Dezitijati

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Dezitijati, Desitijati, ili Desidijati (Daesitiates, kako bilježe drevni rimski hroničari) su Ilirsko pleme koje je naseljavalo dijelove Centralne Bosne.

Sama etimologija naziva ovog plemena je još neutvrđena, ali bi se jezički i konceptualno mogla povezati sa riječi koja se kolokvijalno koristi u južnoslavenskim jezicima - "dasa", kao i sa albanskom riječi "dash", što znači "ovan", tražeći analogiju kako u jednoj od glavnih privrednih grana Ilira tog vremena (stočarstvo), tako i konotaciju na ratobornost, koja se povezuje sa pojmovima "ovan" i "dasa". Slična analogija postoji i kod albanološkog pristupa u objašnjenju naziva plemena Dalmati ili Delmatae, gdje se porijeklo riječi pripisuje albanskoj riječi za ovcu -"delme". Neizostavno je potražiti i potencijalne etimologije ilirskih riječi u dominantnim jezicima tog vremena, grčkom i latinskom. Tako u grčkom jeziku imamo riječ "dasos", što znači "šuma", ali i "deisi" - "molitva". Najsličnije riječi u latinskom jeziku jesu "desido"-"nastaniti/naseliti se", i "desitus", množina od "desino", što znači "napustiti". U potrazi za latinskom etimologijom naziva Daesitiates, potrebno je utvrditi da li je ovaj ili sličan naziv zabilježen u istoriji prije nego što je latinski jezik mogao izvršiti bilo kakv uticaj na ilirski jezik, tj. prije značajnijeg kontakta između Rimljana i Ilira. Naravno, za sigurniju jezičku kvalifikaciju, potrebno bi bilo provesti daleko opširnije etno-lingvističke komparativne studije, koje bi trebale uključiti ne samo detaljniju i opsežniju analizu jezika prisutnih na teritoriji nekad nastanjenoj Ilirma (grčki, latinski, albanski i slavenski jezici) nego i sve druge koji su mogli na bilo koji način biti prisutni na tom tlu.

Desitijati su poznati po podizanju Velikog Ilirskog ili Sve Ilirskog ili Batonovog (vođa ustanka) ustanka protiv Rimske uprave u ovim krajevima.

Ustanak je podignut 6 godine naše ere i trajao je do 9 godine naše ere kada je bio skršen u posljednjem Desitijatskom uporištu, tvrdom gradu Ardubi. Revolt Ilira je bio posljedica nepravednog potlačivanja i prekomjernog regrutovanja Ilira za najteža ratišta, koje je sprovodio budući car Tiberijus Tiberijus. Radi se o pobuni Ilira velikih razmjera u kojem su učestvovala većina ilirskih plemena, izuzev primorskih Daorsa koji su već u priličnoj mjeri bili pacificirani. Koliki je obim ustanka bio vidi se iz činjenice da su se borbe vodile za Sirmium, a i na području Fruške Gore. Vođe ustanka su bili Baton Desitijaski, i drugi Baton, vojskovođa nešto sjevernije nastanjenog plemena Breuka, koji je okupio i panonske Ilire.

Otpor Ilira je bio takav da se Tiberijus više puta uspaničeno povlačio sa ratišta, da bi na kraju napad na Ilire izvršio daleko organizovaniji i uspješniji rimski general Germanikus (Germanicus). Ipak i ovaj Rimljanin je izgubio više bitaka u okršajuu sa ilirskim borcima, koje su činili muškarci, žene, djeca, ubogi starci - sav narod. Nadmoćnost Rimljana u vojnom pogledu navela je najprije Batona Breučkog da 8. god obustavi daljni otpor i preda svoj dio teritorije. Zbog toga ga je Baton Desitajski uhvatio i pogubio.

Tek 9. godine n.e. Rimljani (i njihovi saveznici) konačno okružuju posljednji kamen otpora Batonovih Ilira, utvrđeni grad Ardubu (današnji Vranduk kod Zenice?). Rimski hroničari zabilježili su trenutke zadnjeg otpora Ilira, naglašavajući kako se ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacuju u vatre koje gore svud oko Ardube, da se ne bi predale svom nečasnom neprijatelju, pokličući "Bolje grob, nego rob!" Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Jer ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, i drugi primjeri ilirskog otpora prema potlačivanju ipak dali određeno dozu časnosti koja se danas u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, a u Bosni i Hercegovini i uz pojam bosanski otpor.

Batonov ustanak je najžešći protiv rimske uprave u ovim krajevima i posljednji je koji je Ilirsko stanovništvo podiglo. Slijedio je period pacifikacije i dugotrajni proces romanizacije.[1]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. RIMSKI VUK I ILIRSKA LISICA -Salmedin Mesihović, Filozofski fakultet Sarajevo, 2011