Dezitijati

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Dezitijati, Desitijati, ili Desidijati, kako bilježe drevni rimski hroničari, su Ilirsko pleme koje je naseljavalo dijelove Centralne Bosne.

Sama etimologija naziva ovog plemena je još neutvrđena, ali bi se jezički i konceptualno mogla povezati sa riječi koja se kolokvijalno koristi u južnoslavenskim jezicima - "dasa", kao i sa albanskom riječi "dash", što znači "ovan", tražeći analogiju kako u jednoj od glavnih privrednih grana Ilira tog vremena (stočarstvo), tako i konotaciju na ratobornost, koja se povezuje sa pojmovima "ovan" i "dasa". Slična analogija postoji i kod albanološkog pristupa u objašnjenju naziva plemena Dalmati ili Delmatae, gdje se porijeklo riječi pripisuje albanskoj riječi za ovcu -"delme". Neizostavno je potražiti i potencijalne etimologije ilirskih riječi u dominantnim jezicima tog vremena, grčkom i latinskom. Tako u grčkom jeziku imamo riječ "dasos", što znači "šuma", ali i "deisi" - "molitva". Najsličnije riječi u latinskom jeziku jesu "desido"-"nastaniti/naseliti se", i "desitus", množina od "desino", što znači "napustiti". U potrazi za latinskom etimologijom naziva Daesitiates, potrebno je utvrditi da li je ovaj ili sličan naziv zabilježen u istoriji prije nego što je latinski jezik mogao izvršiti bilo kakv uticaj na ilirski jezik, tj. prije značajnijeg kontakta između Rimljana i Ilira. Naravno, za sigurniju jezičku kvalifikaciju, potrebno bi bilo provesti daleko opširnije etno-lingvističke komparativne studije, koje bi trebale uključiti ne samo detaljniju i opsežniju analizu jezika prisutnih na teritoriji nekad nastanjenoj Ilirma (grčki, latinski, albanski i slavenski jezici) nego i sve druge koji su mogli na bilo koji način biti prisutni na tom tlu.

Istorijski razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Interpretacija arheološkog materija otkrila je intenzivan život i dinamičan razvoj na tačno određenom dijelu Bosne, na kojem je uočena značajna srodnost u trajanju oko jednog milenijuma (počevši od oko 1200. g. p.n.e. pa sve do kraja stare ere). Srodnost se vidi u: obliku naselja, načinu sahranjivanja, izrađevinama od metala i keramike. Taj prostor je oko gornjih, a djelimično i srednjih tokova rijeka Bosne sa dolinom Lašve i Vrbasa, i planinskih predjela između i oko ovih riječnih dolina.[1] Uočena srodnost materijalne i duhovne kulture omogućila je da se utvrdi postojanje jedne dosta homogene ljudske zajednice koja je dobila naziv srednjobosanska kulturna skupina. Nosioci te skupine u istoriji su poznati pod imenom Desitijati.

Ovaj prostor bio je u neolitu domovina pripadnika poznate Butmirske kulture. U eneolitu i na početku bronzanog doba predjele naseljavaju pripadnici Vučedolske kulture, donoseći obradu metala kao novu fazu u razvoju. I upravo je prostor srednje Bosne bogat brojnim rudama, što je bilo primaljivo za doseljenike i važan uslov daljnjeg razvoja. Nalazi srednjebosanske kulturne skupine pokazuju veliku ekspanzivnost krajem drugog milenijuma stare ere. Najveća nalazišta su Debelo Brdo (Sarajevo), Velika gradina Varvara na izvoru rijeke Rame i gradina Pod kod Bugojna.[2]

Kulturni ekonomski razvoj doveo je u VII stoljeću i do političke organizovanosti Desitijata. [3]

Ustanak protiv Rimljana[uredi - уреди | uredi izvor]

Desitijati su poznati po podizanju Velikog Ilirskog ili Sve Ilirskog ili Batonovog (vođa ustanka) ustanka protiv |Rimske uprave u ovim krajevima.

