Tumuli

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Tumul u Austriji iz Halštatskog perioda

Tumuli ili tumulusi su praistorijski nadgrobni spomenici sagrađeni od kamena i zemlje. Riječ tumulus je latinskog porijekla u značenju malo brdo. Narodni nazivi: gomile, gromile, kamene gomile, grobne gomile, i humke. [1] Tumuli svojim sadržajima pokazuju kulturno jedinstvo na širokom prostoru. U Evropi je to prostor od Trakije do Lamanša, koji su naseljavali Tračani, Iliri i Kelti, prostor Dnjepra i Kubanu, gdje su nekada živjeli Skiti, pa sve do Altajskih planina u Aziji (kurganske grobnice).

Ilirski tumuli[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni nosioci “kulture tumulusa” na području današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije bili su Iliri - najstariji poznati narod ovih područja za koji je nauka utvrdila ime i osnovne činjenice iz istorije, života i kulture. Na osnovu ostataka materijalne kulture koji su u njima pronađeni, podizani su, zajedno sa gradinama, od srednjeg ili kasnog bakarnog doba (od oko 1600. godine p.n.e.) do kraja željeznog doba, odnosno do rimske prevlasti. Neznatan dio potiče iz eneolita. [2]

Na visoravni Glasinac, opština Sokolac, uz nekoliko stotina gradina, [3] otkriveno je više hiljada grobnih humki čije je istraživanje počelo 1880. godine i trajalo do kraja 20. og vijeka. Istraženo je 1234 tumula, od toga 250 praznih.[4] Najveći broj humki se datira u period VII - V vijeka. U jugozapadnoj Srbiji, oko Priboja i Užica, otkriveno je više nekropola pod humkama koje po načinu sahranjivanja i prilozima u grobovima u potpunosti odgovaraju onima na Glasincu i nesumnjivo pripadaju istoj grupi. Ovako veliki broj gradina i tumula, zajedno sa pokretnim nalazima (oružje, keramika, nakit, bronzano uvezeno posuđe) se u nauci vezuje za pleme Autarijati, a taj period je nazvan Glasinačka kultura.

U Hrvatskoj poznati lokalitet je Budinjak u Žumberačkom gorju, gdje je pronađeno preko 140 grobnih humaka, među kojima je tzv. Kneževski tumul, koji je visok 2 metra, dubok 3,5 metra i širok 20 metara. Na Turskoj kosi kraj sela Velika Vranovina u Topuskom, tumul je unutar naselja. Na obroncima Papuka u Slavoniji, nedaleko Slavonske Požege, nalazi se skupina od najmanje 20-ak tumulusa (među njima i tumul “Knežev grob”). Prema do sada pronađenim predmetima, ovo arheološko nalazište, poznato kao Kaptol i smješteno u šumi, pripada starijem željeznom dobu ili halštatskom prapovijesnom razdoblju, iz oko 800. do 400. godina p.n.e. Ovdje se naišlo na kamene grobnice četverougaonog oblika. Na obali rijeke Mrežnice kod Karlovca je gradina sa tumulima, za koju se pretpostavlja da su je podigli članovi plemena Japoda (ili možda Kolapijana), najkasnije oko 800. godine prije nove ere.

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Nastali su nasipavanjem zemlje i kamenja, ili oboje zajedno, nad pokojnicima, najčešće polegnutim na površinu zemlje, a rjeđe u grobnicu od kamena ili u raku. Po pravilu su kružne osnove (ponekad i eliptične), prvobitno najvjerovatnije kupastog oblika, a sačuvani su najčešće u obliku više ili niže kalote. Prečnik im je od nekoliko do 40 metara, visina je i do 7 metara. Konstrukcija tumula počiva na kružnom perifernom prstenu od kamena koji je imao kultnu i praktičnu zaštitnu funkciju. Obično je kameni prsten bio nasut slojem šljunka. Obično je i svaka sahrana imala svoj prsten, konstruktivnog i kultnog karaktera.[5]

Tumuli su rodovske grobne humke. U sredini je, obično posebno opremljen, najstariji grob. Ostale grobnice ređaju se u krugovima po periferiji humke, sa jednom ili više individua, simbolizirajući svojim položajem odnos prema prvosahranjenom. Iliri nisu, sve svoje mrtve pokapali ispod gromila. U nekim slučajevima pokojnici su ukopavani na otvorenom, u tzv. ravnim grobištima (nekropolama).

Sredinom željeznog doba, u trajanju od dva vijeka, na Glasincu se pojavio, fenomen spaljivanja pokojnika. Nađeni su ostaci ugljenisanog drveta, nagorjele zemlje i spaljenih kostiju. U Novom Pazaru nađena je jama kao spalište. U Atenici je nađena čitava žrtvena konstrukcija sa kultnim i ritualnim karakterom. Pepeo nije stavljan u urnu.

