Dalmati

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ilirska plemena

Dalmati ili Delmati (lat. Dalmati, Dalmatae ili Delmatae; antgrč. Δελματοί [Delmatoí]) su antička etnogrupa koja je nastanjivala današnju srednju Dalmaciju i sjeverozapadnu Bosnu i Hercegovinu između rijeka Krke i Neretve[1]. Po njima se potom zove rimska provincija Dalmacija. To je jedini naziv iz ilirskog perioda koji se zadržao do današnjih dana (današnja Dalmacija u Hrvatskoj.[2]

Etnogeneza Dalmata[uredi - уреди | uredi izvor]

Na prostoru jugozapadne Bosne, tokom željeznog doba, period Ha B, došlo je do znatnog povećanja broja stanovnika, čime je stvorena etno – kulturna osnova za intezivni i prilično samostalni razvoj koji će trajati do kraja starijeg željeznog doba.

Danas je u arheološkoj nauci sasvim prihvaćeno mišljenje da su polja u jugozapadnoj Bosni (Duvanjsko polje, Livanjsko polje i Glamočko polje) naseljavali Dalmati. Glavni oslonac ovom mišljenju su antički izvori koji se odnose na rimsko – dalmatske ratove i vrijeme rimske dominacije. Ovo je klasična dalmatska teritorija na kojoj oni žive počev od starijeg željeznog doba i odakle su u IV stoljeću počeli širenje prema jadranskoj obali.[3]

Kontinuirano prisustvo neo-eneolitskog supstrata (Prediliri)[4] i njegova dominacija tokom svih perioda razvoja gradina govori da je etnogeneza počela u ranom bronzanom dobu.[5] Tada se još ne može govoriti o Dalmatima kao formiranoj etno grupi, ali na početku željeznog doba završen je proces sažimanja domaćih i stranih elemenata i nastao je period mirnog razvoja protohistorijskog elementa i stvaranja dalmatskog etnosa.

Tokom čitavog razvoja gradina u jugozapadnoj Bosni vodeću ulogu imala su naselja iz Duvanjskog polja.

Širenje prema jadranskoj obali[uredi - уреди | uredi izvor]

I na novoj teritoriji Dalmati podižu gradinska naselja, čija izvorna imena nisu poznata, ali su u antičkim izvorima koji opisuju ratove sa Rimljanima i kasniji period rimske dominacije, dobivali rimska imena. Poznatija dalmatska naselja su:[6]

  • Andetrium, na obodu Mućkog polja kod Klisa
  • Bariduum, u dolini gornje Cetine, kod naselja Aequum (Čitluk)
  • Burnum (gradina Poljane) se nalazio na lijevoj obali Krke, a Rimljani su na desnoj suprotnoj strani napravili svoj castrum, koji je dobio municipalni status, nakon odlaska Vespazijanove legije. Zadržao se do vlasti Gota 537. god.
  • Erona, pored Vrlike
  • Magnum, pored Kljaka i Umljanovića, bio je rimski municipium, sagrađen uz dalmatsku gradinu
  • Ninia, gradina u današnjem Kninu
  • Promona, naselje koje se spominje u Oktavijanovom pohodu, locira se u naselje Tepljuh.
  • Soetovia je bila veliko utvrđenje u kojem su Dalmati pružili posljednji otpor Oktavijanu. Locirana je na visoravan Šutanj između Klisa i Dicma
  • Tilurium, Trilj na Cetini
  • Oneum (u današnjem Omišu)
  • Nerate
  • Pituntium i
  • Salona se prvi put spominje 119. god kao utvrđeni dalmatski grad i poslije propasti Delminiuma njihovo je glavno središte.

U političkom pogledu Dalmati se pojavljuju samo kao plemenski savez, ali nikada nisu oblikovali posebnu državu s pravim vladarima. Nakon njihove povijesno potvrđene pojave od 4. st., Dalmati se razvijaju kao izrazito ratnička etnogrupa koja na zapadu potiskuje starije Liburne preko rijeke Krke, a na istoku ilirske Ardijejce i Daorse preko Neretve.