Ustanak je podignut 6 godine naše ere i trajao je do 9 godine naše ere kada je bio skršen u posljednjem Desitijatskom uporištu, tvrdom gradu Ardubi. Revolt Ilira je bio posljedica nepravednog potlačivanja i prekomjernog regrutovanja Ilira za najteža ratišta, koje je sprovodio budući car Tiberijus Tiberijus.[4] Radi se o pobuni Ilira velikih razmjera u kojem su učestvovala većina ilirskih plemena, izuzev primorskih Daorsa koji su već u priličnoj mjeri bili pacificirani. Koliki je obim ustanka bio vidi se iz činjenice da su se borbe vodile za Sirmium, a i na području Fruške Gore. Vođe ustanka su bili Baton Desitijaski, i drugi Baton, vojskovođa nešto sjevernije nastanjenog plemena Breuka, koji je okupio i panonske Ilire.

Otpor Ilira je bio takav da se Tiberijus više puta uspaničeno povlačio sa ratišta, da bi na kraju napad na Ilire izvršio daleko organizovaniji i uspješniji rimski general Germanikus (Germanicus).[5] Ipak i ovaj Rimljanin je izgubio više bitaka u okršajuu sa ilirskim borcima, koje su činili muškarci, žene, djeca, ubogi starci - sav narod. Nadmoćnost Rimljana u vojnom pogledu navela je najprije Batona Breučkog da 8. god obustavi daljni otpor i preda svoj dio teritorije. Zbog toga ga je Baton Desitajski uhvatio i pogubio.

Tek 9. godine n.e. Rimljani (i njihovi saveznici) konačno okružuju posljednji kamen otpora Batonovih Ilira, utvrđeni grad Ardubu (današnji Vranduk kod Zenice?). Rimski hroničari zabilježili su trenutke zadnjeg otpora Ilira, naglašavajući kako se ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacuju u vatre koje gore svud oko Ardube, da se ne bi predale svom nečasnom neprijatelju, pokličući "Bolje grob, nego rob!" Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Jer ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, i drugi primjeri ilirskog otpora prema potlačivanju ipak dali određeno dozu časnosti koja se danas u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, a u Bosni i Hercegovini i uz pojam bosanski otpor.

Batonov ustanak je najžešći protiv rimske uprave u ovim krajevima i posljednji je koji je Ilirsko stanovništvo podiglo. Slijedio je period pacifikacije i dugotrajni proces romanizacije.[6]

Romanizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pacifikacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mogućnost novih pobuna Desitijata, Rimljani su spriječili sistematskom regrutacijom mlađih ljudi u druge pokrajine Carstva.[7]

Za pacifikaciju zemlje bila je već 19/20. g.n. e. sagrađena kolska cesta sa brojnim stanicama za smještaj vojnih jedinica, od Salone, središta provincije, do njihove tvrđave Hedum (viam a Salonis ad Hedum castellum Daesitiatium per millia passuum CLVI) u dužini 156 km. Ubikacija tvrđave nije do sada potvrđena. Smatra se da je bila kod Kiseljaka ili Breze. Druga cesta je iz Narone u Sarajevsko polje dolazila preko Nevesinja i Konjica. Kasnije je cesta produžena do Domavie kod Srebrenice (sada već iz ekonomskih razloga).[8]

Desitijati su u doba ranog Carstva živjeli pod nadzorom rimskih vojnih prefekata i plemenskih knezova (principes), u okvirima autohone teritorijalno-političke zajednice (civitas peregrinorum) i po svom običajnom pravu. Nakon rimske okupacije Desitijati su u svojoj vlastitoj zemlji tretirani kao peregrini. Bili su bez onih gradanskih prava (ius suffragii, ius conubii, ius comercii) što ih je imao pravi rimski gradanin (civis Romanus). Ostavljena im je doduše lična sloboda, a njihove su etničke strukture i dalje djelovale vršeći u okvirima peregrinskih civitates svoje autonomne upravne i političke funkcije. Ovakvo stanje ostalo je uglavnom sve do Karakaline reforme iz 212. g.