Podizanjem tumula obilježavalo se vidljivo mjesto gdje su sahranjivani pokojnici. Prilikom sahranjivanja na humkama vršene su određene vrste obreda što se zaključuje na osnovu pronađenih priloga npr. hrana, piće i posude koje su korištene prilikom obreda i ostavljane na humkama ili razbijane. To govori o izvjesnom shvatanju zagrobnog života. Zanimljivo je da se i danas kod stanovništva istočne Hercegovine susreće pojava razbijanja posuđa prilikom pokapanja. [6]

Među stanovništvom ovih krajeva teško se prekidalo s praksom sahranjivanja u grobne gomile, tako da je i većina srednjovjekovnih nekropola nastajala na grobnim gomilama ili uz njih. Stoga se na vrhovima nekih grobnih gomila u srednjovjekovnim grobljima nalaze stare crkvine. Izgleda tako da su na mjestima paganskih svetilišta podizana i nova svetilišta – hrišćanski hramovi, crkve. Uz brojne crkve na grobnim gomilama podizani su i stećci. [7]

Nalazi iz Arareve gromile

Ilirski kneževski grobovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Na ilirskom području, u prva dva stoljeća I milenijuma p. n. e počinje znatnija upotreba željeza i to primarno u izradi oružja,[6] koje je vodilo transformaciji vojne a onda i političke strukture rodovske zajednice. Prva posljedica je bila socijalna diferencijacija (stvaranje klasnog društva) i podjela na rodovsku aristokraciju i preostale brojnije pripadnike. O tom procesu najbolje svjedočanstvo pružaju kneževski grobovi nastali tokom VII i VI vijeka.[7] Zajednička karakteristika kneževskih grobova je:

  • Monumentalnost sahrane, pretežno pod velikim grobnim humkama
  • Četverougaone grobnice sa drvenom ili kamenom konstrukcijom
  • Obilje raskošnih grobnih priloga skupocjene izrade od plemenitih materijala, uglavnom zlata
  • Dosta grčko-italskog importa, prvenstveno bronzanih i keramičkih posuda
  • Sahranjivanje pokojnika sa kolima, konjskom opremom, uz dosta ličnog pribora, ukrasa i oružja kojim bi se pokojnik mogao služiti u zagrobnom životu.[8]

U njima su se sahranjivali predstavnici rodova koji su mogli biti vojni, svjetovni i duhovni upravljači u spomenutom periodu. Kult heroiziranog pokojnika podrazumijeva izdvojenost od ostalih srodnika ili članova društva, posebno mjesto i veličina grobnice. Ovako opremljen ratnik, ostajao je i dalje u blizini svojih srodnika, kao zaštita i pomoć u odsudnim borbama za opstanak, postajući vremenom natprirodno biće - polubožanstvo. Ponegdje su sačuvani i toponimi, kao što su “Knežev grob” ili “Kneževo brdo”, koji upućuju na mjesto gdje se i nalazi (ili se nalazio) tumulus.

Poznatiji tumuli na Glasincu sa kneževskim grobovima su : Tumuli na Ilijaku, Talinama, Čitlucima, Osovu, Arareva gromila.[9] U Srbiji se izdvajaju tri kneževske nekropole: u Pilatovićima kod Užica po svojo arhitekturi, Atenici po pogrebnom ritualu i Novom Pazaru po svom bogatstvu u zlatu, srebru i grčkim importovanim predmetima.

Nakon rodovskog raslojavanja, na glasinačkom prostoru došlo je do «unutarnjih ratova» između rodova koji su se završili stvaranjem jednog političkog entiteta, plemenskog saveza, u istoriji poznatog kao Autarijati, koji se okreće prema susjednim zajednicama. [10]Na udaru Autarijata našli su se najprije Tribali, a zatim i Ardijejci.[11]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Goran Majetić TUMULUSI U HRVATSKOJ – VELIČANSTVENE PRAPOVIJESNE „PIRAMIDE“". Kulturna baština. http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Majetic_Goran_Tumulusi_Svjetlo_2011.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. "Arheološki leksikon". Zemaljski muzej, Sarajevo. https://www.slideshare.net/edinveletovac/arheoloski-leksikon-tom-1. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  3. "Blagoje Govedarica: Otkriće Glasinačke kulture- Gradine". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-2.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura -Tumuli". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-1.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu - Autarijati". Arheološki institut - Beograd. http://www.balkaninstitut.com/pdf/izdanja/balcanica/balcanica%2035/03%20Vasic.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. 6,0 6,1 "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. https://de.scribd.com/doc/177015405/Kulturna-Istorija-BiH. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. 7,0 7,1 "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu – Hronologija kneževskih grobova". Arheološki institut – Beograd, 2009. http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0350-0241/2009/0350-02410959109V.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  8. "Aleksandar Palavestra: KNEŽEVSKI GROBOVI STARIJEG GVOZDENOG DOBA NA CENTRALNOM BALKANU". Balkanološki institute SANU, 1984.. https://books.google.de/books?id=OX9WAAAAMAAJ&pg=PA2&lpg=PA2&dq=kelti+na+balkanu&source=bl&ots=uPpqT-O5nn&sig=alvi2KToaA4gCWdakKGVbParjNs&hl=sr&sa=X&ved=0ahUKEwjV4vTnqeTXAhVPDOwKHfP5DH44ChDoAQhNMAU#v=onepage&q=kelti%20na%20balkanu&f=false. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-5.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  10. "Fanula Papazoglu, -Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi". AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. https://de.scribd.com/document/117790882/Autarijati. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  11. "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014.. http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Historija_Autarijata.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 

Spoljne veze[uredi - уреди | uredi izvor]