Borbe s Rimljanima[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Dalmatski ratovi

Uzastopni napadi Dalmata na ovdašnje rimske saveznike tj. susjedne Liburne i stare grčke gradove srednjeg Jadrana, poslužili su Rimljanima kao povod za više uzastopnih ratova protiv ratobornih Dalmata, u svrhu osvajanja i pacifikacije istočnog Jadrana te konačno pripajanje tih zemalja u Rimsko carstvo. Prvi Dalmatinski rat Rima trajao je od god. 156.- 155. pne. kada je konzul Scipion Nasica zauzeo i razorio dalmatsku prijestolnicu Delminium na Duvanjskom polju. Nakon ponovnog ustanka Dalmata drugi sličan rat vodio je 119.- 117. pne. konzul Cecilije Metel (Caecilius Metellus). Nakon toga su se Dalmati oporavili i proširili na more, pa je u trećemu Dalmatskom ratu od 78.- 76. pne. prokonzul Gaj Koskonije (Caius Cosconius) osvojio lučki grad Salona (Solin).[7]

Oktavijanova osvajanja 34. g. p.n.e.

Potom opet slijede novi ustanci Dalmata koji su u rimskom građanskom ratu (49.- 44. pne.) bili kao saveznici na strani Pompeja protiv Cezara, nakon čega se oblikuje moćno Rimsko carstvo.[8] Zatim se većina Ilira ujedinjuje oko borbenih Dalmata u zajedničkom ustanku protiv rimske vlasti, pa tad slijedi zadnji i četvrti Dalmatski rat rimskog cara Oktavijana protiv Ilira 34.- 33. pne., koji završava osvajanjem nove dalmatske prijestolnice Klisa (potom nazvan rimski Soetovio).[7] Posljednji neuspješni ustanak, zajedno sa ostalim ilirskim plemenima, Dalmati su digli protiv rimske vlasti pod vodstvom Batona Desidijatskog od 6-9. god. ne.

Kultura i gospodarstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Arheološki nalazi dalmatske kulture upućuju da su oni bili na kulturnom prijelazu između pravih južnih Ilira i sjevernijih Panonaca, pa se uvjetno mogu svrstati kao "Poluiliri".

Izuzev moćnoga i raznolikog naoružanja uz njihove grobove, u kulturnom pogledu su inače Dalmati bili vidljivo primitivniji od njihovih starijih susjeda.[9] Jedino njihovi plemenski poglavice su stanovali u zidanim kamenim kućama, a kod Livna su nedavno nađeni i kameni mauzoleji s grobovima tih dalmatskih čelnika. Ostali Dalmati su većinom bili polunomadski sezonski stočari koji su najviše boravili i spavali u brojnim prirodnim pećinama Dinarskog krša.[10] Dalmati su bili najveći majstori na istočnom Jadranu u izgradnji mnogobrojnih kamenih gradina za obranu od susjeda i Rimljana, pa su dosad na njihovu bivšem prostoru nađene ruševine oko 400 manjih tvrđava i pedesetak većih megalitnih gradina.[3]

Bili su uglavnom nepismeni i prvi se natpisi kod njih nalaze tek nakon rimskih osvajanja. Njihova plemena većinom su se sastojala od pastira i ratnika kojima su zapovijedali lokalni plemenski poglavice. Osim polunomadskog stočarstva (konji, ovce i koze), važan izvor prihoda i egzistencije bili su im uzastopni gerilski ratovi i pljačke susjednih dinarskih plemena i rimskih gradova na obali. Dalmati su razorili čuveni grad Daorson, koji su helenizirani Daorsi podigli u Ošanićima kod Stoca.[8]

Vjera i praznovjerje[uredi - уреди | uredi izvor]

Važnija božanstva starih Dalmata prikazana su na više reljefa po stijenama srednje Dalmacije, a ruševine njihova kamenog hrama nađene su u Imotskom polju. Glavno i najviše štovano božanstvo njihov je stočni bog Silvan (Silvanus) i njegova božanska družica Thana. Ona je bila zaštitnica izvora i često se prikazuje u društvu košute, pa približno odgovara rimskoj Dijani (Diana). Treće važno dalmatsko božanstvo bio je ratni bog Armatus koji odgovara rimskom Marsu i grčkom Aresu. Četvrti bog zla bio je crni nebeski zmaj koji je po njihovu vjerovanju za vrijeme pomrčina proždirao Sunce ili Mjesec, a njegovi reljefi su prikazani pri ulazu pećine na Braču (Mužić, 2002.).