Stvaranje municipija[uredi - уреди | uredi izvor]

Tada su Flavijevci (carska dinastija) uveli slobodnije političke odnose proširivši bazu nosioca vlasti i na domaće prvake, i proširivši i unutarnju autonomiju domaćim civitates peregrinae. Bio je to rezultat potreba za financiranjem rata i ostvarenja Vespazijanovih projekata, među kojima i velikog projekta municipalizacije i urbanizacije (otvaranje rudnika, izgradnja limesa, osnivanje kolonija u Sisciji i Sirmiju, formiranja flote na Savi, Dravi i Dunavu itd.). Na području Desitijata formirana su tri rimska municipija, prvi već za Vespazijana. Municipiji su u Rimskom Carstvu osnovne samoupravne ćelije. Novi municipaliteti se više ne nazivaju plemenskim imenom, nego, kao i obično, po gradu-centru municipalne zajednice: res publica Aqu(arum) S. . . na Ilidži kod Sarajeva, municipium Bist(uensium) (čija lokacija nije do sada utvrđena) i c{olonid) RIS . . . u Rogatici, istočno od Sarajeva. Prerastanje plemenskih (peregrinskih) civitates u municipije, to jest u autonomne gradove označava najviši domet romanizacije.

Proces romanizacije na prostoru Srednje Bosne, razbioo je stare narodnosne i plemenske veze i tako na kraju doveo do razgradnje cjelovitosti dezitijatskog naroda, i stvaranja rimskog provincijalnog stanovništva, koje se vezalo za tradicije rimske države i naroda. Dezitijati su prestali postojati.[9][10]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Desitijati". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. https://de.scribd.com/document/132786670/Arheoloski-leksikon-BIH-tom1. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. https://de.scribd.com/doc/177015405/Kulturna-Istorija-BiH. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. "Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA". Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. https://socidoc.com/download/od-butmira-do-ilira-borivoj-ovi-sarajevo-1976-latinica_5a0a9d45d64ab280f65babcb_pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. https://de.scribd.com/doc/12834705/Ivo-Bojanovski-BIH-u-Anticko-Doba. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. "Salmedin Mesihović: SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA “POUNJSKA OFANZIVA”". INSTITUT ZA ISTORIJU • Br. 4, 1-234, Sarajevo 2009.. http://www.iis.unsa.ba/pdf/historijska_traganja_4.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. "Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba". Filozofski fakultet Sarajevo, 2011. http://www.ff-eizdavastvo.ba/books/sm-rimski_vuk_i_ilirska_zmija.posljednja_borba.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. "Salmedin Mesihović, DEZITIJATI U RIMSKOJ ARMIJI". Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, knjiga XIV/1 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Sarajevo, 2010, 67 – 75. http://www.academia.edu/3613484/Dezitijati_u_rimskoj_armiji. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  8. "Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji". ANUBiH, Centar za balkanološke studije, Sarajevo, 1974. https://de.scribd.com/doc/199375920/Ivo-Bojanovski-Dolabelin-sistem-cesta-u-rimskoj-provinciji-Dalmaciji. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. "Salmedin Mesihović , ILIRIKE". Autorsko izdanje, Sarajevo, 2014. https://books.google.ba/books?id=cK83AwAAQBAJ&pg=PA951&lpg=PA951&dq=bistuae+vetus++bistuae+nova+mesihovi%C4%87&source=bl&ots=2Uh3IcTyUT&sig=OzJ1JXbDoCCvyNl522rGOskO0Oo&hl=bs&sa=X&ved=0ahUKEwjp6qyyofXTAhUH2ywKHTtrBsEQ6AEIIDAA#v=onepage&q=bistuae%20vetus%20%20bistuae%20nova%20mesihovi%C4%87&f=false. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  10. "Salmedin Mesihović, TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE". IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU -INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU Sarajevo, 2011.. http://www.iis.unsa.ba/pdf/identitet_bih_kroz_historiju_1.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016.