Nezakcij

Nezakcij (Vizače, lat. Nesactium), najstariji je grad u Istri, a nalazi se između Valture i Muntića u blizini pulske zračne luke.

Na jugoistočnim obroncima istarskog poluotoka, iznad zaljeva Budava, na jezičcu zvanom Vizače, ostali su kroz vijekove sačuvani ostaci prapovijesnog, antičkog i kasnoantičkog grada. Prve vijesti o Nezakciju potječu iz antičkih pisanih izvora (Tit Livije, XLI, II, 4-16), a materijalna potvrda da Vizače predstavljaju ostatke grada sa slavnom prošlošću, potvrđena je početkom stoljeća, nalazom zavjetnog žrtvenika caru Gordijanu (3. st.) na kojoj se spominje Res Publica Nesactiensium.

Danas mjesto predstavlja svojevrstan arheološki park s konzerviranim arhitektonskim ostacima antičkog i kasnoantičkog doba. Lokalitet je okružen s 800 m istraženih bedema. Na samom ulazu u grad, između rimskih i prapovijesnih vrata, nalazila se bogata prapovijesna nekropola. Pronađene urne i predmeti koji su kao prilog položeni u grobove ukazuju na slojevitost naseljavanja i pokapanja od 9. st. pr. Kr. do rimskog osvajanja. Domaći proizvodi i luksuzna uvezena roba povezuju Nezakcij i histarsku kulturu, čiji je ovo bio centar, s kulturama gotovo cijelog Sredozemlja i srednje Europe.

Bronzano doba

Naselja poput Nezakcija, građena na dobro odabranim strateškim mjestima, nastala su tokom ranog bronzanog doba. Danas je u Istri poznato oko 330 gradina, od kojih je 29 bilo nastanjeno u i željezno doba. Stanovnici bronzanog doba bili su Indoevropljani, bez jasnijeg etničkog određenja. Tokom XII stoljeća bronzanodobni starosjedioci Istre i osnivači utvrđenih gradina najednom su nestali. Na velikom broju gradina život se jednostavno ugasio, dok se na na manjem broju nastavio.^[1]

Kultura polja sa urnama

Kultura polja sa urnama je kultura kasnoga bronzanog doba (XIII. do VIII. st. pne), nastala je na prostoru Podunavlja i jugoistočnih Alpa.^[2]

U XIII.vijeku iz Podunavlja i Panonije krenuli su prema Apeninskom i Balkanskom poluostrvu pokreti velike mase stanovništva, nosilaca ove kulture. Neki od tih pohoda bili su pljačkaški, drugi su imali karakter seoba i naseljavanja novih teritorija.^[3] Nosioci kulture polja sa urnama, potisnuli su (kao što je bio slučaj u Istri), ili su se nametnuli i miješali (kao što je bio slučaj na budućem japodskom prostoru), sa nosiocima kulture grobnih humki (tumula), koja se označava kao proto-ilirska i koji su naseljavali Istru od ranog bronzanog doba.^[2]

Osnovno obilježje ove kulture, po čemu je i dobila ime, je obred spaljivanja pokojnika i pohranjivanja pepela u zemljane urne, koje su se potom ukapale u zemljane rake. Dostigla je visoki nivo i u obradi bronze.^[4] Na samom ulazu u grad, između rimskih i prahistorijskih vrata, nalazila se bogata prahistorijska nekropola sa oko 250 grobova. Lokalni proizvodi i luksuzna uvezena roba povezuju Nezakcij i histarsku kulturu, čiji je ovo bio centar, s kulturama gotovo cijelog Sredozemlja i srednje Evrope.

Pronađene su keramičke urne i drugi predmeti od keramike i metala koji su kao prilog polagani u grobove.Nezakcijska nekropola spada u grupu 29 najznačajnijih nekropola u Istri te je i među bolje istraženima. Grobni prilozi odaju status i bogatstvo njezinih stanovnika, sa luksuznom uvoznom robom, kao što su lepeze iz Etrurije ili raskošne garniture za piće, grčki i apulski predmeti. Ovi predmeti jasno ukazuju na slojevitost naseljavanja i pokapanja od XI stoljeća p. n. e. do rimskog osvajanja.

U VI stoljeću p. n. e. u Nezakcijumu su se stvarali jedinstveni umjetnički predmeti u formi kamenih ploča i statua koji prikazuju likove životinja i ljudi. Većina ovih predmeta je otkrivena na groblju ali su neki, nažalost, kasnije korišteni i u druge svrhe. Civilizacija Histara se razvijala pod stalnim uticajem susjeda a na to ukazuje način izrade predmeta i stilizirani oblici kojim su ti predmeti ukrašavani. Osim toga, umjetnička vrijednost ovih predmeta jasno ukazuje na visoke kulturne domete Histara i ilustruje kako su se oni prilagodili svom kulturnom okruženju ali i dali novu vrijednost onome što su primili od susjeda.

U histarskom je društvu morao postojati vojničko- ratnički sloj, jer je u grobovima kao prilog pronađeno oružje.

Rimski period

Rimljani su poslije opsade 177. pr. Kr. porušili grad, a na istom mjestu sagradili novi s dobro organiziranom urbanističkom izgradnjom. Na centralnom platou izgrađen je forum s tri hrama, prostrane terme, no i druge građevine javnog i privatnog karaktera. Na padinama se nalaze ostaci raskošnih privatnih građevina, a bogata nekropola pružala se duž ceste koja je iz Pule vodila u grad. Predmeti visoke umjetničke vrijednosti govore o zavidnom kulturnom dometu grada u rimsko vrijeme.

Postupnim slabljenjem rimske države dolazi do znakovitih promjena: od antičkog municipija grad je pretvoren u kasnoantičko utvrđeno naselje. Prostorije raskošnih termi pretvorene su u stambene i gospodarske objekte, dok je južni dio tijekom 5. st. preuređen u dvije monumentalne kultne građevine. Prva, sjeverna i nešto veća, južna bazilika, predstavljaju značajan prilog u poznavanju starokršćanske arheologije.

Grad je preživio pad Rimskog imperija i buđenje kršćanstva, ali nije odolio barbarskim napadima početkom 7. st.

Uz Nezakcij se povezuje legenda o posljednjem histarskom kralju Epulonu:

Nakon dana i dana rimske opsade Nezakcija i sprečavanja dovoda vode u grad, vidjevši da neće uspjeti obraniti ovaj put Nezakcij, branitelji odlučuju da nikako neće živi dospjeti u ruke neprijatelja. Poubijali su svoje obitelji, a potom i sami sebe, te mrtve bacali sa zidina. Među posljednjima umro je kralj Epulon, nasrnuvši sam na vlastiti mač. Odluka o nepredavanju neprijatelju poslije je opisana u nizu djela, a kralj Epulon postao je simbolom otpora.