U bronzanom dobu preovladavaju grobne humke tipa tumuli od nabacanog kamenja, sa kamenim sanducima i grobnim prilozima – nakit i oružje.[1]. U nomadsko-patrijarhalnom obrednom kultu pri pokopu Dalmata prilagalo se obilno oružje koje je puno rjeđe u grobovima susjednih Liburna i Japoda. Postojao je i način sahranjivanja u pećine (podunci kod Uneđića), što je slučaj i na japodskom području. To je polaganje mrtvih sa nakitom i darovima na kamene litice uskih kanala u pećini. Početkom prvog milenijuma dolazi i do sahranjivanja u rake ukopane u zemlju ili usječene u laporac. To su tzv. ravni grobovi, bez tumula. I ova pojava se javlja u isto vrijeme kod Japoda i na otocima, ali nije do kraja objašnjena. Tokom čitavog I milenijuma Dalmati su svoje mrtve sahranjivali u zgrčenom ili opruženom položaju, ali ih nikad nisu spaljivali. Taj će se običaj pojaviti u rimsko doba.

Po rimskim zapisima, Dalmati su bili krajnje praznovjerni i kao neki današnji Dinarci imali su paničan strah od raznih nebeskih pojava. Bojali su se pogledati zvijezde na nebu da ne umru, a za vrijeme pomrčina bi padali u kolektivni delirij popraćen zvjerskim urlanjem da bi otjerali crnoga nebeskog zmaja koji proždire Sunce ili Mjesec. Pritom su bučno lupali u razne metalne kante, a mnogi bi počinili i kolektivna samoubojstva zbog vjerovanja u skori smak svijeta.

Nošnja i nakit[uredi - уреди | uredi izvor]

Kao izrazito stočarsko pleme („ovčari“) Dalmati su od pamtivijeka koristili vunu i krzno ovaca za svoju odjeću, a kožu svojih goveda za obuću, što je bilo uobičajeno i u XX vijeku. Tkaninu su dobivali tkanjem. Tkalački utezi su nađeni na gradini Zidine kod Buškog Blata. U rimsko vrijeme postojale su velike radionice tkanina (u Saloni), koje su snabdjevale veća naselja.

Sa dalmatskog području brojni su kameni spomenici posvećeni božanstvima (najčečšće Silvan i Dijana) i romaniziranim stanovnicima, obučenim u narodnu nošnju ljudi tih krajeva. Muškarci su u kratkoj tunici, haljetku sa rukavima, koji se vjerovatno uvlačio u pantalone. Hlače su od debelog sukna, koje se sužavaju prema stopalama, na kojima su mrežasti opanci sa remenjem. Na glavi je šiljata šubara od sukna ili krzna.

Ženska nošnja je prikazana u potpasanoj tunici i marami koja najčešće pokriva kosu zavezanu u pletenice, zatim haljetak i suknja, sa naborom u sredini. Haljine su često prikazane i sa bogatim vezom.[6] Slična nošnja je bila i kod susjednih Ilira.

Nalazi umjetničkog karaktera su nakit i dijelovi ratne opreme. Među njima su fibule, narukvice, ogrlice, igle, naušnice i svici za kosu od bronze, ukrašenih ornamentom zapadnobalkanskog geometrijskog stila. Dosta ovog materijala je pronađeno u nekoliko ostavama (skrivnica), kao što je ona u Krehinom gracu blizu Čitluka. U tom nalazu su posebno vrijedni veliki štitovi i ukrasna dugmad, ukrašeni vanredno precizno urezanim ornamentima. Jedan komplet nakita nađen u Otoku kod Vitine, prikazuje odlike dalmatske nošnje. U drugoj polovini I milenijuma opada broj autohtonih nalaza, a javljaju se forme keltsko-latenskog i helenističkog nakita.[2]

Romanizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Proces romanizacije Dalmata, na području obale i otoka počeo je mnogo prije nego su Rimljani formirali svoju provinciju na Balkanskom poluostrvu. Još je Cezar uzdigao Salonu iz običnog naselja u rang kolonije (Colonija Martia Iulia Salona), čime je postala gospodar prostranih plodnih površina na obali. Njen se ager proširio i na otoke što je dovelo do slabljenja grčkog elementa i helenizacije. Na taj je način, pola stoljeća prije konačnog pokoravanja, na obali Dalmata uspostavljen mostobran rimske političke i administrativne strukture. Tako je Salona postala uporište za daljnja politička i ekonomska podvrgavanja ilirskog područja.[6]

