uredi - уреди | uredi izvor]

Još u neolitu stanovnici jadranskog zaleđa su imale trgovačke veze sa Helenima i njihovim kolonijama u Južnoj Italiji i Siciliji, uvozeći pretežno keramiku, oružje i nakit. Te se veze nastavljaju i u bronzanom dobu, kada dolazi i do migracije pojedinih skupina protoilira u Italiju i Grčku. Uvezena roba se prenosi i u unutrašnjost Balkana.

Među Ilire prodire i novčana privreda, pa dolazi do raslojavanja, odnosno do prvih elemenata državnosti. Najprije se stvaraju plemenski savezi po uzoru na grčke polise. U periodu V-IV. stoljeća pne plemenski savezi se pretvaraju u prvu ilirsku državnu formaciju koja krajem tog stoljeća ima odlike prave države sa kraljem i vojskom.

Osnivači ove države, po jednoj teoriji, su Ardijejci, zajedno sa Daorsima i Plerejima, ali i njihovi susjedi Melkumani i Vardei. Sve su to plemena sa teritorije istočno od Neretve do bokokotorskog zaljeva. Ardijejci kasnije u državu uključuju Dokleate i Labeate. Po drugoj teoriji, osnivači ilirske države su Labeati, pleme sa područja Skadarskog jezera.

Treća verzija smatra da su osnivači države Iliri u užem smislu, oni koji su bili najbliži helenističkom svijetu, u jonskom primorju, i da se država, kao i njihovo ime, širila prema Neretvi, obuhvatajući i Ardijejce.

U dva i po vijeka postojanja te države spominje se 15 vladara.

Prvi sudar ilirske države i rimskog imperijalizma desio se nakon smrti kralja Agrona 231/230. god. p.n.e, za vrijeme Agronove udovice Teute, regentkinje pastorka Pinesa. Razlog je bio ilirsko gusarenje i pljačkanje grčkih i italskih gradova koje su već držali Rimljani. Teuta je bila poražena i te 229. god ilirska država nije postala rimska tributatna država ali je ušla u njenu interesnu sferu. Nakon toga, 219 Rimljani osvajaju ostrvo Hvar (drugi ilirski rat) i zadugo ostavljaju na miru Makedonce i Ilire jer su zauzeti borbama sa Kartaginom.

Kada je makedonski kralj Perzej započeo novu proturimsku akciju, u nju se uključio i ilirski kralj Gencije. Ovaj treći makedonski rat (ujedno i treći ilirski rat) završio se 168. god porazom i slomom Makedonije i Ilirije. Ilirska država je nestala, podijeljena na tri dijela, koji će postati zametak rimskog Ilirika.

Ratovi sa Rimljanima[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon toga Rimljani započinju 156. god ratove sa Dalmatima, koji će sa dužim prekidima trajati 160 god. Rat se vodio u dolini Trebižata i na Imotskom i Duvanjskom polju. Završen je osvajanjem glavnog grada Delminija i odvođenjem dijela Dalmata u ropstvo.

U godini 135. Rimljani još jednom pokoravaju Ardijejce i Plereje nakon njihovih novih gusarenja.

U drugom dalmatskom ratu Rimljani 117. osvajaju Salonu i nanovo pustoše zemlju. Tada su i Liburni izgubili samostalnost i postali dio rimske imperije.

Do trećeg dalmatskog rata dolazi 78. god u kojem je Rimljanima trebalo dvije godine da ponovo ovladaju Salonom i primorjem.

Do četvrtog dalmatskog rata dolazi 51. god, u vrijeme Cezarevog prokunzulata Ilirijom. Dugogodišnji rat se završio 39. god novim rimskim osvanjem Salone, zajedničkim snagama Marka Antonija i Oktavijana. No, Rimljani su i dalje držali samo primorje. U to vrijeme osnovan je i rimski vojni logor Gračine na Humcu kod Ljubuškig.

Tek sa Oktavijanovim pohodom 35-33, na današnju teritoriju Bosne i Hercegovine stupaju rimske legije. Otpor su pružali Japodi, Kolapijani, Dezitijati i Mezeji, ali se još može govoriti samo o simboličnom osvanju Ilirije. Mir je trajao do 16. god kada počinju novi sukobi, ovaj put prvenstveno panonskih Ilira, koji nikako nisu mogli, kao slobodoljubivi narod, da prihvate organiziranu prisilu državne vlasti.

Do posljednjeg sukoba Rimljana pod vodstvom budućeg cara Tiberija, i Ilira, dolazi u periodu 6-9. god n.e. kada su pod vodstvom Batona učinjeni očajnički pokušaji da se izbjegne sudbina porobljenog naroda. Iste te godine su Germani porazili Rimljane u Teutoburškoj šumi i zadržali samostalnost.

Rimskom okupacijom dolazi do selektivne globalizacije domorodaca i parcijalnog prihvaćanja globalnog mediteranskog identiteta koji se vidi kroz limitiranu romanizaciju autohtone populacije. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerojatno se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno Ilirskog roda.

Ilirska plemena[uredi - уреди | uredi izvor]

Ilirske kraljevine Ilirija i Dardanija (3. vek pre nove ere).

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Salmedin Mesihović, Historijska traganja, 4, 2009.,str. 9-33 2010 SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA “POUNJSKA OFANZIVA”
  • Salmedin Mesihović, Sarajevo 2014 -HISTORIJA AUTARIJATA
  • Ivo Bojanovski, Akadenija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 - BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA
  • Salmedin Mesihović, Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba -

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]