Drugi korak, poslije Batonovog ustanka 9. god, bila je izgradnja cesta čije je ishodište bilo u Saloni: Salona – Gradiška (Servitium); Salona – Sarajevsko polje – Srebrenica; Salona – dolina rijeke Bosne i dalje prema Savi; Salona – dolina UneSisak

Slijedeći korak bio je uspostavljanje vojnih logora, VII legije u Gardunu, XI u Burnumu i jedne u Humcu, čiji su vojnici postali pioniri romanizacije dalmatske teritorije. Velike površine dalmatskih polja postale su vlasništvo ratnih veterana, koje oni podižu radom pokorenih Dalmata. Dolazi do velikih promjena u načinu života, i domaće stanovništvo se ekonomski i duhovno mnogostruko mijenja. Svemu ovome doprinijela je i ženidba veterana sa domaćim djevojkama.

Legije su nakon 60 god. zamijenile auzilijarne čete, ale i kohorte. Od vremena Hadrijana u ovim jedinicama u službi su i Dalmati, koji su kao i ostali Iliri, ratovali širom Carstva. Ne mali broj bio je uključen u mornaricu. Iza sebe su ostavili znatan broj spomenika na teritorijama gdje su služili. Nema ni jednog dokaza da su se vratili, već su svi ostajali u mjestu službe. Istovremeno, u dalmatskom području su ostajali vojnici iz nekih drugih krajeva. Ova drevna pojava emigracije i imigracije bila je osnov miješanja stanovništva čitavog Rimskog carstva.[6]

Rimska vlast je pojedinim naseljima davala status municipija, a pojedincima građanska prava (civitet), sa svim prednostima koje je to pružalo. Na taj se način stvarao domaći sloj na koji se vlast oslanjala i koji je postojao dio rimskog političkog i društvenog sloja. Ti novi rimski građani su svom ilirskom imenu dodavali naziv carske dinastije: Julijevci, Flavijevci, Ulpijevci, Elijevci i Aurelijevci.[8]

Davanje statusa municipaliteta imalo je za svrhu razbijanje plemenskog načina života, ali nikada nije značilo potpunu romanizaciju. Na području Dalmata poznati su slijedeći municiji: Delminium (Duvanjsko polje), Magnum (Drniš), Aequum (Sinj), Promona, Rider, Salvium (Vrba kod Glamoča).[6]


Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 "Dalmati". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. https://de.scribd.com/document/132786670/Arheoloski-leksikon-BIH-tom1. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. 2,0 2,1 "Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA". Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. https://socidoc.com/download/od-butmira-do-ilira-borivoj-ovi-sarajevo-1976-latinica_5a0a9d45d64ab280f65babcb_pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. 3,0 3,1 "Blagoje Govedarica -PRILOZI KULTURNOJ STRATOGRAFIJI PRAHISTORIJSKIH GRADINA U JUGOZAPADNOJ BOSNI". ANUBIH, Godišnjak 1982. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2020.pdf. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  4. "Alojz Benac - Prediliri, prailiri, protoiliri - neki novi aspekti". ANUBiH Naše starine. https://alldocs.net/the-philosophy-of-money.html?utm_source=alojz-benac-prediliri-prailiri-protoiliri-neki-novi-aspekti. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa". ANUBiH Naše starine 1973. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2011.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 "Zaninović – ILIRSKO PLEMA DELMATI". ANUBIH, Godišnjak 1967. https://de.scribd.com/document/89882458/Godišnjak-Centra-za-balkanološka-ispitivanja-Akademije-nauka-i-umjetnosti-BiH-knjiga-5-1967. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  7. 7,0 7,1 "John Wilkes - the Illiyans, s.196". Elektronska verzija. https://archive.org/stream/15826619JohnWilkesTheIllyrians/15826619-John-Wilkes-The-Illyrians_djvu.txt. pristupljeno 9. 2. 2018. 
  8. 8,0 8,1 8,2 "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. https://de.scribd.com/doc/12834705/Ivo-Bojanovski-BIH-u-Anticko-Doba. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. https://de.scribd.com/doc/177015405/Kulturna-Istorija-BiH. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  10. "Blagoje Govedarica: Rano bronzano doba na području istočnog Jadrana". ANUBiH Cantar za balkanološka ispitivanja. https://de.scribd.com/document/198772678/Blagoje-Govedarica-Rano-bronzano-doba-na-području-istočnog-Jadrana. pristupljeno 9. 2. 2016.